II

HAJNRIH BEL I TRANZICIONA PRAVDA

Umjesto velikih uvodnih riječi o značaju nobelovca Bela, ovom prilikom ću dati samo nekoliko napomena koje nas vode do srži njegovog političkog stava: Bel je još uvijek izuzetno aktuelan tamo gdje temeljne stvari u društvu nisu do kraja raščišćene. Tekstovi koje sam preveo (Upozorenje na Gospodina X, Cijena pomirenja) mogu, po mom uvjerenju, brže i bolje naći put do ljudi u zemljama takozvane tranzicije nego do današnjih Belovih sunarodnika. To ne treba da čudi jer je Bel opisao dramu savjesti nakon besprimjerne katastrofe. Tekstovi su nastali 1959, te će za nepune dvije godine biti stari pola stoljeća. Međutim, nastali su samo petnaest godina nakon apokaliptičnog iskustva Drugog svjetskog rata. I ta vremenska distanca nam se čini poznata – skoro isto toliko vremena nas dijeli od zapadnobalkanskih ratova s kraja dvadesetog stoljeća. Taj period je izgleda dovoljan da mnogi počnu zaboravljati žrtve, naročito one koje su stradale u ime „nas“.
Nemirni Belov duh se nikada nije pomirio sa zaboravom koji je drugo ime za obnavljanje preduslova za novo zlo. Stoga on u prvom tekstu opominje:
Gospodin X je utvara demokratije, on nema ni pamćenje ni maštu. Ako tražite protivnika, tražite njega; otpor koji ste pružili, proganjanje kojem ste bili izloženi ima smisla ako stare protivnike držite na oku, da ih ne izgubite iz vida, ali nikada ne smetnite sa uma da je Gospodin X taj, koji istinito naziva pretjeranim i koji vašu sudbinu, ma koliko ubjedljivo bila predstavljana, pretvara u bajku; da je on čovjek koji u svakoj diskusiji, bez obzira da li se radi o djevojačkoj odjeći ili atomskom naoružavanju, isključuje temeljne principe, želeći da raspravlja samo o onome što on naziva bliskim i očiglednim. Ne pada mu na pamet da bi temeljni principi mogli biti najbliži; to je za njega nepoznato. Njegova glavna riječ je zdravlje, a žrtva je riječ koja, po njemu, spada u oblast bolesnog. Religija je za njega neka vrsta ljudske djelatnosti, on nije stekao vjeru već ju je naslijedio kao plac koji donosi kamatu. Mogao bih nabrajati njegove osobine do iznemoglosti, ali se nadam da sam vam donekle učinio prepoznatljivim protivnika koji prijeti da obesmisli vaš otpor i vaše žrtve. Otpor koji ste pružili ne može se završiti sa danom vašeg oslobođenja; snaga i suverenost koja je bila osnova pružanja otpora, mora da traje i nakon što su vaši, jasno prepoznatljivi protivnici, izgubili vlast nad vama. Utvara, koju sam pokušao opisati, još ima vlast i prodire sve više u same vrhove.
Ovdje se dotičemo i Belovog političkog angažmana, koji nikada nije bio potaknut dnevnopolitičkim računicama – za njega je čovjekovo dostojanstvo bilo nedodirljivo. Tome nasuprot, mnogi stari i novi političari prečesto posmatraju građanina kao sredstvo, u najgorem slučaju kao topovsko meso ili, u najboljem, kao povodljivo biće koje treba nagovoriti da na listiću zaokruži željeno ime.
Stoga nije bilo iznenađujuće da su se stari Bel i mladi zeleni pokret, pred kraj piščevog života, uzajamno prepoznali kao saborci sa zajedničkim ciljem – autonoman i svjestan život u slobodnom društvu slobodnih, solidarnih ljudi, koji neće biti ravnodušni prema opasnosti od tiranskih ambicija, ma sa koje strane one dolazile. Bel stoga upozorava:
Ne vjerujmo miru: mašinerija za proizvodnju mišljenja je tu – nudi za sada bezazlene stvari, formira predrasude, koje se, doduše, iscrpljuju u komercijalnom, a ipak već natapa naš mozak. Potrebna je čudovišna snaga, da bi se, prkoseći toj mašineriji, sačuvalo razmišljanje i sposobnost sjećanja. Moglo bi doći vrijeme u kojem više ne bi bilo politički oportuno zločin iz prošlosti nazvati imenom koje mu pripada; tek tada ćemo pokazati koliko nam je vrijedna sloboda; to što se desilo Jevrejima može se ponoviti bilo kojoj proizvoljno klasifikovanoj grupi ljudi. Znamo šta je čovjek u stanju da učini, ne vjerujmo miru.
U jasne političke oporuke velikog pisca ne spada samo nepovjerenje prema manipulatorima, nego i obaveza da se protivriječi svima koji misle da je žrtva iz redova sopstvene zajednice važnija od žrtve koja je stradala upravo zbog toga što ju je neko isključio iz iste te naše zajednice i proglasio drugačijim, nižim bićem, dakle neprijateljem.
Mi nismo vrijedni pomirenja ako na taj način odobravamo ubistva iz prošlosti. Protivrječite, vi mlađi, vašim očevima, vašim učiteljima, protivite se u tramvaju i na školskom dvorištu, u radionici i kancelariji. Protivrječite svugdje gdje se zlo negira ili tamo gdje vam - poput bilansiranja u industrijskom pogonu - za izravnavanje računa ponude druge, nevino stradale. Za bezbrojne ubijene u logorima, bezbrojni drugi: mrtvi u ratu, oteti, nestali, djeca i žene koji su umrli po seoskim drumovima. Mrtve uzeti kao predmet nacionalnog tekućeg računa jeste novi neljudski čin, koji odobrava buduće zločine...
Čini mi se da su ove opomene upućene i svima nama, bez izuzetka.

Dragoslav Dedović,
direktor Regionalnog ureda za Jugoistočnu Evropu Fondacije Heinrich Böll

 

 

 

Hajnrih Bel
UPOZORENJE NA GOSPODINA X

 

Vrijeme iz kojeg je proisteklo ime vaše organizacije, Savez progonjenih, našoj je djeci, bez obzira da li im je deset ili dvadeset godina, strano i nestvarno poput bajke, poput mračne bajke. Zbilja, da li je to istina da je čovjek stavljao život na kocku ako bi progonjenom u sklonište donio komad hljeba, ako bi kao poljski ratni zarobljenik u haustoru poljubio njemačku djevojku, ili ako bi kao Nijemac među Nijemcima, sve samim dobrim susjedima s kojima se zna već godinama, izrekao politički sud koji nije istovjetan sa naslovima novina? Istina je: bezazleni susjed, koji je izjutra pospan izlazio pred kućni prag po mlijeko i zemičke, bio je potencijalni ubica. To zvuči kao bajka, krvava bajka o teroru, koja polako tone do slojeva u kojima se stapa sa ostalim bajkama, poput one o Caru Barbarosi, čija je brada izrasla kroz stol i koji, još uvijek, tamo pod planinom Kifhojzer (Kyffhäuser)*, čeka da kucne njegov čas. Ako pričate djeci o vremenu terora, ona onda vjeruju da su postojale žrtve. Ali tek kada bismo im mogli pokazati krivce, ta bi bajka mogla postati istiniti događaj, poput sudara, tu, na uličnom uglu. Možda podlegnemo iskušenju da postanemo konkretni, da imenujemo nekoga ko je izjutra, pospan, izlazio pred kućni prag po mlijeko i zemičke. Gospodin X, danas dvadeset godina stariji, inače isto tako bezazlen kao nekada, bavi se potpuno nesumnjivim poslovima: prodaje cigarete, opunomoćenik je nekog zavoda za kreditiranje gdje piše službene opomene, ide u crkvu, štedi za duže putovanje tokom godišnjeg odmora, a nedjeljom pokušava riješiti veoma delikatan problem sa svojom ženom - da li će popodnevni kolač biti sa šlagom ili bez njega.
On - ubica? To zvuči tako dramatično, nasilno, kriminalno. Ali Gospodin X je tako tih, tako skroman, čak i kada se požali da mu smeta poneka igra sa loptom, to čini sa izvjesnom suzdržanošću, koja dokazuje da je uživao dobar odgoj, a baš bi on trebalo da bude taj koji je dojavio uzgrednu političku opasku? Djeca počinju da sumnjaju, ali optužba je izrečena, ide svojim putem, dopire čak i do Gospodina X, koji smatra da mu je ukaljana čast i zahtijeva da se opravdamo.
Suočimo li se onda sa Gospodinom X, spopadne nas duboka nelagoda, gađenje i stid zbog ljudske prirode, a nismo li mu, u trenutku kada smo ga prozvali, postali pomalo slični? Gospodin X je brzo uočio našu neprijatnost i već ima pripremljene argumente: nije li on ruskom zarobljeniku, koji je lopatom uklanjao snijeg sa ulice, krišom u ruku tutnuo cigaretu? Vjerovatno bi se ispostavilo da je taj argument odbrane čak i tačan i moramo, sa žaljenjem, ustanoviti da naša djeca u glavnom junaku ove bajke više ne vide takav dokaz kakav im predočava čovjek koji je pijan za upravljačem, tu, iza ugla, izazvao sudar. Pitanje – možeš li nam pokazati krivca, kako bismo mogli povjerovati da bajka nije bajka i da se sve zbilo tu, među nama – ostaje bez odgovora. Zli vuk je stvarniji i uvjerljiviji od Gospodina X, koji je upravo uvrijeđeno za sobom zalupio kućna vrata.
Postoje jednoznačni krivci, koji bivaju privedeni, koji čak i priznaju, te bivaju osuđeni pred normalnim sudom, ali njihov broj je premali da bi čudovišnom broju žrtava to moglo izgledati uvjerljivo. Čitav narod mrtvih, svih nacionalnosti, konfesija, partijskih pripadnosti, a iz svih nacija, konfesija i partija izdvojeni – Jevreji. Ne usuđujem se da iskažem neku konkretnu brojku, bojim se da bi se iza nula tog ogromnog broja mogle izgubiti individue, ljudi koji su nam bili susjedi i školski drugovi. Čini se da je nemoguće vjerodostojno predstaviti teror takvih razmjera, objasniti potomcima njegovu prirodu, omogućiti im da osjete tu klimu.
To biva nemoguće uprkos krivcima koji priznaju i koji su osuđeni; pošto su pred sudom osuđeni, krivci postaju kriminalci, a time nam se izmigoljio problem svakodnevnog terora koji je primjenjivao Gospodin X. Gospodin X ostaje neuhvatljiv i za ruke i za mozak, a živi tu među nama, taj naš savremenik, te bi nam se učinilo odveć poetičnim da poznajemo Kaina. Znamo da postoji, čak bismo za njega mogli pronaći zgodnu definiciju, ali ga ne možemo uhvatiti; u trenutku kada pokušavamo on više ne postoji i mi zagrabimo šakama samo stid i gađenje. Političkim objašnjenjima i tačnim opisima historijske pozadine terorističke države, teror ne može biti do kraja objašnjen; za sve to postoje približno slični opisi u povijesti: strahovlade i otpor njima. Naravno, postojao je Gospodin X i pod prijašnjim strahovladama, ali ono što ga čini znakom modernog terora nije njegov kvalitet več kvantitet. Sve da udio X-a nije ni manji ni veći, sve i da je podložan svojevrsnim oscilacijama – vjerovatno je ipak konstantan. Razlika je samo u tome da li je od dva miliona stanovnika jedne države njih milion i devetsto hiljada X ili je od 150 miliona njih 140 miliona. Ako su žrtve terora tako brižljivo odabirane, kao što se to desilo, i ako je njihov broj tako stravičan, onda je udio X-a među prživjelima avetinjski visok; oni više nisu samo instrumenti politike, već počinju da se njome bave, oni prodiru na pozicije na koje nikada ranije nisu polagali pravo. Njihova hrabrost, hrabrost kvantiteta, raste. Mržnja koju širi politički deklarisan teroristički režim daje neprijatelju režima veličinu; on se osjeća prepoznatim, a to nešto znači. Pretpostavka neprijateljstva je prepoznavanje i to totalno: na osnovu načina kako neko pali cigaretu prepoznaje se protivnik režima, po jednom pogledu, po majušnom trzaju usne.
Prodrijevši u politiku, Gospodin X se popeo do najviših položaja. Nema neprijatelja koje bi prepoznavao po tako suptilnim detaljima; on reaguje samo na grube prijetnje vlastitom oportunizmu a instinkt očuvanja i zaštite sopstvenog interesa ponio je prema vrhu iz mediokritetskog podzemlja. Čim su ugroženi njegovi interesi, koji su isključivo materijalne i taktičke prirode, i on postaje grub, neotesaniji nego što je to čak i među lupežima dozvoljeno; neprijatelje, čije neprijateljstvo ima duhovne uzroke, on ne može prepoznati, to je za njega nepoznato, pa njegovo pitanje: „Šta ovi zapravo hoće?“, nije lišeno izvjesnog dirljivog momenta: on zaista ne zna šta to oni hoće? Umjetnost, filozofija, religija, politika iz duhovne strasti – sve mu je to strano, mada i on ima neku vjeroispovjest, kod kuće mu vise neke slike na zidu, ima i knjige, završen studij i postao je političar. On je neuhvatljiv, a donosi, manje-više, važne odluke, nosi odgovornost, kreira politiku. Pretjerujem, svakako, dame i gospodo, ali zar nije negativna selekcija terorističkih režima do te mjere avetinjska da možemo sebi na nekoliko minuta dozvoliti ovo pretjerivanje koje se tiče preživjelih? Zar ne zvuči takođe kao pretjerivanje kada kažem da komad hljeba odnesen u sklonište progonjenog ili jedan poljubac u haustoru može odnijeti jedan ljudski život? Dame i gospodo, vi znate, iz vremena kada ste sami bili proganjani, da ljudski život može zavisiti od jednog telefonskog razgovora, od krišom doturene novčanice i da je akt otpora bio dozvoliti progonjenom da telefonira, odmah mu dati novčanicu. To „odmah“ je pretpostavljalo munjevito prepoznavanje situacije, maštu, povjerenje, instinkt, usuđujem se reći – izvjesnu genijalnost, kojoj su preduslovi bili prepoznavanje, mašta, instinkt i povjerenje – to je osobu koju su oslovili činilo suverenom. Neko kao Gospodin X kojeg sam, uz pretjerivanje, opisao, neko čije reakcije počivaju na taktici i oportunizmu, nije suveren, pa, ako se bojim da je, nakon bezbrojnih užasa koji su nas snašli sada, počela i vladavina Gospodina X, onda se ne bojim njegovih ideja, on ih i nema, već se bojim da je neotporan na manipulaciju. Jasno prepoznatljiv politički protivnik, koji napada, tako postaje skoro prijatelj, ako unaokolo vlada neuhvatljivost. Sveprisutnost Gospodina X dovodi do paralize ukupnog života; on je tako ljubazan i njegov se zdrav razum uviđavno nasmiješi na svako pretjerivanje, ali on se može prepoznati samo u pretjerivanju. On je novi protivnik svih onih koje su proganjali ili koji su se osjećali proganjanim; stari protivnici, ma kakva imena i odjeću imali jesu bezazleni, zato što se izjašnjavaju, opasni su tek kada Gospodin X iz oportunizma odluči da sklopi savez sa njima, ili barem da im se ne zamjeri.
Gospodin X je utvara demokratije, on nema ni pamćenje ni maštu. Ako tražite protivnika, tražite njega; otpor koji ste pružili, proganjanje kojem ste bili izloženi ima smisla ako stare protivnike držite na oku, da ih ne izgubite iz vida, ali nikada ne smetnite sa uma da je Gospodin X taj koji istinito naziva pretjeranim i koji vašu sudbinu, ma koliko ubjedljivo bila predstavljana, pretvara u bajku; da je on čovjek koji u svakoj diskusiji, bez obzira da li se radi o djevojačkoj odjeći ili atomskom naoružavanju, isključuje temeljne principe, želeći da raspravlja samo o onome što on naziva bliskim i očiglednim. Ne pada mu na pamet da bi temeljni principi mogli biti najbliži, to je za njega nepoznato. Njegova glavna riječ je zdravlje, a žrtva je riječ koja po njemu spada u oblast bolesnog. Religija je za njega neka vrsta ljudske djelatnosti, on nije stekao vjeru već ju je naslijedio kao plac koji donosi kamatu. Mogao bih nabrajati njegove osobine do iznemoglosti, ali se nadam da sam vam donekle učinio prepoznatljivim protivnika koji prijeti da obesmisli vaš otpor i vaše žrtve. Otpor koji ste pružili ne može se završiti sa danom vašeg oslobođenja; snaga i suverenost koja je bila osnova pružanja otpora, mora da traje i nakon što su vaši jasno prepoznatljivi protivnici izgubili vlast nad vama. Utvara, koju sam pokušao opisati još ima vlast i prodire sve više u same vrhove.

* Kyffhäuser (Kifhojzer) je planinski vrh u Njemačkoj poznat po spomeniku Fridrihu Barbarosi (Friedrich Barbarossa). Po legendi, „Crvenobradi“ car nije mrtav već sjedi tamo u jednoj pećini i spava, a brada mu je za dugog sna prorasla kroz plohu kamenog stola.


Hajnrih Bel
CIJENA POMIRENJA
Povodom sedmice bratstva


U trenutku poput ovog, koji je posvećen sjećanju na žrtve progona Jevreja, stupamo u jeziv prostor. U tom prostoru jezik nije dovoljan pa je sve što kažem osuđeno na bespomoćnost, na nedostatnost; u tom prostoru nisu dovoljni osjećaji kao što su stid i kajanje, tuga i bol ga ne ispunjavaju. Postoji ostatak. To što se zbilo u Aušvicu (Auschwitz) i u drugim mjestima uništenja je neshvatljivo; čak je neshvatljivo i onima koji su bili svjedoci, koji su izbjegli pogrom, i pokušavaju da strašnu tajnu prenesu i objasne. Osim toga, u sudbinu svakog pokušaja, poput ovog moga, svakog pokušaja te vrste, spada to da nije u stanju da preobrati nikoga. U vražiju zaostavštinu onih koji su izazvali zlo spada i to da su se zlodjela, mada na svim nivoima egzaktno dokaziva, udaljila u područje u kojem se nešto ne zna, već se vjeruje. Nema nikakvog smisla svađati se oko činjenica s nekim ko ne vjeruje: brojevi, dokumenti, pojedinačne sudbine ne važe kao dokazi. Malo ima preobraćenih antisemita, iznimke su samo dokaz za činjenicu da i u toj oblasti ne vlada spoznaja već vjera. Smatram da bi to bilo gubljenje vremena kada bih ovdje opovrgavao sve ono što se uobičajeno pokušava pripisati jevrejskom narodu kao ukupna krivica. Tom narodu nije potrebna takva odbrana. Ni jedan narod nije tako otvoreno učinio pristupačnim svoj karakter, svoje običaje i religiju kao što je u svako doba moguće pročitati u knjigama Starog zavjeta. Da Novi zavjet, kojem najveći dio nas pripada, nije moguće ni zamisliti bez Starog, ne treba dodatno objašnjavati; svi, koji sebe nazivaju hrišćanima jesu takođe i Jevreji. Tako proganjani i ubijani nisu bili samo ljudska bića, kao i mi, oni su u dubljem smislu za sve hrišćane bili braća. Papa Pio XII je jednom rekao: Mi smo po duhu svi semiti. Antisemit i antihrist su sinonimi. U Njemačkoj 1933. nije bilo više antisemita nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Godine 1933. predata je vlast Hitleru u ruke, njemu koji je znao kako se ona brzo pretvara u totalnu vlast i koji nikada nije ostavio mjesta sumnji na koji način zamišlja rješenje jevrejskog pitanja, kako je on to nazivao. Mlađi među vama poznaju samo iz priče klimu koja vlada u diktatorskoj državi; pravna država je pojam pod kojim sebi ništa ne možete predstaviti, pošto njenu suprotnost nikada niste osjetili na sopstvenoj koži, niti ste to vidjeli sopstvenim očima. Pokušajte da zamislite da večeras u ovom gradu počne uništavanje neke proizvoljno određene grupe sugrađana, katolika, protestanata, socijalista, komunista ili onih za koje se smatra da pripadaju ovim grupama. Razbijali bi se izlozi, izvlačile stvari na ulicu, sugrađani koji pripadaju toj proizvoljno odredivoj grupi bili bi hapšeni, ucjenjivani, premlaćivani. Vi biste rekli: smiješno, to je nemoguće, proširio bi se talas negodovanja, policija bi se umiješala i mi bismo – i mi bismo, kažemo, nešto učinili. Nadam se da bismo nešto učinili. Živimo u gradu koji ne trpi takvo nasilje. Ali građani istog ovog grada su prije dvadeset godina otrpjeli takav zločin, policija se nije umiješala. Građani ovog istog grada kao i građani svih njemačkih gradova su narednih godina tolerisali i to da su njihovim jevrejskim sugrađanima oduzete sve mogućnosti za život i da su, naposlijetku, otpremljeni u logor smrti. Postojala su vremena u kojima bi čovjek počinio krivično djelo ako bi Jevreju ponudio cigaretu ili pribježište u skloništu. Najjednostavniji humani postupci slovili su za zločin.
Običaj je da se najgorem među nasilnicima, djecoubici i drumskom razbojniku, koji se jednoznačno postavio izvan društva, prije izvršenja smrtne kazne ponudi određeno izmirenje sa svijetom, da mu se olakša rastanak, da mu se omogući da dobije utjehu svoje religije, on može vidjeti svoju ženu i djecu, može da jede i pije po želji, vraćaju mu se sva njegova prava prije nego se nad njim sprovede najstrašnije - prije nego mu oduzmu život. Ta milost, koja spada u običajno pravo čak i u državama kojima se baš i ne vlada slobodarski, nije dodjeljivana Jevrejima. Njima je oduzimana imovina, otrgnuti su od djece, čak i njihova mrtva tijela nisu ostavili na miru. Prema zločincima se nikada nije odnosilo tako kao prema ovim nedužnim ljudima. Šta jeste pravo - postaje nam jasno u tretiranju bezakonja, a šta je bezakonje - prepoznajemo po tretiranju nedužnih.
Pitanje: „Jesmo li krivi?“, pogađa nas sve, pošto smo tada bili u starosnoj dobi u kojoj smo slovili za odgovorne. Kada bismo mogli odgovoriti sa jasnim „da“ ili „ne“ ne bi morala biti osnivana udruženja poput ovog. Samo za malo njih važi jasan potvrdan odgovor, neki od njih su privedeni, priznali su, drugi su poricali, malo njih se preobratilo. No, broj jednoznačno krivih je toliko mali, da to nije dovoljno naspram jednog cijelog naroda mrtvih. Jesmo li postali krivi tako što smo bili savremenici, svjedoci, tako što smo preživjeli? Nismo krivi u moralnom ili pravnom, ali sigurno jesmo u teološkom smislu; čovjek je kriv ako se ne ponudi toj kobi kao žrtva. Krivi, jer smo preživjeli, jer smo postali dio kobi, jer nas ona nije izabrala za žrtvu. Udio krivice se mora određivati kod svakoga pojedinačno, na ovom svijetu za to nema druge instance do savjesti. Bilo je besmisleno tu krivicu mjeriti uobičajenim kategorijama, dati joj nacionalna imena, kao što bješe besmisleno uzročnike nesreće udostojiti sudskim procesom. Kob, prokletstvo i savjest izmiču vokabularu sudskog jezika - bilo je suludo ophoditi se prema njemačkom narodu kao prema narodu antisemita, naša krivica je u tome da to nismo bili, a zlo se dogodilo.
Sjetite se da je čak i Hitleru, nakon što je pet godina vladao svim sredstvima za uticaj na javno mnijenje, nakon petogodišnjeg podstrekivanja i bubnjanja, nakon što nijedne njemačke novine, nijedna radio-stanica nije smjela objaviti nijednu riječ u odbranu Jevreja, nakon petogodišnje totalne vlasti nad sredstvima oblikovanja javnog mišljenja, bio potreban zlosrećni postupak Heršela Grinšpana (Herschel Grünspan)* da bi zapovijedio akciju, koja je poznata pod imenom Kristalna noć. I nakon čak petogodišnje totalne vladavine nad propagandnim sredstvima, i nakon zlosrećnog čina koji je uzet za povod, Kristalna noć nije naišla na podršku sugrađana. Ne vjerujte da su prolaznici, koji su ujutru vidjeli razorene prodavnice svojih jevrejskih sugrađana i koji su naveče vidjeli zapaljene bogomolje, opravdavali te zločine. Krivica onih koji su u sebi to odobravali, a da sami nisu uprljali ruke, manja je od krivice nas koji to nismo odobravali. I danas biste u svakom gradu mogli okupiti bandu plaćenih sluga ili opsjednutih razbijača, koji bi bili spremni da, pri garantovanoj državnoj zaštiti, počine takav zločin. U naše zablude spada vjera da su snage koje su izazvale nesreću prestale da postoje, ili vjera da su mogućnosti uticaja na javno mnijenje postale manje: mogućnosti su postale veće, uticaj ljudi koji formiraju javno mnijenje je porastao. Nekome ko bi totalno ovladao tim mogućnostima ne bi trebalo ni pet godina za izlaganje određene ukupne grupe ljudi opštem difamiranju, kako bi ih napokon uhapsio i ubio. Nemojte povjerovati da su riječi reklama, vrbovanje, propaganda i sl. bezazlene kao što se čine: povijest vršenja uticaja na ljudski duh još nije napisana; čovjekovom duhu ona ne bi dala dobru ocjenu. Danas se može veličati sredstvo za pranje veša, sutra marka cigareta – sa istim sredstvima možete sutra izložiti neku grupu ljudi preziru, pripremiti njihovo ubistvo. Samo malo pomjeranje moći na mjestu koje savremenicima ostaje nevidljivo i mašine za javno mnijenje počinju da rade, pune ljudski mozak predrasudama koje bivaju naslijeđe za cijela pokoljenja. Mlađi među vama, koji su slobodni od krivice, pošto su tih godina stajali izvan odgovornosti, morali bi sačuvati sjećanje na zlo, trabalo bi da znaju šta je sve čovjek sposoban učiniti, da znaju da krivica ne prestaje da bude krivica zato što instanca po kojoj se mjeri ostaje nevidljiva. Vi, mlađi, niste krivi zato što ste Nijemci, isto kao što nije kriv ni jevrejski dječak, kojeg su otrgli sa igrališta u nekom galicijskom selu, ugurali ga u vagon, transportovali za Aušvic, tamo ga na rampi otrgli od majke i ubili ga.
Vidio sam tamo tu rampu, kolosjek koji izgleda bezazleno, zarastao u korov, usred polja, nedaleko od jednog seoskog gazdinstva. Vidio sam planine od dječije obuće, sale pune kofera, koje su pridošlicama oduzimali prije nego su ih ubili, kofere na kojima su se mogla pročitati imena svih njemačkih gradova: Berlin i Köln, Frankfurt, Weimar, Brilon, Brühl, Essen, Siegburg: tragovi vode nazad u svaki njemački grad. Išao sam ulicama tog mrtvog grada, ulazio u barake i kasarne u mrtvoj tišini najvećeg groblja na svijetu. Razgovarao sam sa muškarcima i ženama koji su bili svjedoci, kojima logoraški broj, utetoviran na podlaktici sve do danas važi kao znak časti. Za mene ostaje zagonetka da upravo ti svjedoci koji su preživjeli najmanje govore o osveti i krivici. Tamošnji ljudi, u čijoj zemlji leže najveća groblja na kojima nema nadgrobnika, ne misle na osvetu, ne propovijedaju mržnju već pomirenje. Prihvatite to pomirenje, koje spomen na zlo ne briše, već čuva trajnije nego što bi to moglo priznanje krivice, od koje ste vi mlađi slobodni. Krivica nas, koji smo ne samo tada bili sposobni za odgovornost, čak i pozvani da je osjetimo, naša krivica se satoji u tome da nam je nedostajala hrabrost, srce i ludost da se ustremimo protiv kobi. Ako se razmjera naše krivice ne može mjeriti nacionalnim, pravnim ili moralnim mjerilima, onda se tim mjerilima ne može mjeriti ni stepen naše nedužnosti. Niti smo krivi, niti smo nevini, nismo Kain, nismo Avelj. Znamo da se može postati kriv ne samo tako što se nešto čini, već i tako što se nešto ne čini, tako što ne protivrječimo svaki put kada se riječ Jevrej izgovara drugačije nego s poštovanjem, kada ne protivrječimo dok se zlo iz prošlosti negira. Mi nismo vrijedni pomirenja ako na taj način odobravamo ubistva iz prošlosti. Protivrječite, vi mlađi, vašim očevima, vašim učiteljima, protivite se u tramvaju i na školskom dvorištu, u radionici i kancelariji. Protivrječite svugdje gdje se zlo negira, ili tamo gdje vam, poput bilansiranja u industrijskom pogonu, za izravnanje računa ponude druge nevino stradale. Za bezbrojne ubijene u logorima, bezbrojni drugi: mrtvi u ratu, oteti, nestali, djeca i žene, koji su umrli po seoskim drumovima. Mrtve uzeti kao predmet nacionalnog tekućeg računa jeste novi neljudski čin, koji odobrava buduće zločine, to je nedostojan čin, proističe iz iste zablude, kao i trijumf pobjednika koji isporučuje nevine propasti vjerujući da time popravlja zlo. Ne priliči nam da smrt pomeranskog djeteta, koje se smrzlo na seoskom putu, ponudimo kao nadoknadu za smrt jevrejskog dječaka, kojeg su u logoru Birkenau odvukli u krematorijum. Nismo knjigovođe zla i ne treba to da postanemo, naša računica neće biti tačna. U godinama nakon rata nismo prihvatili kolektivno „krivi su“ političkih instanci – ne prihvatimo ni njihovo kolektivno oslobađanje od krivice, to bi bilo nepravedno prema jevrejskom dječaku kojeg su u logoru Birkenau odvukli u krematorijum, bilo bi nepravedno i prema pomeranskom djetetu koje se smrzlo na seoskom putu.
Nakon moje posjete Aušvicu bio sam u Krakovu sa jednom Poljakinjom koja je četiri godine patila u Aušvicu, a potom deset godina u komunističkim zatvorima. U njima je dijelila ćeliju sa svojom bivšom čuvarkom, Marijom Mandel, bavarskom djevojkom sa sela, koja je u Aušvicu logorašice mučila i slala u smrt. Poljakinja mi je ispričala da je Mariju Mandel zagrlila prije nego je nad njom izvršena smrtna kazna, zagrlila i oprostila joj, oprostila i u ime svojih sapatnica. Pokušavam da zamislim kako se dvije, na nulu ošišane žene, grle na vratima ćelije – jedna je osuđena zbog bezbrojnih zločina, a druga je osuđena na smrt – kasnije je pomilovana – jer se njeno političko mišljenje nije sviđalo pobjednicima kao što se nije sviđalo ni pobijeđenima. Vjerujem da se u takvim trenucima događa više od onoga što ćemo ikada moći da shvatimo, više od toga što se može obuhvatiti nacionalnim kategorijama, više nego što jezik može da izrazi, više nego što povijesne vještine zbrajanja, krivotvoreni bilansi, mogu ponuditi utjehe. Utjehu tog trena - dvije naćelavo ošišane žene koje se, suočene sa smrću, zagrle, možemo prihvatiti samo ako ne zaboravimo šta se ovdje oprašta: ne ubistvo, već svakodnevnica pakla, dugogodišnji strah, dugogodišnji bič dželatovih sluga, život spasavan od trena do trena; oprašta se to, što nijema svjedočanstva, koja oni što su ostali u Aušvicu bolje saopštavaju nego što to preživjeli mogu: brda dječijih cipela, sale pune kofera na kojima se mogu pročitati imena svih njemačkih gradova. Možemo prihvatiti tu utjehu i to pomirenje ako smo spremni da se ispriječimo zlu koje nam budućnost možda sprema. Ne vjerujmo miru: mašinerija za proizvodnju mišljenja je tu – nudi još uvijek bezazlene stvari, formira predrasude, koje se, doduše, iscrpljuju u komercijalnom, a ipak već natapaju naš mozak. Potrebna je čudovišna snaga da bi se, prkoseći toj mašineriji, sačuvalo razmišljanje i sposobnost sjećanja.
Moglo bi doći vrijeme u kojem više ne bi bilo politički oportuno zločin iz prošlosti nazvati imenom koje mu pripada; tek tada ćemo pokazati koliko nam vrijedi sloboda. To što se desilo Jevrejima može se ponoviti bilo kojoj, proizvoljno klasifikovanoj grupi ljudi. Znamo šta je čovjek u stanju da učini, ne vjerujmo miru.

* Herschel Feibel Grynszpan, ponekad se piše i na njemačkom Grünspan, (rođen 28. 3. 1921. u Hanoveru, datum smrti nepoznat) bio je Jevrejin, poljski državljanin koji je odrastao u Njemačkoj. U Parizu, 7. 11. 1938. izvršio je atentat sa smrtnim posledicama na njemačkog diplomatu Ernsta Eduarda vom Ratha, što je nacional-socijalistima poslužilo kao izgovor za Novembarske pogrome Jevreja 1938.


ŽIVOT I DJELO HAJNRIHA BELA

1917, 21. decembra rođen u Kelnu (Köln) kao osmo dijete stolarskog majstora i skulptora u drvetu Viktora Bela (Viktor Böll) i njegove supruge Marije.
1921. porodica se seli iz južnog dijela starog grada Kelna u seoski okrug Keln – Raderberg.
1924 – 1928. ide u narodnu školu u Kelnu – Radertalu (Raderthal).
1928. pohađa državnu humanističku gimnaziju Car Vilhelm u Kelnu.
1929. velika svjetska privredna kriza pogađa i porodicu Bel, prodaju kuću u Raderbergu i vraćaju se u kelnski Južni Grad.
1937. Hajnrich Bel polaže ispit zrelosti i počinje praksu u knjižari Lemperz u Bonu (Bonn).
1938. počinje raditi, a u ljeto se upisuje na Kelnsko sveučilište.
1939 – 1945. dobija poziv za vojnu službu i službuje, pored Njemačke, i u Poljskoj, Francuskoj i Rusiji, odbijajući da postane oficir Vermahta.
1942. ženi se Anamarijom Ceh (Annemarie Cech).
1945. kraj rata dočekuje u američkom zarobljeništvu, rađa mu se i uskoro umire sin Kristof (Christoph).
1946. s porodicom se nastanjuje u Kelnu – Bajentalu (Bayenthal), ponovo se upisuje na Sveučilište, zapošljava se kao pomoćni radnik u očevoj radnji, koju tada vodi njegov brat Alois, supruga mu Anamarija radi kao profesorica u srednjoj školi, a od novembra te godine Bel počinje svoj književni rad.
1947. šalje svoje kratke priče različitim časopisima i novinama, rođen mu sin Raimund.
1948. rađa mu se sin Rene.
1949. objavljuje prvu knjigu Voz je bio tačan.
1950. rađa mu se sin Vincent, objavljuje knjigu kratkih priča Putniče, kad pođeš u Spa...
1951. poziv na sastanak „Grupe 47” u Bad Dirkhajm (Bad Dürkheim), dobija nagradu Grupe za priču „Crne ovce”, počinje djelovati kao slobodni pisac, štampa roman Gdje si bio, Adame?.
1952. Bel piše eseje sa snažnim društvenim angažmanom.
1953. objavljuje roman I ne reče ni riječ, to mu je ujedno prvi pravi financijski uspjeh.
1954. objavljuje roman Kuća bez čuvara, nagrada Francuskoga radija za knjigu I ne reče ni riječ kao za najbolji strani roman, s porodicom preseljava u Keln – Mingersdorf (Müngersdorf).
1955. objavljuje knjigu priča Hljeb ranih godina, postaje član njemačkog P.E.N. Centra.
1957. kao knjigu objavljuje Irski dnevnik, koji je dotada izlazio u periodici.
1958. prvi put Bel se spominje kao kandidat za Nobelovu na¬gradu, objavljuje knjigu satiričnih priča Skupljena šutnja dr Murkesa i druge satire, dobija nagrade „Eduard-von-der-Heydt” grada Vupertala (Wuppertal) i Bajerske akademije lijepih umjetnosti.
1959. objavljuje roman Biljar u pola deset, dobija nagradu grada Kelna, Veliku umjetničku nagradu Sjeverne Rajne – Vestfalije i postaje član Akademije nauka i literature u Majncu (Mainz).
1961. objavljuje knjigu Priče, radio-drame, članci, prvi put štampa eseje i članke u obliku knjige, za godinu dana knjiga je prodata u stotinu hiljada primjeraka.
1962. objavljuje dramsko djelo Gutljaj zemlje.
1963. objavljuje roman Pogledi jednog klovna.
1964. objavljuje priču „Udaljavanje od čete”.
1965. dobija italijansku nagradu „Premio d isola d Elba” za roman Pogledi jednog klovna.
1966. objavljuje opsežnu priču Kraj službenog puta, nagrada „Premio Calabria” za Poglede jednog klovna.
1967. objavljuje knjigu Članci, kritike, govori, dobija prestižnu nagradu „Georg Büchner” Njemačke akademije za jezik i pjesništvo, dobija prvu nagradu na međunarodnom takmičenju za kratku humorističku priču, teško obolio od hepatitisa i dijabetesa.
1968. povodom 50. Belovog rođendana pojavljuje se knjiga U stvarima Bel. Pogledi i razumijevanja, u kojoj 42 autora pišu o Belu i njegovu djelu.
1969. preseljava s porodicom iz kelnskog predgrađa Mingersdorf u središnji dio grada.
1970. izabran za predsjednika njemačkog P.E.N. Centra (na toj funkciji ostao do 1972).
1971. izabran kao prvi Nijemac za predsjednika međunarodnog P.E.N. Centra (na funkciji ostao do 1973. godine), objavljuje roman Skupna slika s damom, koji je za šest mjeseci prodat u izdanju od stotinu i pedeset hiljada primjeraka.
1972. dobija Nobelovu nagradu za književnost kao prvi njemački pisac poslije Drugog svjetskog rata.
1973. objavljuje knjigu eseja Nova politička i literarna pisma, počasni doktorati Trinity College, University of Dublin, University of Aston, Birmingham i Brunel Univerity, Uxbridge.
1974. objavljuje priču Izgubljena čast Katarine Blum, iz Sovjetskog Saveza protjeranog Solženjicina prima u svoju ladanjsku kuću u Langenbrojhu (Langenbroich), dobija medalju Carl von Ossietzky Međunarodne lige za ljudska prava, postaje počasni član Američke akademije umjetnosti i književnosti u Njujorku.
1975. objavljuje satiru Izvještaj o stanju mišljenja nacije, Folker Šlendorf (Volker Schlöndorff) snima film po djelu Izgubljena čast Katarine Blum, postaje član berlinske Akademije umjetnosti.
1976. zajedno sa suprugom istupa iz Katoličke crkve (Istupamo iz korporacije, a ne iz korpusa Crkve!).
1977. objavljuje knjigu eseja Umiješati se - poželjno.
1979. objavljuje roman Brižljiva opsada, oboljenje krvnih sudova, operacija.
1980. dobija nagradu grada Latina, amputiran mu dio desne noge.
1981. veliki protesti protiv neutronske bombe, Bel govori u Bonu pred tri stotine hiljada ljudi.
1982. umire mu od raka sin Raimund.
1983. premda bolestan, učestvuje u blokadi američke kasarne, protiv je vanjske američke politike, piše sovjetskom partijskom šefu Andropovu pismo protiv progonstva ruskog nobelovca Saharova.
1984. dobija dansku nagradu Odin, grad Keln kupuje Belovu ostavštinu (172 sanduka korespondencije, eseja, različitih varijanti rukopisa...).
1985. objavljuje roman Žene pred rječnim pejzažom, ponovo u bolnici i ponovo operisan. 16. jula Hajnrih Bel umire u svojoj ladanjskoj kući u Langenbrojhu (Langenbroich), 19. jula je sahranjen u Bornhajmu – Merten (Bornheim – Merten) u blizini Kelna.

 

Copyright © by Fondacija Heinrich Böll & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.
Knjigu "Cijena pomirenja" izdala je Fondacija Heinrich Böll, Dobračina 43, Beograd, Srbija,
hbs-bgd@hbs.org.yu

Nazad