DAVOR VUKOVIĆ

Davor Vuković, slikar i književnik porijeklom iz Poljica (Krilo Jesenice) pored Splita, rođen je 24. listopada 1951. u Herceg Novom. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Splitu, a akademsku naobrazbu stekao je 1975. godine u Zagrebu.
Dobitnik je Plakete grada Zagreba za slikarstvo (1985.) i Plakete grada Zaprešića za književnost (2004.).
U više od dvadeset godina umjetničkog rada i djelovanja ostvario je pedesetak samostalnih izložbi u zemlji, te predstavljao Hrvatsku samostalnim izložbama slika u Lyonu, Londonu i Zurichu od 1999. do 2003. godine. Na zatvaranju Izložbe recentnih radova članova HDLU-a u Domu HDLU-a u Zagrebu, 2006.godine, prema kolegijalnom ocjenjivanju članova HDLU-a, između 174 autora, plasirao se među prvih dvadeset hrvatskih likovnih umjetnika. Do sada su izišle njegove četiri autorske grafičke mape.
Slike mu se nalaze u javnim zbirkama hrvatskih nacionalnih parkova Risnjak, Paklenica i Plitvička jezera, muzejima u zemlji, veleposlanstvu RH u Londonu, veleposlanstvima Velike Britanije, Austrije i Kine u Zagrebu, Poglavarstvu grada Zaprešića, sakralnim i gospodarskim ustanovama, te u privatnim zbirkama širom svijeta.
Nagrađen je na XIV Ratkovićevim večerima poezije (1984.). Na natječaju Međunarodnog instituta za književnost (član UNESCO-a pri uredu za poeziju) ERATO 2004. za najljepšu lirsku pjesmu, između 8.500 pjesničkih uradaka iz Hrvatske i svijeta, Divlja ruža izabrana je među deset najboljih. U 2004. izdao je prvu zbirku pjesama Gatara u izdanju Matice hrvatske Zaprešić.Promovirana je na Tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.
Pjesme je objavljivao u mnogim zbornicima i knjigama, a neke su mu uglazbljene i izvođene.
Živi i djeluje u Zaprešiću.

 

 

SJENE

konačno tko ste
vi memljive sjene
moje tjeskobe straha
nemoći i sumnje
što promičete plavičastim eterom
prošlih vremena
u slikama francuskih i škotskih dvoraca
sedamnaestog i osamnaestog stoljeća
ratnici isukanih mačeva
i plemići ogrezli u spletkama
i dvorskim previranjima
u vremenima ponosa i slave
ove ili one nacije
hipnotizirane vječnom nadom
u prestiž pobjedu i bolje sutra
što opravdava sve logore i pakao
nedosanjane sreće
u sapunicama od života
što se nemoćno ponavlja
na velikoj pozornici svijeta
kojoj se nikada ne gase svjetla
ni kada prisežu zvijezde
ni kada se oglašavaju zrikavci
ni kada noć tajnom odzvanja

konačno tko ste
vi vječni pratioci moji i suučesnici
izvršioci i tajni nalogodavci
obmane i zločina
zavjera i šutnji
jeste li mi rod
bratstvo vid ili pamćenje
kuda me to eteričnog vodite
i zašto me bolno vraćate na početak
sa dalekih putovanja
u tajnovito i nemoguće
u nespokoj sna

konačno tko ste
vi stanovnici moje mašte
da li ste ikada postojali
baš takvi kakvim vas vidim

dođite da vas prigrlim
vi krvnici i spasioci moji
iz prvih krugova tame
moji izdajnici lažni kulturnjaci
stare prznice bokci i prostaci
bezveznjaci i prezreni pijanci
teški bolesnici i stradalnici rata
zlokobni sidaši i razočarani branitelji
samoubojice i vi poštenjaci umrli od stida
u opustošenoj domovini bez novih naraštaja
dođite k meni izgubljeni znanstvenici
akademici lukavi i bijedni političari
što zaustavljate život u ime svih nas
koji ste izdajnički prevarili i potrošili
jer skoro ne znate ništa drugo
nego oponašati kaligule nerone
hitlere sadame i druge zločeste dečke
i to loše
sve vas grlim štreberi apatični i nezaposleni
pred vama stoji prazno platno života
i možete biti što god hoćete
baš kao i ja samo ako se usudite
nemojte ostati skriveni
prepoznati i obilježeni po zlu
i gnojnom čiru u koji je iscurila
vaša ustajala i zloupotrebljavana kreativnost

konačno tko ste vi
loši igrači namještenih utakmica
sa nerazgovjetnim maskama na licu
od tlapnje obmane i nepostojanjamoje
ne možete me prevariti
prezirom mimikrijom i zabludom
dobro vas poznam
jer stanujete u mom snu
u mojoj nadi nemoći i tlapnji
u mom povraćenom i osvježenom sjećanju
jer sam satkan od vas
od vaših strasti očekivanja i nesreće
od vaših ljubavi i smrti
jer sam vas živio i ponovno vas živim
sada drukčije potpunije toplije i nježnije
pun razumijevanja i svetog oprosta
i nikako da vas se nadišem i nauživam
vas tako nedužne u grijehu vremena

tako mi je dobro u vama
kad vam se nadam i radujem
kad vas razumijem prihvaćam i volim
kao samoga sebe jer to i jesam

izranjajući iz tame dišući iz bezdana
neshvatljivo mnoštvo bezmjerje
i to živo jedno
htio bih vam obznaniti da su maske pale
i da vas vidim u namjeri i ljudskoj potrebi
da ste dobri ma što god bili i radili
i da vas bodrim u svemu što jeste
a pogotovo u onome što niste
kako se više ne biste
kriomice šuljali kao memljive sjene
moje tjeskobe straha nemoći i sumnje
kao da vi niste moji
kao da ja nisam vaš


KAD JE NEBO PALO

kad je nebo palo
nikoga nije bilo
da ga pridrži

struje i valovi
širili su krugove
zjenicom uplašenog oka
i iščezle u zaborav

kad je nebo palo
palo je sve što visi
nadima se
nadmeće i prijeti
kao da je ovdje
oduvijek bilo

kad je nebo palo
promijenilo se sve

sve je odjednom
postalo moguće i stvarno
u tom toplom poimanju
neuništivosti ljubavne objave

kada je nebo palo
ova je pjesma
naglo postala dio
cjelokupnog nasljeđa
neizgovorene riječi
a besmisao pokušaja objave neizrecivog
postao je smisleni čin dobrote
u prostranim krajobrazima duše

kad je nebo palo
sve se vratilo
svom prapočetku i iskonu

tako su se podivljale vode
vratile svojoj čežnji za oblacima
a poplavljeni gradovi
uzalud su tražili
svoje zapuštene podstanare

kad je nebo palo
postalo je jasno
da je prekasno za slijed
i ubitačno dosadni
red stvari

kad je nebo palo
sve je postalo moguće
kao što je bilo moguće
i kad je nebo curilo
pritiskalo grudi
prijetilo padom
i smetalo

kad je nebo palo
više nije bilo uzmaka
ni vremena za ono
utješno u nadi
koja je s nebom pala

kad je nebo palo
ostalo je iznenađenje
čuđenje i udivljenje
kako nebo nikad
nije bilo granica
jer ničeg nikad nije ni bilo
osim bila života
što bez napora otkucava
bezvremeno postojanje
s nebom ili bez neba
svejedno


ODLAZAK

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
ni rod
ni porod
ni hranu
ni sliku
ni glazbu
ni riječ
ni bolest
ni ozdravljenje
ni prijatelje
ni neprijatelje
ni naše
ni vaše
ni strahove
ni utjehu
ni novce
ni pokretnu
ni nepokretnu
imovinu

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
ni uspjeh
ni neuspjeh
ni postignuća
ni vrijednosti
ni slavu
ni besane noći
ni laž
ni istinu
ni bijedu

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
obavijen maglom
zemaljskog sna
da je samoća
usud zle kobi
i da je dvoje jedno
i da tako nastaje
ljubav
koja je oduvijek
nešto sasvim drugo
netaknuta
mojim mislima
sujetom i ljubomorom
mojom sumnjom i osudom
mojom neutaženom gladi
za dobrim i kreposnim
likom izgubljenog
i napuštenog
hodočasnika i sveca
predvodnika
koji je samo drugo lice
stoljetnog luđaka
ili slobodnog umjetnika
svejedno

nikoga tamo neću
povesti sa sobom

ni sam ne znam
kad ću i kako krenuti
i koliko još imam vremena
za pospremanje stvari
na put u bestjelesno
bez poznatog povratka
u novo carstvo predmeta
u koje ću se sigurno
iznova skrasiti
u bijegu od
preranog prisjećanja
izdajničke praznine
u koju ću biti nevino
osuđen i bačen
prije nego se stignem
ponovno roditi
u stvarnosti i istini

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
osim prisjećanja i znanja
da sam tamo već
bio ranije
sjedinjen sa svima
i sa svime
u trenucima
kada sam dopustio
da mi se tamo i ovdje
objavi ljubav

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
jer tako stoje stvari
o kojima ništa ne znam
između dva otkucaja srca
što je obilježilo moje doba
i moje vrijeme
koje je tako duboko
uronjeno u vječnost
kao svijetli trag komete
u beskraju svemira
koji se stalno rađa
i ponovno umire
i nikako da skonča
kao ni ja

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
ni strast
ni žudnju
ni borbu
ni brigu
ni ponos
ni dodir
ni okus
ni nadu

smrt će me
definitivno ubiti
u svemu
što sam htio
sačuvati
odgoditi
zaštititi
osigurati
prigrliti
učiniti svojim
i drukčijim

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
a i svejedno je
jer me više neće biti
a moj će se život
ponovo pretvoriti
i rasuti u zvijezde
i ne vrijeme
zastalo u očima
bezazlenog djeteta
koji je zatravljen tamom
kozmičkog sna
samo iz igre
na trenutak
iz šake ispustio
šarene bombone
u biserje zviježđa
kada je trenutak došao
a grč volje popustio

nikoga tamo neću
povesti sa sobom
a niti ostaviti ovdje
tko je makar na trenutak
bio sa mnom blizak
do slatke boli
potresnog ganuća
i prepoznavanja slave
u svakom od nas

 

Copyright © by Davor Vuković & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad