ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Rođena je 1967. – svibanjsko dite.
Bodulka s otoka Krka gdje živi i radi i nastoji misliti pozitivno (što joj ne polazi uvijek za rukom).
Radi (čukni vo drvo!).
Izdala zbirke poezije: „Vidici i mrakovi“, „Rukohvat ljubavi“ i „Ugriz proljeća“, te zbirku kratkih priča „O ljubavi i zabludama“, a u suradnji sa Dušanom Gojkovom roman „Pisanje po vodi“ koji je već u rukopisu dobio nagradu Istok-Zapad.
Kolumnistica „Lupige“ (kolumne piše isključivo na čakavštini otoka Krka).
Objavljuje i na blogu.
Surađuje na "Peludu".
Operativna urednica Balkanskog kjiževnog glasnika, iako to ni pod pretnjom torturom neće priznati.

 

 

KAKTUS LOZE CIUDAD


Pritisak na crveno dugme kućanskog daljinskog upravljača značilo je otvaranje staklene stijene koja odvaja stambeni od dijela za rekreaciju i relaksaciju u domu Malene… velikoj staklenoj kupoli dobro zaštićenoj od prodora UV zraka.

Malena stanuje sama. Ali… to ove, 2086. godine nije ništa čudno. Svatko stanuje sam. Svatko u svojoj osobnoj kupoli obloženoj staklima s efektom zrcala koja odbijaju nasrtaje zloćudnog sunca. Grad kupola nalik je osinjaku. Kupole su toliko blizu jedna drugoj da nalikuju na grozdove. Svaka kupola jedno zrno, u svakom zrnu koštica – čovjek, jedinka. Svatko živi i usamljeniji nego da je sam… Srećom toga nisu svjesni. Čovjek već odavno nije svjesno biće.

Malena dane provodi radeći. Kao i ostatak čovječanstva. Da, naravno radi se na mreži. Nitko ne izlazi iz svojeg «zrna grožđa» ako baš ne mora. Izlaz je «u nuždi» i radi mjesečne ili višemjesečne nabavke. Rad je smisao življenja ljudi iz staklenih kupola. Računala i monitori, web-kamere i sva ostala digitalna elektronička čuda su pak centar života. Osnova za komunikaciju i upoznavanja, mjesta susreta… zapravo živi se uz pomoć njih i u njima. Život je postao stvar virtualnog umijeća.

Ono što se nekada zvalo enviroment – okoliš… ne postoji. Nije bitno, niti je potrebno. Takva riječ više i ne postoji u rječniku. Iz staklenih je kupola pogled ni na što. Doduše, nešto možda i postoji, no to ljude ne zanima. Oni niti gledaju, niti primjećuju, niti trebaju nešto više od onoga što u svojem zrnu imaju.

Malena ulazi u dio za rekreaciju i relaksaciju: «Dobar dan Grebuljko! Kako smo danas?» obraća se najvećem meksičkom kaktusu u svojevrsnoj aleji istih takvih samo nešto manjih.
«Ej, Malena, dobar dan!!!» zaori aleja jednoglasno.
«Dobro sam», nastavi Grebuljko sam. «Čini mi se da depresija popušta lagano… ah, godine su to Malena, nostalgija…»
«No daj, molim te Grebuljko! Kaktus koji pati od depresije… pričaj mi malo o tome. Razgovarala sam s dr. Angelom i on me uvjerava da jednostavno nije moguće da kaktus iz loze Ciudad iz koje ti potječeš, pati od depresije! Uzgojeni ste tako i takva vam je genska slika da to nije moguće!!! Nemoj me zezati, znaš li ti uopće koliko sam ja tebe platila!? A platila sam te toliko da me uveseljavaš i praviš mi društvo, a ne da mi kukaš, budeš u depresiji i spominješ nostalgiju…! Saberi se više ili…»
«Ili što Malena!?» uspravi se Grebuljko naglim trzajem.
«Ili ću te morati posjeći i iskoristiti u prehrambene svrhe, Grebuljko. Ta znaš i sam što se događa neposlušnim kaktusima!!!»
«Oh, pa možda to i nije lošija solucija» sarkastično dobaci Grebuljko.
Ostatak aleje pravio se nezainteresiranim za ovaj razgovor, iako bi pažljivi promatrač svakako primijetio sitne kapljice na vrhovima bodlji svakog kaktusa…
Malena svakako nije jedan od pažljivih promatrača. Niti jedan čovjek svakako nije pažljivi promatrač…Ona se poput vojnika okrenula na petama i uvrijeđena posljednjom Grebuljkovom primjedbom bez riječi napustila prostor s kaktusima koji boluju od depresije, a samo se najveći usudio to i priznati…
A ja?
Ja sam zatamnjeno staklo s vrha kupole, i pitam se: jesu li one kapi znoj uzrokovan strahom od čovjeka, ili su suze…?


ŽENA AFIRMIRANOG PISCA


Taman je bio toliko blizu pravoj misli da ju je osjećao kako mu poput komarca zuji oko glave i upravo se spremao zgrabiti je u letu, kada ga je u toj namjeri naprasito i bezdušno prekinula uporna i glasna zvonjava telefona...

***

- Halo! Halo!!! nestrpljivi ženski glas uzbuđeno mu se uvlačio u svijest s drugog kraja žice. Naravno, mogao je samo kolutati očima...
- Čuj, zapela sam, ali ono ful zapela napisati kratku priču. Zgodno zvuči, a!? Kratka priča. Obećavajuće. Nešto kratko – bez pol muke... Kad vidi vraga – treba sad nešto i napisat. Kratko i obećavajuće i još da bude priča. I tu sam stala. Zapela na početku. Bez ideje, bez riječi, bez fabule, bez junaka... A treba li kratka priča uopće junaka!?? Milijun pitanja. Milijun stanki koje odvlače misli – k stranputicama. Ništa od moje kratke priče.
- I kako bih ti ja tu mogao pomoći?
- Pa ti si ipak nekakav pisac. Tvoje ime nešto znači. Davno si se afirmirao kako to zgodno kažu... Čini mi se da si sasvim logičan izbor za zov upomoć.
- Ha, ha... afirmirani pisac! Baš gordo to zvuči, zar ne!? Eto, to bi mogla biti fina tema jedne vrlo kratke ili čak najkraće moguće priče. Afirmirani pisac. Ili možda još bolje, žena afirmiranog pisca. Tako bi se priča mogla i zvati! Žena afirmiranog pisca. Nešto kao kapetanova kći ili admiralova žena – one su bile vrlo popularne svojevremeno... Zašto onda ne bi to mogla biti i žena afirmiranog pisca. Ta kratka popularnost možda bi joj bila jedina satisfakcija u životu. Zadovoljština... I molim te, ne zovi me više, radim. Uključi mozak. Bar na kratko...
Nakon ovih riječi spustio je slušalicu.
Na drugom kraju „žice“ još je neko vrijeme trajao signal prekinute linije i onaj tipični tupi ženski pogled (čuđenje u nevjerici) u prozirnu slušalicu šminkerskog telefona...
- Zapravo, zaključi nešto kasnije, ideja mu i nije za odbaciti.

***
SCENA:

Ložnica bračnog para. Dominira veliki bračni krevet starinske izrade. Ne skupocjene. Više neki komad serijskog namještaja iz ranih šezdesetih – soba miriše na staro. Ormar je odgovarajući. Lakirana vrata. Bezličnost.
U krevetu među ogromnim jastucima od perja afirmirani pisac i njegova žena. On čita novine. Ona se nervozno okreće u krevetu... (htjela bi započeti neku temu od životne važnosti ali ne zna kako) nervoza u zraku.
- Što je draga? mršteći se će on. Smeta ga stalno ženino meškoljenje.
- Maaaa, ništa, reći će ona nevoljko.
- Ne, stvarno, što je? Što te muči, tako si nemirna..., složit će facu zabrinuta supružnika, ne ispuštajući novine iz ruku, afirmirani pisac.
- Ništa, ništa... samo me muči nesanica, istisnut će kroz zube ona teškom mukom zaustavljajući lavinu nezadovoljstva koja bi krikom htjela izletjeti iz nje. Kako bi mu rado sasula u lice sve što je muči, grize, ujeda, izjeda... Od neplaćenih računa do ideje za sutrašnji ručak ni od čega, od njegove neinventivnosti u svakodnevnom življenju do „Sahare“ u krevetu... Oh kako bi mu to rado sasula u lice... A ne može. Ne može izustiti riječ. Postala je apatija glavom i bradom. Apatija s knedlom punjenom gorčinom u grlu. Knedlom koja je guši.
- Oh, izvini, uzdahnut će on brižno sklapajući hrpu papira napunjenu olovom, proizvodeći pri tome nepodnošljivo šuškanje. – Sigurno ti smeta moja noćna lampica.
- Sigurno, prošaptat će ona i okrenuti se na bok, leđima prema njemu, navlačeći usput teški poplun skroz do ušiju.
Gaseći lampicu on će nježno reći: - Laku noć, draga. Leđa će prilijepiti uz njena.
- L..k. n.ć, prosiktat će žena afirmiranog pisca.

ZAVRŠETAK SCENE

***
S obzirom da se scena gotovo do u tančine ponavlja svakodnevno već dugi niz godina, uputno je da njenim završetkom završim i svoju kratku priču o ženi afirmiranog pisca. Zapravo vrlo kratku priču ili čak možda i najkraću moguću kratku priču o ženi afirmiranog pisca...
Doduše... kad malo bolje razmislim... hmm, zar samo o njoj!???...

 

Copyright © by Elfrida Matuč Mahulja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad