BARBARA BERONJA

Rođena 1983. godine u Slavonskom Brodu. Apsolventica kroatistike i filozofije na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Stalna suradnica Balkanskog književnog glasnika.
 
NOKTURNO

Ona mnoge noći provede
gledajući u nebo
i razmišljajući
kako u košmaru zvijezda
sigurno neke putuju-
prelijeću iz Moskve za Cipar,
iz Madrida za Tripoli,
nestaju među santama Islanda...
Ona prati kako se za lijepog vremena
usprkos vrtlozima zraka
sastaju njihovi putevi,
kako se miješaju s kometima
i dalekim tijelima,
kako na se lijepe perje
svemirske neograničenosti.
Svake noći ona se osvrne u svemiru
i uzdahne
očarana.

Svake noći kroz prozor u potkrovlju,
dok traži svjetla aviona,
njene se oči šire kao baloni
i ona ih pušta da vrludaju tamnim stazama
dok ruke, zabetonirane uz dimnjak na kosini,
čekaju zvjezdanu mrežu
iz koje će skliznuti u toplinu akvarija
koji je netko samo za nju čuvao.

Svake noći ona izviruje preko drvene grede
i pušta da ju oplahuje noćni zrak.

I uvijek za nebo
popravi kosu i stavi sjajilo
nadajući se,
ali ne priznavajući si...
da možda...
možda u nečijem teleskopu
ili na snimci nekog satelita
bude njeno lice
i to kao najljepše lice na svijetu-
lijepo kao puni krug,
tajanstveno kao mračna strana Mjeseca.

Ona ne uključuje televizor i ne čita knjige.
Ona zuri u noć
kapaka zasjenjenih snovima


PARALELA

Svi smo mi sami.
U jednom trenutku bar.

Da nam kao globus
Zavrtiš misli,
Na jednoj paraleli,
U stupnjevima mogućeg i realnog,
Vidio bi
Gusta je prašuma,
Mračna prašuma samoće.
Svi smo mi sami.
Svi mi.
Svi mi.

Tamna je paralela
Zajednička svim
Globusima ljudskih misli.

I ja,
Priznajem,
Iako s tobom,
Sama sam
Negdje,
Na stubištu
Nekom,
S ključem u ruci,
Pred vratima samačkog stana
U koji ne želim ući.
Na kišnoj paraleli vjerojatnog
Bila, jesam, bit ću
Sama.
Jer svi smo mi sami.
Svi mi.
Svi mi.

Nakon laži, svađa,
Prekida,
Smrti...
Svi mi,
Svi smo mi mokri.
Šeflja panike,
Šeflja pradavnog purpura
Zalijeva sve nas-
Nekog pred nekim
Vratima,
Druge u tihim sobama,
U beskraju hladnih kreveta,
U usamljenim tapanjima gradom,
Pred debelim morem u sivo, kišno popodne.
Kad ti se niz noge slijeva,
Ne biraš tko uzima ključ,
Tko te u krevet sprema,
Tko te miluje i
Ljubi.

Svi mi...
Dajemo si ruke kao stidljive utikače.
Utaknemo se jedno u drugo,
Jer svi se mi utičemo jedni u druge,
I umireni
Na dugo -
Ili na koju godinu,
Ne mislimo na purpurne kiše
Koje dolaze s paralele.
A kad i ako više ne ide,
Kad struja nema isti napon,
Kad kvrcne i zaiskri,
Crveni žmarci kad razdvoje tijela,
Napuštamo,
Idemo dalje.

Neki shvate da su pioniri,
Spremni za naseljavanje
Daleke paralele.
Oduprijet će se njenom nagrizanju,
Zavaljat će se u njene magle
I poprimiti njen miris.

Drugi, s magnetom za demone koji vrebaju
Iz prašume samoće,
Drugi
Koji ne zaboravljaju na divlje monsune,
Ti drugi željno čekaju toplo,
Slatko klupko
Da vjetar donese među njihove plahte.
Čekaju korake u kuhinji.
Čekaju razgovor.
Čekaju zagrljaj.
Čekaju
Utičnicu.

Treći ne odu.
Treći ostanu -
Mnogi od njih
Čekajući
Da vrijeme
Promijeni sliku u koju su
Na prepad doslikani.

Svi mi.
Svi mi...
Svi smo mi sami.
U jednom trenutku bar.

I barem se jednom zapitamo
Je li moguće
Da mnogi posjeduju
Onu struju od koje ne titraju
Svjetla povjerenja i
Ne plaćaju se skupo
Vrele nježnosti spojenih tijela.
Barem ne tako često.

Iz nekog razloga
Skriveno u maglicama
Naših vlastitih svemira,
Jasno samo nama
I nespoznatljivo kroz tuđe teleskope
Ono pravo uvijek, čini se, čeka.

I, slutimo,
Besmisleno je i
Nepotrebno opisivati
Te dvore elektriciteta
Koji su nam dani
Uzročnošću koju ne poznajemo.

Za one, koji traže, bitno je da stoje,
Bitno da se može.

Svi smo mi sami.
U jednom trenutku bar.

 

Copyright © by Barbara Beronja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad