MARIO BRKLJAČIĆ

Mario Brkljačić, rođen u Zagrebu. Objavljivao u Quorumu, Republici, Libri Liberi, Vijencu, Zarezu, Poeziji, kao i u Balkanskom književnom glasniku. Objavio četiri zbirke pjesama.
 

 

PRIČE

Nove tendencije u Novom Zagrebu

"Strogošću odiše ovaj jezik premda se cenzorima normirane klasike može učiniti nekonkretnom. Jer njegova strogost ne proistječe iz tradicije mimetičkog koja svakom znaku namjenjuje precizno mjesto. Stoga ovaj slikar s lakoćom ispada iz tradicije kao njezin učenik koji nije položio ispit zrelosti. I premda je ovladao gramatikom, jezikom... on znanje "pogrešno" koristi. Prigovori njemu ali i prigovori drugima... Jer u prividnom odnosu prema naslijeđenom on jest sljedbenik, ali metrički on je posve izvan mimetičke prakse tradicije. Nema sumnje, moderna psihologija stila označila bi njegovu naraciju čistom šutnjom, a pokretljivost stanjem." - završivši svoj osvrt, uvaženi likovni kritičar, gospodin Nadasve Beznačajni, je izložbu nadaleko nepoznatog slikara, gospodina Posve Suvišnog, proglasio otvorenom za svekoliku likovnu javnost, a ta se javnost sastojala od nekoliko desetaka sakralno ozbiljnih ljudi što su gromoglasno zapljeskali, a onda su gospoda krenula zabadati svoje nosove u gigantska ulja na kartonu što su visjela na zidovima Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu.
U središtu izložbene dvorane, umjetnik je izložio i instalaciju sačinjenu od elektromotora, fergazera, ispušnih lonaca, vodokotlića, zahodske školjke i umivaonika te bakrene žice koja je instalaciju držala na okupu kao što stara majka drži na oku snahu, a obitelj oko stola.
Zatim je gospodin Posve Suvišni dao mig konobaru koji je krenuo nutkati Bakarskom vodicom uvažene goste.
Izložba pod nazivom "Nove tendencije u Novom Zagrebu", protjecala je u veoma ugodnoj atmosferi koju je iznenada poremetio ekshibicionist koji se skinuo gol te se uzverao na instalaciju gdje je počeo vršiti veliku nuždu uz sveopće zgražanje prisutnih.
Gospodin Posve Suvišni je raskolačio oči poput lemura koji je ugledao kobru, a onda pade u nesvijest, pri čemu si visokom čašom probode srce te iskrvari pred užasnutim pogledima posjetitelja.
Uvaženi likovni kritičar, gospodin Nadasve Beznačajni, međutim, u tome nesretnom slučaju nije vidio nesretni slučaj već je prisutnima održao dirljiv govor o nesretnoj sudbini umjetnika u ovome duboko nesretnome svijetu.
Baš kad je zaustio izreći poantu, do njega su dotrčala dvojica zaštitara uglednog zaštitarskog društva Sokol-Marić d.o.o., od kojih ga je jedan zviznuo drškom pištolja posred čela, a drugi ga je nekoliko puta šutnuo nogom u prepone.
Dok su mu onesviještenome vezali lisičine oko mekih zglobova ručica, ekshibicionist se glasno nakašljao, podigavši dva prsta u zrak, zamolivši prisutne WC rolu ili papirnate maramice, na što je iz gomile iskočila jedna gospođa u nercu i dobacila mu vlažne maramice ugledne tvrtke Paloma d.d., Sladki Vrh.



Soba 13765

Kad se našao u polumračnom hodniku, čiji su zidovi bili do pola obojani uljanom sivom bojom, gospodin je Raymond Carver nabasao na gospodina Franza Kafku, koji je plazio podom, noseći na leđima brdo fascikala povezanih gumicom koju domaćice koriste za vezivanje celofana na staklenkama ukiseljenih paprika, krastavaca te ajvara.
- Franjo... pa kaj delaš tu na podu? – pozdravio ga je nacvrcani Carver, izvadivši iz unutarnjeg džepa kožne jakne pljosku iz koje je potegnuo gutljaj.
Franz Kafka se zbunio, a kad se malo sabrao, promucao je kako on radi tu, u državnoj upravi, i da je zatrpan poslom.
- Hajde, nije to tako strašno! – rekao je gospodin Carver, upitavši gospodina Franza Kafku za sobu broj 13765, na što ga on uputi na treći kat lijevo pa ravno, onda desno do kraja, zatim opet desno, pa kod odmorišta lijevo, gdje će ući u dugački hodnik, te mu reče neka pokuca na tristo sedamdeset peta vrata desno.
Pošto ga uputi, pozdravi ga i nastavi gmizati hodnikom.
- O, boktejebo, koji papak – promrsio je gospodin Carver, te je krenuo stepeništem kako mu je rečeno.
Kad je stigao na treći kat, ugledao je nekog čovjeka s fudbalerkom, koji mu je bio okrenut leđima, kako naginje iz boce u škarniclu, te, bolje se zagledavši u njegovo rošavo lice, prepozna gospodina Charlesa Bukowskog.
- Pa, di si, Hank, stara pizdo! – viknuo je, te ga je još i raširenim dlanom zviznuo po neuglednom sakou, iz kojeg se odignuo oblačić prašine.
- Idi, bre, Rej… - Bukowski je rukavom otro slinu s usana - ... u tri pizde lepe materine! – zatim ga je pozdravio, te se kolege rukovaše i izljubiše.
- Kojim dobrom? – upitao je Bukowski.
- Ma, kurac dobrim… Zaplijenili mi gadovi kamp kućicu, a sad mi žele oteti i djecu – rekao je Carver. – Kao, nemam stalne prihode pa se neću moći brinuti o njima. Ti?
- Ona švalerka kod koje živim me prijavila da sam ja otac njenog deteta – rekao je.
- Pa, jel jesi?- upitao je Carver.
- Ha… Čuj, zakleo bih se da nisam, al jebiga, moj Rej, ko će ga znati – odgovorio je gospodin Bukowski.
- Jel dijete tebi slično? – u šali će Carver.
- Eh… Rej, kućo stara, nemoj da me zajebavaš – kazao je Bukowski, te je upitao Carvera u koju sobu ide.
- U sobu broj 13765. Ti?
Gospodin Bukowski je iščupao papir iz zadnjeg džepa izlizanih sintetičkih hlača.
- Kako si reko?
- 13765 – ponovio je gospodin Carver.
- Vidi vraga… I ja moram tamo. Pa, lepo… Idemo onda zajedno! – rekao je.
I tako oni krenuše niz hodnik kojem se nije nazirao kraj, brojeći vrata pokraj kojih su prolazili.
Na pola puta (oni su mislili da je tako), skroz iscrpljeni i oznojeni, osloniše se leđima na zid, a gospodin Bukowski ubrzo i klizne niz zid na tur.
Iz mraka tada izroni suhonjav i visok tip sa socijalnim naočalama, u sivom, konfekcijskom odijelu, bijeloj košulji i crnoj kravati te sa sivim šeširom na glavi, pa ih upita za sobu broj 13765, na što Carver prepozna W.S. Burroughsa te ga upita nije li on možda W.S.Burroughs, na što dotični kimne glavom i upita Raymonda Carvera nije li on možda Raymond Carver, na što sad on kimne, a onda kolegu W.S. Burroughsa upozna sa zajedničkim im kolegom Charlesom Bukowskim, koji kimne glavom kolegi W.S.Burroughsu.
- I, šta ima, kolega? – upitao je gospodin Raymond Carver, gospodina W.S.Burroughsa, koji je iz džepa sakoa izvadio gljivu pa je odgrizao klobuk.
- Nema ništa... Osim što nisam jeo već šest dana - odgovorio je gospodin Burroughs, te im je još i rekao kako tom hodniku nema kraja, a ni na vratima soba nema brojeva, pa mu nije jasno kako da pronađe sobu 13765 kad sve sobe zapravo mogu biti ta soba.



Sv. Luka i preuzvišeni Josip

U neuglednom zagrebačkom te prekosavskom naselju u kojem žive neugledni ali predani i pošteni ostaci ostataka radničkog stališa, tog je osunčanog nedjeljnog jutra bila posebno svečana i produhovljena atmosfera (hrv. ugođaj), a za koju je zaslužan preuzvišeni i štovani naš nadbiskup te kardinal koji je svečano i nadasve bogobojazno došao pustiti u rad predivnu, betonsko-mramornu crkvu Sv. Luke Evanđelista, a koja je sagrađena na neuglednom travnjaku po kojem su sve do nedavno jurcala musava djeca, igrajući nogomet te bacajući frizbi.
Kako je samo naselje dobilo ime po travnjacima i drugim besmisleno zelenim površinama, udruga građana «Ljubitelji betona i crkvenih zvona», sastavila je te je preporučeno poslala papi Benediktu peticiju kojom rezolutno (hrv. odrješito) zahtijevaju preimenovanje njihova naselja iz Travno u Betonsko, pozivajući se na samog preuzvišenog pastira, kardinala Josipa, koji je stao u zaštitu tih obespravljenih i povrijeđenih ljudi te im je uslišao molitve, došavši k njima, kao što i priliči dobrom pastiru, te je, zauzevši položaj za oltarom, zagrmio na sve one koji su se uopće usudili prosvjedovati protiv preimenovanja, prozvavši ih običnim podrivačima vjere u ljepše betonsko sutra.
Na te njegove riječi, okupljeno je mnoštvo spontano, a na mig časnih sestara, zapljeskalo božjem poslaniku na zemlji, tražeći od preuzvišenog dozvolu da se ispred crkve podigne stup srama na koji bi se vezali svi oni koji su bili protiv toga da se travnjak zalije betonom te da se isti javno popljuju, a onda da ih se, onako ponižene i uvrijeđene, izopći iz Crkve skroz tamo do novog potopa.
Međutim, kako je nadbiskup te kardinal poznat, kako u domaćoj tako i u međunarodnoj zajednici, kao blag i bogobojazan pastir, on učini presedan, te odbije sve zahtjeve vjerničkoga puka, nazvavši ih čak terorističkima, ali im predloži da umjesto stupa srama, posijeku ono malo preostalih stabala u naselju te da od njih slože jednu lijepu i visoku lomaču na kojoj mogu, ako baš žele, ispeći i kakvog vola te odojka.
Na te božje riječi, uzbuđeno je mnoštvo pojurilo van bogomolje, potrčavši svojim kućama po sjekire i motorne pile.
Nakon sat vremena, lomača je bila gotova, a ugledni klaoničar te mesar i saborski zastupnik vladajuće stranke, donirao je 3 (tri) vola i 300 (tristo) odojaka, koja je stoka bila učas zaklana, očišćena i nabijena na kolčeve te je Travno zamirisalo po pečenome mesu, a vjernički je puk radosno ciktao i pjevao duhovne pjesme do dugo u noć.
Nadbiskup je zadovoljno klimao glavom s kardinalskim šeširom čija purpurna boja simbolizira spremnost na prolijevanje vlastite krvi za vjeru, a onda su ga odvezli crnim mercedesom u dvor, što je okružen gustom šumom, te pošto večeraše prepelicu s knedlama, nadbiskupp te kardinal se zavuče u svilenu te žuto-bijelu postelju s izvezenim zečekima i pisanicama, promatrajući kroz prozor zaljuljane vrhove krošanja i žute zvijezde što su treperile na tamnoplavom nebu te je, uz pjev ptičica, utonuo u blaženi sanak.



Sova ušara i Haron

Te nesretne večeri, kad je sa sjevera tutnjila oluja, usisavajući smeće s gradskih ulica, te vitlajući njime u pravednom gnjevu uvrijeđene Majke Prirode, ugledni gospodin profesor socioantropologije, dr.sc. Niko Nula, stajao je na štokrlu, zureći kroz tavanski prozor u nebo kao crno pod rudarevim noktima, preklinjući svoga dželata, uglednog utjerivača dugova, gospodina Bezimenog, da mu dotični poštedi život.
S omčom oko vrata i ruku vezanih na leđima, a sve zbog duga koji se umnažao eksponencijalnom progresijom, dostigavši vanjski te unutarnji dug Republike Hrvatske, gospodin je profesor shvatio da više nikad neće stati za katedru i pasti oči na studentima, već će samo pasti svega pola metra, a što će biti sasvim dovoljno da se upozna s uglednim lađarom, gospodinom Haronom, koji će ga svojom novom motornom jahtom prevesti žednog preko vode.
Kako doista nije imao novaca i kako je utjerivač teška srca primio tu gorku istinu, on ga upita za posljednju želju, na što mu ugledni profesor odgovori da mu u ovom strašnom času nije ni do čega, ali bi, eto, kad je već tako ljubazan, pogledao derbi Dinamo-Hajduk, predloživši utjerivaču da isti donese televizor iz dnevnog boravka, na što gospodin Bezimeni slegne ramenima i spusti se kružnim stepeništem.
U tom trenutku, na tavanski prozor sleti sova ušara, noseći zeca u kljunu, na što se oglase iz mračnog zakutka njene, do tada neprimjetne, sovice.
Majka sova zatim ispljune zeca sovicama, koje se počeše sladiti još toplim mesom, a sova sjedne na gredu, zapali Marlboro i stane bezbrižno lamatati nogama, upitavši uglednog profesora da zašto to čini.
Profesor joj odgovori da to nema veze s njegovom slobodnom voljom i da bi volio još živjeti, ali red je da plati cijenu svoje nesmotrenosti kad je prije tri mjeseca posudio tisuću eura koje su, eto, u međuvremenu narasle na trideset milijardi.
Sova na to samo odmahne krilom i reče kako se tu onda ne može ništa učiniti pa pljune u prašinu, bacivši pogled prema potomstvu koje je oštrim kljunovima trgalo komade mesa.
- Dajte, djeco, lakše malo! – viknula je sova – Bogamu, zadavit ćete se!
U to na tavan doklipsa gospodin utjerivač te uključi televizor u produžni kabel i prebaci na Drugi program.
- Jel netko za pivo? – upitala je sova, na što obojica klimnuše glavama i ona ustane te se baci kroz prozor.
Dok su još išle reklame, vrati se s kartonom od šest Žuja pa dobaci svakome po jednu limenku, a onda zapali baklju i poče skandirati, Diiiinamooooo… Moj Diiiinamooo…. Ja voooliiim teeebeee jakooo…



Bečki dječaci

Tog kobnog jutra, koje je osvanulo uobičajenim izdizanjem žute kugle na plavom nebu iznad metropole, gospodin Profesor Povijesti je shvatio da je svijet – komedija. Ta činjenica ga je tako deprimirala da je gospodin Profesor na uglednom zagrebačkom sveučilištu, pojeo buhtlu s pekmezom od kajsije, a onda je odjurio u kafić na Dolcu gdje je naručio vinjak i kratku, jaku kavu.
Oslonjen laktovima o pult, odsutno je zurio kroz staklo na tržnički plato, vrteći glavom, te je palio cigaretu za cigaretom.
Čitav njegov ugledni život, koji je posvetio proučavanju majke historije, a koja je bilježila samo tragične i krvave epizode, tog se jutra urušio kao stara trnjanska kuća na čijem je mjestu izrastao još jedan stakleni poslovni toranj.
Ono što je Profesora najviše grizlo jest činjenica da tako naglom osjećaju komičnosti ljudskoga i životinjskoga življenja na ovoj planeti, nije zapravo bilo nikakvog povoda, nikakvog uvida.
Kako mu je bilo teško rastati se sa svojim nagomilanim znanjem, faktima, revolucijama, krvavim neredima i bitkama, u kojima se ljudska krv prolijevala kao da je svinjeća, gospodin se Profesor odlučio svim svojim snagama oduprijeti toj napasti, reći povijesno NE!, te je, plativši piće, odjurio natrag u svoj stan. Tamo je odjenuo odoru pričuvnog bojnika HV-a, načičkanu brojnim ordenima, a onda je izvukao jurišnu pušku ruske proizvodnje AK-47 iz antikne komode, te je džepove natrpao ručnim bombama.
Prije nego je izišao iz stana, napisao je dirljivo pismo starom prijatelju kardinalu, u kojem ga je izvijestio da Krist nije trpio na križu da bi svijet bio Komedija, a onda je izjurio na ulicu, pa se uputio na Dolac.
Stigavši u trbuh grada, kundakom je porušio piramidu od neretvanskih bresaka, a onda je skočio na tezgu, počevši s tog mjesta nasumice pucati po ljudima što su panično krenuli tražiti spas od metaka, bacajući se jedan preko drugoga, a oni snažniji i krajnje bezobzirni su kao štit koristili tijela umirovljenika, žena i djece.
Ubrzo je trbuh grada izgledao kao trbuh s puknutim čirom, a do tada mirno subotnje jutro, remetili su krikovi teško ranjenih prekupaca i kupaca.
Ispraznivši tri okvira, gospodin je Profesor počeo uokolo bacati ručne bombe, od kojih su mu eksplozija popucali bubnjići.
U to se uz njega stvorio njegov stari prijatelj, župnik ugledne župe Majke Božje od oca Hrvata, pa pošto se izljubiše i izmijeniše posjetnice, župnik zavuče ruke pod halju i izvuče bacač raketa, odigne ciljnik i ispali projektil u ljude koji su čekali u redu za burek s mesom.
Raskomadani dijelovi tijela su pronađeni čak i na špici, gdje je jedna stara muška noga prekinula mlad život jednog mopsa.
Zadovoljno kimajući glavama, sretni se dvojac uputio na misu u prvostolnicu, koju su ubrzo okružili uplakani Bečki dječaci koji su trebali izvesti svoju točku koji sat poslije, a kojima su se pridružile jake snage MUP-a, na čelu sa zajapurenim resornim ministrom koji je na lice mjesta došao odjeven u kimono kojeg je vezao crnim pojasom IV. dan, demonstrirajući na platou ispred katedrale kate.
Tada su započeli teški i mučni pregovori te neformalni razgovori o sekularnosti, neradnoj nedjelji i drugim pitanjima koja su tištila političare i njihove kolege u crnim i smeđim svećeničkim odorama.



Karirane papuče gospodina Zdenka Cujzeka

Franjo i Zdenko Cujzek, vlasnici ugledne kemijske čistionice "Euro Wash", pošto zatvoriše radnju i povečeraše pečeno carsko meso i kisele paprike iz nacionalnog lanca trgovina Konzum, u vlasništvu uglednog Ivice pl. Todorića, te su kobne večeri odlučili ostati u čistionici kako bi kartali belu.
Stariji brat je iznio na stol za peglanje bocu domaće rakije i karte, a mlađi je uzeo spiralno uvezan blok za pisanje.
Kroz visoki odškrinuti prozorčić, vjetar bi povremeno na stol prosuo pahulje snijega koji je tiho prekrivao Ilicu i dvorište u kojoj se nalazila njihova radnja.
Kako iskapiše bocu, a oči im se zacrvenješe kao u bijelih zečeva, braća su počela svađu oko politike. Kako je Franjo bio zadrti desničar, a Zdenko još zadrtiji ljevičar, i kako su već bili dobrano pijani, počeše se svađati oko toga tko je kriv što Hrvatska još nije članica Europske unije, da li HDZ ili SDP.
Franjo je gorljivo branio pravo svakog naroda na samostalnost i neovisnost, dok je na to Zdenko odmahivao rukom, govoreći kako takvo što više ne postoji, jer su male države u vlasništvu velikih, uglednih tvrtki i crkvi kojima su vraćeni ogromni posjedi, a koje svojim eutanazijskim propovijedima uništavaju kod ljudi svaku naznaku pobune ili građanskog neposluha.
Na te riječi je Franjo ustao sa stolca, a onda je skinuo sliku pokojnog kardinala Kuharića sa zida i tresnuo njome mlađeg brata po glavi, na što je Zdenko zgrabio oglodanu svinjeću kost s papirnatog tanjura, koju je zario starijem bratu u vrat.
Gospodin se Franjo primio za svinjeću kost te je, grgljajući pjenu, doteturao do strojne vješalice koju je pri padu uključio te se zakvačio za kuku pa se počeo vrtjeti skupa s kaputima, skijaškim i kožnim jaknama te drugom očišćenom robom.
Kad je obišao čitav krug i našao se opet na dohvat mlađemu bratu, ovaj je uzeo bocu koju mu je razbio na glavi, a od kojeg je udarca Franjo preminuo.
U naletu ludila, Zdenko je uključio perilicu te je skinuo s kuke mrtvog brata kojeg je ugurao u bubanj, a zatim je uključio stroj.
Čuvši buku, susjeda u stanu iznad njih se spustila u dvorište, te je, onako u šlafroku, pokucala na vrata čistionice.
Kad se na pragu ukazao Zdenko Cujzek, okrvavljena lica i sa zalijepljenim posterom kardinala Kuharića na glavi iz tjednika Arena, gospođa se onesvijestila, pavši na leđa u snijeg.
Zatim su u dvorište nahrupili pripadnici ATJ Lučko, ispalivši suzavac u uglednu kemijsku čistionicu, iz koje je izišao sada već bratoubojica Zdenko, koji je uzvratio paljbom, ispalivši rafal iz jurišne puške AK-47, razbivši nekoliko prozora te pogodivši gospođu što je ležala u snijegu u čelo.
To mu je bilo posljednje što je učinio u svome uglednome životu jer je jedan staloženi pripadnik specijalnih postrojbi ispalio u njega dva hica iz sačmarice pumperice od kojih je Zdenko Cujzek preletio pult, a njegove su karirane papuče, od siline udarca olovnih kugli u meso, ostale na podu ispred pulta.

 

Kao da su svi miševi svijeta uzašli na nebo

Gospodin Strahimir Humak, magistar ekonomskih znanosti, preko noći je izgubio Vjeru. Probudio se u sedam sati, protrljao je krmeljive oči i otišao, prvo na zahod, a onda u kupaonicu.
Od tamo bi povremeno zazvao svoju zakonitu, ali ona se nije odazivala.
Shvativši da se nešto neobično dešava, Strahimir je odjurio u sobu te je podigao roletu i ustanovio da njegove Vjere, jednostavno, nema.
Na mjestu gdje je trebala biti Vjera, bio je papir kojeg Strahimir uze čitati.
Morala sam to učiniti, molim te da se ne ljutiš… Ipak, još te uvijek volim… U hladnjaku imaš Ledo pizzu. Tvoja Vjeverica, pisalo je.
Samo što ga srce nije izdalo.
Strahimir poče plakati kao kišna godina.
I stvarno, kao da se i sama Priroda rastužila zajedno s gospodinom Humkom, pa je i ona stala plakati.
Da, bio je kišovit dan, siv kao da su svi miševi svijeta uzašli na nebo.
Kad je došao k sebi, Strahimir se odjene, zgrabi aktovku i izjuri iz stana pod hipotekarnim kreditom kojeg su kupili na 300 rata.
Zatim dotrči do svoga golfa kojeg je kupio na 60 rata i odveze se do nebodera T-Com-a, na Savskoj cesti.
Tamo sjedne u svoj boks, upali kompjuter i stane gledati fotografije u jpg. formatu s njihovog vjenčanja kojeg su platili Mastercard karticom na 36 rata.
Onda zgrabi mobitel i nazove suprugu.
Zvali ste nepostojeći broj, oglasi se stroj.
Tu-du-du…
Zvali ste nepostojeći broj...
Gospodin Strahimir gurne spravu u kožni etui i zaplače.
Onda odluči nešto poduzeti, pa odjuri svome pretpostavljenome i reče mu da je ostavljen od zakonite na što ga ovaj potapša po ramenu i dade mu šalicu vrućeg kakaa iz aparata u kutu kancelarije.
- Što ćete, kolega, eto, dešava se… – zaključio je pretpostavljeni, te je počastio gospodina Strahimira slobodnim danom kako bi se ovaj mogao sabrati.
Suznih očiju, gospodin Humak se zahvali i odveze se u zoološki vrt.
Tamo se zadržao ispred terarija sa žutom boom koja je gutala bijelog štakora crvenih očiju.
Progutavši ručak, boa je neko vrijeme palucala jezikom, a onda se omotala oko grane i zaspala.
Ta scena je ostavila začudno jak dojam na gospodina Strahimira Humka, i on se odveze natrag na posao i poče raditi takvim žarom da su njegovi kolege ostali bez riječi.
Negdje oko 23 sata, kad se spustila noć, a grad se preobrazio u disco-klub, u boks se dovuče njegov malaksali pretpostavljeni, potapša ga po ramenu, usput mu otre rukom prhut, te mu, zakrvavljenih očiju, izrazi svoje divljenje.



Zagrobni život gospodina Leša

Gospodin Milivoj Leš se probudio na groblju.
Nekoliko minuta mu je trebalo da shvati tu strašnu činjenicu, a kad se konačno uvjerio da ne leži u svome krevetu već u svome lijesu, samo je teško izdahnuo.
Onda je zaplakao.
«Bože moj, kako si mi to mogao učiniti?», jecao je. «Čitav sam te život molio i štovao i bio sam ti vjeran sluga, a ti mi uradi ovo.»
Ajmeeeemeniiiiiii…
Dobro se isplakavši, gospodin Leš se sjetio svoje žene, Milice Leš, rođene Palikuća, kojoj je rekao da ga ne pokapa već da ga kremira. «Pokapanje je bacanje novaca, draga Milice, zato ti mene u peć, a moj pepeo možeš držati u regalu. A novac koji bi dali onim lopovima iz Gradskog groblja d.o.o., zadrži za sebe.», govorio joj je nebrojeno puta prije nego su ga odnijeli na posljednji počinak.
Međutim, općepoznata je činjenica da se žene baš i ne drže dogovora pa je gospođa Milica uradila sve po svome, a još je i svećenika, ugojenog smrada klempavih ušiju, dobro platila.
Gospodin Leš je pogađao koje bi doba dana moglo biti, ali zaključio je kako sada to više nije važno.
Nakon pola sata potpuno nemoćnog izležavanja u lijesu osjetio je potrebu za velikom nuždom.
Nekoliko je puta prdnuo i plin koji je ispunio lijes umalo ga je ubio.
Ne bih smio prditi u vlastitom grobu, pomislio je.
«Kad bih mogao izići van, vidjela bi ona svoga Boga», rekao je.
«Milice, kurvo stara, jebat ću ti majku.», promrsio je kroz zube.
Onda je morao stisnuti trbušne mišiće da opet ne prdne.
To ga je jako iscrpilo i gospodin Leš je zaključio kako zagrobni život nema smisla isto toliko, ako ne i više, nego ga ima i onaj predgrobni.
Da me je Milica dala spaliti, ovakvo što se ne bi moglo desiti, pomislio je, a uštedjeli bi i dosta novaca.
Plinovi u crijevima su opet nakanili izići van pa je Milivoj morao stisnuti trbušne mišiće.
Suze su mu navrle na oči od bolova.
Za to vrijeme, gospođa Leš, rođena Palikuća je magičnom krpom laštila mramornu nadgrobnu ploču i fotografiju njenog Milivoja u pozlaćenom okviru.
Bio je sunčan dan i mnoge su ptičice nevino seruckale po plastičnim ružama i trobojnim lampionima s križevima.
U daljini se čuo traktor što je orao njivu.



Dvije

Gospodin Bogoljub, zbog prometne nesreće u kojoj je izgubio pamćenje, prerano umirovljeni vozač tramvaja, je sjedio u fotelji i listao Kladioničarski vjesnik. Rujan je bio neobično hladan, a grijanje još nije proradilo.
- Majku da im jebem, majko – rekao je staroj majci koja je ležala u krevetu.
Ona je bila gluha i kosa joj je bila sijeda kako i priliči staricama.
Sve da je i htjela, nije ga mogla čuti.
- Ne razumijem zašto ta ološ iz toplane ne pusti grijanje – ljutio se.
Onda se oglasilo zvonce.
Bogoljub je zbacio deku na pod i odjurio otvoriti vrata.
- Dobar dan – pozdravio je poštara Miju Milousnića, koji je pred mirovinom.
- Svaki dan – otpozdravio je poštar.
- Mijo, imam rakije, domaće – Bogoljub je odškrinuo vrata viseće i izvadio bocu. – Može jedna?
- Pa… Ne bi smio, Bogoljube… - Mijo je nakrivio glavu i liznuo ispucane usne.
- Hajde, Boga ti, što ne bi smio. Neće te ubit jedna ljuta! – Bogoljub je natočio rakiju u štamprle.
- De, uzdravlje! – kucnu se i suknu travaricu.
- Uh… - obojica otresu glavama. – Žeže! – procijedio je kroz gebis poštar.
- I treba da žeže… To ti je lijek, moj Mijo – kazao je Bogoljub.
- Bogami… Prava je… Nego, Bogoljube, de da ti ja isplatim mirovine pa da krenem dalje – poštar je sjeo za stol gdje poreda novčanice po kariranom stolnjaku od plastike – Evo, junačino, pa ti izbroji!
- Dobro je… - Bogoljub pokupi novac. - Nego, uzmi za pivo – dade mu novčanicu od dvadeset kuna.
- Hvala, Bogoljube… - poštar je ustao i pružio mu ruku. – Nego, kako majka?
- Ah, moj Mijo, Bogu hvala, dobro je. Eno je, odmara u sobi. Želiš je pozdraviti? – kazao je Bogoljub.
- Drugi put...I neka majka odmara, dvije penzije su dvije penzije – rekao je poštar. – Moli se Bogu, dragi moj Bogoljube, da ti majka poživi. Hajde, onda, do viđenja!
- Do viđenja, Mijo, i vidimo se za mjesec dana! – rekao je Bogoljub. Onda se vratio u sobu, zavukao je ruke pod staru majku i odnio je natrag u škrinju.

 

Copyright © by Mario Brkljačić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad