HALINA POSWIATOWSKA

Halina Poswiatowska rodila se (kao Helena Myga) 9. svibnja / maja 1935. godine u Czestochowi, a umrla 11. listopada / oktobra u Warszawi. Za ovu pjesnikinju karakteristično je da je od najranije mladosti kao težak srčani bolesnik veći dio života provela po bolnicama i sanatorijima. Tako je i upoznala svog budućeg muža Adolfa Ryszarda Poswiatowskog, koji je također bio srčani bolesnik. Vjenčali su se u Czestochowi 30. travnja / aprila 1954. Poslije dvije godine braka, a imala je jedva 21 godinu života, ostala je udovica. Godine 1958. Poswiatowska je otputovala u SAD, gdje je imala kompliciranu operaciju srca. U Americi ostaje još tri godine pišući i studirajući na Smith Collegu u Northamptonu. Vraća se zatim u Krakow, radi i studira istovremeno na Jagiellonskom Sveučilištu. Ali, ubrzo će, poslije još jedne neuspjele operacije srca u Warszawi i umrijeti. Pokopana je zajedno s mužem u rodnoj Czestochowi.
I tu, zapravo, počinje moje duhovno, lirsko poznanstvo s ovom pjesnikinjom. Naime, radeći u Warszawi kao lektor (jednog od ovih naših jezika), a bilo je to u teškom za mene, i ne samo za mene, periodu, izmedju 1991 - 1999. godine, kad god smo imali vježbe prevođenja, a ja studentima, osobito studenticama, jer njih je bilo najviše, ostavljala na volju izbor teksta na kojem ćemo raditi, njihova odluka gotovo uvijek je bila: Halina Poswiatowska. Tako sam je i ja upoznala i zavoljela. I shvatila zašto je moje djevojke vole. Bila im je u svakom pogledu bliska.
Halina Poswiatowska debitirala je 1956. godine u Gazeti Czestochowskoj. Prva njezina zbirka poezije - Bolesna himna - pojavila se godinu kasnije i odmah je skrenula na sebe pozornost kjniževne kritike i publike. Objavila je još tri zbirke poezije: Današnji dan (1963), Oda rukama (1966) i Još jedno sjećanje (1967). Posmrtno je objavljen njezin autobiografski roman: Pripovijest za prijatelje. Glavni motivi njezine poezije, i proze, su, razmljivo, ljubav i smrt, koji se uzajamno prepliću. Poezija Haline Poswiatowske predstavlja studiju ljudske prirode, žene koja čezne za ljubavlju i koja je istodobno svjesna svoje smrti.
Na pjesnikinjin rođendan, 9. svibnja 2007. godine, u njezinom obiteljskom domu otvoren je Dom Poezije.

Marina Trumic

 


ELSTER

Elster –
tko si bila kada te nije bilo
kada nije bilo čak ni odraza tvoga u vodi koja prolazi
oblak rasječen tvojim krilom lijepo se razrastao
i teče iznad tebe
prolaziš
s čitavom divotom tamnih krila toplih pera
s čitavom proždrljivošću uskoga kljuna
odlaziš - odlijećeš
brza kao grom zabacila si udicu kljuna i uhvativši
lovinu otprhnula među lišće
Elster
voda je potpuno ista premda joj je iščupano klizavo duguljasto
srce

***

Hoće li svijet malo umrijeti
kada ja umrem

gledam gledam
obučen u lisičiju kragnu
ide svijet

nikada nisam mislila
da sam vlas u njegovu krznu

uvijek sam bila ovdje
on - tamo

pa ipak
drago mi je pri pomisli
da će svijet malo umrijeti
kada ja umrem

***

moja sjenka je žena
otkrila sam to na zidu
ona se smiješila valovitim linijama
i ptica bedara povijenih krila
na grani osmijeha pjevala je

rascvjetano drvo
okićeno zlatnim papigama
s krilima
naranča zlatna zrelina
sunce na kapljama sjaja
u kiši
pravo i golo drvo
moja usta otkrivena prsa

***

kada je Sokrat otrov pio
plesalo je drveće
i dim
uska pruga
iznad dimnjaka pjevala je

Kada je Sokrat
otrov kap po kap
kuće
stjale su u suncu stamene
dostojanstvene

Kada je Sokrat
stavio točku
poslije posljednjeg pitanja
svijet je
zibajući se o koncu
zijevao

mjesec je izašao jednom zasjao
i ugasio se
kada si puhnuo u šibice plamen
i oslonio se svojim dlanovima na moja ramena
moja sjenka bila je žena
prije nego je nestala

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.
Prevod sa poljskog © by Marina Trumić

Nazad