MAJA HRGOVIĆ

Maja Hrgović rođena je u Splitu; u Zagrebu je diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Od 2003. godine novinarka je kulture u Novom listu, a od 2005. članica uredništva "Zareza", gdje objavljuje književne kritike. Pisala je i za "Nulačetvorku", "Cunterview", "Kulturpunkt", " Op.a", "Graziu". Kratku prozu piše na blogu, a priče su joj, između ostaloga, dosad objavljene u višeautorskim zbirkama "Ekranpriče 04", "Najbolje hrvatske priče 2007." i "Da sam Šejn".
 

 

ZLATKA

 

Glava mi je visjela preko ruba bazena za pranje kose kao otežao tučak. Zlatka se mekim, lascivno sporim kružnim pokretima probijala prstima kroz mokru težinu moje grive sve do vlasišta. Ugoda mi se spuštala niz vrat u trncima; zatvorila sam oči. Svakako, njezine su jagodice bile zavodljivo sigurne u svoje iskustvo.

Kasnije me posjela pred veliko ogledalo. U njemu sam hvatala promišljene škljocaje škara kako brste moje ispucale vrhove, i dva zareza koja se vragolasto urezuju u kutove Zlatkinih usta kad mi kaže: "Dovest ću ja ovu grivu u red".

***

Živjela sam blizu željezničkog kolodvora, u četvrti izgrađenoj prije više desetljeća za obitelji željezničara i vlakovođa. Iz paralelnih nizova izduženih jednokatnica stršali su ukrućeni dimnjaci kao nadgrobni spomenici iz humaka. Trošne betonske rugobe, razdvojene uskim trakama općinskog zemljišta i pokojim divljim kestenom, drhturile su pred naletima brzih vlakova iz Budimpešte i Venecije.

U tih sam par blatnjavih zimskih mjeseci imala dovoljno vremena da temeljito skeniram susjedstvo, a ipak nisam naišla ni na kog osim na izbjeglice iz Kaknja, nezaposlene drkadžije koji socijalnu pomoć troše na pornografiju i pivo u dućanu, masnokose žene s modricama na oku, dronjave penzionere u šuškavim trenirkama, vucibatine s Filozofskog i njihove mršave pse.

Moj stan je bio tek nastavak pitoresknog jada susjedstva, rastao je iz njega poput grane koja izbija iz odurnog starog duda. Iako sam na raspolaganju imala dvije sobe, jedna je toliko vonjala na vlagu i grinje da sam odmah odustala od nje. Spavala sam, čitala i jela u drugoj, većoj sobi, koja je bila jednako vlažna kao i prva, ali me u njoj - možda zbog crvenog kauča na razvlačenje, jedinog novog komada namještaja u stanu - rjeđe obuzimao osjećaj da je tu netko nedavno umro. Ormar je izgledao kao okomito postavljen lijes u koji je netko domišljat ugradio police. Veliki četvrtasti prozor gledao je na drugu groznu prizemnicu i otkrivao taman toliko dnevnog svjetla koliko je trebalo da se stalno osjećam uskraćeno za nešto.

Strop je bio tako visok da su mi, kad je u hodniku pregorjela žarulja, trebale ljestve da je zamijenim. Nije ih bilo pa sam navečer kroz mrak napipavala put do kupaonice. Kupaonica je bila zlokobna: iz poluotvorene utrobe bojlera virile su strujne žice, kada veličine džezve puštala je vodu, a na podu je, umjesto pločica, beton bio presvučen glazurom metalnoplave boje za željezo. Najveći je hit ipak bio zahod: niša u zidu kraj ulaznih vrata, i u njoj školjka bez daske.

Hladnoća je izvana gmizala kroz crvotočne okvire prozora i činila da mi, dok dišem, dah isparava iz nosa u lakim oblačićima. Činilo se da je prostor nemoguće zagrijati. Sjedila sam uz radijator, umotana u deku. Iako sam živjela sama, osjećala sam prisutnost drugih: kroz porozne se zidove do mene probijala svaka riječ u svađi između susjeda. Kad bi se navečer izmireni jebali, po potmulosti stenjanja i prodornosti vrisaka znala bih tko je svršio prvi.

***

Preko tračnica se nije smjelo. Trebalo je ići kroz slabo ventiliran pothodnik, nakićen neonskim reklamama i izlozima malih trgovina. Kroza nj su u naletima, nezaustavljivi kao kao virusi, jurili prema centru zaposleni ljudi i studenti. Drndavi autobusi kojima su pristigli iz predgrađa, na iskrcajnoj su stanici na početku pothodnika skupljali snagu za novu vožnju. Beskućnici su se lijeno klatarili s bocama i crvenim nosevima, vukući za sobom teški smrad. Iz zvučnika su ječale reklame za parfeme, nagradne igre i senzacionalnu ponudu mesnih prerađevina u supermarketu na razini minus jedan. Tamo, u tom supermarketu, kupovala sam svaki dan kajzericu, sir i salamu.

Život se te zime kotrljao u krugovima pijanstva, mamurluka i spavanja. S crvenog bih se, razvučenog kauča, odlijepila oko tri popodne, odkrmeljavala se u hodu, putem do supermarketa. (Krmelj je ionako u oku promatrača.) Odmah bih složila sendvič i jela ga putem natrag. Usprkos zabrani, prelazila sam prugu gore kod skretničareve kućice. Zadigla bih nogavice da se ne uprljaju gustom crnom maščobom kojom su bile premazane tračnice - i preskakivala ih gledajući lijevo i desno, da me ne pokupi vlak iz Prepuštovca. Doma bih malo čitala pa se uredila, otišla u "Željezničar" i tamo do fajrunta peglala šank. Kad bih se u noći pijano vukla natrag, manje sam pazila na prljavštinu s tračnica: nakon nekoliko tjedana u novom kvartu, nogavice svih hlača bile su uništene crnilom koje se nije dalo oprati.

***

Zlatku sam upoznala onog dana kad je u "Željezničaru" gostovao beogradski DJ Krš. Iako nisam ranije čula za nj, htjela sam otići na koncert; ne toliko iz žudnje za balkanskim drum&bassom, koliko iz straha od tjeskobe koja bi me sigurno zapljusnula da navečer ostanem kod kuće, sama sa sobom, trijeznim mislima i stenjanjem iz susjednog stana.

U zgradi je opet nestalo tople vode. Kosa mi je već danima bila masna. Nakon što sam si u pothodniku kupila sendvič i pojela ga, svratila sam u prvi frizerski salon na koji sam nabasala. Bio je to ustvari veći stakleni kiosk, oslonjen o bok dvorane kulturno-umjetničkog društva "Vlakovođa". Salon se zvao "Rin Tin Tin" i po popularnim cijenama opsluživao žene i muškarce.

Zlatka je bila sama u frizeraju. Kad sam ušla, prignječila je cigaretu u pepeljaru i odložila časopis koji je listala; ja sam rekla "Dobar dan", a ona "Izvolite". Zapanjila me ljepota njezinog lica: izražene jagodice i velike tamne oči, nos i usne, obrve, šiške, brada - toliko upadljivo suprotstavljene interijeru "Rin Tin Tina". Na vitrini koja je izgledala kao da ju je netko ugrabio s glomaznog otpada, bili su naslagane plastične kutije s viklerima, škarama i šamponima, dva osušena buketića ruža, uokvireni cjenik i slika nasmijanog psa. Po staklenim zidovima bile su polijepljene izblijedjele slike žena s natapiranim frizurama.
- Samo pranje i sušenje, rekla sam.

Bilo mi je neugodno zbog prljave kose i bilo mi je žao Zlatkinih prstiju koji su pod toplim mlazom krčili putove kroz moju masnu kosmatost.
Rekla je da su mi vrhovi ispucani, da ih treba podrezati. Rekla sam joj neka to učini, cijene su ionako bile senzacionalno niske.

***

Rano, nježno, vedro zimsko predvečerje u "Željezničaru" ne znači baš ništa: dan ne prodire kroz stakla pokrivena tamnim oslikanim platnima, u separeima je uvijek kao u katakombama. Za šankom sam namatala oko prsta pramen kose, sjajne i škriputave od pranja, i puštala konobarici da mi dolijeva u šalicu kuhano vino iz velikog lonca, kao juhu. Iza mene, DJ Krš je s jednog na drugi kraj male pozornice premještao metalni sanduk iz kojega su se za njim vukli kablovi, i svako malo lupkao po mikrofonu govoreći "ček-ček, jen-dva, jen-dva".

Netko iz društva je slavio rođendan, piće se stalo brže točiti, atmosfera je naglo postala povišena, rečenice su najednom postale zabavne i smiješne, neukrotivo sam se cerekala; netko mi je pohvalio frizuru, bilo je neobično primiti kompliment, možda sam se malo i zacrvenila. Vrijeme je srljalo kao prva ljubav: sljedeći put kad sam se okrenula, klub je bio dupkom pun, mrak su probadala samo svjetla stroboskopa i glas DJ Krša koji je konačno razmjestio rekvizite po pozornici. Samouvjereno se dohvatio mikrofona i odaslao entuzijastičnoj publici rafal zvučnih poljubaca. Obećao je: "Večeras ovde ima da bude žur"; na to su oni iz prvih redova stali vriskati kao na skupnoj depilaciji prepona, a kad je krenula preglasna glazba, krenulo je i iritantno ječanje poklonika i nekoordinirano razbacivanje udova po plesnom podiju. Učas je problem s ventilacijom opet postao aktualan: strast obožavatelja DJ Krša se, kondenzirana u kapljice znoja, nakupljala na plafonu i sluzila niz prozore.

Iskapila sam novu žesticu koju su, dok nisam gledala, stavili preda me. Klatila sam se na barskoj stolici u ritmu glazbe; sviđao mi se Kršov drum&bass.

A onda sam je vidjela. Iznikla je iz gomile i nagurala se kraj mene na šank, pružajući konobarici zgužvanu novčanicu i promuklo izvikujući "Pivo, veliko!" Odmah sam je prepoznala, iako je izgledala drugačije nego tog popodneva kosa joj je bila raspuštena i zamršena, maskara razmazana ispod očiju. Nisam je mogla prestati gledati.
- E ćao!, drečavo sam je pozdravila, pokušavajući nadglasati buku. Zagledala se u mene kao da ima problema s dioptrijom, ali to je trajalo samo sekundu - u sljedećoj se već široko osmjehivala, nagnula se prema meni i napuklog me glasa pitala što želim piti. Pokazala sam na kazan iz kojeg se pušilo pa mi je kupila kuhano vino i sjela kraj mene.
- Sama si?, pitala sam je, to je bilo dovoljno za početak, popuniti tišinu banalnostima.
Bila je sama, došla je na koncert ravno s posla. Nije joj bilo stalo do DJ Krša, nije nikad čula ni jednu njegovu stvar, samo se zaželjela izlaska. Rekla je da su na radiju dijelili ulaznice i da je nazvala, pogrešno je odgovorila na nagradno pitanje ali su joj ipak dali dvije karte. Nikog nije uspjela nagovoriti da izađe s njom, sredina je tjedna, njezini prijatelji imaju djecu, rade, ne da im se... Umalo je odustala. Ipak, sad joj je drago što je tu. Inače, zove se Zlatka.
- Koje lijepo ime, pobjegne mi nježnost.
Sjedile smo i pile, nismo pričale ni o čemu važnome ili pamtljivome - sve sam zaboravila. Povremeno bismo se sinkronizirale u izvijanju vrata, onako kako je to DJ Krš radio na pozornici, nagnuvši se u stranu i prikliještivši velike slušalice jednim uhom o rame; to je bilo smiješno.

Taj tip u kožnjaku nam je prišao kad je nestalo struje u klubu. Negdje je valjda došlo do kratkog spoja, svjetla su se ugasila samo na trenutak, stala je i muzika, ljudi su se uskomešali. Stvar je riješena za nekoliko minuta, DJ se malo naderavao u mikrofon i čeprkao po kablovima, i čim se snašao, navio opet muziku na najjače. Ponovo šibani stroboskopom, partijaneri su odmah stali zahvalno ječati.

Tip u kožnjaku se, čim se vratila struja, nadvio nad nas; strašno mu je bilo stalo da stane za šank baš između Zlatke i mene. Htio nas je dobiti na prepad, prišao nam je s leđa i obgrlio nas kao da se sprema podijeliti s nama nešto što ga duboko tišti. Uzela sam svoje piće i pomakla se korak ustranu. Očekivala sam da će Zlatka učiniti isto, jer tip je bio gnjus, jedan od onih koji ne zaslužuju opis.

Samo, Zlatka se nije pomakla. Pustila je tom tipu da sjedne do nje, na moje mjesto, i još mu se primaknula. Smijala mu se koketno. Bljak, pomislila sam, osjetivši kako tromi val razočaranja istiskuje iz mene ganutljivu naklonost i divljenje koje sam do maloprije osjećala prema svojoj novoj frizerki.

Osjetila sam se jadnom, odbačenom, nesigurnom, stojeći sama iza njenih leđa. Primaknula sam se rubu podija i malo plesala oko čaše, onda sam je iskapila da mi ne smeta i pustila da me usisa rasplesana gomila. Za trenutak sam se već bacakala u nasumično odabranim smjerovima i u stisnutu šaku kao u mikrofon izvikivala besmislene komade stihova koji su se ponavljali unedogled, kao da cede preskače.

Šiške su mi se brzo razmlohavile od vlage, vrelina je podjećala na moždani udar. Zlatka je u pravi čas, razmičući pred sobom mlade partijanere bez majica, isplivala preda mnom s osmijehom i dvije krigle piva. Pružila mi je jednu.

- Didžej krši, s odobravanjem mi je zadrečala u uho i počela se zmijski uvijati u nekakvoj parodiji plesa koji je istovremeno izgledao i dostojanstveno i smiješno. Zabacivala je kosu kao na koncertu Sepulture, razgibavala vrat u ritmu glazbe i na kraju svake pjesme kričala toliko gorljivo da su joj se napele žile na vratu i zacrvenili obrazi. Za tren je opet bilo sve neopterećeno, kao da se onaj prešućeni tip nije ni dogodio.

Smijale smo se ničemu, zabavljale se, ljudi oko nas bili su samo gibljiva pozadina, statisti u filmu kojemu smo nas dvije protagonistice. Ponijelo me. Na mahove sam osjećala kako se ushit, gust i zasićen, gužva u meni, negdje u plućima, u jednjaku - morala sam širom otvarati usta i vikati u buku, bilo što, samo da izađe iz mene. To nešto. Kad je počela jedna vrlo energična stvar, polugoli momci su se razmahali, nagurali su nas jednu na drugu, mene i Zlatku. Njoj to nije smetalo, a nije ni meni: pridržala sam se za njenu nadlakticu, bila je skliska od znoja. Onda me poljubila u obraz, tek tako. Osjetila sam dragost koja me posramila. Ona se smiješila.

Nakon koncerta se većina razmilila s podija prema zahodu i šanku. Nastavio se regularni glazbeni repertoar birtije, ostale smo još malo plesati, razgrčući nogama plastične čaše koje su pokrivale pod.

- Kako mrzim fajrunte, snuždila se Zlatka. Jezik joj se pleo. - Odmah se otrjeznim od strave kad ugase muziku i upale svjetla. I kad vidim ove flaše i čaše posvuda, jebote, ko apokalipsa.
Složila sam se. Sve je nekako podnošljivije u mraku.

Kad smo izašle, tijela su nam isparavala. Hladnoća me natjerala da kao ćurka zagnjurim vrat u tijelo. Stale smo ispred vrata i gledale mrak oko sebe. U daljini, dolje niz prugu, svijetlio je kolodvor.

- Šta bi ti sad?, pitala me. Doma mi se nije išlo. Od same pomisli da bi ova noć, tako sretna, mogla umrijeti u čamotinji moje hladne rupe, na razvučenom crvenom kauču uz saudtrek piskutavog cijukanja bojlera, uvukla sam vrat još malo u ramena. A da Zlatku povedem tamo - to nisam mogla ni zamisliti.

- Okej, ajmo kod mene, rekla je kao da je naslutila što mislim. Zazveckala je ključevima prema starom bijelom jugu parkiranom pred ulazom u birtiju.

***

Odugovlačile smo s nasrtanjem jedne na drugu, igrale se odgađanja užitka koji je - bilo je jasno već u autu, već u liftu - bio izvjestan kao otrežnjenje.

Stan je bio na osmom katu nebodera u Sopotu.

- Mali ali pali, ispalila je Zlatka reklamni slogan za Daewoo Tico propustivši me unutra prvu.

Predsoblje je ujedno bila i kuhinja, tamo naprijed je bila veća soba, s cijelim jednim ostakljenim zidom koji ju je dijelio od uskog balkona s betonskom ogradom, kako to već diktira izokrenuta estetika novozagrebačke arhitekture. Upozorila me da moramo biti tihe da ne probudimo Milu: curica je spavala u drugoj sobi. Nasmijane slike Zlatke i njezine kćeri gledale su me s regala. Ne skidajući kaput, izašla sam na balkon udahnuti zraka. Pomalo mi se vrtjelo; panorama betonskih izraslina lelujala je preda mnom nježno kao kovilje, a duboko dolje grčila se Avenija Dubrovnik. Automobili su se mahnito zalijetali kroz semafore hvatajući zeleno. Iza mene u stanu, Zlatka je pustila drum&bass obrade hitova iz šezdesetih.

Why can't I stop and tell myself I'm wrong, I'm wrong, so wrong , mekano je pjevala žena, možda crnkinja. Zlatka je došla i zauzela svoj komad ograde.

- Vidiš ovaj neboder, isturila je bradu prema zgradi od koje nas je dijelio plato veličine košarkaškog igrališta. - Jučer je jedna žena pala s balkona, isto na osmom katu, tu preko. Nagnula se i pala.

- Jebote.

- Crna kronika. Stalno razmišljam o tome. Pitam se jel se bacila namjerno, mislim, ove ograde su dosta visoke, nije baš da možeš samo tako past dole.


Spustila sam pogled u mrak prizemlja. Zamislila sam policajce i forenzičare kako se naguravaju oko leša pretile babe i veliku krvavu fleku koja je na platou ostala nakon očevida.

- Kaže mi jutros susjeda u liftu da brdo ekipe nije jučer otišlo na posao, samo da bi mogli gledat šta se događa. Skupljat tračeve o toj jadnoj ženi. Stali su na balkonima ko na tribinama, cijelo popodne. Jebena primitivna gamad, eto kakvi su ljudi ovde.

- Ma svugdje isto
, rekla sam umjesto svih pametnijih rečenica koje sam mogla reći.

Pogledala me iskosa i umornjikavo se nasmijala. Dolje na Aveniji neki je automobil projurio kroz crveno.

Ponudila mi je da operem zube njezinom četkicom. Sjetila sam se Snjeguljice dok sam se tuširala njezinim gelom, mazala tijelo njezinim losionom, skidala šminku njezinim mlijekom i blaznicama. Kad sam bila gotova, dobacila mi je roza majicu sa slikom miki mausa. Razvukle smo kauč, navukle plahte i ugasile svjetlo. To je bio početak.

Ja sam prva počela. Bilo je tako prirodno posegnuti za njezinim grudima: činilo se da su izlivene po kalupu mojih dlanova. Moje su sise oble na posve očekivan način, ustvari nezanimljive. Njezine su male, piramidaste i mekane. Držala sam ih zatvorenih očiju, ne dišući. Čekala sam njezinu reakciju - odobravanje ili odbijanje. Onda su mi se njene ukrućene bradavice uprle u dlan. Poljubila sam ih nježno, kao da ljubim nekoga koga volim jer ga nemam, a ona me stisnula jače: njena sam. Preplavio me ushit, nakanila sam udobrovoljiti je kao mitsko božanstvo. Poljubila sam joj vrat i zavukla se pod plahtu kao glista pod koru nekog drveta. Skinula sam joj gaćice. Pazila sam na svaki pokret glave, na svaki trzaj, osluškivala sam njezino disanje. Zastenjala je. Samo kratki prelazak mekim udubljenjem jezika preko klitorisa. Ponovo je zastenjala. Još je više raširila noge, izvila se i zabacila glavu unatrag.

***

Prvo što pred sobom vidim ujutro kad se trgnem iz Zlatkina zagrljaja (rolete su dignute, soba je puna svjetla, a ona iza mene još uvijek muževno hrče), je nasmijano lice djevojčice od jedno deset godina. Ima smeđu kosu odrezanu do ramena i razbarušene šiške. Kleči preda mnom i njene su pospane oči tako blizu mojima da pomišljam kako me trenutak prije poljubila ili ponjušila, kao pas. Dok shvatim da je to Milana, ona je već na nogama, zvecka sa šalicama u kuhinji, pušta vodu u sudoperu, otvara ormariće -

- Koji čaj voliš?, pita me kad se opet ukaže preda mnom. U nelagodi se uspravim u krevetu i odmah osjetim mamurnu bol u sljepoočnicama. Osjećam se glupo u zgužvanoj majici na Miki Mausa. - Od mente, kažem glasom koji je škripav i promukao od sinoćnjeg nadvikivanja. Zbunjena sam i usporena. Nesigurno se smješkam Milani koja počinje sasvim opušteno brbljati o tome kako ima predsat iz glazbenog, kako će danas pisati slušni test i kako se taj ustvari sastoji od toga da učiteljica pusti CD s nasnimljenim dijelovima različitih skladbi, na primjer Mozartovih ili Beethovenovih, a učenici napišu ime skladbe, na primjer "Rekvijem" ili "Pathetique". Njezina razdraganost blagotvorno djeluje na moj akutni osjećaj suvišnosti. Razmekšava me.

Milana stavi čaj kraj mene na stolić pa protrese Zlatku za nadlakticu (Ajde, mama! Predsat!), a onda ode u vece. Zlatka polako otvara oči i kad me vidi kraj sebe, rastegne lice u lijeni osmijeh. Odgovaram smješkom, na što ona zagnjuri opet glavu u jastuk kao zasramljena šiparica.

- Predsat, znači, kaže nakon nekog vremena, pokušavajući se iskobeljati iz kreveta. Onda shvati da je gola ispod popluna pa se umota u nj kao ličinka. Bez riječi joj dodam razvučenu majicu u kojoj bi spavala da nije bilo mene i da je sinoć nije onako odlučno svukla i bacila na fotelju.

Za doručak jedemo žitne pahuljice s jogurtom. S kutije se smiješi vjeverica nadvijena nad veliki orah, kao gatara nad staklenu kuglu. Zlatka i ja šutke dijelimo mamurluk, ali to ga ne čini podnošljivijim. Osjećam se bljutavo. Samo se Milana čini iskreno sretnom: priča o školi, nabraja najdraže predmete i hvali se zaključnim ocjenama na polugodištu.

Pred zgradom se ukrcamo u Zlatkin jugo. Prvo će odvesti Milanu u školu, a onda mene doma. Poslije toga će ravno na posao.

Škola je blizu. U kratkoj vožnji mokrim novozagrebačkim ulicama vidim: puno pravih kutova, gužvu na cesti, nekoliko semafora, tramvajsku prugu iza zapuštene živice. Za koju minutu smo pred igralištem na kojemu se nekoliko dječaka vrzma s loptom oko koša. Usprkos hladnoći, skinuli su jakne i zajapureni se bacaju jedni na druge, vičući. Milana pritegne šal i cmokne Zlatku u obraz, ona joj vrati poljupcem u čelo - pametno čelo, kaže. Ja kažem "Sretno na slušnom testu", Milana kaže "Tenks" i izađe. Gledamo je kako se s tom kockastom torbetinom na leđima zalijeće prema grupi djevojčica koje joj se smiju; jedna joj široko maše, kao onaj tip na aerodromu koji zastavicama signailizira sletnu pistu. Bace se jedna drugoj u zagrljaj tako snažno da se Milanini meki pramenovi, koji izviruju ispod vunene kape, snažno zatresu.

- To joj je kolegica iz klupe, kaže Zlatka, odmah potom ubacuje u brzinu i mi lagano krećemo dalje.

Ostatak puta je više-manje užasan. Osjećamo Milaninu odsutnost i nemamo je čime nadomjestiti. Kao da se ono sinoć događalo nekome drugome. Sve sporije napreduje kolona u kojoj smo zapeli na mostu. Gužva prema centru izgleda kao neprobojna vječnost.

- To je uvijek tako, svako jutro, kaže Zlatka. - Naprosto ne možeš izbjeć ovo. Ja se više uopće ne živciram, kaže. Ipak, ruke su joj za volanom nemirne, prsti treperavi.

Krenem rukom prema radiju, osjećam potrebu za nekom pjesmom, bilo kojom, da učini ovo ugodnijim. Dobro bi došli i reklamni songovi za vikend akciju u Konzumu.

- Ne radi, Zlatka uputi sažalan pogled kaziću. - Kihnuo.

- Šta nismo jučer slušale radio, kad smo se vozile k tebi?

- To nam je bilo u glavi, pogleda me ravno u oči, smijuljeći mi se šiparski samouvjereno. Malo se zbunim ovim prevratom, ali mi se ustvari sviđa taj znakoviti podsjetnik na to da smo sinoć bile bliske.

Dalje nastavljamo u tišini koja tišti. Zlatka namješta temperaturu grijača, igra se s mjenjačem, gleda niz rijeku, nabujalu i smeđu. Ja gledam automobile nasukane na mostu. Jutros ih je većina crvene boje.

Parkirala je ispred "Rin Tin Tina"- rekla sam da me ne mora voziti baš do kuće, da ionako živim jako blizu, odmah tu iza ćoška. Prije nego što izađemo iz automobila, malo još sjedimo. Trebale bismo nešto reći, učiniti rastanak ugodnim, normalnim. Ipak samo šutimo i sve je čudno, nedorečeno, drhtavo od nesigurnosti. Onda samo sinkronizorano posegnemo za kvakama i izađemo. Osmijeh i "ćao, bok" - to je bilo sve. Zlatka u par koraka dograbi do vrata frizerskog salona i nestane unutra iza staklenih vrata i naljepnice "Guraj". Ostajem sama.

Umjesto prema stanu, zaputila sam se preko tračnica u centar. U osam ujutro grad izgleda dovoljno nepoznato da se poželim izgubiti u njemu. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila budna ovako rano ujutro. Sve mi se čini egzotičnim. Gužva na kolodvoru podsjeća na dokumentarce o prenapučenim istočnoeuropskim metropolama: tinejdžeri s išaranim ruksacima i napuhanim debelim jaknama trče prema tramvajskoj stanici; žene i muškarci s podočnjacima koji ukazuju na kroničnu neispavanost ili probleme s bubrezima grabe prema pokretnim stubama i lijepe mutne poglede za naslovnice novina kojima maše debeli kolporter dok muklim basom izvikuje naslove. Malo dalje, iz prekrcanog tramvaja razmiljuju se penzioneri s velikim platnenim torbama i hrle prema tržnici kao spermiji prema jajetu. Odasvud miriše kava.

Puštam semaforima da odluče kamo ću ići: gdje mi se upali zeleno, tamo skrećem. Hodam uz ogradu botaničkog vrta: zirkam prema tužnoj, isušenoj blatnjavoj bari, koja će u svibnju postati romantično malo jezero, kao na goblenu. Kročim na asfaltiranu traku travnatog igrališta pred školom: staza je raskvašena i nabrekla nad korijenom kestena, a rubovi meko uranjaju u busenje korova. Školska menza cijedi u ovo jutro miris pržene piletine - vonj uscvrčenog ulja pluta uokolo, lijepi se za hrđavi koš na igralištu i za klupe uz udaljeniji krak živičane ograde.

Zastanem pred kazinom. Razmišljam o tome da se do kraja predam raskošnoj hirovitosti koja me obuzima, da spiskam sve na ruletu. S druge strane, da osvojim štogod, protumačila bih to kao znak da moram nešto promijeniti, odlučiti nešto. Halapljivo žeđam za nekim znakom, to je. Ali nikad nisam bila u kazinu i zato oklijevam. Stakla su posve oblijepljena gigantskim slikama igraćih karata s kojih se smiješe likovi: herc kraljica u bikiniju razbludno namiguje pretjeranim sisama i trepavicama, a karo as je frajer četvrtastog lica koji se zlurado cereka kao da je upravo nekome podmetnuo psinu. Dok proučavam azijatsko lice pik dame, vrata se naglo otvore i ja ustuknem. (Na trenutak vidim red aparata sa šarenim ekranima i čujem elektronske melodije koje ispunjaju polumračan prostor.) Iz kazina ispadne tip - mrtav pijan tip s ovješenom masnom glavom. Zaklatari se oko svoje osi, kao da bi svaki trenutak mogao pasti. Za njim izađe i mrki zaštitar, zastrašujuće velik, nadutih plećki.

- Tornjaj se odavde, si čuo?, zarogobori, napravivši rukom kretnju kao da će udariti pijanca po tužnom prorijeđenom tjemenu, pa se u zadnji tren naglo zaustavi. Uzdahne i zakoluta očima, a onda samo uđe i zatvori za sobom vrata. Pijanac se nasloni na zid i stane proizvoditi nekakav mljackav zvuk, upirući pogled u dekolte herc kraljice.

Prizor me obeshrabrio. Kliznula sam dalje niz ulicu punu izloga, razmišljajući o riječi "tornjaj".

Umorna od hodanja, ušla sam u mali kafić na malom trgu. Već sam bila tu. Kimnem na pozdrav žilavom konobaru dlakavih ruku koji u zapjenjenom sudoperu lovi prljave čaše, žustro ih spužvajući. Dobacim mu "espresso" pa se uspnem drvenim stepenicama na galeriju. Gore nema nikoga. Sjednem uz prozor i gledam: cvjećarnicu, kiosk, pokretni štand s kobasicama, smetlara koji je zaustavio tricikl pred pekarom da u miru pojede pecivo - možda štruklu. Na zidu iza njega netko je crvenim sprejem nažvrljao "IGOR" i uokvirio ime srcem probodenim strijelom.

Onda zapazim sat. Sat je iznad spomenika nekom borcu koji se propinje na prste s mitraljezom u ruci i grčem na licu. Kazaljke pokazuju pet do dvanaest. Ali ne može biti toliko.

- Oprosti, kolko je sati, pitam konobara koji mi je upravo donio kavu. On pokaže bradom na zidni sat koji mi stoji sučelice, a koji dotad nisam primijetila. Nije još ni deset.

Buljim u pokvareni sat na trgu pa u lice mjedenog borca. To je moj znak, pomislim, te ukliještene kazaljke. Ne može to biti slučajno. Brzo srknem kavu, dohvatim šal i torbu pa siđem; platim, izađem. Pred pekarom više nema smetlara, otpedalirao je dalje. Nebo je sivo, zrak podmuklo hladan, a trg življi nego ranije. - Mogo bi snjeg, čujem neku ženu kako govori u mobitel. Prođem mimo nje, krećem natrag prema botaničkom vrtu, prema kolodvoru, hodam brzo, jurim. Tramvaji, ljudi, automobili. Jurim kroz slike grada tako brzo da se one ne stignu zalijepiti za mene, kasnije se ničega neću sjećati, ni toga kako sam, prelazeći tračnice, zadigla nogavice i odskakutala preko njih kao na nastupu folklorne skupine, ni kako sam kod skretničareve kućice već bila jako zadihana, ali sam dalje nastavila još brže jer mi je bilo jasnije od ičeg, ikad, da je pet do dvanaest - za bilo što.

U "Rin Tin Tinu", vidjela sam kroz staklo, osim Zlatke nije bilo nikog. Zadihana, gledala sam kako se naginje sasvim blizu ogledalu i uz pomoć malog češlja podrezuje šiške. Bila je toliko udubljena u radnju da ni jednom nije pogledala prema vani, a možda nije ni trepnula. Kad je bila gotova, odmaknula se i zadovoljno otpuhnula kosu s čela. Onda je nestala iza malih vrata, gdje je morao biti vece.

Srce mi je odzvanjalo u ušima dok sam lovila ruž na dnu torbe. Isukala sam ga i prislonila o staklo. Ruke su mi se pomalo tresle. U ušima mi je bubnjalo. Nisam to planirala, ruž je sam kliznuo po staklu: ispisala sam veliko Z, drhtavo, boje trule višnje. Bilo je to kao oslobođenje od nečega. Onda sam napisala još L-A-T-K-A. Zlatka. Ona je još bila iza onih vrata. Ja sam plitko, iskrzano disala. Samo je još malo ruža ostalo. Njime sam oko Zlatkina imena nacrtala srce i strijelu koja ga probada iskosa. Potrošila sam cijeli ruž. Spremila sam ga natrag u torbu i krenula kući.

Putem sam je zamišljala kako iznenađena prilazi staklu, otvara vrata i prstima dotiče grumenje ruža zarobljeno u slovima. Zamišljala sam osmijeh koji joj se škakljivo diže iz kutova usana i preobražava cijelo lice, razmekšava one dvije bore koje se oštro spuštaju od kuteva nosa prema ustima. Od toga sam se i sama počela smijati, isprva prigušeno, suspregnuto, a onda više nisam mogla izdržati; kriknula sam od ushita koji se dizao u meni kao kipuće mlijeko. Smijala sam se glasno, sretno, a pijanci ispred malog dućana gledali su me u čudu, pritežući boce, tupo se mršteći.

 

Copyright © by Maja Hrgović & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad