IVO STROPNIK

IVO STROPNIK (rođen 1966. u Celju), pjesnik, pisac za djecu i mlade, urednik, lektor i organizator književnih priredaba u Velenju. Član društva slovenskih pisaca i Slovenskog PEN centra. U Velenju, gdje i živi, između ostalog je i osnivač, pobornik, organizator i programski vođa Velenjske knjižne fundacije, tradicionalnih Herbersteinskih susreta književnika s međunarodnim sudjelovanjem i književničkim predstavljanjem, Pretnareve nagrade ambasadorima slovenske književnosti i jezika po svijetu, Akademije Poetična Slovenija te glavni urednik revije za poeziju Lirikon 21 i dr. - Objavio je 14 samostalnih književnih djela za odrasle i omladinu. Njegovo najznačajnije pjesničko djelo je pet knjiga O pronalaženje imena melanholiji i životnoj radosti. Stropnikova poezija je prepletena lirsko-rječničkim pjesnjenjem jezika, starožitnosti, heraklitske svijesti i hedonizma te čestim motivima apsurda, bjeline, ezopovstva, estetike lijepog i ružnog i izrazito ljudskog.
 
NA TEBE MISLIM, ŠPILJO U GLAVI


Tamo …

~ pod nepostrugani vosak ući, ~ u slobodni utisak udahnuti neprirođenu dušu; ~ u praznu se špilju useliti, u stihokop; ~ k večernjoj rijeci, ~ pod šutljivu zastavu.
~ sasvim blizu njenog tijela ponirati; u ujed, samoću; ~ u zmijski se svlak uvući, u njegov tinjajući gaz, u ovčju krv; ~ u bajku, pod njene bijele šapice.
~ preko klesanja trenutka gaziti strahonadu. ~ preko jasnih vokala, ~ preko pijanosti! ~ pod grudnjak … ~ preko brda pelena pod mliječne svodove. I ~ u jesensku objavu zašumjeti:
~, tješiti treba ovaj svijet bez početka, bez kraja i u njemu navijati oprugu za tihe tiktaje rijéči, rijéči*

__________

* odjek rijêči (ponekad u špilji glave odjekuje cijela pjesma, ali najčešće od gluhih zidova ne odjekuje ništa)


Post scriptum

fabula rasa Na maloj bijeloj etiketi, malo ukoso nalijepljenoj na bezbojnoj vinskoj litrenjači, u tri retka velikim slovima piše: ŠLJIVOVICA '66. / DRUŽMIRJE* / BEČEVNIK*. Tu je bocu pristne slovenske šljivovice stihokop čuvao da kad bude s izmirenima melankolikom i sangvinikom u sebi opet zabasao tamo – među hipokrence, koji Hipokrenci još nisu ako ne dođu tamo; dok iz otpisanog svijeta ne budu uistinu tamo, konačno tamo.
Putovanje tamo mora stihokop vjerno slijediti; među njima i s njima kojih ima i kojih nema, koji će tamo zasiguno još doći …
Stihokop bi kakav prebrzo iskopani hvalospjev želio zasuti, ali ne … Još i tako tričav popravak patvorio bi osjećaje plibližavanja
tamo – prema preobučenim zastavama, nanjušenim zemljištima, promjenjljivim tijelima … Zastavovestiti, geofazi, nekrofili i drugi bastardi već su progazili dio virovite rijeke, na putu tamo bili raščupani, ugrizeni, samozadovoljeni, razapeti … Ne bi više bili isti!
Hipokrensku rijeku treba preplivati sa
strahonadom! tu nema pomoći; nikome (ni sebi) do tamo prijeko stihokop ne može pomoći; medvjeđa bi ga usluga tamo, konačno tamo – pod prividno prošivenom zastavom, na razbijenoj staklenoj zemlji, preobraženog tijela – razapela i kod prvog stiha oslijepila, oslijepila

(Špilja u glavi, 03. VIII. 2006)
__________

*Družmirje – potonulo selo (zbog rudnika ugljena) u blizini Velenja; Bečevnik – prezime


36. špilja, špilja

galeblja Trospolnik Eol se samozadovoljava harfom – pored otvorene nožnice svijeta.
Iza paravana slanih očiju sine galepka.
Dugim sječivima zareže pod oblake i okovano sunce.
Tamo na stišane porodne vode, tamo na umorna vesla i neugođene strune nježno dopahuljaju dodiri mraka, mraka.

P. S.
U(z) tu zasnježenost moram dopisati sasvim svagdanju intimnost milujućeg vjetra: Galeb trpi u jatima, uhvaćen u slobodu tvoga osluškivanja, osluškivanja.

33. špilja, špilja

glinena Na tebe mislim, špiljo u glavi. Grleći se u tebi, dva kamena, krešemo dan i noć (rime na odstojanju), mrak jedno drugog opsežući. Pod zatamnjenjem prariječi, nad bezdanom tijela u koje padaš sam, svako jednu glasnicu tresemo. Da li smo se nas dvoje uopće ikad iselili iz temelja rođenja, iz roja mraka?
Mračnost nas prati iz davne jame, gdje su mamutove kosti led lomile, a životinjske ga kože topile do rane da smo mogli pretke na sagove proljetnoga cvijeća položiti; gdje su nam vrhovi dojki tijela šarali, krvavi jeleni donosili sreću u lovu i figurice od rožine. Da li je pečena glina zadržala dovoljno uhvaćene krvi, krvi?

P. S.
I zavezala usta vjetrovima, vjetrovima?


31. špilja, špilja

gluhonijema (očima pjevana) Kamen nikad nije sam, uvijek su dva kamena; u paru zagrljeni, u svijetu gluhih, slijepih riječi. (Svijet gluhih, slijepih riječi!)
Dva kamena ne čuju, dva kamena ne vide, dva se kamena zauvijek kameno vole. (Kameno vole.)
A ako se dva čovjeka jedno drugom pod kožu zavuku, tihi svijet probude, sjajna kometa postanu. (Sjajna kometa postanu.)
I kada njih dvoje ne bi čuli, kad ne bi vidjeli, kao dva bi se kamena zauvijek voljeli. (Zauvijek voljeli.)
Takav je ljubavi red, ne ide bez dviju riječi; srce govori glasno, vani je vrijeme majsko. (Vrijeme majsko.)
Drago si dvoje ljudi riječi draškaju, očima se miluju, ali samo nakratko. (Ali samo nakratko.)
U druga godišnja doba bez rijéči odlaze, brišu majske staze i već je među njima tihi kameni svijet, svijet.

P. S.
(Tihi kameni svijet.)

 

Copyright © by Ivo Stropnik & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.
Sa slovenskog preveo Željko Perović. Original možete pročitati ovdje.

Nazad