MARIELA MARKOVIĆ

Rođena 1977. godine u Dubrovniku. Diplomirala kroatistiku i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi kao profesorica hrvatskog jezika u Dubrovniku. Svakodnevno šeće Gradom, promatra ljude, nekad samo more, bavi se svojim idejama vezanim za teatar. Ponekad piše, kad je život dovoljno zanimljiv, ponekad samo skicira život, pjesme, priče… 2006. objavila prvu zbirku pjesama Tragovi nestajanja, objavljivala pjesme u nekim književnim, virtualnim i nevirtualnim, časopisima, Ako, Knjigomat…
 
crtam staze od školjaka
po tvome trbuhu
ne dopuštam ti disanje,
ne smiješ srušiti svijet
u koji te želim zatvoriti!

bojim se tvog pogleda žudnje
slomit će me
i vratit ću sve tamo gdje i pripada,
školjke moru
sebe tvome tijelu,

razbit ću svijet u kojem si samo moj!


Niz bedra mi cure tragovi tvoje prisutnosti.
Htjela bih prstima vratiti tvoje sokove u moju nutrinu
Ne želim odlaske mogućnosti tvoga ostanka

I dok se mrzim jer sam ti opet dozvolila krađu svoga mira
osjećam toplinu tvojih prstiju
I opet sam kupljena tvojim dahom
I opet u kutu usana osjećam slanost boli
I opet ću skupljati obrise smijeha
po staklima putujućih autobusa


*****

Prepustila bih te tišini
sprala bih te kišama
utopila te u dubinama
ali tražim te

tražim te po srušenim zidovima
u tuđim riječima
Dionizovim svečanostima
vinu, pjesmi, smijehu
tražim te, a ne želim te naći

darovala bih te tišinama
ispratila s kišama

ali ove godine kiše nikako da dođu


****

Uzimam od nas
samo izmaštanu bliskost
i gradim od nje
zidove nedodirljivosti za svijet oko sebe


***

Oćutjet ćeš me u mirisu lavande
u okusu zakašnjelih crnih smokava

potražit ćeš me u zaboravljenim pripovijestima
na dozrelim narančama
srest ćemo se

mirisat ću poznato, kao ranije
mirisat ću drugačije
srest ćemo se

iznevjerit ćemo intuiciju dodira
i poigrat se nekim riječima lažnog mira i zaleđenih osmijeha


****

Slušam tvoje usnulo disanje i gledam ti u leđa.
Smijem se ironiji i zaboravu

Ruke te više na pamte

Željela sam omirisati prošlost.
Još jednom te pobijediti, ili pobijediti sebe?
Još jednom te povrijediti, ili povrijediti sebe?


****
Odričem se povrataka
Odričem se razmišljanja o fatumu i zašto smo ga potrošili
Odričem se traganja za smislom našeg smijeha
Odričem se odricanja zbog nečega što niti ne postoji

****
Hoće li te zanimati
moji strahovi
I zašto se smijem
njegovim riječima
još uvijek
nakon toliko godina?
Hoće li te zanimati
moje priče
o Orfeju i Euridiki,
i kako se okrenuo jer je ipak samo čovjek

jer bih se i ja okrenula?

Hoćeš li uvijek samo odlaziti
svom životu
usred noći

kao da te se ne tiču moja buđenja
moji jutarnji rituali u borbi s borama
( koje još ne primjećuješ, kažeš mi
hvala ti na komplimentu, dragi,
ali to samo znači da me baš ni ne gledaš)?

Hoću li ti zatvoriti vrata
ili ću te pustiti u svoj svijet
kao da nije važno
kao da baš želim samo to?


****

Zašto ne možeš voljeti mene?
Pitaš me dok se igraš mojom kosom

Zašto ne mogu voljeti tebe?

Jer tebe treba učiti riječima
koje će me povrijediti
rasplakati
uništiti

Ja ti ne znam drugačije
ja ću ti uvijek odabrati njegove oči
pune laži i kurvanjskog muškog prezira

Ja ću ti uvijek odabrati sebe koja se pita,
koja traži i boji se samoće
a uvijek ostaje sama

A ti ćeš me čekati
igrat ćeš se mojom kosom
onda kad me on ostavi
po stopedesetosmi put

I pitat ćeš se zašto si baš ti odabrao baš mene
I ostajat ćeš uvijek sam
Pored moje samoće


*****

Ona ti kuha ručak
Ja ti kuham večeru

Doručak kako kad

Ako vješto slažeš
Piješ nescafe mocca crvenu
I s mog prozora gledaš zatonsko jutro
I pitaš se što ćeš ručati danas

Ako si previše laži potrošio
Onda piješ crnu tursku, onako gorču
I pitaš se hoće li večera biti lagana

ili ću te opet noćas pitati koga voliš
koga samo ševiš
i čija ti kafa ljepše miriše

 

Copyright © by Mariela Marković & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad