DRAŽAN GUNJAČA - OBEĆANA ZEMLJA ZA PISCE ČISTIH RUKU

Vujica Ognjenović je svoju prvu knjigu »Čekajući Boga«, objavio 1996. godine, a poslije nje slijede i druge knjige eseja: »Tragom Božjih tajni«, 1996. »Put i bespuća«, 1998. »Živi svjedok«, 1998. i »Proroci govore«, 2000. U ovoj posljednjoj dana su značajna tumačenja biblijskih proročanstava od strane najpoznatijih svjetskih teologa, pogotovo onih proročanstava koja se tiču posljetka, odnosno: Trećeg svjetskog rata, Armagedona i Sudnjega dana.
Knjigu priča: »Taj drugi svijet«, objavljuje 1999. godine, a potom slijede romani: »Znak anđela« 1999. »Paukova mreža« 2001 »Pustinjska ruža« 2005, «Dar podzemlja» 2007.
U rukopisima ima još tri knjige: »Sanovnik«, »Kome to treba« i »Poljubi zmiju, anđele« (knjigu o predskazanju tajnog posjetioca).
 


OBEĆANA ZEMLJA ZA PISCE ČISTIH RUKU

(Vujica Ognjenović: CERVANTESOVA DJECA,
zbirka intervjua, Libro, Pula, 2007.)

Nakon niza vrlo mučnih trenutaka bez kojih izdavaštvo na ovim prostorima valjda više i ne može, konačno je svjetlo dana ugledala zbirka intervjua Vujice Ognjenovića pod nazivom Cervantesova djeca. O kvaliteti objavljene zbirke dovoljno govori ili bi trebao govoriti popis intervjuiranih. Njih osamdesetak i više, s područja ex Jugoslavije i iz ostatka svijeta koji bi trebali znati o čemu govore.

O samoj knjizi već je napisano nekoliko sjajnih najava i prikaza.

Ovo nije još jedan prikaz te knjige (ja se ne bavim književnom ili nekom drugom kritikom), nego neka polusuvisla promišljanja o knjigama i piscima uopće, kojima je ta knjiga bila povod a ne razlog. Svemu je donekle doprinijela i moja dvostruka uloga u njenom nastajanju. Naime, s jedne strane sam jedan od onih koji su intervjuirani, a s druge strane sam izdavač te knjige. Kojeg li (ne)sretnog spoja: izdavač i književnik u jednom. Kao da je malo zlo biti samo jedan od njih.

No, da se vratimo na početak priče (svaka priča ima svoj početak a neke i kraj, zar ne?). Na Vujicu Ognjenovića upozorila me draga prijateljica i vrsna beogradska književnica, Gordana Kuić, rekavši mi proljetos kako poznaje jednog izuzetnog intelektualca koji se još nije pomirio sa samim sobom. Ili sam ja tako nekako shvatio. Upoznah čovjeka i pročitah brojne intervjue koje je napravio sa svjetskim, regionalnim, lokalnim piscima, filozofima, povjesničarima…

Prva misao koja mi se nametala kod tog isčitavanja jest da on sa svima vodi jedan te isti intervju, neovisno o izboru sugovornika i tema. Kako mi se takav stav ipak učinio kao svojevrsno pretjerivanje, reducirao sam ga na razumnu mjeru i zaključio kako svi ti intervjui imaju nešto zajedničko, nešto više od činjenice da ih je isti čovjek radio… Nešto što ih toliko veže da bi bila šteta kad se ne bi svi skupa našli na jednom mjestu, u jednoj knjizi. I tako je nekako krenulo…Od intervjua do intervjua… Naravno, najinteresantniji su mi bili pisci…

Pisci na ovim prostorima vapiju do neba kako spadaju među najugroženije vrste, kako nikome nije stalo do njihova pisanja, kako im je teško, kako su bezmalo u beznadežnoj situaciji… S većinom se slažem pod uvjetom da ne moram čitati njihove knjige. Načelo reciprociteta. Ne čitaju ni oni moje, pa utoliko… Razumijete?

Onda mi pod ruku dođe intervju engleskog književnika Jima Cracea koji kaže kako je piscima zapravo lako. Lako?! Kako to misli da je lako? Radoznalo nastavim čitati. Zbog važnosti pročitanog, citirati ću taj dio: „Mi po cijeli dan sjedimo u svojim domovima, ne uznemiravaju nas nezgrapne kolege, već uživamo u vlastitoj imaginaciji. Što je to zbog čega bi se mi žalili? Mi, prije svega, nemamo prljave ruke “. Je… te Bog! Bože oprosti, ali u kojoj galaksiji ovaj čovjek živi? Gdje se nalazi ta država gdje su pisci čistih ruku, sjede i nirvanišu u vlastitoj imaginaciji?! Napuštam ovaj jeb… Balkan, konačno i definitivno, tako da barem zadnja tri dana života provedem kao pisac čistih ruku. Da neometano uživam u vlastitoj imaginaciji… Bio sam duboko i iskreno potresen spoznajom da postoji takva zemlja… Nisam imao pojma. Časna riječ. Mislim, znao sam da se s malo sreće mogu dobro unovčiti pismeni uradci tipa «Seks i grad», ali, da možeš živjeti od pisanja ozbiljnog štiva, to… E sad, znam da je vrlo upitno što je ozbiljno a što neozbiljno štivo, ali ipak… Ipak, postoji obećana zemlja za pisce. I njima slične. Ono s čistim rukama nisam baš najbolje ubrao, ali, dobro, o tome ću kad se dočepam te zemlje… Sve se može oprati… Sprati…

Pustimo na stranu rasprave o kvaliteti onog što sam napisao (nitko nije stroži kritičar od mene samog), ali ostaje činjenica da sam mnogo toga napisao, čak dapače, katkad koristio i imaginaciju. Doduše, ruku na srce, priznajem da se nisam baš pretrgao u tom korištenju…

Bilo mi je nekako neugodno pretjerivati u smanjivanju broja mrtvih i nesretnih, prikrivanju tuđih suza po stranicama svojih knjiga, ublažavati stvarnost kojoj nijedna imaginacija ionako nije dorasla… Što ono čovjek reče - čiste ruke? Bogati! Kako s njih oprati krv i suze? U zadnjem mom romanu «I nebo je za ljude» jedan primitivac reče kako ne možeš plivati u gov… i mirisati na ljubičice.

Kako god bilo, Jim me pošteno dotukao s čistim rukama i nirvanom u tišini i miru doma svog. A ja mislio… Koji sam ja neupućeni idiot!

Nastavim čitati. Do ruku mi dođe intervju druge prijateljice, Marije Jovanovic, koja kaže da ne živi od pisanja, a da to ni ne očekuje. Hvala Bogu ima još nesretnih, pomislim zlobno. Što da radim? I ja sam od krvi i mesa, makar se u prvi mah ne čini tako. Usto, ionako nemam bogzna kakvo visoko mišljenje o sebi, pa mi je samo nedostajao Jim i njegova imaginacija…

Čitam dalje. To mi relativno dobro ide. Čak i ćirilicu još uvijek znam čitati, iako sam je po redovnom tijeku stvari trebao zaboraviti ili barem dovoljno duboko potisnuti… Marija nastavlja pa kaže da je „profesija“ pisac izmišljotina komunističko-socijalističkog vremena kad se gomila spodoba smucala po silnim kongresima pisaca koji su se prigodno održavali na Bledu, u Dubrovniku i sličnim egzotičnim mjestašcima. Zbog imaginacije, valjda. Dakle, i na ovim prostorima je bilo ljudi koji su uživali u pisanju i još usto bili dobro plaćeni za to. U redu, ne znam da li su uživali, ali su očito bili dobro plaćeni za to. Čime sam se ono ja bavio u njihovo vrijeme? Pisanjem nisam, to znam. U Dubrovniku sam bio samo jednom, u sklopu vojne vježbe… Opsss! Vojne vježbe iz ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Jedna od onih vježbi koje Hag još uvijek ne proučava. Uglavnom, dok su drugi obilazili stari grad ja sam dežurao na brodu. Po kazni, dabome. Da sam skloniji imaginaciji, mogao bih reći kako se baš taj dan održavao kongres pisaca u Dubrovniku, kako sam želio otići tamo i… Ali, eto, kaznio me kapetan, inače Srbin, naravno. A zašto me kaznio? Pa, zato što sam mu, dok je snivao snom pravednika, zapalio oduži komad najlona među prstima… Bogami, gorio je puno duže nego što sam ja očekivao… Čovjek je najprije satima izbezumljeno skakao na jednoj nozi po palubi broda, a onda me, kad je koliko toliko došao k sebi, kaznio s dugotrajnom zabranom izlaska u grad. Mrzio Hrvate, pa to ti je. Da mu je to zapalio Srbin… Ubio bi ga. Mene nije smio. Imao sam neku poluvezicu u pričuvi… Ne znate što je pričuva. Rezerva, je… ga. Vidite da nam se jezici ipak razlikuju. Barem malo. Ne toliko koliko bi oni željeli, ali ipak…

Odlutah… Htjedoh samo reći da u njihovo vrijeme nisam pisao, ali sam imao čiste ruke. Ne znam jesu li «kongresnici» imali čiste ruke ili ne? Sve mi se nekako čini da nisu. Imali su svoje vrijeme, svoje plaće, svoje prljavštine i svoj rat… Meni su moje vrijeme besramno ukrali, nikome ne pada na pamet da me plati za pisanje, nijedan rat ne priznajem kao svoj, a o prljavštinama sam već i previše rekao… Pa ipak, ja barem znam zašto sam živio. Meni je onaj kapetan iz Dubrovnika danas jedan od boljih prijatelja. Čak mi je i zapaljeni najlon oprostio. Nisam siguran da je «kongresnicima» itko išta oprostio…

Nagradno pitanje u ovom misaonom lutanju: kad će na ovim prostorima pisci moći nesmetano uživati u vlastitoj imaginaciji i pri tom imati čiste ruke?

Ova zbirka intervjua svakom, ali ama baš svakom iole pozornijem čitatelju pruža sijaset ovakvih katkad frustrirajućih paralela između ljudi i svjetova, čija se zemljopisna udaljenost često mjeri u samo sat-dva avionskog leta, govoreći nam koliko smo, usprkos galopirajućoj globalizaciji i «izjednačavanju», različiti. I da iz te različitosti izvučemo ono najbolje a ne, po ustaljenoj ovdašnjoj praksi, ono najgore.

Konačno, pruža nam priliku da upoznamo intervjuirane pisce na jedan drugi način, da ih sagledamo s posve drugog aspekta… Da se maknemo od njihovih knjiga i da vidimo s kim zapravo imamo posla dok držimo te iste knjige u rukama. Da ih uspoređujemo… Vjerujte mi, mnogo pročitanog će vas, na pozitivan ili negativan način, zateći, a svakako će vas natjerati na promišljanje i o njima, i o sebi i o vremenima iza nas, ispred nas i ovima u kojima trenutno umiremo na rate. Druga je stvar koliko takva razmišljanja uopće imaju smisla, ali ako ste im kojim slučajem skloni, ova knjiga je dobar povod da «promislimo smisao i modalitete našeg bivanja u svijetu», kako bi to u predgovoru knjige rekao moj prijatelj Srđa Orbanić.

Ah, da, rekoh da sam i izdavač te knjige. Sigurno se pitate kako se osjećam kao takav? Ne pitate. Baš vas briga. Nema veze, ja ću svejedno reći kad sam već krenuo. Dakle, osjećam se ludo! Uostalom, dolje niže se nalazi posveta koju sam napisao na kraju knjige, pa pročitajte i procijenite sami. Inače, trenutno obnavljam tanašna vjerska znanja, ozbiljno narušena uslijed prije opisanih vojnih vježbi i usrdno molim Boga da netko u ovdašnjem Ministarstvu kulture procijeni knjigu po debljini i izgledu i zaključi kako je podobna za otkup za potrebe narodnih knjižnica. Ako počnu čitati, nema šanse da je otkupe. A ako ne otkupe, ne gine mi poslovno samoubojstvo. No, dobro. Ako i dođe do ovog potonjeg, bilo je zadovoljstvo pucati iako je meta promašena.

Posveta izdavača (na str.469 knjige):
«Na početku mnogih knjiga stoji napomena kako su njenom izdavanju pomogli imenovani (pa se navode imenovani) a ponekad i neimenovani donatori. Ovaj izdavač ima potrebu da na kraju ove knjige napomene kako njenom objavljivanju nije nitko pomogao. Ni imenovan ni neimenovan. Ovo je knjiga bez donatora, nastala voljom njenog po mnogo čemu izuzetnog autora i nas nekolicine entuzijasta koje je sudbina spojila s njim.»

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.
Knjigu možete naručiti preko ovog linka.

Nazad