MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ

Marija Andrijašević, rođena 09. travnja 1984.g. u Splitu. Dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike 2007. (zbirka pjesama „davide, svašta su mi radili“). Pjesme dosad objavljivala u časopisima Poezija, Knjigomat, Re, 04 megazine za hackiranje stvarnosti, sudjelovala na 2. međunarodnom festivalu suvremene poezije u Zagrebu, pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i slovenski jezik, a trenutno se priprema i prijevod na bugarski. Kolumnistica portala kulturpunkt.hr.
 

 

dozvoli mi da ti rukom obrišem znoj s čela
(zarobljeni u snimku polaroida)

boljelo je tako jako da sam noktima skoro iskidala vrat u komadiće.
nisam otišla provjeriti u ogledalo što se dogodilo.
prešutjela sam dolčevitu koju mi je sašio tim burton.
nagrada je bila tvoj pogled kroz okno školjke. obrisao si svoje veliko čelo i
rekao: sad mi dođi da te diram.
dogodilo se tako da smo nekako prestali biti zajedno.
legla sam na bok ispod tvog pretinca s mecima.
tamo me uvijek manje boli kad si šilom prekrajam laktove.
opušta me osjećaj da moja krv želi da je nose moji dlanovi.
nastojim biti što češće tako, opuštena, al' bol se sažima u moj nered u tvojim
očima.

počeli smo se smijati neznancima, moji su dlanovi postali
preveliki za tvoje prste i moj je smijeh imao previše pokvarenih zubi.
više njen i od zebre i
autobusne stanice i mosta preko one male rijeke, oduvijek si više bio
od stubišta i zvučnika, suludih stihova, džepnih knjiga i… i tako.
nitko ne bi ni pomislio na ribarsku mrežu i kako su nam
se u noge zabole udice, kako sam te zamolila da usporiš jer moram obrisati
krv s tabana i stići zdrava do poštanskog sandučića da stavim prste u njega.
nitko.

nitko ne bi ni pomislio da nas svemir nije zamolio da prestanemo krasti
prstenje. oblacima.
da ću ti reći: vrijeme je da odeš ili da prestaneš postojati.
dođi mi da te diram po ožiljcima, kažeš, pa me probudiš poljupcem u čelo.
voljela bih ostati u bunkeru s čahurama, reći ti da se ne bojim, al'
moj strah je velik koliko i ja sama.
i zaigra sa mnom rulet, obično kad ti želim reći da smo nekako prestali biti
zajedno.
kad ti želim reći prestani me ne voljeti i pričaj nešto, pričaj sa mnom.

legni mi u krilo, danas ću dan provesti ispunjavajući tvoje želje
(pričat će koliko je ova ljubav bila velika)

moj se veliki limeni čovjek raspao.
nije stigao zakržljati, samo se raspao i onda je prašina iz vrtloga za oz
požderala svaku sumnju da neće tako sitna završiti u mom oku.
čestice njega završile su obranjene mojim trepavicama.
kad sam rekla doviđenja san je bio nešto jako neodređeno.
bilo nam je dosta.
moj se veliki limeni čovjek raspao na horizontu kad nas je učiteljica odvela
da nam kaže kako ćemo svoja tjelešca izvlačiti okomito od nesreće.
al' sve nas je zatrpala zločesta sumnja i nepovjerenje u život.
sad, dok me iz tave gledaju jaja i dok vruće kapljice ulja prskaju po mojoj
mladoj koži
ne bojim se
već sam dovoljno oštećena.

i ne znam tko bi ovo mogao dovesti u red.
mnogo više ne znam nego što mogu i što želim da mogu.
ne znam napisati pjesmu o tebi, ali pravu pjesmu.
stjerati te u kut stihovima.
tako bih si nekako dokazala snagu riječi.
inače uopće ne vjerujem u nju.
troši se kao zupčanici.
ili svjećice generatora.
moja koža pod uzavrelim uljem.
ona mi, kad me uhvati kako se mrzim još jedan dan, kaže da moram prestati.
i kad pitam zašto, ona kaže: zato jer te volim.
zato jer se voliš, imam potrebu izgovoriti na glas pa kažem za stolom punim
dječaka iz ulice u kojoj sam živjela osamdeset i neke.
al' ljubav odavna ne može izliječiti lošu simetriju srca kojeg imam.
možda kad bi ga slomila zapravo, fizički, bi vjerovali kako je neizdržljivo.
zaigran u maslacu na dlanovima, mirišeš na prepečenac. zlatni prepečenac.
moja će se djeca zvati po tebi.
to je jedino što znam da će se dogoditi ako se sve drugo ne dogodi.
samo neka preživim sve što imam.
samo neka preživim sve što imaš.


kad će doći tvoj batler?
(sigurno je samo da sam ja namještena za čekanje)

spavam loše.
zubi mi se raspadaju od grižnje savjesti.
hladni je vjetar udario u čelo i sve su se misli sledile kao kukci pribadačama zabodeni
u fascikle znanstvenika.
i riječi djece iz loše oslikanih bajki.
koža mi postaje četka za tjeranje istine na veliku hrpu koja će
amortizirati djelić samoubojstva kojeg svake noći zamislim u krevetu.
kad mi suza sklizne preko nosa i uđe u drugo oko i spoji se s njegovom suzom
i zajedno kao mali slap uđu u uho i počnu škakljati
tišinu.

ubijem se tako da ti stavim ruke na obraze, poljubim vrh brade i stisnem sebe uz rizik koji me
doveo ovdje.
sva se svjetla upale i zvonjava na raskršću poludi
(ne znam točno je l' zbog mene ili)
kad ti s druge strane otrčiš spašavati njene ruke svojim zagrljajem.
tu se počinjem gušiti.
kisik se prevrće iz malih kanua i zabija u zelenu površinu vena.
i dogodi se stop.
prestanem.
nestanem.
ustanem.
prehodam sobu par puta dijagonalno.
sjednem na krevet.
spustim glavu u ruke i poželim da mogu pričati s tobom sad i kad si
kilometrima daleko.

više ne pušim pa umjesto da pripalim ja priplačem. zaplačem.
jer znam da ćeš se vratiti samo da mi ispričaš kako ti je lijepo u
životu i kako želiš da je i meni lijepo.
ponekad dok ležim u vodi počnem vjerovati da na dnu ima zraka i da se može disati.
u panici, uvijek kad se zateknem tako, izjurim iz kade, mora, rijeke, izvučem ruke
ispod slavine.
ispljunem.
prestanem.
nestanem.
ustanem.
prehodam život dijagonalno.

izgovorim tvoje ime, kao da je ono urok kojim će se obogaljiti svaki napose od
osjećaja prema tebi.

šminkom crtam klauna po licu, ovo je za mene moj privatni maskenbal.
jednom ću na njemu (u)biti zvijer.

male žene
(to ti je kao da pokraj sebe imaš retardiranu liz taylor)

sve što mogu danas nije naodmet. uz slamke zabodene u sladoled i čudan pritisak
s lijeve strane, ono na vrhu rebara, da ne kažem: eto, srce.
od miješanja alkohola i antibiotika.
i tu si mi bio najljepši.
iz prsta je curila krv i miješala se s bananama i breskvama.
ništa mi više nije izgledalo kao prije.
kleknula sam, uzela bocu domestosa, plavog, i odlučila da od danas nema izmišljanja
činjenica.
treba prestati s fikcijom.
i tako sam se dezinfikcirala.
prestala sam razmišljati o tebi i kako će se dogoditi neka ja zbog koje će
sve biti puno bolje.
prestala sam razmišljati o razlozima.
ionako ne znam kako biti sretna.
prestala sam znati.
prestala sam prljati prozore jer mi se više ne čisti tuđi nered.
i sve je postalo tvoje.
način na koji si reagirao, da, bio si najljepši.

sezona je trešanja.
sezona je lova na iskrenost.
sezona je mutantica i trajat će beskonačno.
sezona ima krive noge.
pa škiljim na lijevo oko, ne želim ti reći da opet umišljam svašta i kako se opet
sve počelo pokretati s mjesta. nizbrdo, dakle.
tu se negdje nikada ne događa ništa.
samo se lijepim od gađenja prema sebi samoj kad te nišanim izgovaranjem imena.

nudim se ispeći palačinke čim skinem žute rukavice i odrežem nokte.
kako onih pet vaginalnih bakterija ne bi postalo šest.
ti si i dalje lijep.
a mene je užasno strah da ćeš otići. ili da više nikada nećeš doći ili reći nešto
zbog čega će posteljina mirisati na polomljena koljena i otekle jezike.
s lijeve strane, ono na vrhu rebara, da ne kažem: eto, srce.

autokracija nad leukocitima
(tamo gdje idem roboti plešu salsu i doktori imaju išijas)

ne diramo se.
sistem je poznat. spontano doveden do sulude dinamike.
brojim ti nožne prste.
deset ih je.
uvijek ih je deset.
i kad hodaš i kad te sanjam. i kad si zbilja daleko. zavučen u lokve
pazuha.

ti si uvijek bilo šta puta deset. toliko te ima.
a kod mene je uvijek deset načina za ništa i deset pravila za ništavilo.
moderna psihologija veli da takvi nikada nećemo dirati jedno drugo.
ljubav kotim u zanokticama.
jako se zagrebem i puštam kožu da se raspada pod noktima.
šapnem ti: žao mi je.
a tako jako bih htjela da ti kažeš da je tebi žao.
i da ćeš započeti, evo svaki čas, ljubav prema meni.
nastavim do krvi i do tko će prvi.
odustati. oprati zube. izbjeći pogled u oči. rekonstruirati postelju. prijeći cestu.
skuhati ručak. ukucati sms morseovim kodom. imati vremena za ono drugo.
stisnuti se jako uz stablo i prestati voljeti tuđe tijelo. izazvati eksploziju izgovaranjem
imena. razbijati ljuske jajeta. kimnuti glavom i vezati oko vrata kravatu. izraditi papirnati
brod za bijeg u vikinšku smrt.
započeti ljubav.
uživljavam se u ulogu serijskog ubojice marije.
sad vrebam onu što te želi držati za ruku i čitati s tobom vijesti iz života samaca.
crvenom nožu za kidanje mesa ponavljam:
ogledalce, ogledalce moje, najzločestiji na svijetu tko je?
on je.
izigrala me ova disciplina čekanja. na mene nikada nije došao red.
moglo je biti i jedan i dva i tri i četiri i pet i šest, nigdje nikog.
ali mogu se sjetiti kako je bilo i tko nam je pričao priče prije spavanja.
o gumenim lutcima i svemirskim tišinama.
i dobro je dok god se mogu sjetiti.
pa i toga da je
svemir jednosmjerna cesta za nas.

odvratna si marija kad si super
(nature vs nurture question)

mi bi se sad igrali. lažemo. mi bi se sad plivali.
sve je zeleno, al' suši se polako.
ko tvoje bijele majice na žutim špagama.
a rekla sam joj da uzme one što su proželjezane
(nema veze, volim ja izmišljati riječi).
al' bile su pet kuna više pa je uzela ove što se razvuku i objese.
ružan ti je balkon, ne mogu se više ispružit i hodat čak pet centimetara viša.
pa ko bi te višu volio?

horizontalno hodat mogu samo kad sanjam.
a sanjala sam to, da, nas dva, igrali smo se s daždevnjacima koji su ustvari bili pingvini,
al' mi smo ih zvali daždevnjaci. daždevnjaci sa k.
i trčkarali smo dosta.
hipi snovi za šezdeset i devete godine bilo kojeg stoljeća.
najednom je netko bio rekao i daždevnjaki, što su lijepi ovi daždevnjaki,
a ja sam se smrzla i okrenula se, jer ne mogu postojat tako dva za mene.
a ovaj šta je rekao daždevnjaki bio je lovac na uzorke i plagijator.
jer kad sam ga pitala čime razmišljam, baš tako, rekla sam mu:
daždevnjaki dečko čime marija razmišlja?
rekao je srcem.
a ne, ne, samo pravi daždevnjaki dečko zna da ja razmišljam kurcem.
preznojila sam se. baš ono zapravo preznojila i uprljala guzicu pijeskom.
ujutro je sve mirisalo na dječji puder.
usosila ti se guzica pa sam posipao. lijepo je to, romantično,
sve dok ne zamislim male daždevnjaki pingvine
kako na njima testiraju puder za moju guzicu.
ujutro nema kave. ujutro ima samo pahuljica i jabuka. koje god da je godišnje doba.
pa mi šutne dvadeset kuna ravno u sise i kaže: za kesicu bombona.
to se radi sa sto kuna, al' već smo veliki s malim sisama pa eto, malo smo izašli iz štosa.
izišli. izašli. tako nekako. van smo, kako god da pogledaš.
nemoj jest lino rižu s bananama i jabukama. užasno je. i zgrči ti se lice i nesretan si. neću.
a sunce je tamo, peče palačinke za gospođicu zvijezdu.
i sunce je zvijezda. i ja sam to znala.
i nisam pazila na valove pa su me progutali.
prešutjela sam da mi je super kad mi sol sastruže alveole.
onda se osjećam tako kao da nikad nisam žderala katran.
vidi je. zaroni.
hoću, al' samo u plićaku.
a oš me držat ako me struja odnese? vezat ću te lancima.

htjela sam ti reći, da (stanka trominutna, suho je sad)
-
kroz ovaj mrak će pomoći samo ljubav.
ako je umočiš u kantu fosfora.

i ono malo humora šta imaš marija je crno
(ogulit ćeš mi kožu kao mladi krumpir, ah da)

poslagali smo sve sladolede na štapiću. plave su plahte. njemu zvoni mobitel.
dok priča, zapamti otprilike ovako:
pogodila si ga komadom kruha u oko. pričao je da je zbog tebe još više slijep.
ponekad se zgrčiš tako u snu i boli te stomak tamo gdje je nikla ona,
nazovimo je petehija,
koja ti zagorčava život pa ti otkazuju organi.
ti je uvijek zamisliš (zapamtiš i prepričavaš) tako bezazleno,
kako se fino mota oko pupka, k'o bratova škija i smanjuje ti kapacitet pluća,
leži ti preko želuca, kida jetra i tjera sve iznutra da izgori.
onda ti se upali ta žarulja u glavi jer ne možeš više to podnijeti,
a svi su se već navikli na to da plačeš pa odustaneš,
jer nitko neće skočiti na policu s noževima i iskidati to iz tebe.
nema više trikova. trebala bih ga zamijeniti za mesarova sina, pomisliš.
on iskesi zube i kaže da mučiš. sve će se riješiti. iskidat će je zubima.
i sad bi ti plakala, ali ne možeš, jer nisi više jedina.
sad si sva obična i ispružena, kvrgava, noge te bole.
naći ćeš već nešto jedan dan, kaže, pa čuješ njen glas iz utičnice, ne idi duboko ako planiraš ostati tamo gdje ideš.
a na stomaku ti ostavlja trag ugriza i sline.
smiješ se dok jedeš njofru i gledaš svoju snjeguljicu.
to je tebi u stomaku sedam patuljaka, kaže sav zaprljan oko usta od otopljene čokolade. inače ne bi bilo tako kvrgavo. kažem ti ja, to su im kapice!
i sad bi se ti smijala, ali ne možeš, jer ako se nasmiješ zaprijetit ćeš svima oko sebe.
znaš da opet kopaš po nečem što nikako i ni pod kojim uvjetima neće trajati vječno.
jedna crvena, jedna bijela, jedna neodređene boje, ali uvijek gorka, sve ih progutaš.
opravdala bi se najradije moždanim udarom.
umjesto da režu ondje gdje prvo staviš ruku kad se probudiš,
kao da hoćeš provjeriti da je sve samo taj neki ružan san koji ti je ostao u naslijeđe
uz trećinu stana,
da,

režu po mozgu koji procuri niz leđa poput neprovjerene informacije.
to je tebi u stomaku sedam patuljaka, uvjeravam te. prasice!
priznaj! sve si ih požderala!

lutak na koncu i lutka na hormonalnoj terapiji
(tunje za ribice koje jedu parkete ili ti i ja nas dva svemir-r-r)

nađi mi dječaka za igranje pikada u susjedovom dvorištu.
izgubljena. isključiva.
dok pričaju i stavljaju zareze.
boli me zub i prevrće stvarnost na vrtuljku.

moj se dječak izgubio i sad brojim: jedan, dva, tri, četiri, pet. unedogled. jer možda se pojavi. i kaže: razumijem.
hoću te tu. na igralištu moje sobe, između prvog i sedmog kvadrata.
učini nas.
svakako.

mislim da život započinje s tvojim pikado rupicama od vrata preko ruku i stomaka. do datuma i tetovaže. jer tu krv ne curi nego prsne k'o oči kad kažeš: reci marija. jer tu krv ne curi kao na koljenima od zakrpa, zavoja i pokidanih starih plahti. šavova.
rupica za čačkalice koje ti više ne trebaju među zubima.
a ja ti nemam što za reći. šutnja je najbolja obrana.
sad kad te nema razvijam sistem te nove igre. između čačkalica vežem sitne, mršave konce da mogu na njima s mini štipaljkama zakačiti mini odjeću za mini dane s tobom i puštati mini jauke kad poželiš da se smijem -
riječima.
tabletama.
šalicama.
tebi iza mojih leđa.
kad ti kažem da zajedno imamo tri i osamdeset. skoro.
a ti kažeš: žena mog života.
učini nas da ovo ne bi bio:
još jedan dan života usred ničeg. gdje je improvizacija nemoguća.
jer. nemaš. predmeta. (s). kojima. bi. improvizirao.

jer imaš samo sebe. što je kao da nemaš ništa. takav je osjećaj.
sanjaš pustinju da se lakše formiraš.
sanjaš da si igračka pa je plišan sasvim u redu biti bezbrižan.
sanjaš da je sve na mjestu i da evo, baš sutra više nećeš biti sirovina.
ugrizeš se za donju usnicu kad poželiš govoriti.
okus krvi te zaustavi.
al' nema izlaza. odlučila si da ovaj put ne kalkuliraš. ideš isključivo.
kasnije sjedneš za stol i tipkaš, otvoriš bilježnicu na kockice jer si spremna
bilježiti ono što (ne) postoji.

pred ogledalcem iz nesesera izvrćem usnu da vidim hoće li je trebati zašiti.
koliko jak je bio ugriz. kažnjivo bezazlen.
sljedeći put kad kažeš reci marija neće prsnuti oči.
prsnut će slezena.
pa bilježim da marija opet voli.
neka me netko ošamari - molit ću lijepo.
možda bude manje krvavo ovaj put.

pi pi pi pikado.

 

Copyright © by Marija Andrijašević & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad