ANDREA ČARIJA

Rođena sam u Splitu 08. prosinca 1984. godine, živim u Trogiru. Trenutno radim kao radijski voditelj. Također pripremam svoju prvu zbirku pjesama i kriminalistički roman.
 

 

Slikareva muza

Prekrasna je bila sva. I slike zastadoše na zidu muzeja.
Stopile su se s njezinim bokovima.
Bokovima muze i podatne žene.
Žene koja sama stoji nasred prostorije u gomili ljudi.
Čak i Rusija nestade u njezinim grudima.

Nakon sat vremena nepristojnog zurenja u njezinu ljupku figuru,
kažem nepristojnog jer sam očima prožderao i njezine naušnice sa cvjetnim uzorkom, poljubac mi je dala. Treptajem oka. Tek tako. Božanski.
Nikad nisam takav poljubac doživio. Ali sam ga osjetio.
Sebe mi je dala pokretom tijela,
sebe cijelu, skrivajući svoju ženstvenost pred mojim pohotnim očima.

Dala mi je razlog da vjerujem kako moje slike nisu plod samoće
koje čekaju na gospodaricu da uradi završni pokret kistom.
Neka uradi već jednom, to je ona. Siguran sam!
Pa čak ako bi značilo da će upropastiti cijeli akt ili pejzaž, nema veze.
Ja je čekam.


Piu bella cosa

Ova pjesma što svira na radiju napisana je za mene.
Da, sigurno jest.
Ne vjeruješ? Pitaj ga sama.Nazovi ga.
Aha
…Zapravo…Kako ćeš ga pitati, on se ne javlja na nepoznati broj telefona.
Što tvoj mu je nepoznat? Ili se ne želi javiti?
Sa ljubomornim ljudima imam posla!
(O, Bože zar i ona. Kako ću otići odavde?
Nikada se nisam znala snalaziti u gradovima tuđim. Zadru posebice.
Jug je na sasvim krivoj strani. Gradove tuđe ne volim.
Ovaj sam grad voljela radi njega.
Izgubljena vijugava kolona vozila uvijek me podsjećala na njegove oči.
Nekoć su znale put do mojih. Sada se gube u daljini. Baš glupo.)
Je li ova pjesma doista za mene?
Gluposti pitam. Naravno da jest. (Pitala sam se na glas.)
Ali on čak nije ni riječi napisao!
Nema veze. Uglazbio je. To je ista stvar. Gluposti govoriš, kažem ti!
Da, a ja sam Kleopatra. zar ne vidiš da si jednu noć bila prekrasna violina
Violina koja svira samo jednom
Kao u filmu Ptice u miru pjevajući
Tako i ti.
Ali ja ne želim to!
Više volim film Zameo ih vjetar!
I ja više volim slane inćune i bijelo vino,
A ponudila si me prženim kikirikijem i sokom od naranče, fuj.
Kad drugo nemam u frižideru!
A da se sabereš i kreneš dalje
Ovaj grad previše volim, vjeruj mi,
On će doći, svaki trenutak. Već stiže!
Zar ne vidiš da si za njega još samo jedna Nina.
Nina si samo, shvati to
nađi nekog stvarnog da ti piše pjesme
Ali ja nisam Nina!
NISAM
(koja po redu)


Život s okusom mente

Zazvonio je telefon. Iritantno. Radno.
Oglasila su se zvona sv.Lovre. Čudno. U ovo doba nikada ne zvone.
Istovremeno sam počela štucati.
Koji je sad vrag, pitah samu sebe. Štucanje prestane.
Kako došlo tako prošlo.
Halo? Ne čujem ništa. Samo korake.
Prostoriju svu sivu i smrdljivu od duhanskog dima preplavila je roza boja i miris vanilije.
Što se to događa sa mnom. Gdje je moj glas?
Ne mogu izustiti slovo. Zapisati riječ.
Posrijedi su đavolja posla. To sam sigurna.
Gdje li je sad lukava lisica koja je prešla cestu kada je otac vozio majku u Split u rodilište. Gdje li je sada taj vlak koji je istovremeno prešao prugom.
Sreća je to velika, da sam sretnica uvijek su mi svi govorili.
Pa gdje je sada lija nestala. Nije valjda uganula nogu i posrnula?
I taj dar. Od Boga dan, gdje je?
Je li ovaj osjećaj prokletstvo u meni ili što.
Zašto miriše vanilija, a ovaj do mene puši cigaru za cigarom.
I tko je prostoriju ukrasio ružama. Crvenim. Kakve ja volim.
I zašto svira Roy Orbison?
Do vraga!
A tko je sad ovaj? U crno zamotan. Crn. Očiju crnih.
Gdje god pogleda, cvatu ruže. Gledam oko sebe.
I zašto ga ovaj do mene ne vidi.
Bože, gdje li je nestala mala zagušljiva prostorija? Svi papiri i računalo. Gdje li su?
Zašto vidim samo ruže.
I zašto on ima lice anđela. Tko je? Ako nije vrag što jest onda? K vragu i Diablo!
Zatvaram oči. Ne želim ga gledati. Pljunula sam devet puta. Tri na kvadrat.
Samo ti pljucaj. (smije se)
What the fuck? Ne mogu pomaknuti ruke, a oči su mi svezane.
Bože, pomogni mi, gdje god bio!
Ni On ti neće pomoći!
Htjedoh odgovoriti. Nemoguće s njegovim rukama na usnama.
Htjedoh ga ugristi svom snagom. Ako je čovjek osjetit ću krv u ustima.
Postaješ smiješna. Nemoguće je želju ugristi za rep. Ali ona može tebe.
Ali ja nisam…
Nosnice mi je opio miris mente.
Tijelom mi prolaze trnci.
Osjećam ruke, krila oko struka. Ljeto na uhu i vratu.
Drhtim. Kao zora pred jutro. Šutim.
Odjednom sjedim sa samoćom na krevetu.
Gledam u zid roza boje. U ruci držim šalicu s čajem. Od vanilije.
Čuda ne postoje, uvjeravam samu sebe.
Postoje. Samo zaželi nešto pa ćeš vidjeti, kaže mi samoća.
Da ali što. Ne vjerujem u te gluposti! Zar samoća ne šuti? Ili bi trebala?
Zaželi što god hoćeš. Samo pazi.
Baš će se meni želja ostvariti. (smijem se)
Pokušaj. Vidjet ćeš.
Pa dobro kad si navalila. Da vidim držiš li do riječi.
(nakon pola sata odgovaram)
Želim se zaljubiti.U vraga s licem anđela.
Njegov dolazak neka najavi zvono katedrale i miris vanilije.
Zvonjava telefona i štucanje. Istovremeno.
Nebo neka bude roza boje, a u pozadini neka svira Roy Orbison.
Nek crvene ruže procvjetaju gdje god pogleda.
A kada me poljubi, tijelo neka mi obuze miris mente.
U njoj da izgubim se sva.
To je moja želja. A sad me pusti na miru.
Sigurna si u svoju želju?
Jer kad jednom poljubiš vraga, voljet ćeš ga cijeli život.
Samo jednom tijelo će ti obuzeti miris mente.
Nju više nećeš okusiti, ali ćeš od njezinog okusa živjeti.
Da, baš! (skeptično odgovaram)
Na ovaj dan za tjedan dana zazvonit će telefon.
Eto vidiš da govoriš gluposti. Ja nikad ne radim popodnevnu smjenu!
Na ovaj dan za tjedan da zazvonit će telefon. Istovremeno i zvona katedrale. Ostalo znaš….
Da, baš. Mo'š mislit.


Trogirski pjesnik

"Želim da zastaneš pred mojom ljepotom."
Stojim i gledam. Prošla je jedna minuta, dvije… deset.
Nije mi jasno. Zar sam ja doista to rekla?
Ne, nije valjda. O kojoj ljepoti govorim?
Kad vidiš me na ulici, moja sjena dotaknut će obris tvog kaputa,
ni na dugme ti se zahvatiti neće.
Pod krošnjom hrasta zar samo ćeš proći,
ne pitajući se zašto koračaš oblacima u lokvi.
Hodati, samo hodati želim
jer vremena za dugi filmski pogled ljubavnika nemam,
fanatik sam, a i bojim se da bi pogled kratko trajao.
Više volim gledati filmove i zamišljati, sanjati.
Jedino mi je žao budilice koja je i jutros poljubila zid.


"Hvala"

Došlo je vrijeme da zahvalim se vremenu i sve mu što mi donese.
Teško je bilo, odviše teško.
Odrasti preko noći i stasati u ženu. Ja sam uspjela.
Ne svojom voljom. To nikako.
Nečija tuđa molitva to je bila. Odveć loša. Morala sam odrasti.
Kako morala, ne mora se ništa, rekla bih Jagoda.
Da, mora se samo umrijeti, ali ja nisam Jagoda.
Vrijeme donosi udarce, a na tebi je kako ćeš ih primiti.
Ja sam pala i to kako.
Zar postoji na svijetu išta gore do kad se narušava svetost jednog čovjeka?
Toliko mi je često baka govorila da praštam. Tko tebe kamenom, ti njega kruhom.
Baš joj hvala! Šutjela sam kada je zidove mog hrama namjerno rušio dušmanin.
Trebala sam uzeti kamen i razbiti njegove prozore! Nisam mogla.
Tuđe svetište bilo mi je svetije od vlastitog.
Eto što vjera od čovjeka čini!
Šutiš naglas i slušaš sotonu kako govori ljudskim glasom.
Tresla sam se. Tresla i gutala suze dječje.
Atlanski ocean sam progutala i Crno more s njime.
Raju otvori svoja vrata da uđem unutra!
Tuđe svetište nisam srušila, a moj glas nije sotonin.
Naposljetku, moje su oči smeđe, ne ždere ih crnilo zjenica.
Kad se u ogledalo pogledam vidim glavu čovjeka, a ne glavu zmije.
Zmije? Kako se prije toga nisam sjetila. Možda je uistinu zmija. I ponaša se kao zmija.
Više puzi nego hoda, a oči su joj oličenje zla.
Ako je ne moraš gledati radije nemoj.
Rekla mi je Jagoda u šali da odem na selo i ukradem nekoj seljanki od prepelice jaja.
Baš je smiješna! Pa nismo u šumi Striborovoj! Jagodini me savjeti uvijek razvesele.
Jednostavnije je otići na tržnicu. I tamo se bojim nekada otići.
Ne da se bojim, već imam nelagodu da ću zmiju sresti,
a posljednje je što želim jest da njezina glava izviri iz salate. Jeza me hvata.
Možda bi ipak upalio trik s jajima.
Bi li isplazila jezik s dva kraka i rekla Ksssss?
Iskreno, baš me briga.
Dok na radiju svira pjesma ''Love will keep us alive'' ne bojim se nikog.
Pa čak ni nje. Zmije. Kssss….. Šuti!


Ljubofobičar

Je li tobom ikada zavladala tišina i poljubila te kao ja. Zvučno.
Sjećam se večeri kada si rekao kako imam krupne oči. Iskrene.
Da te plaše. Nisi mi rekao zašto.
Uvijek kada bih ti postavila to pitanje, odgovorio bi mi poljupcem.
Poljupcem od kojeg zaboravljaš.
Ja nisam. To pitanje postavila bih ti bezbroj puta.
Ti bi me bezbroj puta poljubio. Da zaboravim.
Ni loš doček Nove godine se ne zaboravlja. Ni uvreda.
A kamoli poljubac. Taj poljubac.
Nikada nisam voljela buru.
Tada mi je godio njezin dodir i stisak tvoje ruke. Tvoje.
Miris tvoje jakne i more u tvojim očima. Tvojim.
Često sam se poželjela okupati u njemu. Na buri.
Daj, skrij me pod svoju jaknu, hladno mi je!
Pa ti si predložila da dođemo ovdje.
Da, znam.
Ali rekla si da mrziš buru.
Tada bi te poljubila. Poljubac od kojeg zaboravljaš. Zaboravio bi. Naivno.
Skrio bi me pod svoju jaknu.
Tad sam se prvi put zagledala u tvoje oči.
Jesi li ti nekakva izvanzemaljka?
Jesam, pazi da mi ne sjedneš na rep. Kakvo je to pitanje za jednu djevojku?
Takve oči u životu nisam vidio.
Kakve oči?
Velike. Iskrene.Plašiš me. (omaklo mu se ovo zadnje).
A zašto te plašim?
Tad bi me poljubio.
Pitala bih te sto puta. Sto puta bi me poljubio.
Poljubac od kojeg se zaboravlja. Poljubac koji se ne zaboravlja.
Pred njim ušuti i tišina. Moje oči zasjaje. Moje krupne oči.


Roba s pazara

Svijet se mijenja.
Ili sam se ja promijenila, a svijet je ostao isti.
Ne znam. Osjećam promjenu. Veliku.
Ne sviđa mi se nimalo. Gorak je njezin okus.
Kao da u jutro snena perem zube u hladnoj vodi, a vani puše bura. Prozor je širom otvoren.
Ne ponovilo se više.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako zajedno razglabasmo o značenju života.
Pod zalaskom sunca zvonik katedrale nestajao je u daljini, a mi smo bili složni.
U meni rasla je sreća. Ili možda ipak zadovoljstvo što isto mislimo.
Ne, bila je to ipak sreća. Barem mislim da jest.
Ma, više ne znam. Zapravo, ne želim o tome razmišljati.
Razočarao si me. Neshvatljivo i meni samoj.
Ljudi se na takve stvari ne ljute. Čak ni djevojke i žene. Pogotovo ja.
Ali naljutila sam se. Jako.
Uvijek to ''ali''….
Nisam htjela razmišljati zašto. Razlog bih našla,
razlog za kojeg ne želim čuti.
Ali vidjela sam te.
Pokraj tebe lijepi primjerak iz Ukrajine.
Bar sam mislila da jest. U trgovačkom centru.
Samo one tako umiju nositi
svilenu košulju i zlatne perle koje im padaju preko grudi,
mrse se s njihovom kosom.
Tako je olako i ženstveno baca u stranu.
Ja nemam dugu kosu. Plavu dugu kosu. Izblajhanu. I ne volim nositi potpetice.
Možda nam je zajednička jedino velika torba koju je nosila u ruci.
Zapravo nije. Njezina torba je s potpisom.
Kako samo mrzim potpise. I ti si ih mrzio, sjećaš li se.
Gadile su ti se djevojke koje izgledaju nametljivo,
kao Ukrajinke okićene zlatom,
djevojke koje imaju glup pogled na svijet,
zapravo drugačiji, da nikog ne uvrijedim.
Nisi volio ljude koji trče za novcem.
Falši primjerak Ukrajine sada pod ruku vodiš, ponosno,
vidim ludo je voliš.

Ona voli….?


Ti si Zagreb

Stigla sam u Zagreb. Nisam to očekivala ali stigla sam.
Ona pojava što u mene zuri je li njegova. Gledam oko sebe. Ne vidim nikoga.
Samo mamuze na njegovim čizmama bljeskaju moje oči.
To je on. Guta me…
Želim da je to on. Ne bih trebala možda? Tu sam. Kasno je već da o tome razmišljam.
Prilazi mi. Polako.
Još jedan muškarac koji hoda sigurno. Uvjereno. Pobjednički.
Nisam trebala doći. Otkucaji srca me srbe na zglobu lijeve ruke.
Što je pak ovo? Vrijeme, molim te ponovo se pokreni. Zar ne vidiš da stoji nasuprot mene?
Zar ne shvaćaš da će mojom nosnicama uskoro zavlada njegov miris.
Kasno. Već jest. Baš ti hvala!
Noć me uvijek raznježi. Njezine zvijezde sada su u mojoj su kosi.
Padaju niz moj vrat i nestaju među mojim grudima.
Naježila sam se. Primijetio je to! GAD!
Ugrizla sam se za usnicu. I to je primijetio. Zemljo otvori se!

Gdje sam? Dal sam to ja? Ona djevojka pokraj vlaka?
Da, ta što viri iz njegove kožne rockerske jakne. Nije valjda.
I samo za nju sviraju Scorpionsi.
Glava joj nestaje u njegovim rukama. Bespomoćna je. Sretnica!
Da bar mogu na trenutak pomirisati njegovu dugu kosu.
Rockersku. Rukama obujmiti ga oko struka i privući k sebi.

We'll see. Do Zagreba je još 10 minuta vožnje.


Bambina

Recimo da je sve iza nas. Iako nas nema, ali recimo.
Nedostajem li ti ponekad. Sjetiš li me se barem na trenutak.
U meni još živi naša kiša. Svađali smo se. Školsku torbu sam imala na leđima.
Teža je bila samo briga jer me doma čeka majka,
a kući sam trebala doći prije deset minuta. Znala sam da će se brinuti.
Čuvaš li moje riječi negdje sačuvane.
Fotografija naša dal uokvirena još stoji na tvom radnom stolu.
Iako mi ne postojimo.
Ponekad to poželim. Najčešće kad idem u dućan pješice.
Tad razmišljam o glupostima.
Iako mi nismo bili glupost. U to sebe uvjeravam.
Kad se prenem iz svojih misli,
shvatim da stojim pred velikim hladnjakom u dućanu i da zadržavam red.
Kako sam uopće došla u dućan? Zamisli ti to!
Ok, ne morate me tako bijesno gledati, velim prodavačici.
Smeli ste me pa sam zaboravila što moram kupiti, pokušavam se izvući. Glupo.
Sad će se još i predomišljati, komentare čujem.
Kupim nešto na pamet i nepovezano,
a kad dođem kući moji se čude i rugaju mi se.
Odem u dućan kupiti čokoladu, a donesem tucet jaja i kiseli kupus.
I ja se smijem. Što ću. Nemam baš neki izbor.
To mi nedostaje. Naš smijeh. Samo jednom sam se smijala sa srcem.
Potpuno i bez straha. S tobom.
Poslije tebe sam se smijala sa strahom radi tebe.
Smijala sam se iz kulture. Da nisam nepristojna.
To mi moji nikada ne bi oprostili.
Zamisli da nekome ne uzvratim pozdrav?
Sada mogu. Ne pozdravljam te već jako dugo. Ni ti mene. Čak se i ne pogledamo.
Nije mi žao radi toga jer se smijem. Opet.

 

Copyright © by Andrea Čarija & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad