MAJA HRGOVIĆ

Sa Okruglog stola u Matici Hrvatskoj


 

 

UZ OKRUGLI STOL "ČETRDESET GODINA DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA"

Suhoparno prežvakavanje parola o otporu

Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika - od čijeg su donošenja proljetos prošla puna četiri desetljeća - hrvatski akademici smatraju hrabrim izrazom otpora unitarističkom nasilju kojemu je hrvatski jezik bio izložen u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.

Dokument kojim su hrvatski filolozi 1967. godine zatražili od jugoslavenskih vlasti "dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu", bio je u petak, 30. studenoga povod okruglome stolu u Matici hrvatskoj, nazvan "Četrdeset godina Deklaracije". U četverosatnom nizu izlaganja akademici su se redom složili da je donošenje Deklaracije jedan od prijelomnih događaja u novijoj hrvatskoj jezičnoj (i, možda važnije, u političkoj) povijesti.

Dvadesetak izlagača - među njima i oni koji su u sastavljanju "povijesnog dokumenta" izravno sudjelovali, poput Radoslava Katičića i Dalibora Brozovića - iskoristilo je priliku da iz različitih kutova rasvijetle društvene uvjete pod kojima je Deklaracija donesena, kao i to da se pozabave nekim jezičnim pitanjima u vezi s njom. Izlaganja su se na kraju svela na (tipično za Maticu) suhoparno prežvakavanje uvijek istih parola o potrebi čuvanja nacionalnog identiteta, jezika i sjećanja na "ona turbulentna vremena", kako je to napomenuo Mirko Peti.

Onima koji o Deklaraciji ne znaju mnogo, najkorisnije je bilo izlaganje Milana Moguša, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Metodom "ab ovo", Moguš je natanane ispripovijedao kako se bogatila "riznica hrvatskoga jezičnoga povijesnoga nazivlja", od Baščanske ploče pa do drugog zasjedanja AVNOJ-a kad je donesena odredba da se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju obavljati na četiri jezika, i to "na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku jer su svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije".

- No unitarističke snage nisu mirovale unatoč ustavnim odredbama, pa čak i uspostavom Komisije za istovjetnost tekstova. Matica srpska iz Novoga Sada organizirala je 1953. godine Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i terminologiju, istaknuo je Moguš.

Kako znamo, rezultat je višemjesečne "Ankete" donošenje Novosadskoga dogovora 1954. godine. U njemu stoji da je "narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik" te da je stoga i književni jezik koji se na njegovoj osnovi razvio oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim. Također stoji kako je u nazivu jezika uvijek u službenoj upotrebi nužno istaći oba njegova dijela - dakle i hrvatski i srpski. Jezik se zvao srpskohrvatski ili, u Hrvatskoj, hrvatskosrpski.

- Untaristički je pritisak neprestano rastao, ali je u Hrvatskoj počeo rasti i otpor tomu. Taj se pritisak počeo ublažavati uvođenjem dvočlanoga naziva sa ili, tj. hrvatski ili srpski. Dvočlani je naziv drugoj strani bio tek na rubu prihvatljivosti. Hrvati su pak bili dovedeni u situaciju da biraju između dva zla. Kad su već bili prisiljavani, izabirali su manje zlo jer je u njemu izraz hrvatski mogao biti odvojen od drugog člana, rekao je Moguš, napominjući kako je "druga strana" stalno zagovarala naziv "srpskohrvatski".

- Taj se naziv forsirao da bi, u općem smišljenom trendu zaborava, srpskohrvatski postao materinski jezik, a onda kao svaki prirodni jezik dobio jednočlano ime - ono koje su Vuk Karadžić i Đuro Daničić upotrebljavali kad su pisali svoja djela, apostrofirao je u svome izlaganju Moguš, zaključivši kako se na unitarističko nasilje moralo odgovoriti Deklaracijom.



Deklaracija, kad se pomno iščita njezin tekst, (objavljen na naslovnici "Telegrama" 17. ožujka 1967. godine), u današnjim se uvjetima ne doima kao agresivan proglas autonomije, otpora, revolucije. Naprotiv. Dokument prilično blago podsjeća da "načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost". Podsjeća i da vlastito nacionalno ime jezika ima "odsudno važnu ulogu (...) jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu".

Ističe se kako je to načelo, zbog stanovite nepreciznosti u formulacijama, bilo u praksi zaobilaženo i kršeno, te kako se pojavila "koncepcija o potrebi jedinstvenog 'državnog jezika', pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice". Tražilo se, konačno, da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Sastavljači Deklaracije su Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Pavešić, Slavko Mihalić i Vlatko Pavletić.

- Ona u tom trenutku formalno nije ispunila želje svojih tvoraca, no dugoročno jest, jer se u hrvatskom društvu razvila samosvijest da je moguće pružiti otpor i izdržati pritisak, rekao je predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić.

Sa Zidićevom su se tvrdnjom o utjecaju Deklaracije na samosvijest Hrvata složili svi izlagači. Jednako tako, složili su se kako je potrebno stalno oživljavati sjećanje na taj povijesni događaj i sakupljati što je moguće više arhivske građe o njemu, kako bi se o njegovoj važnosti educirale i nove generacije. Ipak, sam skup teško da je mogao zainteresirati pripadnike mlađih generacija za temu o kojoj se razglabalo: anahronost pristupa i potpuna nevoljkost govornika da se usredotoče i na bitno odrazila se na osipanje publike. Nju su, uzgred rečeno, činile gotovo isključivo sijede glave.

- Deklaracija će ostati nedorečena ako i danas ne dokažemo da znamo što je hrvatski jezik, kako se ne bi pokazalo da smo Deklaraciju izborili, no ne i zaslužili, s patosom je rekao Katičić.

U monotoniji akademski "suhih" govora, zanimljivošću se izdvajalo izlaganje Dubravka Jelčića. U anegdotalnome tonu, prisjetio se kako je u izglasavanju javne podrške Deklaraciji maestralnu ulogu odigrao Miroslav Krleža. Kad je u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske na dnevni red došla Deklaracija, isprva je samo sedam-osam ljudi odmah diglo ruku kao znak pristajanja uz nju - ali kad je ruku podignuo Krleža, odmah su je za njim podigli svi drugi koji su se našli u dvorani. Jelčić je ispričao kako je zbog toga čina Krležu u Beograd pozvao Tito, i kako je Bela Krleža strepila pred mogućnošću da Tito, "veliki hipnotizer", ne privoli pisca da odustane od podrške Deklaraciji. S druge strane, postoji i priča prema kojoj je Krleža htio povući potpis, ali da ga je Bela odgovorila riječima: "Ti si Krleža, i ako si na nešto stavio svoj potpis, ne možeš ga više povlačiti kao da si dječarac".

O tome koliko je hrvatska javnost pounutrila načela u tom dokumentu, ilustrativno je opisao Jelčić prisjećajući se "slučaja Krklec". Gustav Krklec je, naime, bio jedini koji je javno povukao svoj potpis, i to objavom teksta u Vjesniku u kojem je naveo da nije bio svjestan što potpisuje. Kasnije su mu studenti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta poslali pismo puno prezira kojim mu "otkazuju" bilo kakvu buduću suradnju.

Od ostalih izlaganja, nešto je živahnije bilo ono Josipa Pavičića, naslovljeno "Deklaracija o jeziku samostalnosti".

- Deklaracija se može nazvati drugim hrvatskim preporodom i može se promatrati kao ustavni amandman. Ona je nakon Brijunskog plenuma, kada je s političke scene otišao šef Udbe Aleksandar Ranković, i nakon liberalizacije socijalističkog sustava - pokazala da je otpor moguć, a komunistički sustav ranjiv, rekao je Pavičić.

 

Copyright © by Maja Hrgović & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad