ELMO CVEK: ISTARSKI RJEČNIK

Balkanski književni glasnik skreće pažnju na važan i jedinstven projekt Istarskog rječnika – mrežnih stranica namijenjenih prikupljanju i obradi leksičke baštine istarskih (čakavskih, štokavsko-čakavskih i kajkavsko čakavskih), istromletačkih, istroromanskih i istrorumunjskih – mjesnih govora, kako bi se taj dio naše duhovne kulturno-povijesne i tradicijske baštine spasio od nestanka uslijed uznapredovalih procesa deagrarizacije, deruralizacije i urbanizacije.

Prema procjenama jezikoslovaca u tim je procesima izgubljeno već 25-30% te baštine, a ukoliko nešto ne poduzmemo u narednih pet do deset godina izgubit će se još toliko. Ponukana upravo tim objektivnim i zabrinjavajućim procjenama, naša nakladnička kuća okupila je tim eminentnih istarskih znanstvenika (kulturologa, dijalektologa, sociolingvista, jezikoslovaca, etnologa) na čelu s akademikom Josipom Bratulićem kako bi se taj značajan dio istarske i hrvatske duhovne kulturne baštine spasio od zaborava i sačuvao za buduće naraštaje.

Projekt ima za cilj prikupiti u naredne dvije godine na jednome mjestu svu dosad postojeću leksičku građu, obogatiti je novom građom prikupljenom terenskim istraživanjima, oblikovati bazu toponima i mikrotoponima cijele Istre.

GOVORNA PODRUČJA ISTRE

1. Jugozapadna Istra obuhvaća područje južno od kraške zaravni nad donjim tokom rijeke Mirne (Kaštelir, Vižinada) i Raškog zaljeva, koje se od zapadne istarske obale nizom blago valovitih zaravni (pulski, rovinjski i porečki kras) proteže do utvrđenih brežuljaka središnje Istre. To je područje od srednjeg vijeka do kraja XVIII. stoljeća bilo u sastavu Mletačke Republike (Mletačka Istra), za čije je vlasti intenzivno naseljavano bjeguncima pred Turcima i doseljenicima iz Dalmacije i njezinog zaleđa te iz Mletačke Albanije.
Romansko stanovništvo povuklo se u gradove na obali ili u njezinom neposrednom zaleđu, dijelom očuvavši (do danas) predmletačke – istriotske - idiome (npr. Vodnjan, Bale), ali većinom preuzevši mletački, koji je nakon pada Presvijetle bio izložen snažnom utjecaju njegove tršćanske inačice. Intenzivna kolonizacija imala je za posljedicu proces koji je vremenom doveo do oblikovanja dvaju različitih kulturnih krugova – hrvatskog (ruralnog) i talijanskog (urbanog) – i uspostave ravnoteže između njih u smislu akulturacije, zbog čega dominantna talijanska kultura nikad nije uspjela asimilirati hrvatsku.
Uz već navedene istriotske i istromletačke, mjesni su govori ovog područja štokavski odnosno štokavsko-čakavski, s osobitošću crnogorskog etno-lingvističkog otoka u Peroju.

2.
Žminština i Pazinština. Centralna istra je brežuljkasto područje koje se od granica pulskog, rovinjskog i porečkog krasa na zapadu prema sjeveroistoku postupno uspinje u brdski krajolik kojim dominiraju Ćićarija i masiv Učke, dok prema sjeveru graniči s brdovitim rubovima buzetske kotline i gornjeg toka Mirne. Povijesno je to područje od Motovuna, Sv. Lovreča Pazenatičkog i Žminja na jugozapadu pa sve do podnožja Učke na istoku bilo dio Pazinske knežije (hrvatski naziv za dio Istre pod Austrijom), s Pazinom kao gospodarskim i političkim središtem te Žminjom kao jednim od najznačajnijih trgovišta, bogatim poljoprivrednim proizvodima, vinom i drvom.
Mjesni su govori listom čakavski žminjsko-pazinskog, boljunskog i ćepićkog tipa, dok se tek u malobrojnim naseljima na zapadnoj granici ovoga područja (Karojba, Grdoselo) rabe čakavsko-štokavski govori motovunskog tipa.

3.
Sjeverozapadna Istra područje je omeđeno rijekom Dragonjom na sjeveru i južnim padinama doline Mirne na jugu. Od sjeverozapadne istarske obale postupno se penje do Buja, a zatim se preko bujskog krasa nastavlja na valovite zaravni Momjana, Šterne i Završja. Gravitacijski centri područja bili su i jesu Umag i Buje: u njima je prevladavalo romansko stanovništvo i istromletački idiom.
Povijesno je ovo područje od srednjeg vijeka bilo dio Mletačke Istre, pa su se i ovdje odvijali procesi organizirane mletačke kolonizacije, no za razliku od jugozapadne Istre, na ovom je području bio značajan dotok doseljenika iz mletačke Terrafeferme (osobito vidljivo u toponimiji ovog kraja), što je imalo za posljedicu izmiješanost u ruralnim sredinama. Povrh toga, ovo područje graniči sa područjem slovenskih govora pomjanskog i dekanskog tipa, čime je ostvaren dvostruki jezični kontakt, a čiji su utjecaji vidljivi naročito u leksiku (posebice u momjanskom tipu). Inače su mjesni govori čakavsko-štokavski – kaštelirskog i bujskog tipa, a na krajnjoj istočnoj granici područja koriste se prijelazni govori s brojnim čakavsko-kajkavskim elementima (buzetski tip).

4.
Labinština je na zapadu omeđena rijekom Rašom i istoimenim zaljevom, na jugu i istoku morem, a na sjeveru Plomiskim zaljevom i, do početka prošloga stoljeća, Čepićkim jezerom. Prve slavenske provale u ovaj dio Istre od kraja VI. stoljeća donijele su razaranja, ali, premda su natjerale starosjedioce da se povuku u utvrđene gradove, ne i trajno naseljavanje, koje je započelo nešto kasnije i koje je dostiglo takve razmjere da je cesta koja je vodila od Labina preko Pazina do Poreča već u XII. stoljeću nazivana "via sclavorum".
Mjesni govori ovog područja su čakavski i cakavski, bliski su liburnijskom tipu čakavskih govora, no u labinskom tipu jače je izražen romanski utjecaj.

5.
Buzeština i Ćićarija područje koje je spoj dviju heterogenih zemljopisnih cjelina: plodne doline kroz koju protječe rijeka Mirna i kojom dominira utvrđeni Buzet, a na čijem je južnom rubu lanac utvrđenih brežuljaka (Hum, Roč, Sovinjak i Vrh), te masiva Ćićarije kao njezinim sjevernim rubom, koji se proteže u smjeru zapad-istok do prijevoja Poklon podno Učke. Područje je od srednjeg vijeka pripadalo prvo akvilejskim patrijarsima, a potom Mletačkoj Republici.
Hrvati su počeli naseljavati buzetsku kotlinu, okolne visove i Ćićariju, koju su istovremeno naseljavali i Slovenci, već u IX. stoljeću i miješali se sa starosjedilačkim romanskim žiteljima. No, doseljavanje je postalo intenzivno krajem XV. i početkom XVI. stoljeća, nakon turskih pustošenja, kad su mletačke vlasti započele organizirano naseljavanje Hrvata i žitelja romanskog podrijetla, Ćića, po kojima je masiv Ćićarije dobio i ime.
Zbog takvih povijesnih okolnosti i jezična je slika ovog područja vrlo šarolika: u buzetskoj kotlini mjesni su govori čakavsko-kajkavski - buzetskog tipa, dok su na Ćićariji prisutni čakavski, čakavsko kajkavski i štokavsko-čakavski odnosno štokavski mjesni govori te istroromunjski – ćićki – mjesni govor Žejana.

6.
Liburnija, područje smješteno između Ćićarije i Kvarnera na zapadu je omeđeno izduženim masivom Učke, a na jugu Plominskim zaljevom, dok se sjeverno produžuje Opatijskim krasom prema Kastvu nad Rijekom. Iako je to područje već više od stoljeća i pol gravitacijski usmjereno ka Rijeci, nemoguće ga je odvojiti od ostatka tzv. "prave" Istre, ako ne zbog drugoga, onda zbog iznimne uloge koju je ono imalo kao žarište iz kojega se tijekom XIX. stoljeća hrvatska preporodna misao širila Istrom. Povrh toga, sa središnjom Istrom i Labinštinom Liburnija čini kompaktno područje prvog naseljavanja Slavena u Istru tijekom VII.-VIII. stoljeća, a naseljavanje Hrvata nastavilo se i kasnije.
Prvenstveno zbog uglavnom nepovoljne korografije obale te zbog drugih razloga povijesne naravi, u Liburniji je hrvatsko-talijanski jezični i kulturni kontakt bio znatno slabiji (izraženiji tek u gradovima Opatijske rivijere), pa je i akulturacija liburnijskih Hrvata bila znatno manja no u većini Istre. Stoga su govori liburnijskog tipa najbolje očuvan arhaični hrvatski jezični sloj u Istri. Mjesni govori su čakavski, većinom ekavsko-ikavski, odnosno ekavski na Kastavštini.

7.
Istromletački. Romanizacija Istre, čije je žarište bila Akvileja, djelovala je na preromanski (venetski, keltsko-ilirski ili preindoeuropski) supstrat, a iz tog “regionalnog” latinskog razvili su se istarski romanski pučki govori: istriotski na jugu Istre (Šišan, Fažana, Galižana, Vodnjan, Bale, Rovinj) i govori furlanskog tipa na sjeveru (Trst, Milje), no ovi potonji možda i nisu autohtoni, već uvezeni iz Furlanije. Neki su talijanski jezikoslovci iznijeli pretpostavku i o autohtoniji mletačkih govora u Istri, no većina jezikoslovaca tu pretpostavku odbacuje kao neznanstvenu, jer je jasno dokazano da su njihove značajke venecijanskog odnosno venetskog tipa. Oni drže da se s vremenom, kako su doticaji s Venecijom postajali češći i prisniji, i utjecaj venecijanskog / venetskog dijalekta sve više osjećao i u istarskim gradovima, gdje su se građani nastojali i jezikom približiti Veneciji.Tako je tamo gdje su jači bili doticaji između dviju jadranskih obala i veća izloženost utjecajima Presvijetle kraljice mora veći bio i prodor venecijanskog / venetskog u prvotne istarske romanske govore, a iz njihova uzajamnog prožimanja nastali su govori koje danas nazivamo istrovenetskima ili istromletačkima.

Posebnost Istre, tog tako malog prostora na zemljovidu svijeta, je njenih sedam govornih područja, dvadeset šest podpodručja i, računa se, oko tri stotine govora.

Otkako su mrežne stranice u funkciji, od 20. 2. 2007, imaju 85.000 posjeta. Sajt Istarskog rječnika uvršten je između pedeset najboljih europskih sajtova.
Mrežne stanice prezentiraju građu od gotovo 17.000 pojmova u standardnom hrvatskom jeziku i 88.000 riječi i izraza iz istarskih mjesnih govora.

Kako su stari živili, delali i govorili, mlaži se domišljaju, a najmlaži neka – neka znaju.
Živi bili, i čuda dice učinili i zgojili.

U Puli, 10. listopada 2007. godine

 

Copyright © by Istarski rječnik & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad