BORO PERNAR

Boro Pernar, Sarajlija – humanista i pisac u emigraciji. Početkom 1992. napušta domovinu a 1998. protjeran iz Njemačke. Održava život u Australiji; piše pripovjetke. Bibliografija izostaje; neobjavljeni „Sarajevski rukopisi“ nestali su u ratu. Dobitnik je dvije prve nagrade za prozu na Susretima pisaca dijaspore u Frankfurtu. Krajem jula 2007. godine završio zbirku pripovjedaka „Sarajevska rapsodija“.
 

 

POSLIJE KIŠE DINARA I MUZIKE

Pomoćnica izgura zastakljena kolica pod trijem pa izbrisa zamagljena stakla kroz koja se u polumraku naziralo uredno poslagano pecivo. Kada časak kasnije uđe u pekaru, iza djevojčinih leđa, kroz vrata, zakovitla bjeličast oblak pare sa hljebova tek izvađenih iz peći, gubeći se u dvorištu i hladnoći. Do polaska je preostalo još toliko vremena da pekar začešlja kosu kad otac reče:
─ Sine, prije nego što pođeš, dodaj sam onoliko kifli koliko ćeš podijeliti raji...
Nije bila potpuna tama kada je krenuo, rijetki automobili vozili su još sa upaljenim svjetlima a kafana na drugoj strani ulice bijaše zatvorena. Mladić je gurao kolica pazeći da izbjegne neravnine u asfaltu koje bi treskanjem ispreturale kifle, pletenice i perece... Zgrade uzduž ulice još su spavale a prozori bijahu zasjenjeni srebrenkastim ornamentima leda. Zbog štednje ogrijeva vatre u kućama nisu ložene tako rano.
Studen je stiskala. Zamrli su stogodišnji jablanovi oko igrališta Partizana a pekar se plašio da će prepuknuti neka od grana koja bi, kao i ranijih godina, ozelenila i mirisala prije dolaska aprila. Na prilazu kinu "Lokomotiva" i kapiji željezničke radionice sa lakoćom izveze kolica na trotoar i zaputi se prema grotlu podvožnjaka. Nikoga nije susreo, a iznad njega, gore na pruzi, ništa se nije pokretalo; samo je naslućivao udaljeno dahtanje lokomotive iz pravca ložionice. Morala je to biti neka od manevarki koja ranim jutrom hukti znalački naložena dok žuri prema staroj željezničkoj stanici režeći u lica redovima teretnih vagona.
Bekerić je volio svoja jutra, bila ona kišna, sunčana ili topla i nikada nije ustupao ni pred najžešćom zimom. Da li je otpornost prema hladnoći mogao zahvaliti svakodnevnom izlaganju tijela toplini pekare ili želji da poslije nekoliko noćnih sati provedenih u zatvorenom prostoru osjeti miris prirode; o tome on nije imao vremena razmišljati. Izlazeći iz pekare uzdizao bi nosnice udišući jutarnji zrak požudno poput psa i bivao sretan što dobar dio noći provodi radeći a sa jutrom započinje stvarni, životni dan. Taj odlazak, pokret na drugi posao, susret i razgovore sa ljudima, bilo da je praćen kišom, mećavom ili veličanstvenim izlaskom sunca, rađao je u njegovoj duši radostan osjećaj zdravog poleta i uzdrhtalog kultnog odnosa prema ljepoti življenja.
Njegovo prodajno mjesto čekalo ga je na staroj stanici, uvijek na istom komadu trotoara, pored drvenih trafika, naspram Šerifa, čistača cipela… Išao je žurnim koracima tih nekoliko stotina metara bez bojazni da će zakasniti. Usput bi se do ušiju osmjehnuo svojim krakatim nogama; eto te, ideš ko skakavac na tim nogurtačama, iščuđavao se hromi smetljar Vejsil kad bi ga Bekerić zatekao na poslu. Vrijedni Vejsil. Teško da ćeš ga ikada zateći bez brezove metle u ruci. Sretali bi se ispod kestenova pored tramvajske pruge, a metladžija bi govorio, pa reci bolan, babi, da ti malo produži taj rukohvat, lakše ćeš gurati kolica. Usitnio si, bogami ko kak’a gospoja pazeć’ da se ne spotakneš. Šta ćeš uraditi od sebe ako se polomiš. Ne’š valjda, k’o ja, u smetljare. Vejsil je u drugim prilikama teško zamuckivao ali kada bi se šalio mana bi nestajala kao rukom odnesena.
Daleko je od istine da Bekerić nije imao izgrađene predstave o trajanju i varljivosti ljudskog života, i čudnovatom smislu i suštini ljudskog postojanja. Prešavši dobro tridesetu, promijenio se; uočio je to i sam. A bijaše još neoženjen, i sve češće, idući na svakodnevni posao, pomišljao je na majku koju bolest odnese one jeseni kada se prvi put ozbiljno zamislio o Bebinoj ljepoti. Majka ko majka, brinula se da joj sin ne ostane sam, a Beba... Oh, bila je to jedra djevojka... Bila je i krupnog oka i procvjetala; rasna crnokosa, iz komšiluka... Lijepoga lica, i mazna bijaše, ali okretna i pametna. U poslu koji je godinama rastao i tuzi za majkom koja jedva da je jenjavala Bekerić je pomagao svome ocu ne ostavljajući pekaru nikad, ali nije zaboravljao djevojku. I zaista, uza sav hljeb i kifle maštao je o Bebi, a i vrijeme je prolazilo. To je bilo njegovo vrijeme, a on nije pomišljao da bi trebalo računati i neko drugo, paralelno vrijeme koje jednakom, ili, čak možda većom brzinom prolazi u njegovom komšiluku. Kada je to vrijeme prošlo a on shvatio; uvidio je iznebuha da je prekasno.
Bilo je prilično toplo i sparno, rano jesenje popodne. Dobro se sjeća; tek se vratio sa prodaje i bio u najvećem poslu, i kupao se u znoju. I baš tada zateče ga „prokleto”, Bebino vrijeme. Usplahireno je izvirivao kroz zaparen izlog, pritiskivao uši da ne slušaju urlikanje automobilskih sirena. Svatovi su išli pjevajući, pijani su bili; išli zagrljeni posred njegove ulice... Pjevali su, njemu se činilo isuviše bolno, i preglasno, idući za muzikom u oblacima crvenkastih petobanki i pljuskovima šarenih bombona što poput suza zasipahu trotoar pod uzdrhtalim nogama. Hajde, moj Bekice, ulazi već jednom unutra, rekao je otac. Moramo još spremiti mašine za noćas. Sine moj, nemamo mi vremena za piće i dernek, mi smo radnici, noćobdije i pekari. Otac nije znao, niti je „smjeo” znati ko je Beba, a majke odavno nije bilo među njima.
Bila je to subota koju neće pamtiti kao druge, ranije...
Poslije toga dana susretali su se Smetljar i Pekar i kasnije, jutro za jutrom, uvijek na onom istom mjestu ili nekoliko zamaha metlom dalje, ili nekoliko pekarovih koraka bliže. Kako kada! Ali Vejsilu ne izmače da Bekerić otada ide neprirodno skupljenih ramena, uvučen sav u sebe, i taman u licu. Kasnije, kada je dobro zahladilo, događalo se da ga susretne bez zimskog kaputa, u nekakvom poodavno iznošenom kaputiću okraćalih rukava. Čuvši da se Beba preko noći udala i znajući sve o Pekarovoj neizrečenoj ljubavi, Vejsil radije nije pitao ništa. Al’ ni Pekar o tome nije govorio. Prolazio je on i dalje, svakog jutra ispod kestenova, i bivao zbunjen, gologlav, rumen u licu i katkada smiješno crvenih ušiju. Nailazeći za toplijega vremena pored klesarove radionice radovao bi se ako bi mogao pozdraviti majstora na poslu. Na licu mu se čitalo da razgovorom otklanja zebnju koja bi ga svaki put ščepala pri pogledu na kamena uzglavlja što leže razbacana bez reda po dvorištu. A smetljar, on bijaše sasvim siguran da njegov prijatelj pekar, poslije onolike kiše dinara i muzike, i sve one vriske oko Bebe, ne osjeća više hladnoću kao drugi ljudi...
Na domak pekare, odmah tu, uz cestu, u staroj kući koja bijaše podignuta ciglom davno prije Bekerićevog rođenja, nedavno se nastanila kafana. Vlasnik, neki ljubazan Šiptar porijeklom izdaleka, iz Makedonije ili sa Kosmeta, neprekidno nasmijan i prepun razgovora, ubrzo je privukao simpatije lokalne klijentele. Daleko prije otvaranja kafanice, još u vrijeme priprema počeo je kafandžija svakodnevno kupovati hljeb kod njegovog oca ne ustežući se od razgovora o novinama, skupoći ili zdravlju. I, malo-pomalo, zahvaljujući novom gazdi koji hoda po komšiluku u najskupljim odijelima, i još više njegovoj kafani, proširi se i pekarov posao. Pa i Bekerićev otac, ne želeći ama baš nipošto i nijednog dana ostati dužan poštenom čovjeku od reda i posla kakav je bio Hadžija, započe redovno piti kafansku kafu. Slijedeći pekarov primjer ubrzo stadoše poručivati kafu i smiješno nafrakane i namirisane frizerke iz minijaturnog ženskog salona iza ćoška, pa zrikavi poslovođa iz prodavnice boja i lakova. Za njima se povede i poče tražiti kafu i piljar, pa cure iz granapa, ni mesar ne htjede zaostajati ni za kim, osmjeli se naposljetku čak i sićušna grbava gospođica Velinka koja po cijeli dan sjedi u gluhoj biblioteci...
Isprva, kada se posao dobro proširio došla je nova, ali ne baš premlada konobarica „tvrdih guzova”. Raznosila je kafe daleko uz ulicu. Išla je toliko daleko (ma išla je ona i dalje, saznao je Bekerić i to, kasnije, u kafani), toliko daleko da je stizala i do onog jedinog brijača u bližoj okolini. A tog su bricu, zbog nekakvog neobjašnjivog poštovanja njemačkog porijekla i prezimena nazivali gospodin Šnur. Ili stari gospodin Šnjur, što je Bekeriću svakako paralo uši bivajući u suprotnosti sa ondašnjim navikama dirigovanim „odozgo iz Kom’teta”.
Jedan mlađi komšija, čije je prisustvo u kafani i oko nje bilo, ako ne obavezno i stalno, a onda bar upadljivo i prilično efektno, nije rado prihvatao ni bricinu titulu ni prezime kao neobične ili značajne pojave. Prijatelji su ga zvali Jozo... A Josip, koji bijaše (ohoho rano poslije partizanskog rata) prethodnica mnogima, što su, trbuhom za kruhom, lunjali kojekuda po evropskom inostranstvu, pored solidno popunjenog novčanika i ne baš previše skromnog poznavanja francuskog jezika, prelazeći preko Rajne napabirčio je i nešto malo njemačkih riječi. Koristeći znanje, Jozo bi, s vremena na vrijeme, „kvalifikovano” prosvjedovao protiv upotrebe pojma stari gospodin Šnur. Ama ne, ne bi se nikako moglo reći da je on mrzio Bricu, čak naprotiv... Ali, kako je bio priznat kao avanturista, nije mogao tek olako preći preko posjekotine koju je nekog majskog predvečerja Šnurovom zaslugom ponio na obrazu pravo u Čaršiju. Išao je na rendesvous. I kako bi samo zaboravio kada je baš u to vrijeme, mjesecima beznadežno lovio, ne za sebe, nego za rođenu kćerkicu, novu zamjenu za majku. Ako bi neko slučajno pomenuo ime gospodina Šnura, Jozo bi, (ne uvijek i ne u svakom društvu), bučno protestovao nazivajući majstora El Barbiere. Podsmjehujući se zajedljivo, ili pak zlurado, i bjelasajući rastavljenim zubima etiketirao bi starog brijača bezdušno: taj stari Halzschneider. Pa zar ne bi bilo prikladnije da tu izanđalu staru Šnjuru nazivate gospodin Ofucana kanafa, umjesto gospodin Šnur. Pa zna li, uopšte, iko od vas da to Schnur na njemačkom i ne znači ama baš ništa drugo nego kanafa, obična kanafa? Uzica. Ali Bekerić je znao sakrivati tajne. Nikome nikada nije povjerio da prelijepa djevojka sa Čaršije, Alma, sjajna poput jabuke, kupuje kod njega kifle i neće sa Jozom zbog djeteta...
Od brbljivca Joze nikoga u komšiluku nije bolila glava. A Bekerić, onakav kakav je bio od rođenja, bez svoga mišljenja, tih i povučen poput djevojke, gledao je u tom ljepotanu svjetskog glasa i umijeća sve ono što od sebe nikada, ni u snu nebi mogao očekivati niti bilo kada napraviti. Eto, zato mu se divio; i tamo pred "Lokomotivom", i u Hadžijinoj kafani gdje su se viđali skoro svaki dan, pa, boga mi i na ulici među rajom. Ali nije znao i nikako nije mogao dokučiti, zašto taj nedostižni šeret toliko brine o njemu? Pa zar ga nije na vrijeme upozorio rekavši mu da će se Beba preko noći udati? Jesi li ti slijep Bekane? Šta čekaš, pa zar ne vidiš kolike su joj sise, a oči velike i lijepe, i na vrh glave? Ljepša je od polovine ili od gotovo svih svjetskih filmskih glumica. Nisu joj ravne ni Gina Lolobrigida ni Greta Garbo. Probudit ćeš se ti jednog jutra iskusan kao bizon u američkoj preriji; odstrijeljen, saznaćeš da je otišla, da se udala. A on sve nešto strahuje, i sve se misli kako da joj priđe, (jer ona, između ostalog, uči visoku školu), i po cijelu noć on dalje mijesi svoje bijele i polubijele hljebove, i gnječi bol u donjem dijelu stomaka. I samo nešto čeka, čeka... I normalno je bilo da će na dvorištu, u klozetu, dočekati jutro svog najvećeg razočarenja. Njemu čak ni smrad ne pomaže da se shaviza; i da je samo bio pametan kao što nije, poslušao bi, pa nek’ onda slobodno kažu da Jozo i nije ništa drugo nego jedan običan hoštapler i zajebant. On je lani, na Koševu, mrtav hladan pred stadionom zapalio vlastitu limuzinu koju je zaradio u Parizu i sam samcat dovezao... U Sarajevu politi kantom benzina crni američki Chevrolette?! Ko bi još, u gradu, osim njega, smog’o snage da učini tako krupnu stvar. I kresn’o je, bogami, put auta šibicu, znajući da će osiguranju samo vatrom navući novinare na glavu. Ali nije mogao znati hoće li dobiti spor?! Ehe, u tome i jeste vic. Zna taj dobro šta radi, ali i kad ne zna, hladnokrvan je k’o špricer. A što poznaje žene! Kad je prvi put ugledao Hadžijinu novu konobaricu odmah je rek’o da će se ta mala jako brzo prokurvati. I tako je, boga mi, i bilo. Srećom njenom, ubrzo je skolesa i brže odvede nekakav mlad šofer. Odvuče je pravo u Makedoniju. I tako se ona jedva nekako uspjede spasit’ od sve one frke koju je priredila i sebi i predobrom Hadžiji.
Prije nekoliko mjeseci, dok je još bilo toplo, okasnio je jednog jutra na posao. Otac se gadno razbolio a i vatra je zbog nečega kilavila te noći. A kifle k’o kifle, i one k’o uz inat nisu htjele da nadođu kako treba. Elem, kada je pošao prema staroj stanici ostalo mu je za put još samo nekoliko minuta a morao je po svaku cijenu stići na svoje mjesto prije dolaska voza. Pa kako bi i kada započeo prodaju peciva ako ne sa ranim jutarnjim vozom?
Idući ubrzanim korakom, uvijek u golicavoj brizi da ne izmiješa kifle u kolicima, ugleda prijatelja ispod kestenova. Vejsil sjedi na smetljarskim kolicima sa velikim gumenim točkovima koji voze (idealno za pecivo) bez potresanja. Čeka Bekerića. A tobože se odmara, pomisli pekar, i ne konta da bi se iz avijona moglo vidjeti u čemu je fol. Pa nisam ja valjda uzalud potrošio tol’ke godine, vrijeme i pare odlazeći u "Lokomotivu". Bilo je očigledno da se priprema scena koja bi vanserijskog poznavaoca američkog filma odgojenog na hiljadama projekcija, kakav je bio Bekerić, (ne računajući one u ljetnoj "Lokomotivi"), nepogriješivo asocirala na ono što se moralo dogoditi!? Ali, kao što će se uskoro saznati, nešto je ranije izrežiralo sasvim drugačiji tok njihovog susreta.
Vejsil je teško mucao od rođenja, ali, poput svih ljudskih stvorenja koji su na ovaj svijet došla sa nekakvom „falinkom”, i on bijaše stvoren okretan i domišljat. I onda nije ni bilo nikakvo čudo da je „razradio sistem”. Naslonjen šakom na držak metle a podbratkom na šaku, mrtav hladan, ali sav u naponu; čeka da mu jaran priđe. Tek kada se Bekerić približi, on će tako spreman i bez zamuckivanja ispaliti kakvo pitanje. I taman kada je Bekerić započeo premišljati kako bi, zbog žurbe i šale, skratio priču sa Vejsilom, sa grana doleti projektil... Sinoć kasno spremio je najbolju košulju u kojoj žuri da stigne na prvi voz, da onako dotjeran i začešljan sretne onu vozarku... Nedavno se zaposlila u Sarajevu; ima već nekoliko dana kako se osmjehuje dok kupuje kifle...
Zahvaljujući nekom čudu pozamašan pljusak ptičijeg izmeta promaši uho da bi se, zadivljujućom brzinom i snagom slobodnog pada djelić sekunde kasnije, rasprsnuo po kragni i prsnom dijelu Bekerićeve košulje. U razočarenju koje bi izmaklo i potpunijoj samokontroli Bekerić kresnu žestoko:
─ E jebo te bog i ptica!
Uzbuđen psovkomVejsil odbaci metlu na asfalt pa prileti pekaru:
─ Šššta tti je boolan?
─ Kako šta mi je? Jarane, posrala me ’tica, zar ne v’diš?
─ Ma, bolan jaharo, toho će ti donijeti sre..., sreću ─ tješi ga Vejsil.
─ Ma kakva mi je to sreća? Vidi me kakav sam. Posrala me minutu prije dolaska voza. Upropastila mi novu novcijatu košulju, a ja, papan, povrh svega opsov’o boga, Allaha dželle šanuhu. Oh, kak’a mi je to sreća? Oprosti mi...
─ Smiiri se ti saamo, ihi ništa se neheboj. E vidi kohol’ko te posrala. Sve ćeš kiifle zaačas rasprohodati. Allaha mi hiboga.
Stigao je na prodajno mjesto sa tek tolikim zakašnjenjem da može vidjeti djevojku kako odlazi. Stoji na raskršću; vidi joj on kosu, i leđa. Uh, krupna je to cura. I dobra. Čeka da stane saobraćaj da pređe na drugu stranu ulice, da nestane. Ostala je tog jutra bez kifli, a on, bekan, bez njenog osmijeha. E baš je to neka sreća; posrala me ’tica. E baš me dobro posrala. Temeljito, k’o i onda, ranije... Srećom, sa perona su još nailazili putnici, moglo se još ponešto i prodati, makar da nije džaba dolazio... Pogleda još jednom i uzdahne prema djevojci; prelazi ulicu; krupna. Ode! E baš mi je to neka sreća.
U tom času sa druge strane ulice priđe komšijsko dijete. Dječakovi roditelji bijahu dobri šnajderi ali pošteni ljudi i siromasi. Primijetio je odmah da dijete ide oborene glave; nije mu se odmah mogao sjetiti imena, a nije zaboravljao ni onu curu...
─ Đe si mali? Đe si bio jarane?
─ Evo me. Bio sam kod tetke na Grbav’ci ─ odgovori dječak i malo podiže glavu a Bekerić vidje djetetove oči; mada su bile velike i ispunjene suzama on pogleda još jedanput za onom curom:
─ Što s’ iš’o tako rano tetki. Mog’o si pustit’ ženu da malo odspava...
─ Mor’o sam otić’ da donesem od tetke nove dimije i maramu za mater.
Oduvijek su svi govorili da je Bekerić smotan k’o pletenica ali je on odmah shvatio šta se dogodilo. Izbjeg’o je direktno pitanje.
─ Jesi l’ gladan, ho’š jednu kiflu?
─ Nisam gladan, fala ti. Dijete obori glavu a Pekar mu ugura u ruku pletenicu.
─ Nemoj biti tako tužan, jaro!
Pokušavao je Bekerić odagnati misli o majci ali se tuga poput zmije uvlačila u srce. Oči mu se ispuniše suzama ali onu vozarku ne bijaše još zaboravio...
─ Umro mi je babo jutros u tri sahata. Zato me mama poslala tetki, po stvari.
─ Nemoj plakat, džabe ti je to sada. Znam kako ti je jarane, i meni je umrla majka. Pokušaj zapjevat’ ali, ako vidiš da ti je lakše kada plačeš, ti plači. Ako te je sramota pred ljudima ti se sakrij neđe pa otplači sam. I ja sam ti plak’o, mjesecima. Sakriv’o se u avliji, u hali, i u bašći. Svukuda. Plači, biće ti lakše, Allaha mi moga.
Dječak je stajao oborene glave i Bekerić natrpa nekoliko pletenica u njegov ceker.
─ Nosi ovo kući, burazerima. Kad ti majka prestane plakat’, upitaj je kol’ko vam paklama treba. Ako ne zna reći sada, znaće kasnije, a ti dođi popodne ili predvečer u pekaru. Slobodno pokucaj na vrata i reci mome babi sve što sam ti ja rek’o. Ako nemate para ne brini, lako ćemo za to. Reci mi jesi l’ sve ovo dobro zapamtio?
─ Jesam ─ odgovori dječak tiho.
─ E haj’ sad polako kući, i pomozi majci kol’ko god možeš. Ne boj se ništa jarane; štagod ti ustreba, ja sam uz tebe.

*****

Ono što je Hadžija za par mjeseci stvorio od tek otvorene kafane, druge kafandžije nisu uspijevale godinama. Meza je kod njega bila skromna i jeftina baš kao i svuda okolo, kod drugih ugostitelja; sastojala se od tvrdo skuhanih jaja, suhog mesa, malo sira i bijelog hljeba, i ponekog krastavčića. Razlika je bila u kvalitetu, zapravo u svježini i izgledu hrane koju bi nerijetko pripremao pred gostom. A i piće je točio drukčije, u čiste i suhe čaše, i pošteno, bez dodavanja vode, i „malo iznad crte”.
Kako je taj čovjek uspijevao da pronađe ravnotežu između kafane prepune gostiju i prijatnog razgovora za stolovima ostalo je, do danas, tajna za sve novosarajevske i maltarske birtaše koji su osrednji ili malo viši pazar plaćali drekom pijanaca, svađama i svakodnevnim raspravama bez kraja, veresijama, ili ponekom kratkom tučom.
Kod Hadžije se po cijeli dan slušao radio; muzika, a razgovori tekli u razboritom tonu uz poštovanje komoditeta gostiju i mira u komšiluku. Ako bi kafana bila i pretrpana ne bi se moglo ni pomislit’ o vikanju ili prepirkama. Gosti su poštovali Hadžijino nastojanje koje se od prvog dana kretalo u pravcu kafenisanja, mirnog čitanja novina i dobronamjernog ljudskog razgovora i ćeifa. A o kartanju nije bilo ni riječi, jer o kocki je Hadžija imao odavno stvoreno mišljenje, kao i o pripadnicima milicije koju odlučno nije smatrao narodnom.
Priča se da je prvi policajac koji je začepio njegova vrata bio pregojen i zapuhan.
─ Zdravo ljud’no!
─ Dobar dan druže... ─ odgovori Hadžija.
─ Poznaješ li ti mene?
─ Nisam imao čast da se upoznamo ─ mirno odvrati Hadžija.
─ Ja se zovem vodnik .... ─ pendrek izgovori ime.
─ Ja sam vlasnik ove kafane; Krasnići. Ime mi je Hadžija. A vi, jeste li još i sada u službi; mislim u ovom trenutku, danas? ─ osmjehnu se Hadžo.
─ Jesam, još tri sata ─ odgovori policajac diplomatski vidno načet.
─ Jedno piće možete popiti. Je li?
─ Pa mogao bih jednu rakiju ─ reče policajac. Osjetilo se da nije više siguran kao što je izgledao u vratima. Nije prečuo ni Hadžijino insistiranje...
─ Izvolite, jednu rakiju, druže vodniče...
Od toga dana, od posjete prvog policajca, svi milicioneri, bez obzira na visinu čina ili dužinu pripadnosti u organima milicije imali su poštovati nepisano pravilo. A to pravilo je govorilo, natoči jednu rakiju policajcu. Daljih pravila nema; dodao je Jozo.
Jednoga jutra osvanula je kafana zatvorena. Cijelog prijepodneva neka stara žena je poslovala; spremala, prala, brisala i zapakivala čaše, čokaljčiće i boce. Ljudi su dolazili, ispitivali, odlazili bez odgovora i saznanja gdje je Hadžija; kada će doći, kada će se otvoriti kafana? U kasno poslijepodne pojavio se pred kafanom Jozo da bi gostima objasnio da će se kafana zatvoriti zauvijek, a možda i neće... Sada je, ama baš sve, u rukama vlasti, pa kako se odluči. Na pitanje gdje je Hadžija odgovorio je samo toliko da će Hadžo ostati jedno vrijeme u zatvoru i da će gosti o svemu biti na vrijeme obaviješteni...
Istog jutra Jozo je ušao u pekaru. Bekerić mu naplati bijeli hljeb i pokloni dvije kifle za kćer; ali ne zato što mu se Jozina pojava u pekari učini čudnom. Ranim jutrom obično bi kupovala Jozina majka.
─ Jesi l’ vidio Almu ovih dana? Radi li ona? ─ upita Jozo.
─ Otišla je na službeni put, vratiće se za dva dana. Tako mi reče njena šefica. Ona kupuje kifle, sada, dok Alme nema ─ odgovori Bekerić.
─ Dobro, fala ti, i nikome ne pričaj šta sam te pitao. Ovo što ću ti sada reći mora ostati među nama. Ako provališ gdjegod reći ću starom da si išo kod, znaš ti već kod koga... Hadžo je otišao na more sa ženom i djecom. Vratiće se kad kafana bude gotova. I ne gledaj me tako k’o da će ti sad ispasti oči. O njemu i njegovoj porodici nigdje i nikome ni riječi. Ako kod tebe navrati Eštref, onaj iz opštine, reci mu ovo što znaš. Ni riječi više. Je l’ ti jasno?
─ Jasno mi je jarane. Ne brini se.
─ E tako te volim, Bekane. Kada se Hadžija vrati ja ću otići dva dana na put, a kad se vratim, onda ću se pobrinuti o tebi. Imam jednu za tebe...
Sutradan je počelo krečenje zidova, prefarbavanje prozora i drvenog inventara. Za taj posao Hadžija je, nekoliko nedelja ranije, angažovao dvojicu mladića koje su svi kafanski gosti dobro poznavali. Ti momci, Zika i Cigulić, mada bijahu mladi i zeleni; bili su komšije i najvrijednija pomoć u trenucima kada bi kafana zatrebala bilo kakvu potporu sa strane. Ovom prilikom, njegovim Bitlisima ili Bitlajsima, kako ih je nazivao od milja jer su nosili dugačke, paž frizure po modi onoga vremena, bilo je strogo naređeno da se ne pokazuju i ne otvaraju vrata do završetka renoviranja. I Bitlisi su poštovali Hadžijinu volju. U kafanu, nije ušao niko, a napolju, posao je za svoj groš vodio Jozo. Stanovao je u kući preko puta, na spratu, i svaki čas silazio pred kafanu gdje bi obrađivao goste vraćajući ih kući sa unaprijed pripremljenom pričom koju smo jednim dijelom već čuli. Tako je išlo dobrih četiri ili pet dana dok Bitlajsi nisu dovršili posao. Iza njih je ponovo došla ona ista starica da bi dva sata pred Hadžijin dolazak prala prozore, postavljala oprane zavjese i pospremala kafanu. Uskoro stiže i Hadžija. Dva minuta poslije gazde pojavio se i Jozo sa gomilom primjeraka jutrošnjih izdanja dnevnih novina i čestitao Hadžiji otvorenje.
─ Evo ti, Hadžo, malo štampe za radnju. Odoh ja, vidimo se. Sretan rad!
─ Kuda ćeš sada? Paša zoten, tako mi boga nije mi nimalo drago što odlaziš sada kad otvaram kafanu. Mogu li znati kuda tako žuriš?
─ Idem u kino od pola jedanaest ─ reče Jozo i ode preko vrata ostavljajući staricu i Hadžu da se čude.
─ E ovo još nisam vidio u svom životu ─ čudio se Hadžija. ─ Šta je njemu, otkada on ide u kino od pola jedanaest ujutro?
─ Od kako ste vi, Hadžo, otišli u zatvor ─ odgovori žena.
Hadžija se nasmiješi; pred vratima se još čuo Jozo:
─ Ma đe si bolan Bekeriću? Jesi li se ti oženio pa te nema ili gariš onu pomoćnicu po pekari. Ulazi tamo kod Hadžije i sve mu pažljivo referiši; koliko si i kako si napredovao na položaju i sve druge sitnice. Nemoj da ostane koja šupljina u priči jer ćemo ionako svi saznati sve.
U tom času uđe sa Bekerićem u kafanu pletena korpa i miris toplog peciva. Na licu mu se ogledala nada koju niko nije primijetio još od smrti njegove majke:
─ Sretno ti ponovno otvorenje, Hadžija. Evo i kifli; posl’o moj stari, za raju.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad