EDUARD PRANGER

Rođen je 1957. godine. Bar tako tvrdi.
Poznat kao hipnotizer malodobnih djevojaka i omanjih domaćih životinja. Zbog toga u apsani bio više puta, od toga u Lepoglavi robijao samo triput, dva puta u Padinskoj Skeli, a samo jednom, iako na duži vremenski rok, na Golom Otoku. Trenutno je na odsluženju kazne u Zagrebu.
Pisanjem se uspješno bavi od 2004. godine, a prozu i poeziju, osim u Balkanskom književnom glasniku objavljuje i u Kažnjeničkom veseljaku.
Ume da vozi bicikl, da pliva i trči, iako ga na to niko ne sili.
   

 

MUKE PO MAJSTORIMA


Sve je započelo negdje pred kraj ovog ljeta kada je moja najdraža, perući prozore, u najskrivenijem uglu jednog od njih primijetila sićušnu točkicu crne boje. Noktom, probala ju je odstraniti, ali nije išlo jer ta je točkica bila tu još od vremena prije rata, tamo negdje od devedesetih, kad smo i uselili. U to vrijeme bio sam mlad i nadobudan, mislio sam da sve znam i mogu i osobno sam, između ostalog, cijelu stolariju u stanu pobojao u crno.
- Čuj, a mogli bi pofarbati ove prozore u neku drugu boju. Ova crna mi je već dojadila, a i sva se ljušti. Vidi samo kako to ružno izgleda. Vidi!
Koliko god da sam je volio, nije mi bilo drago kada bi me prekidala u jutarnjem ritualu čitanja novina. Njoj je to, izgleda, već postao običaj, kao da je posebno guštala i samo čekala da se najdublje koncentriram na čitanje, e da bi me onda iznenadila nekim važnim pitanjem za čovječanstvo poput: „Znaš onu Nadicu s kojom radim? Onu malu debelu zapisničarku? Rastala se.“, ili: „ U ovom gradu nitko ništa ne radi, proklete kante za smeće, već dva dana su prepune!“. Onda bi me pogledala uvrijeđeno: "Pa ti mene uopće i ne slušaš!“

Elem, ovoga puta instinkt mi je govorio da u konstataciji o farbanju postoji neka skrivena namjera, nekakva zamka. I nisam se prevario, jer kad moja mila draga kaže „mogli bismo“ onda to ne znači da ćemo mi nešto učiniti zajedno nego da je ona ideolog, a ja realizator.
- A što misliš da zamijenimo prozore? Ovi drveni su već odavno dali svoje – nastavila je i dok sam se snašao sve je bilo gotovo.
- Ljubavi, stavit ćemo one plastične, PVC. Neki dan sam u liftu susrela Lovretićku, znaš onu s drugog kata, onu s pudlicom. E, oni imaju te plastične već dvije godine i prezadovoljni su. Doduše, malo su im požutjeli, pa joj je žao što nisu uzeli „Salamanderove“. Ti su, veli, najbolji, ali i najskuplji. Je l' da ćemo mi uzeti od „Salamandera“, ljubavi?
I što sam drugo mogao nego samo klimnuti glavom. Odluka je pala.

Drugi dan za ručkom, a bila je sarma, veli moja draga raznježeno:
- Znaš, nešto sam razmišljala. Što misliš, da preselimo kuhinju u dnevni boravak, a mi sebi od kuhinje napravimo sobu? Samo za nas. Djeca imaju svoje sobe, a mi se već godinama patimo na ovom uskom trosjedu u boravku. Što ti misliš?
Nisam imao što misliti, kad moja mila pita „što ti misliš“ onda to nije pitanje nego konstatacija.
- A prozori? – pitao sam tek da nešto pitam.
- Pa prozore mijenjamo, to smo dogovorili jučer, ne?
- Okej, ali koliko bi to koštalo?
- Pa zato i postoje majstori, neka nam naprave ponudu.
- A ako bude puno?
- Ma neće, samo zatvore one cijevi i probuše iz kupaonice druge. Osim toga, već mi je dosta ove stare slovenske kuhinje. Kad su Slovenci nešto dobro napravili? Nikad, pogledaj samo na što to liči...
- Dobra je to kuhinja, znaš da smo je platili preko tri tisuće maraka...
- Je, ali je staromodna i već je sva apšisala. Kad bi je rastavio i ponovno sastavio sigurno bi se raspala. Neću staru kuhinju i gotovo! Hoću novu!
Ništa nisam rekao, nagrabio sam još dvije sarme. Moja je ljubav pravila najbolje sarme na svijetu.
- I znaš što? Već mi je dosta gledati one proklete bordo pločice u kuhinji. Lijepo ćemo ih izvaditi i staviti parket. Kada radimo da to bude kako treba. Može?
Klimnuo sam potvrdno bojeći se što je sljedeće. Nisam dugo čekao.
- Znaš, trebalo bi se raspitati koliko bi nas stajalo da uredimo i kupaonicu?
- Kupaonicu?
- Pa da, što se čudiš? Pločice već same skaču sa zida, a i na kadi je otišao emajl. Mislim, kad već idemo u posao da napravimo sve, u kompletu.
- Pa koliko će sve to koštati? – rekoh slabašno, slomljen.
- Koliko košta da košta, dignut ćemo kredit!
- A tko će ga otplaćivati?
- Ti se za to ne brini, imamo kartice. Što misliš kako se ljudi danas snalaze, ljubavi? Pa svi žive na kredit, svi nešto kemijaju – možemo i mi.
- Da nisi još štogod smislila? Reci sad, dok je vruće.
- Pa jesam. Mislila sam da bi bilo lijepo kad bismo srušili balkon i produžili dnevni boravak – poentirala je – dobili bismo barem pet-šest kvadrata. Svi su to već u zgradi napravili osim nas.
- Da? A kud ćemo sa stvarima koje držimo na balkonu?
- Kojim stvarima? Tamo je samo smeće! Bicikl i dva ormara puna stare robe za Caritas. Koja korist od balkona?
- Još nešto, mila?
- Ništa, ako se sjetim reći ću ti.
Predao sam se.
„Na kraju krajeva“, pomislim: „Možda je imala i pravo, trideset godina star stan trebao je neka osvježenja.“

* *

I tako je započela moja Kalvarija. Srećom, susjed Jozo ispod mene učinio je slične radove još prošle godine. Osim toga bio je građevinski inženjer i uzdao sam se da će mi ista ekipa koja je radila njemu raditi i meni. Koliko sam vidio, napravili su mu to jako dobro.
Spustio sam se kat niže.
- Hm, susjed, i vi bi gradili? A što da vam velim... – točio mi je finu žutu hercegovačku lozu – dečki koji su to radili meni sada su na moru. Dižemo tamo neke apartmane za Mađare, ali imam ja za vas drugu ekipu – ti su možda još i bolji.
- Pa može, neka dođu, pogledaju i naprave nekakvu ponudu.
- Naravno, imam vam izvrsnog majstora. Stari Štef ima svoju firmu, on radi skoro sve poslove i za mene sa svojom ekipom. Baš sada dižemo dvije urbane vile u Gračanima...
- A taj majstor, mislim Štef, je okej? Znate, ima ih svakakvih...
- Susjed – gledao me Jozo uvrijeđeno – pa ne bi vam ja doveo u kuću bilo koga! Štef je pravi profesionalac, od zanata. Ima ekipu za sve. Struja, voda, centralno, knauf... Ma sve, velim vam.
- Ha dobro onda, pošaljite mi ga. Što prije počnemo prije ćemo i završit.

* *

Štef je bio malen, debeo i vonjao je na vino. Teško je disao jer nije primijetio da zgrada ima dizalo, pa se na peti kat popeo vlastitim pogonom. Kad sam mu objasnio što želim i proveo ga stanom samo je, brišući znoj i pušući, odmahnuo rukom.
- Gazda, znate vi ko je Šelendić? E, ja sam njemu lane delal kompletnu adaptaciju kuće. Od krova do podruma! A delal sam i Pavkoviću i Jagiću. Ovo kaj vi imate mi napravimo za tjedan dana, najkasnije deset. Samo mi bute dali akontaciju, znate kak je...
- Koliko?
- Pa za početak deset. Ja bum vam ponudu složil do sutra.
- Dobro, sutra se vidimo.
- A nofci?
- To ćete dobiti sutra.
- Onda dobro, kak vi velite. Vi ste gazda – nije mu bilo pravo.
Sutradan, došao je rano ujutro.
- Čujte, to bu vas sve koštalo dvajs'dve hiljade, bez PDV-a.
- Sve zajedno, kupaonica, balkon i kuhinja?
- Da, sve skupa, z mojim matrijalom.
- Dobro, ali onda neću dobiti račun?
- Pa ne, ak hoćete račun dodajte gore još četri za PDV.
Malo sam razmišljao i pristao. Dao sam mu da potpiše ugovor koji sam večer prije do kasno sastavio. On ga je bez riječi potpisao, prebrojao pažljivo dva puta novac i mi se pozdravismo uz obećanje da će već ujutro doći s majstorima kako bi demontirali prozore na balkonu.

Nije došao ujutro, niti u podne, a bogami niti uvečer. Nije se uopće javio. Ja sam ga, zabrinut, pokušao dobiti na mobitel, uzalud. Drugi dan nazvao je ispričavajući se da je imao frku na svom gradilištu, ali da s dečkima dolazi u podne. Naravno, nije došao. Pojavio se tek pred večer s gomilom alata, sam. Još se jedanput ispričao i obećao doći s ekipom već u sedam drugi dan. Još mi je napomenuo da bi bilo dobro kad bismo pokrili namještaj, da se ne praši. Požurio sam kupiti najlon kojim sam sve prekrio i pripremio za sutra. Bilo je već dosta iza ponoći kad sam se ušuljao dragoj u krevet. Mislio sam da spava.
- Jesi sve prekrio? – javila se iz tame.
- Aha.
- Nemoj da mi sutra sve zaprašite.
- Bez brige.
- Bez brige? Kad ti veliš bez brige onda se ja tek počnem brinuti. Znaš, onaj mali debeli mi baš ne izgleda od povjerenja. Kak se ono zove?
- Štef? Ma dobar je to čovjek, bez brige, ja ću se za sve pobrinuti.
- Da, da, ti si veliki gazda. Laku noć – reče sneno i okrene se na drugu stranu.
- Laku noć.

Mogao sam i misliti da Štef neće doći kada je obećao. U devet ga nazovem, već pomalo ljutit.
- Gazda oprostite, ali ja se celu vuru vlećem iz Sesveta. Tu vam je takva gužva, za poludit!
Kada je napokon stigao, bio je sam i bilo je blizu jedanaest. Pažljivo sam ga upitao za ekipu.
- Oni su vam u Gračanima, imamo skoro primopredaju objekta, pa moraju biti gore. Baš mi je Rudek javil da čupaju neku travu na parkiralištu. Vražji kooperanti, ništ ne delaju samo zajebavaju. Nego, kaj bute s ovim starim železnim prozorima na balkonu, bute ih hitili?
- Da.
- A mogu si ih ja zeti?
- Može, samo već jednom počnite raditi. Već ste četvrti dan ovdje!
- Bez brige, gazda. Ja bum skinul ove prozore, a onda dolazi ekipa. Mi smo gotovi za čas.

Možda je bila pogreška što sam mu dao prozore, jer ih je pažljivo skidao sve do petka. Sam, bez ekipe.
- Evo gazda, ja sam sve razmontiral. Malo duže je trajalo, ali f ponedelek dolaze dečki, pak bumo sve nadoknadili.
U ponedjeljak u deset eto ti Štefa, samog. Mjerio je nešto na balkonu, pa u kuhinji i na kraju u kupaonici. Nakon što smo popili kavu otišao je i vratio se s ljestvama i s još nešto alata.
- Sutra rušimo!
- Što?
- Pa ogradu na balkonu. Vite ovaj beton, to vam je žilavo ko vrag. Kad se toga rešimo pol posla smo zbavili.
- Dobro, samo dođite i počnite već jednom!
- Bez brige gazda, sutra delamo udarnički.
I te mi je večeri u krevetu, nakon što sam je obavijestio o tijeku radova, moja najdraža okrenula leđa.

Sutradan, kad sam već pomislio da je Štef sam svoja ekipa, eto njega s jednim starijim gospodinom sijede kose. Pomislio sam da mu je otac. Sav alat koji su imali već je bio u mom stanu, pa su ovoga puta donijeli par vrećica s pivom.
- Ovo je Stipe. On bu zrušil ovaj beton i zazidal zidić, onak kak smo se i dogovorili. Stipe bok, vidimo se popodne – reče majstor i nestane.
Pun povjerenja povučem se u svoju sobu. S balkona je dopirala užasna buka bušilice i brusilice, a kad sam malo kasnije provirio u dnevni boravak od prašine se ništa nije vidjelo. Bio sam sretan. Napokon, radovi su započeli!

Dva sata kasnije- tišina. Bilo mi je to malo čudno, pa virnem na balkon. Stipe je blaženo spavao naslonjen na zid. Pored njega tri prazne boce piva. Ja ga malo prodrmam i on se s mukom podigne. Pospano je trljao oči.
- Šjor, oprostite, malo san ubija oko. Znate, ja san van zaposlen u bolnici, na održavanju, a radija san noćnu. Štef me je zamolija da mu pomognem jer njegov radnik nije moga doć. A znate kako je radit noću, daj ovo, daj ono, ne more se ni malo oka sklopit...
- Nema veze, samo vi pazite da vam se nešto ne dogodi.
- Bez brige, šjor, hvala što ste me probudili. Srušit ću van ja ovo učas.
Rušio je beton još oko sat-dva, a onda šutu dizalom u plastičnim kantama spustio pred zgradu. Kad je završio bio je blijed i iscrpljen.
- Odmorite malo, jeste za sok? – bilo mi ga je žao.
- A ne, hvala, ja van to ne pijem. Znate, nekad san radija na brodu, ka električar. Da vi znate što san ja sve proša u svom životu, ovo van nije ništa. Pipnite ove mišiće – otkrio je desnu mišicu. Meni je bilo malo glupo pipat mišicu starijeg muškarca, pa sam se nećkao.
- Pipnite, pipnite, ne bojte se, neće vas ugrist!
S nelagodom pipnem. Dobro je da smo bili sami.
- Ste vidili? Ka kamen od stine odvaljen! A?
I onda sam napravio pogrešku. U trenutku nepažnje zapitao sam ga kako se on, kao Dalmatinac, pod stare dane našao u Zagrebu. Kao da je samo to čekao, započeo je s pričom. Ispričao mi je sve, od rane mladosti i djetinjstva bez oca, do mladih dana koje je proveo po brodovima oplovivši sve oceane svijeta, o Australiji gdje je živio i radio na stričevoj farmi ovaca, pa kako se preselio u Novu Zelandiju, tamo se zaljubio, oženio i rastao. Onda se vratio u Split, izgradio kuću, ponovno se oženio i rastao, dao kuću kćeri i zetu da bi na kraju došao u Ivanić gdje mu je bio neki daljnji rod, neki stric (bivše vojno lice JNA, ali u mirovini i koji nije imao veze s ovim prokletim ratom), ali koji je bio u svađi s cijelom obitelji, a on ga je jedini pristao dohranit. Napokon, zbog toga ga se, njega – ne strica, ista ta obitelj i odrekla, pa i kći i tako je on, sahranivši tog svog jadnog rođaka naslijedio njegovo imanje koje i nije bog zna što, međutim familija kao i sve familije, tužili su ga tražeći svoj dio, a on im ga ne da jer ga nisu niti zaslužili i gdje su prije bili, kad je trebalo i kad je bilo gusto? Tako je, hvala Bogu, nakon dva sata meni bilo puno toga jasnije, zapravo, bilo mi je jasno sve.
- Eto šjor, to van je moja štorija. A i ovaj Štef, reka je doći po mene, al' ga nema. Gren ja na noge, vidimo se izjutra.

* *

Tanak zidić od siporeksa, nekih tri metra dužine, moj je Stipe gradio tri dana. Kad je završio i otišao pogledao sam što je napravio. Zid je izgledao žalosno, bio je neravan i kriv i visio je malo prema unutra. Pripisao sam to lošoj gradnji zgrade, ali i teškom Stipinu životu. Sad, kad sam ga tako dobro upoznao, nisam mu imao srca nešto prigovorit. Osim toga, kada je uvečer došao majstor Štef i rekao da to tako mora biti jer da je izgleda cijela zgrada građena "u šrek", smirio sam se. Zajedno smo ispsovali socijalizam u kojem je svatko radio što je i kako je htio, a nitko za ništa nije odgovarao. Da, bila je to prokleta socijalistička zgrada, još iz onih vremena.

* *

Nakon izgradnje zidića na balkonu radovi su stali. Majstora Štefa nije bilo, nitko više nije dolazio niti se javljao. Treći dan nazvao sam susjeda Jozu, pa sam zabrinuo i njega.
- Ne znam što je – reče mi – zvao sam ga na mobitel i kod kuće, ne javlja se. Probat ću mu nazvat kći, možda ona zna gdje je – smirivao me moj dobar susjed. Dva dana kasnije javio se s viješću da je Štef završio u bolnici.
- Susjed, zaboravio sam vam kazat, on vam ima ugrađena tri stenda. Ima slabo srce, a debel je i voli jesti. Koliko puta sam mu već rekao da se pazi, ali ništa. Neće slušat! Prokleti odojak...
- I što sad?
- Ništa, veli da u ponedjeljak izlazi van i da će sve biti u redu. Poručuje da se ne brinete i da radovi idu dalje.
- Dobro je, samo da njemu ne bude nešto.
Štef više nije dolazio niti se javljao i ja sam hitno morao pronaći nekog drugog.
- Rekla sam ti ja da od tog tvog debelog Štefa neće biti ništa. Odmah sam ga prokužila.
- Pa čovjek je bolestan, što sad?
- Ništa, neka nam vrati novac!
- Ali u bolnici je!
- Frišku figu, tko zna gdje je on sada, zajedno s onim našim susjedom koji ga je i preporučio!

* *

Htio ne htio morao sam priznati, činilo mi se da je ljubav mog života opet bila u pravu. Našao sam se u pat poziciji – radove je trebalo završiti, a pronaći nekoga tko bi odmah preuzeo započeto bila je prava lutrija. Par dana kasnije uspio sam, preko jednog prijatelja, dobiti broj majstora koji je njemu nedavno uređivao stan.
- Stari, dečki su izvrsni – hvalio ih je preko telefona – Dražek ima ekipu za sve. Nema toga što ti on ne može napraviti. Meni su sredili gajbu super. Možeš misliti kakvi su kad je i moja Mira bila zadovoljna. A znaš ti moju Miru!
Dražek mi je bilo nekako glupo ime za jednog majstora, ali što je tu je. Nazvao sam ga i dogovorio da dođe pogledati stan. Onako, preko žice, učinio mi se vrlo poslovnim i ažurnim. Glas mu je bio čvrst i odlučan.
- Mi vam radimo i petkom i svetkom, gospodine. Kod nas nema stajanja! Vidimo se danas popodne.
I stvarno, došao je. Već s vrata izvadio je metar i, jedva me pogledavši, krenuo u mjerenje stana. Bio je uredno obrijan, visok i krupan. Čovjek bi mu dao nekih trideset i pet godina. Podsjetio me malo na Štefa zato jer je i on zadihan došao stepenicama.
Objasnio sam mu u kakvoj sam situaciji.
- Ne brinite ništa. Znate, u našoj struci imate majstora i majstora. Na žalost, u Zagreb se dovuklo svega i svačega i toga moramo biti svjesni. Vidite, ja sam svoj zanat ispekao u Njemačkoj, a tamo vam nema trte-mrte. Tamo vam je sve ko po špagi. Kad vam Švabo radi onda radi. Znate i sami, što da vam kažem.

Bila je sredina tjedna i mi smo dogovorili da njegovi radnici krenu s poslom već u ponedjeljak.
- Upravo završavamo kod Marića, znate onog vinara. Taj vam nije normalan, ima kuću u Vodicama, ma što kuću – kućerinu, a već gradi drugu kod Poreča. S bazenom! Kod njega vam nema rasprave, ja mu kažem da što će mu onaj ogroman zid oko kuće, a on veli da će ga srušiti i napraviti još veći. Lud čovjek! A kakvu kuću ima na Martin Bregu, to da vidite! I tamo smo mu radili, sve u mramoru i staklu...
Umiren, sve sam to kasnije prenio svojoj dragoj, u krevetu.
- Da, samo da ne bude isto kao i s onim debelim Štefom. Kad smo već kod toga, jesi ga zvao da nam vrati novac?
- Jesam, ali se ne javlja.
- Pa nazovi onda susjeda koji ti ga je i preporučio. Sve mi se čini da su te lijepo preveslali, obojica – opet mi je okrenula pozadinu.
Mrmljao sam nešto u svoju obranu, ali su mi argumenti bili slabi. Gledajući u lijepa leđa moje najdraže zakleo sam se da ću već sutra oštro poduzeti nešto po pitanju majstora Štefa.

U ponedjeljak rano, u sedam sati, zvoni portafon.
- Tko je? – još sam spavao.
- Keramičari!
Pritisnem dugme i otvorim im vrata. Došao je šef Dražek i jedan sitan tanak momak, takoreći dječak. Majstor uleti kroz vrata jedva me pozdravivši. Mali ga je pratio.
- Gledaj, ovo buš zrušil - pokazivao mu je kuhinjske pločice – onda buš zvadil ove podne, a kad to završiš idemo van s glazurom. Tu budu došli parketi. To danas mora biti gotovo, jasno? Sutra ide balkon.
Klinac je samo klimao glavom, a meni je bilo drago. Dopala mi se Dražekova poslovnost, vidjelo se da je stručan. Jedino mi je malo smetalo što se ponašao kao da mene tu niti nema, ali mislio sam, čovjek nema vremena i posao mu je na prvom mjestu. Prvi put, nakon dvadesetak dana od početka svih radova, bio sam zadovoljan.
Tijekom dana navratio je još nekoliko puta, pregledavajući što je napravljeno da bi na kraju, negdje kasno popodne, malac završio sve ono što je trebalo. Bio sam zadivljen. Ako ovako nastave, za dva tjedna sve će biti gotovo.
Drugi dan Dražek (koje smiješno ime!) je doveo još jednog radnika, malo starijeg. Sada su rušili balkonsku pregradu. Do podne su završili i prešli u kupaonicu na razbijanje starih pločica. Za to vrijeme majstor je navratio po prvu ratu. Poučen iskustvom dogovorio sam plaćanje prema napredovanju radova, u obrocima.
Pred večer došao je čovjek koji prodaje prozore. Iz crne aktovke izvadio je prospekte i pokazao mi što nudi.
- Najbolji su vam ovi s pet komora, odlična zvučna izolacija. Jesu nešto skuplji, ali...
Ja ispod prozora imam park i svako me jutro bude ptičice, pa smo se složili da tako i ostane. Tri komore sasvim su dovoljne.
Uvjerio me je da je danas sunce puno opasnije nego što je bilo nekad. Bilo mi je žao što moja ljubav nije bila prisutna dok je govorio o svim opasnostima UV zračenja. Čak je spomenuo i karcinom kože, pa sam s radošću prihvatio njegovu sugestiju da ipak uzmemo troslojna stakla, neznatno skuplja od običnih. Saznao sam i to da je novi prozorski okov, Winkhaus TurboAutoPilot SuperComfort, njemački proizvod i da je poseban po funkciji paralelnog postavljanja što automatski znači prirodno provjetravanje i veću sigurnost od provala.
- Čujte, vi jeste na petom katu, ali nikad se ne zna. Lopovi su lopovi.
Potpisali smo ugovor, dogovorili dinamiku posla i rastali se kao najbolji prijatelji.

Rano u jutro drugi dan došao je vodoinstalater, visok čovjek srednjih godina, a s njim i njegov stari otac. Nosili su cijelo čudo alata i bili su uspuhani jer su i oni došli pješice. Objasnio sam im da zgrada ima dizalo, ali da je u polukatu. Da bi ih malo oraspoložio skuhao sam kavu, pravu tursku. Meni je bilo čudno da čovjek preko šezdeset godina još radi.
- Znate, otac je u penziji – povjerio mi se sin dok je tatek nakratko otišao po neke sitnice u kombi – a nikako se ne može naviknuti da ništa ne radi. Ja vam imam doma mamu, ženu i sestru sa šogorom i oni su me natjerali da ga vodim sa sobom po gradilištima. Tata im je doma blago nepodnošljiv!
Kasnije, dok sam pospremao neke stvari u kutije čuo sam iz kupaonice fragmente njihovog razgovora.
- Mali, tu buš metnul cijev od pol cola, a tu od frtalj.
- Znam, tata.
- I zamotaj više kudelje na taj navoj, kaj štediš!
- Budem, tata.
- Zakaj sad mećeš radijator ak nisi spojil ove cijevi?
- Pa samo mjerim, opet ga bum skinul...
- Mogel si to i bez toga. Samo gubiš vreme!
- Znam, tata, znam.
Bilo mi ih je oboje žao, no svatko od nas nosi svoj križ.
Nakon nekog vremena stari iziđe iz kupaonice jer je sin započeo s rušenjem betonskih obloga na zidu. Podigla se silna prašina.
- Velik posel ste počeli – priđe mi suosjećajno – znate, i mi vam imamo kuću, na dva kata, na Bukovcu. Nema dugo smo je adaptirali, za kćer.
- Aha.
- Ovo vaše nije ništa, da vidite koliko je kod nas bilo posla...
- Vjerujem.
- Znate, nedavno sam udao kći, pa se ona s onim svojim hoće odvojiti. Ja sam malom dao prvi kat, a njoj drugi. Pošteno. Morali smo odvajati svaki kat za sebe. I struju i vodu i centralno tako da sada svi imaju svoju vuru. Kol'ko potrošiju nek si i plate, kaj ne?
- Je – odgovorio sam kratko da izbjegnem duži razgovor.
- Pa da, samo ovaj moj nikako da se oženi, a ima već prek trideset.
- Ha, tako vam je to, priroda...
- Kakva vražja priroda! Prirodno bi bilo da se već oženil i da ja sada imam unuke. Ne znam što je to danas s tim mladima? Neće se ženiti i bog, a ak se i ožene onda taj brak potraje godinu-dvije, pa se rastanu. Iza njih samo ostaju fačuki. Ja sam sa svojom Martom već sto godina i kaj nam fali? Ha, kaj? Ništ!
- Da, nekad je sve to bilo drugačije... – rekoh kasno shvativši da sam se nepovratno upetljao u razgovor.
- E, da znate da je i bilo! Slušajte, u moje vreme...
Idućih sat vremena, dok je njegov sin razbijao zidove u kupaonici, saznao sam od gospodina Franje cijelu povijest obitelji Vragović. Kako je njegov pradjed, nezakonito dijete neudate žene (majke koja je zatrudnjela s jednim svećenikom), davnih dana došao iz provincije, čak iz Dalmacije, kako ništa nije imao osim svojih deset prstiju, oženio se i kako je postao vrsni majstor u izradi bačava. Bio jedan i jedan od osnivača HSS-a u ono vrijeme, a njegov sin, djed, je pak naslijedio zanat i proširio firmu, no u ratu je sve izgubio. On, Franjo, morao je početi sve ispočetka, opet od svojih deset prstiju. Mlad se oženio, zaposlio i, jer je bio izuzetno vrijedan i nadaren, postao poslovođa u jednoj velikoj građevinskoj firmi. Ta ga je firma i školovala tako da je uz rad završio i fakultet građevine. Jedno vrijeme je radio na terenu, a onda prešao u upravu gdje su trebali one koji su slušali i potvrđivali odluke direktora, a on nije bio takav, pa su ga opet prebacili na teren u Makedoniju gdje je radio s ekipom do raspada Juge. Onda je napokon odlučio raditi za sebe, otvorio svoju firmu, uhodao je i prepustio sinu koji, eto, nikako da se oženi, a vrijeme ide i njihovo će se prezime zatrti kao da ga nikada nije niti bilo jer on ima i starijeg brata koji je, na žalost, svećenik...
Spasio me njegov sin koji je donio gablec.
- Tata, idemo jesti, pusti čovjeka na miru s tim pričama.

To popodne navratio je i čovjek sa smiješnim imenom, moj majstor Dražek. Gledao je cijevi od radijatora u dnevnom boravku i vrtio glavom.
- Čujte, ove cijevi na zidu su vam kao šaka u oko.
- Pa jesu, ali što mogu...
- Pa možete ih fino obložiti knaufom.
- Knauf? A što je to?
- Gipsane ploče. One vam budu sakrile cijevi i još bu vam sve skupa izgledalo malo neobično, moderno.
- Da, a koliko to košta?
- Ploče su vam jeftine, a moji budu vam ih dečki stavili za bagatelu. Simbolika.
- Pa, onda ih stavite...
- Dobro, kak vi velite, gazda.
Malo kasnije došli su majstori i uzeli mjere za PVC stolariju.
- Kada završite sa balkonom javite, pa ćemo vam ugraditi prozore.
Sve je išlo kao po loju.
Uvečer, u toplom krevetu, izvijestio sam dragu o prozorima i objasnio ideju o knaufu. Bila je nepovjerljiva.
- Samo da nas to ne bude koštalo ko svetog Petra kajgana.
- Ma daj, rekao je Dražek da bu to simbolika.
- Da, simbolika frišku figu! Bumo vidli račun. A i kakvo je to ime Dražek? Samo idiot može djetetu dati tak blesavo ime! Da Dražek, hm... Laku noć.
- Laku noć, ljubavi – okrenuo sam se i ja na suprotnu stranu.

Radovi su polako napredovali i na red su došle ploćice. Njih je postavljao otac onog malog koji je došao prvi. To jutro doveo je još jednog sina, klinca od nekih petnaestak godina. Za razliku od starijeg brata, tankog, visokog i crnog mali je bio nizak, plav i širok – isti otac. Čak je imao i trbuščić, a nedostajao mu je i jedan prednji zub.
- Neće f školu pak ga vodim za sobom. Nek vidi, mulec, kaj je bauštela – objasnio mi je stari.
U idućih pola sata ispričao mi je kako su njegovi bili bez novaca i kako je on od sedamnaeste godine radio u Njemačkoj sa stricem te kako su to zaista bila dobra vremena. Imao je novaca, reče, da bi mogao kupiti cijelu birtiju u selu zajedno s vlasnikom. Onda su srušili onaj berlinski zid, ujedinili se i postrožili zakone, a on nije mogao dobiti papire za stalno, pa je dosta dugo radio na crno, sve dok ga jedanput prokleti Švabe nisu ulovili i dok nije dobio izgon na pet godina. Kad se vratio doma upoznao je ženu koja mu je rodila ovo dvoje ljenčina, a žena je prije konobarila što on, kao pravi muž više nije mogao dozvoliti, pa je sada bila s djecom doma i kuhala, a on je crnčio za sve njih. Kasnije se htio vratiti Njemačku, ali djeca su bila još mala, pa se zaposlio u građevini, promijenio niti sam ne zna koliko poslova, a ovaj gazda ga je tek prije par mjeseci prijavio tako da sada barem ima neki staž i socijalno.
- Nije vam to kao f Nemačkoj, tu su vam sami lopovi! Evo, Dražek celi mesec išće po selu nove radnike, a furt kuka kak je bez penez. Žmukler!
- A nije ovaj vaš mali malo premlad za tako teške poslove?
- Kaj bi – odmahnuo je rukom – pak sam ja na baušteli od dvanajst let. Kaj bi njemu falilo, biku.
Da se izvučem iz razgovora, rekoh da moram telefonirati. Dok sam na aparatu birao broj mog starog majstora Štefa, krajičkom oka sam opazio kako mali iza polusrušenog zida balkona naginje bocu s pivom.

Štef mi se nije javljao, pa sam nazvao susjeda Jozu koji mi je objasnio da ovih dana imaju dosta posla na svom gradilištu, ali da za svoj novac ne brinem i da će se sigurno javiti sutra.
- Susjed, pa ne bih ja vama doveo doma bilo koga – rekao mi je dobro poznatu rečenicu.
Javio sam to odmah mojoj dragoj na posao tako da zna da i po tom pitanju nešto energično poduzimam.
Dva tjedna kasnije radovi su se primakli kraju. Kupaonica je bila spremna i samo je nedostajala tuš kabina koju smo, zajedno s novom kuhinjom i velikim četverokrilnim ormarom, još prije mjesec dana naručili u Kikei.
S Dražekom sam već prije dogovorio izradu nadstrešnice i prozorskog sušila za rublje, pa je tih dana i to bilo montirano. Ploćice u budućoj kuhinji/dnevnom boravku bile su gotove, a to popodne došli su i majstori i ugradili prozore. Na žalost, primijetio sam da su donijeli krila s običnim, dvoslojnim staklom. Glavni majstor, ujedno i vlasnik firme, pokušao me na licu mjesta uvjeriti da je to dvoslojno staklo puno bolje jer u međukomori ima plin, a i lakše je za okove, no ja sam mu pristojno objasnio da ga razumijem, ali da smo mi platili troslojno i da bi nam bilo drago kada bismo ga i dobili. Spomenuo sam mu i one čvrste Winkhaus TurboAutoPilot SuperComfort njemačke okove i tako stavio točku na i. Njemu to nije bilo drago, jer je ponovno morao dolaziti s novim prozorima, ali meni jest.
Dobio sam prvu bitku s majstorima i u veće u krevetu, svojoj najdražoj, opisao sam svoj prvi veliki trijumf.
- Da? I kad će donijeti druge prozore? Tek za dva tjedna? I ti to zoveš pobjedom?

Dražek je došao rano ujutro. Pregledavao je sve do tad učinjeno, izmjerio i procjenio te sve to zapisao u blokić. Radovi su bili pri kraju i računao je završni iznos. Bio je pravi profesionalac.
- Čujte – pitao me onim svojim poslovnim tonom i ne gledajući me – a tko će vam ovo farbati?
- Pa ne znam, nisam još s nikim dogovorio.
- Moji vam knauferi i farbaju. Ako hoćete...
- A cijena?
Izmjerio je zidove u svim prostorijama.
- Sto pedeset kvadrata, da vidimo... Oko osam tisuća
Meni se to učinilo previše.
- Dobro, razgovarat ću s ženom, pa ćemo vidjeti.
Dok je izlazio učinilo mi se da sam vidio lagani podsmjeh na njegovu licu.
To sam popodne putem interneta pronašao jednu soboslikarsku firmu. Telefonom sam dogovorio za isto popodne sastanak s vlasnikom. Bio je to jedan fin mladić, inženjer građevine. Kada je došao spomenuo sam mu Dražekovu cijenu. Kad je pogledao što bi sve trebalo radit, nasmijao se.
- Velite osam tisuća? Nemojte me nasmijavati, pa mi ćemo vam ovo napraviti za tri i pol, s PDV-om. Dobijete i račun. Tri puta gletanje, tri premaza boje i to je to.
- Kakve boje?
- Kakve god hoćete!
Nisam mogao vjerovati! Kroz glavu su mi je prošla posljednja dva mjeseca i ja sam prvi puta posumnjao u poslovnost i poštenje majstora Dražeka. Imao sam nekakav gadan predosjećaj.

- Halo, Dražek, vi ste?
- Da. Nešto nije u redu?
- Ma ne, samo da vam velim da sam našao druge molere.
- Da? Mislite da moji dečki nisu dobri?
- Ma ne, nisam to rekao, nego sam našao jeftinije, upola jeftinije...
- Ma nemojte? Nema problema, samo vidjet ćete kako će vam ti jeftini napraviti posao.
Meni je bilo malo neugodno i želio sam završiti razgovor. Rekao sam mu da mi napravi završni račun za sve što je do tada napravio.
- Račun? Pravi račun? To nismo dogovorili. Ako hoćete račun onda vam moram uračunati i PDV!
- Pa uračunajte, ja ću ga ionako dobiti natrag u povratu poreza.
- Dobro, kako vi kažete, vi ste gazda.
Do tada, kako su radovi tekli, isplatio sam mu u nekoliko navrata već oko dvadesetak tisuća. To me podsjetilo na mog dobrog susjeda i mog prvog majstora Štefa. Nazvao sam ga.
- Susjed, baš sad imamo primopredaju drugog objekta, pa sam u gužvi. Evo, čuo sam se sa Štefom i on je rekao da će obračunati ono što vam je napravio, a ostatak novca uredno vratiti. Bez brige, sve će biti u redu.
Ja sam bio bez brige, u svog susjeda imao sam bezgraničeno povjerenje, no mene je više brinula moja draga. Mogao sam je zamisliti kako na poslu naporno radi i još u mislima vodi brigu da li je i kod kuće sve u redu.
Kad sam se u veće, u mraku, tiho ušuljao u krevet, mislio sam da spava.
- Čuj – javila se iz mraka – ako ti onaj Štef ovaj tjedan ne vrati naš novac...
- Ma daj, otkud ti to?Čuo sam se s Jozom i on veli da će sve biti u redu...
- Glupost! Rekla sam ti da mi je i taj Jozo sumnjiv. Svi oni koji grade one brzinske urbane vile ispod Gračana i na Mlinovima su lopovi, znam ja. Sve je to ista građevinska mafija!
- Daj, molim te, pa ne bi nama Jozo doveo u kuću bilo koga. Nema šanse!
- Ja mislim da ima i sve mi se čini da nam je baš taj Jozo u kuću doveo bilo koga! Laku noć!
Tek sam sat vremena kasnije, s crnim mislima jedva nekako utonuo u san.

Izjutra, u poštanskom pretincu, pronašao sam kuvertu s računima i odmah požurio na telefon.
- Gospodin Dražek, dobar dan. Čujte, dobio sam vaše račune i mislim da je nekakva greška u pitanju...
- Nije nikakva greška. Htjeli ste račune i dobili ste ih.
- Znam, ali četrdeset i osam tisuća...
- Pa da, to vam je s PDV-om.
- Nemoguće, pa što ste mi tu sve uračunali?
- Ne znate? Tu vam je onaj knauf, pa tenda i sušilica od rosfraja, pa popravak balkona koji vam je radio onaj vaš bivši majstor...
- Znam, ali rekli ste da ćete mi to uračunati samo paušalno, nismo dogovarali neku fiksnu cijenu!
- Slušajte, hoćete vi to meni platiti ili ne?
- Pa hoću, ali ne toliko, zaboga! Četrdeset i osam tisuća? Znate li vi koliko je to novaca?
- Znam, to je moj novac!
- Na žalost, ja vam to ne mogu toliko platiti. Dajte vi to još malo izračunajte, pa se čujemo.
- Da? Nećete mi platiti? Dobro, onda ja dolazim sutra s dečkima i rušimo knauf i tendu, a vi mi platite samo ono što smo fiksno dogovorili! Hoćemo tako?
Još smo se malo natezali, a onda je majstor Dražek ljutito prekinuo vezu. Nisam imao kuda, zdvojan i zabrinut, nazvao sam ljubav svog života.

* *

Sjedili smo jedan nasuprot drugome pred vratima Suda časti Hrvatske obrtničke komore i čekali da nas pozovu. Nismo razgovarali. Po njemu se vidjelo da je nervozan, a i meni je ovo bila jedna sasvim nova situacija u životu.
Vrata su se otvorila i energičan ženski glas prozvao je naša prezimena. Tek što smo sjeli Dražek je pokušao nešto reći, ali je bio odmah prekinut. Žena preko puta autoritativno se predstavila i objasnila nam da Sud časti ima za cilj u konačnici pomiriti zavađene stranke i pronaći zajednički kompromis. Moj je majstor ponovno zaustio, ali mu se ponovno dogodilo isto.
- Gospodine, odgovarajte samo na moja pitanja. Ovo nije kazneni sud, ali vrijede sva pravila kao da i jest. Protiv vas je podnesena prijava ovom sudu i dobit ćete mogućnost iznijeti svoje viđenje stvari. Sve u svoje vrijeme.
Gledala je u papire pred sobom, a onda me zatražila da svojim riječima, ukratko, opišem zašto sam se žalio, da jasno kažem čime sam nezadovoljan i što zapravo hoću. Započeo sam s izlaganjem kad je prekinula i mene:
- Gospodine, vi ste sastavili pismeni ugovor i dogovorili cijenu, a sada to ne želite platiti. U čemu je problem?
- Kako u čemu? Pa meni gospodin Dražek želi svoje radove naplatiti tri puta više nego što oni zaista vrijede.
- A kako vi to znate?
- Pa bio sam na internetu.
- Kada?
- Nakon što mi je gospodin Dražek ispostavio račun.
- Aha. E onda ovako, dragi moj gospodine. Vi ste se trebali interesirati za cijene radova prije potpisivanja ugovora, pa ako su vam se one učinile previsokim potražiti nekog jeftinijeg. Znate, nismo vam mi više u komunizmu, danas vrijede ugovori o slobodnoj pogodbi. Gospodin je mogao napisati i milijun, a vi, da ste potpisali, imali biste obavezu to mu i isplatiti.
Bio sam zbunjen. Dražek je mudro šutio i nezainteresirano gledao pred sebe. Voda je išla na njegov mlin. Bila je to njegova Komora.
- Da, ali koliko ja znam niti u jednom društvu, bilo ono kapitalističko, komunističko ili socijalističko nije dozvoljeno naplaćivati nešto tri puta više nego što to zaista i vrijedi. Ili griješim? Pa prijevara je oduvijek prijevara, mislim...
- Ne, vi ste potpisali i to je gotovo. Recite, što je rađeno mimo dogovorenog?
Opisao sam kako smo u hodu dogovorili postavljanje knaufa, nadstrešnice, sušila za rublje i još neke sitnice. Sutkinja se obratila gospodinu Dražeku.
- Recite mi tko je radio sve te radove?
- Pa moji dečki.
- Koji dečki?
- Pa moji...
- Električari, bravari, vodoinstalateri, knauferi, keramičari, je l' tako?
- Pa da.
- Ja ovdje imam vašu obrtnicu – pokazala mu je list papira – u kojoj piše da vi imate prijavljen samo obrt za keramiku.
- Da, ali...
- Prema tome, vi niste bili ovlašteni raditi nikakve druge poslove osim keramike, je l' tako?
- Pa ne, mislim da, to su radili moji dečki i...
- O kakvim dečkima vi pričate, gospodine! Jesu li to možda – i onda je izgovorila čarobnu riječ – bili vaši podizvođači?
- Pa da.
- A jeste li vi upoznali stranku da će sve poslove, osim keramike, raditi vaši podizvođači? I da će to znatno poskupjeti konačnu cijenu radova? Imate li vi ugovore s tim podizvođačima?
- Pa ne, odnosno da, mislim... Mislio sam da se to podrazumijeva.
- Ništa se tu ne podrazumijeva, gospodine. Sve mora biti na papiru. Vi niste svoju stranku upoznali da će radove raditi vaši kooperanti tako da on i nije morao pristati na to. Ovo sada mijenja kompletnu situaciju.
- Što? Želite li reći da ja neću dobiti svoje novce?!
- Ne, vi ćete ih dobiti, ali ne onoliko koliko ste tražili.
- Ma nemojte? Ja da neću dobiti svoj novac? – žestio se majstor Dražek – osim toga, kakav je ovo sud? Sud časti? Smiješno! Ja ću potegnuti svoje advokate na pravom sudu, pa ćemo onda vidjeti tko neće platiti!
- Možete gospodine, ali iz ove dokumentacije koju ja imam vi ste potpuno u krivu. Meni je jako drago da ćete vi mojim kolegama odvjetnicima plaćati njihove usluge samo se bojim da od toga nećete imati nikakve koristi, samo ćete izgubiti.
- A što ja to onda na ovom vašem sudu mogu dobiti?
- Pa možete se nagoditi, izmiriti i dobiti novac. Onoliko koliko radovi zaista i vrijede.
- A ako neću? Uostalom, zašto bi ja ovdje više i dolazio, pa ovo nije pravi sud!
- Nije, ali ako nećete surađivati mi spor možemo završiti i bez vas, a onda, u najgorem slučaju možete izgubiti obrtnicu.
Dražek se malo primirio, a sutkinja se obratila meni.
- Recite, imate li vi bilo kakvih potraživanja oko završetka radova? Jesu li oni završeni?
- Pa, uglavnom jesu...
- Jesu ili nisu?
- Pa ima još nekih sitnica, priključenje pipa, poravnanje nekih grba na zidovima i to. Ostalo je u redu.
- Onda bi vas zamolila da izađete van i da se dogovorite oko cijene, pa da to završimo kako treba. Ja sada imam pauzu do jedanaest i ako se dogovorite dođite u dvanaest sati da zaključimo spor. Ako ne, zakazat ćemo drugo ročište, a onda će posla imati Državni inspektorat, sudski vještaci i vaši odvjetnici. Žao mi je, ali stvari stoje tako. Ili ćete se dogovoriti ili ćemo ići na drugostupanjski postupak.

Dolje, u kafiću zgrade, počastio sam svog majstora Pelinkovcem, a on mene Jegerom. Onda sam ja insistirao na još jednoj rundi, na koju je on, kao častan i pošten obrtnik, odgovorio drugom, pa trećom i četvrtom. U razgovoru smo zaključili da on zaista nije imao nikakve zle namjere, a da sam ja pogriješio što nisam napravio troškovnik po kojem bi se i on mogao ravnati. Složili smo se da sam trebao pribaviti nekakav troškovnik, a on je pak priznao da je ipak bio malo preskup, samo malo, ali da je odradio posao dobro i pošteno. Povjerio mi se kako je i njegov pokojni otac bio pošten i radišan obrtnik i da je doslovno umro na gradilištu, od moždane kapi te da se on sam zaista trudi prehraniti ženu i troje djece, tri krasne djevojčice (pokazao mi je i fotografije, curice su zaista bile lijepe). Ispričao mi je da s njima živi i šogorica koja nije baš potpuno mentalno zdrava i da se zbog toga ne može zaposlit, a nema nikog svog, pa se on brine i o njoj. Kao šlag na tortu, reče, jalni susjedi su ga tužili da je bespravno sagradio treći kat na kući, pa i taj sud s njima traje već pet godina, a kada znamo kako rade naši sudovi potrajat će još najmanje deset godina. Sve što zaradi, veli, ide odvjetnicima, pohlepnoj bagri poput ove gore glupače iz Komore koja nam kroji sudbinu. Našli smo se napokon i oko cijene; ja sam predložio da ću mu povrh one prvobitno ugovorene sume dati još sedam tisuća na što je on pošteno odgovorio da mu dam samo tri. Meni se to učinilo ipak malo preskromnim, povisio sam na pet i tu smo se našli. Popili smo još po jednu putnu, rukovali se i popeli strmim stepenicama dva kata više.
- I? Jeste li se dogovorili? – strogo poslovno upitala je sutkinja.
- Jesmo – rekosmo u glas i ja ukratko objasnim naš dogovor. Dok je ona otresito i važno diktirala zapisničarki zaključak spora, nisam mogao izdržati, a da ne komentiram. Cijela ova situacija sada mi se nekako učinila čak i komičnom.
- Znate gospođo sudac, nemojte se ljutiti, ali vi meni baš izgledate kao neka stara profesorica, a mi kao neki zločesti đaci ispred vas. Baš smiješno!
Mala debela zapisničarka se zakikotala, a sutkinja je podigla glavu, oštro preko naočala pogledala prvo nju, pa mene, a onda snažnim glasom nastavila diktirati.
Kada je završila objavila nam je da ćemo pismena rješenja dobiti poštom i da se nada kako se više na ovome sudu nećemo susresti. Potpisali smo papire, rukovali se i krenuli prema vratima.
- Vi – obratila se meni – ostanite. Kao oštećenik morat ćete mi potpisat još neke papire. Dražek me sažalno pogledao, namignuo i nestao iz vrata. Izašla je i zapisničarka. Ostao sam sam.
Gledao sam ljubav svog života s druge strane stola. Skinula je naočale i pognuta umorno trljala oči. Kada je podigla glavu, pogled joj se ublažio i više niti izdaleka nije izgledala tako strogo i opasno kao prije nekoliko trenutaka. Ipak, ona iskrica autoriteta, meni toliko draga i privlačna, nazirala joj se u lijepim crnim očima.
- Eto, riješili smo i ovo. Ja ću malo zakasniti s posla, idem pogledati nekakve zavjese, a ti usput kupi kruh i mlijeko i usisaj stan. I pripremi mi broj onog tvog majstora Štefa – zastala je malo i rekla tobože ljutito.
- A za onu tvoju izjavu da te podsjećam na nekakvu staru zločestu profesoricu, to ćeš mi posebno platiti, da znaš! Još večeras, u krevetu!


SILVESTROVO

 

(Jedino čega se zaista moramo bojati je strah.)


Najgori dio bio joj je komad od podvožnjaka do zgrade. Prelazila ga je s nekim strahom i nelagodom. Nedavno je negdje pročitala ili su javili na televiziji da je nekoliko žena napadnuto baš tu, na početku parka. Vraćale bi se s posla kasno u veće, a neki bi ih manijak sačekivao. Prvo bi ih brutalno prebio, a zatim silovao.

Posljednju od njih, djevojku od nekih dvadesetak godina, prošli tjedan pronašli su mrtvu i unakaženu u grmlju. Od tada, proklinjala je svoj posao i molila Boga da netko iz tramvaja ide njenim smjerom i da ima neko društvo, da nije sama.

I te je večeri izašla na posljednjoj stanici, ogledavajući se.

«Dobro je!», pomisli vidjevši tri mladića, vjerojatno studenta, kako idu iza nje. Baš kad je odahnula skrenuli su prema prvoj zgradi lijevo, prije parka. A park je bio neosvijetljen i zarastao žbunjem.

Ponekad bi ljeti, tu na klupici, zatekla neki mlađi par tinejđera zapleten u ljubavnu zagrljaju. Nekad bi to bila bučna ekipa klinaca uz bocu jeftina vina. Ove večeri u parku nije bilo nikoga. Baš večeras, na Silvestrovo.

«Samo da prođem taj glupi park, onda sam doma.», gledala je sa strahom grmlje u tami. Drveće se kao taman tunel nadvilo nad stazu. Činilo joj se da ga nikad neće proći. U tami, čuo se samo štropot njenih koraka po šljunku na stazi. Još malo i ugledat će stupiće na izlazu. I ugledala ih je! Odahnuvši, prijeđe cestu i skrene prema parkiralištu. Na ulazu u zgradu osvrne se. Nigdje nikoga. S olakšanjem pročeprka po torbici i potraži ključeve. Nisu bili potrebni jer su ulazna vrata bila otključana. Uđe u stubište i krene rukom prema šalteru za svjetlo. U tom trenutku osjetila je čvrst stisak na mišici. Drugom je rukom netko pritisnuo oko vrata. Borila se koliko je mogla, pokušala vrisnuti, no bez uspjeha. Posljednje što je vidjela bio je red poštanskih sandučića kako leti u visinu. Pala je na kameni pod stubišta baš pored kartonske kutije prepune prospekata i reklamnih flajera. Izgubila je svijest.


* *

Probudili su je oštri zvuci, kao kada metal lupa o porculan. Podsjetili su je na lupkanje pribora za jelo pri nekakvu objedu. Otvorila je oči, no nije se mogla niti pomaknuti. Čvrsto svezana sjedila je na stolici. Usta su joj bila vezana nekom krpom. Pri slaboj svjetlosti gole žarulje mogla je jedino razaznati da se nalazi u nekoj prostoriji, podrumskoj pretpostavljala je. Preko puta nje stajao je neki lik, spodoba u crnini. Bio je visok i pogrbljen. Crvena skijaška vunena kapa bila navučena preko glave otkrivala je samo oči i usta.

Preplavi je silovit strah. Gledala je spodobu širom otvorenih očiju.

- Dobro veće, moja ljepotice – glas mu je bio promukao i prigušen.

Odnekud u pozadini, čula se tiha glazba. Odmah je prepoznala glas. Pjevao je Štulić. Bio je to njegov loš prepjev Elvisove „Are You Lonesome Tonight“.

«Jesi li sama večeras, da li ti nedostajem, večeras
Da li ti je žao za, recimo, san
Da li ti sjećanje luta, sve do mora , jutra,
Na obali kad sam prespavo tu...»

- Znaš, ovo je moja pjesma. Kako se zoveš? – priđe joj i strgne krpu s usta.

- Nives... Čujte, ja...

On joj hitro priđe i stavi joj dlan na usta.

- Šuti! Šuti Marina... moja Marina! Ne boj se Marina – sagnuo se i zagledao ravno u oči. - Vidiš, Marina moja, nekoć sam te volio. Bila si mi sve, Marina – zašutio je. Ponovo joj stavi traku na usta. - Vidiš, ti si me ubila, Marina. Ubila si sve što vrijedi u meni. Sudbina se poigrala, udijelivši mi ljubav s tobom, moja draga Marina. Sjeti se... Scena prva, naš susret, zavolio sam te na prvi pogled. Ti si znala svoj put oduvijek, ne gubeći iz vida to što želiš...

Slušala ga je s nerazumijevanjem, smušena. Sve joj je ovo izgledalo kao san, ali opet, odnekud joj se učinilo poznato. Kao u nekom filmu, poznata pjesma, riječi... Suze su joj zamaglile oči. Gledala ga je kako joj prilazi recitirajući:

- Ko bi reć, draga moja. A onda scena druga! Izgledala si promijenjena, igrala si čudno a da ja nikada ne saznah zašto. Dušo, lagala si kad si rekla da me voliš!

Njegovo je lice ponovno bilo tik ispred njena. Vunena je kapa imala miris plijesni. Dah mu je vonjao na sirovo meso. Gledao je kroz nju, kao u nekom transu. Lagano odmaknuvši se, reče:
- Vele, vrijeme je darivanja Marina i ja ću ti nešto pokloniti. Taj ćeš poklon pamtiti zauvijek, vjeruj mi.

U pozadini, Johny je pjevao:

«Pitam se, jesi li sama večeras
Ponekad čujem da je svijet pozornica
I da svako dobiva po zasluzi
Kao što to pesnik reče...»

* *

Eksplozije petardi i raketa probude je. Ležala je ispred vrata svog stana, slobodna. Oslanjajući se na hladan stubišni zid, ustane i napipa svjetlo u hodniku. Glava joj je pucala i bilo joj je mučno.
Baš kad je, onako ošamućena i usporena, napipala ključeve u torbici otvoriše se naglo vrata nasuprot. Preglasna muzika ispuni hodnik. Nasmijani i pripiti, s čašama u ruci, nagrnu na hodnik njeni bučni mladi susjedi.

- Sretna Nova Godina, susjeda i da nam budete zdravi i veseli! Neka vam se ispune sve želje u novoj, živjeli! Idete malo k nama?

 

Copyright © by Eduard Pranger & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad