MARIJA FEKETE-SULLIVAN

Marija Fekete-Sullivan, rođena 1965. u Sarajevu, gdje sada živi. Njena knjiga priča za djecu Sirenin san objavljena je 1995. u Singapuru (The Mermaid's Dream), a 2003. u Sarajevu, u izdanju Lastavica Sarajevo Publishinga. Dovršava knjigu kratkih priča i počinje roman.
 
PUTOVANJE U BOL

Dva galeba kružila su, iznad palube, pozirajući našim foto-aparatima. Izazivali su nas, slijetali čak na ogradu, kicoški razgledajući unaokolo. Potom bi se opet vinuli malo dalje od nadohvat ruke, i nestajali.

Na dan kada punim trinaest godina braka, sve mi je važno. Bitno mi je da netremice zurim u besprijekornu bjelinu raširenih galebovih krila, i tako ignoriram tipa u crnoj majici sa crvenim natpisom ‘Kill me’. Zašto on snima galebove, da mi je znati. Možda u nadi da će se odozgo naglo stuštiti i iskljuvati ga do bola?
Pretpostavljajući da smo par jer se držimo za ruke, potencijalni desperados se obratio mom suprugu, pokazujući foto-aparat što je visio o suprugovom pojasu.
Hoćete da Vas uslikam? – ljubazno je upitao nestajući čovjek.
- Može, baš Vam hvala - smijali smo se glasno, jer nas je zabavljao neobični gest čovjeka spremnog da ode pod zemlju, ili potone u moru, iz tko zna kakvih razloga, ubrzo nakon što nas uslika zagrljene.
- A sad, želite li da Vas za uzvrat ubijemo? – našalih se.
- Ha, ha, mislite zbog ove majice? To mi je vjerenica poklonila. Godinama je govorila da će me napustiti, jer je svaki dan pomalo ubijam svojom dosadnom pričom. Ma, znate, ono, posao, nogomet, i te stvari. Nisam Vam ja nešto načitan. Onda sam se jednog jutra probudio bez nje. Otišla je, ali se poslije sedam dana vratila i poklonila mi ovu majicu.

Mnoge stvari su mi nejasne kad je riječ o umiranju. Najčešće izbjegavam misliti o tome. Ali znam da ljudi pred kraj života žele po svaku cijenu ostaviti neki trag iza sebe. Makar to bila fotografija. Ili, recimo, klupa pokraj mora, gdje će se buduće generacije tinejdžera zdušno žvaliti. Ipak, ne razumijem da živ čovjek može postaviti uličnu klupu i na njoj metalnu pločicu sa svojim imenom, i čak brojem telefona. Definitivan dokaz da još diše. Ili je usamljenik, ili genije samoreklame. Tko zna koliko je turista, poput mene, okrenulo njegov broj da udovolji znatiželji. Meni se nitko nije javio. I to je dobro. Ovako će zauvijek ostati sa mnom, to ime, taj život sa dva moguća svršetka.

Na brodskoj klupici, lijevo od mene, je mlađi, tamnokosi, čovjek, ošišan na jedinicu. Sa njim su mali dječak i dvije slične žene. Svaka sa bebom u naručju. Nešto nije u redu s tim čovjekom, budući da na mu na majici piše ‘I’m all right’. Po govoru, rekla bih da je… ma, ne znam, nebitno... Znam samo da razumijem njegov jezik. Ali bijela majica mu govori engleski. Inače bi nekoliko milijardi ljudi manje saznalo s njegovog crnog natpisa kako je on ‘sasvim u redu’. Žena koju grli je izrazito vitka, lica sparušenog od sunca, sa nabijenim kačketom i ogromnim, zatamnjenim naočalama po posljednjoj modi. Kosu boje pijeska je uredno povezala u rep. Vrlo tiho razgovara sa drugom ženom raspuštene kose, najvjerojatnije sestrom.
- Tata, morski pas! - uzviknuo je iznenada dječak.
- Nije, sine! - javio se sasvim ispravni gospodin. - Ovdje nema ajkula. Ali jednog dana, kad odrasteš, i kreneš dalekim morima, možda ćeš se naći licem u lice sa morskim psom veeeeelikih, oštrih zuba.
- Neee! - mališan je pisnuo. Žene su ga ukočeno posmatrale.
Ispravni gospodin se nasmiješio, osjetio je da se sve sunčane naočale s naše strane palube okreću prema njemu. Prijalo mu je.
- Samo da znaš, u slučaju da morski pas krene prema tebi, nemoj bježati, jer pobjeći ne možeš. Zato pođi prema njemu. Tako ćeš ga zbuniti i on će se, možda, okrenuti i otići.
- Ali, tata, ja se već sada bojim - dječak je ciknuo.
Otac ga je pomilovao po glavi.
- Boj se, sine, ali nemoj bježati, nego udri morskog psa po njušci.
- Ja bih njega ovako! - mališan je skakutao pokraj nas, boksajući se sa zamišljenom morskom nemani.

Doista, brod je mjesto gdje se sve vidi, svaka privatnost gubi smisao. U želji da skratim nametljiv prizor, podigoh čašu crnog vina, koju nam je kapetan svima dodijelio, uz obavezne srdele. Tražila sam pogledom nekog, bilo koga, kome ću nazdraviti. Moj suprug je pijuckao mineralnu vodu, blaženo zagledan u smirenu bjelkastu pučinu. Za našim stolom, preko puta, sjedila je sredovječna brineta, Italijanka, zanosnih plavih očiju, sa iznimno dugim trepavicama, Nije vidjela moju podignutu čašu jer je čitala neki modni magazin. Njen preplanuli, znatno stariji suprug je, krajičkom oka, možda primijetio, ali je sramežljivo skrenuo pogled.
Nažuljalo me u oku. Dosadne leće! Italijan mi je diskretno pružio svoju papirnatu maramicu. Nasmiješih se, zahvalno. Italijanka je zagrlila svog pažljivog supruga.
Brodska sirena najavila je dolazak.

Evo nas, stigli smo u Bol na Braču. Bol! Trinaest godina braka! Zašto i ja ne bih smjela biti malčice praznovjerna u vezi s brojem 13 kada su sve velike civilizacije to sebi dopuštale? Trinaest godina! Da li sasvim sretnih?! Ako i jesu, možda će se baš danas desiti ono što je dugo odgađano. Krah! Uzrokovan ničim.
Mi nemamo problema. On nikada ne povisuje ton. Ali ništa i ne objašnjava. A na sva moja važna pitanja odgovara šaljivim dosjetkama. Tome se u društvu svi smiju, pa sam i ja tu reakciju prihvatila kao najpoželjniju. Veći dio mjeseca je ionako na putu, moj muž je moj najčešći gost. A goste treba lijepo paziti da ne odu prije vremena.
- Što li sad radi naša Ruža? - upitao je suprug. Ruža je naša crno-bijela maca, bez pedigrea, ali sa divnim smislom za molećivo gledanje i predenje bez granica. Ostavili smo je u onaj hotel za domaće životinje, u Zagrebu, koji valjda košta isto koliko i naš, na Braču. Vjerujem da Ruža sada zadovoljno prede, u društvu svojih drugara, sva namirisana, gricka one svoje mačje grisinije pred televizorom.
- Tko zna? - slegla sam ramenima. Ruža mi je draga, ali ne mogu sa sigurnošću reći da mi ovog trena nedostaje. Radije bih da imam jednu Ružu koja nije mačka, nego je najbitniji dio njega i mene. Lijepa na tatu, pametna na mamu, ili tako nekako, ha! Osjećam iznenadnu bol u predjelu srca. Samo mi je još to trebalo! Kažu, kakva ljubav, takvo srce! Očigledno, još nije vrijeme?! Ili možda ja nisam dobra za ovo njegovo vrijeme? Pa ako do sada to nije razlučio, neće nikada! Ako do sada još nije poželio dijete! Znam da smo na početku bili suludo sretni. Radovali smo se svakoj sitnici, svakom novom komadu namještaja... Ali nijedna sreća nije vječna. I kraj dođe najčešće kad se datum zavjerenički približi broju 13. Doduše, nije mi se još ništa posebno loše dogodilo trinaestoga u mjesecu. E, sve do jednom! A to jednom može biti i danas.

Stižemo u onaj luksuzni hotel gdje će nas od jutra do mraka tetošiti za grdne pare. Plivanje u bazenu, masaža, teretana uz nadzor ličnog instruktora, kozmetički tretmani, pedikir, manikir, pa opet plivanje… Teško da ćemo se dragi i ja vidjeti do večere…
Moj maser pita:
- Nježno ili snažno?
Tražim isključivu masažu leđa. Možda i glave, vidjet ćemo. Radije bih nježniju. Momak ima blage ruke. Neobavezno ćaska. Saznajem da je tek diplomirao, da su on i njegova maca ovdje privremeno.
- Pa kako vam se maca zove? - pitam da prekratim vrijeme.
Mačak je, veli, prigušujući svjetlo i paleći aromatične svijeće. A svaki mačak koga on zna zove se Cicko, pa tako i njegov.
- A Vi, kako se zovete? - pitam, reda radi. Čini mi se da će reći ‘Micko, naravno’. No Saša mu je ime. Sigurna sam da ne pije pivo i ne ide na utakmice, I čarape mu nikad ne vonjaju na fudbalsku loptu, kao mom mužu. Njegove sigurno mirišu na borovinu ili jasminov cvijet.
Sada se koncentrira na moj vrat, nekako previše nježno. Kao da miluje. Što ako me odjednom poljubi? Smeđokosi, zgodni fizioterapeut, tek završio fakultet, namirisan aromatičnim uljima, nema sumnje da bi mi to prijalo. Desetak godina je mlađi od mene! Jedan nedužni, instinktivni poljubac? U vrat? Mm, lijepo bi bilo! No što ako se bude drznuo za malo više? I ako bih ja to isto poželjela? Iznenadila sam se. Ovo je prvi put da zamišljam drugog muškarca poslije trinaest godina. Sašina ruka u mojoj mašti prelazi preko svih bitnih dijelova tijela moje ženstvenosti. Bez naročitog učinka. Više mi godi masaža. Zamišljam potom kako ljubi osjetljive čakre moga vrata, s leđa, kako se ja stresam od miline, a potom se okrećem prema njemu, usta poluotvorenih za poljubac. Ljubi me, a ja u ustima osjećam dlaku. Vadim crno-bijelu, mačju dlaku i razgledam je sa zanimanjem. Podižem oči prema svom ljubavniku. Nikakve sličnosti sa smeđokosim, kovrčavim, Sašom. Ovaj je crne, oštre, kose, kao u četke. Moj muž!!! Nisam ga u stanju prevariti čak ni u mašti! Žalosno!
- Opustite se - čujem Sašin bariton. Koncentrirajte se na zvuke valova – kaže, obrađujući svojim prodornim prstima podnožje mojih leđa.
Slušam zvuke valova s kazetofona, i pitam:
- A što ako je val iznimno velik i krene da me potopi?
Primjećujem sada njegova koljena ispred sebe i osjećam ruke na svom tjemenu. Rado ću Sašu preporučiti kolegicama s posla. Specijalista je za masiranje glave, a to se danas mnogo traži!
- Vi sigurno ne znate, ali ja sam lani sudjelovao u plivačkom maratonu!
- Stvarno?
- Da, i to je nešto najljepše što mi se dogodilo. Zato bih dosta dobro mogao odgovoriti na Vaše pitanje.Veliki valovi su kao morski psi, Od njih ne vrijedi bježati. Ali nemojte ni ići prema njima. Ni licem, ni leđima. Plivajte u stranu, pustite da vas valovi sami uzdižu. Najtočnije bi bilo reći, plivajte između valova - zaključio je, dodajući mi na kraju snježnobijeli ogrtač, brižno, kao da je sam ja petogodišnjakinja, a on čiko koji treba da se pobrine da mi je frotirni pojas dobro utegnut kad budem odlazila.
Na šetalištu u Bolu pogled mi je kasnije privukao sjedokosi, čvrsto građen šezdesetogodišnjak, vjerojatno mornar, u farmericama, obnaženog torza. Pokraj njega je bila vremešna, njegovana, crnka, te njena mlađa verzija, i kćerkin podmladak. Uz njih je trčkarao bernardinac. Svi su bili istetovirani na njegovom poprsju. Čak i pas! Tko zna koliko su mora preplovili tako, svi zajedno!
- Gledaj! - bocnula sam laktom svoju bračnu polovicu.
- Svašta - nasmijao se, prigušeno, odmahujući rukom. I ja sam se smiješila, a onda nisam mogla izdržati da ne dodam:
- Blago njima!
- Što? Hoćeš li da i ja istetoviram tvoju sliku? - upitao me je.
- Hajde! - zadirkivala sam ga.
- A što je ovo ovdje? - podigao je majicu i dotaknuo lijevu stranu svojih maljavih grudi.
Zagledala sam se u poznatu mušku sisu, sa dva mala bena pokraj bradavice.
- Ne razumijem - rekoh.
- Vidim da ne razumiješ - uzvratio je, šaljivo prijeteći mi prstom.

 

Copyright © by Marija Fekete-Sullivan & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad