MARIJA MATANA - BAZDAN

Marija Matana-Bazdan rođena je 1979. u Dubrovniku. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, upućuje se u "svijet u malome" te u tom svijetu dospijeva do kategorije profesorice književnosti i u njemu sasvim ugodno pliva. Redovito objavljuje pjesme na svom blogu addictedtosun.blog.hr pod nazivom Walking with Satie. Pjesme su joj objavljene na stranicama virtualnog časopisa za književnost Knjigomat, Vijencu, u časopisu za umjetnost i kulturu Re u okviru teme pod nazivom "Blog poezija: mit ili fenomen" i Balkanskom književnom glasniku.
 
L'ivresse du pouvoir

Evo, stigla sam, idem
Niz vjetar, skakućem
Lagana, prazna,
Nečitljiva, bez bridova,
Zabrtvljena i sažegla
Od promjena
Sposobna samo
Zaključiti
Da je neke mrlje
Teže maknuti od drugih

"I m waiting for that feeling to come..." (Blur)


Art is Hard

I onda se dogodilo: jutro
U njemu trepćem: sumanuto
navučena na nevidljivu pozornost
s mislima ko jukebox
Prstima rasipam emocije
preko telefonske žice
Vješam se o pokućstvo,
pravim slana jezera:
slinim i šmrćem
između zijeva i zijeva,
dotukla me trivijalnost,
razočarana,
mislila sam da mogu čitati
između redaka
i sijevati srećom 100km/h
dok grmjelo je,
Na nogama
švercala sam neispavanost
u leru, početničkom greškom


Kompa(rare)

Zovem ga danima,
u međuvremenu
govor nam je
omeđen znakovima
(onih 160)
Sigurna sam da gleda u telefon
dugo, dok zvoni,
gleda, a onda se ustane
i nastavi živjeti

Sasvim privatno asteroidno krckanje

Hologramski su mi pokreti,
i ruše se srebrene tišine,
padaju pijadestali,
miriše na utrobu
i polaganje kamena temeljca
A tako bih rado
odlelujala u prostor
siromašan zbivanjem
bogat tišinom
i bez varanja
otklizala šutnjom
u korito
majke zemlje
da me preobrazi
i blatom učini
Iz njega da briznem
smeđa,
za mjesečinu neprozirna
U sitne sate
nevidljiva da pokupim
ostatke asteroida
koji kružili su oko mog svemira
jer čas prije eksplodiran
vratio se kući
da opet mi bude
na vrhu nepca
u njemu da ogledam se
kao u ilovači
čelom dodirujući trnje


Fiksiranje zahvalnosti

Hvatala sam gromove duž obale,
miris kiše uvukao si u pore
kao potreba da pripadam
i da se to neće promijeniti.
Ali mijenja se...
I igle na satovima vrte svoje krugove,
a ja ne mogu ništa
jer ne želim ništa
Imam sve:
nebo,
i grad ispod njega, more, da i more
ulicu, kućni broj i tost koji mi netko pravi
Ali nekad, baš nekad
poželim cirkus, veo daljine
i patuljke koji svrdlaju po travi
Dišem napako
u gradu zvijezda
zahvalna za monotoniju
i ruke kojima bušim prenapuhana očekivanja

Godot je došao

Previše je mraka u mojim očima
I san uzavreo u kotlu
Isparava
A ipak dani nisu ništa drugo
Do skupljenih koljena
I grada pod nogama
Kojeg gazim uzaludno vjerujući
Da mogu pokoriti njega
Ne oskvrnuvši sebe
I hodam
I gušim rukama
Balone sreće koji izranjaju
Ispod popluna
Hodam ne znajući
Koliko malo je potrebno
Za trčanje
i ostajanje bez daha
u nekoj ulici koja mi se baca u lice
kao da je to jedino
što preostaje
kad Godot dođe
a ja rezignirano

rasječem utrobu
malo krvarim, pa odem


Taktilna

Više nisam odsutna, i više
Ništa ne stoji na vrhu dana
Kao neko čekanje koje tek treba doći
Smirena sam
I svakodnevni razlozi nestaju
Kao tragovi poslije kiše
Užarena mi je utroba,
Kao ključ nad kojim sam bdjela
Dvostruko velikim očima
Odlažem ih na police
Koje račvaju se dodirom
Na male svjetove
Čemu će mi oči,
Kad postoji san o dodiru
I dodir sam kojim prolazim
Kroz glazure crvene i meke
Opne srca
U utrobi mojoj Posejdon
Morima plovi
I pjeva: daj mi sok
svoga bića, daj


Copy – paste

Danas je padala kiša,
ona stoljetna,
od koje poželim razmočiti zidove
i posaditi oblake
u duboke pitare
da ne rastu dugo, jako dugo

(my name is Bond, James Bond)

Neki su danas lagali,
neki nisu
Avioni su letjeli
neki nisu

Ja sam padala.
Netko je čekao.
Nervoza je rasla.


Razodjeni me

Još koji sat,
sigurna sam, vidjet ću te
Kako izlaziš kroz vrata, staklena
Ubrzat ćeš korak, čut će se zvuk
Za mene to bit će trenutak, srce eksplodirano
Razvući ću usta, zube na izložbu
Omotat ću se kao šal,
Smijati ko hijena
I moja razlomljena jutra, duge noći
Postat će iznova cjelovite
Kao žitarice u mlijeku,
Rastapam se


Nesutrašiva

Poželim dan izbijeliti klorom,
To i učinim
Sunce dovoljno blješti:
Mogu krenuti
S brojanjem u kojem
Sam dovoljno sama
I spokojna (a zapravo to nije istina)
Lomin vjetrenjače
Jer vjetar ih ne pokreće,
Mahnita sam ko ludi vitez
U nutrinama gdje potoci
Prolaze kroz stijene
Neopaženo i nepoželjno
Razdvajajući me na dijelove
Kao da nikad nisam bila jedno
S glasovim koji spuštaju se
S neutabanih cesta
rasipam nemir kao pepeo
Izostavljam otkucaje srca
Ako noćas utonem u san bez
Tragova mjeseca sanjajući
Djetinstvo protkano crvenim:
guste opne slutnje/sumnje
bit će tek ludost začeta
iz krivih razloga

(demoni uvijek pronalaze svoje izlaze,
stjerani u kut)


Ko(laž)

Oči su mi žute frnje,
natečene od proteklih sati
u kojima spajala sam točkice
na ekranu držeći dah
između jagodica prstiju,
Zatvorim oči i čekam.
Ruke mi prolaze kroz ekran,
razmiču piksele
S plafona ljušti se šutnja
I čekam...
Prislonim prste na plastiku
i sanjam svilene leptire
Ulaze mi u usta,
nastavljaju se na tijelo koje
Treperi
I čeka....
dok limeni oblaci prijete,
i dovoljna je jedna riječ
da ih rasprši
Ja te se sjećam,
Sjećam!
Ali sjećanje ne dopire
do kiše koja se cijedi
niz prostor
u kojem padat će moje tijelo
po tebi kao jecaj očajnika
Lomno je nedostajanje
u kojem te ispijam na kapaljku
jer drugačije mi nije dopušteno.

Izmišljam tugu, i očajanja,
izmišljam viceve i smjehove
kako bih te dočarala
u vremenu u kojem
vibriraš na nekom drugom meridijanu.

Konzervirani

Poplavljena mi je duša
od ormara i ulančanih dolina
Poželim biti Semiramida
Sjedala bih na ljuljački
dlanova velikih kao otoci
Radila fotosintezu i
igrala šah
Moj obličnost bila bi nešto
sasvim novo i beskorisno
Izumila bih gradove-utočišta
za pijune i lovce,
topovi bi im se pridružili nešto kasnije
trajno izbezumljeni
od rušenja svijeta kakvog poznajem
Užurbano je tijelo
koje impregniram
u interaktivnom zatupljivanju
ispred tv-zrcala
Zamišljam kako mi kosa
prolazi kroz zidove
i pravi ultra-ljubičaste ozone
Obavijene oko cjeline
u kojoj sunce utapam u lavoru mlakog dana
Podignem se, ugrijem mlijeko-rižino,
i nacrtam fotografiju gospodina Satia

S treće strane ležala je tišina

Hajdemo se susresti negdje ujutro
Razgovarat ćemo o doručku
I smijat se Poljacima,
njihovim kostoletama
U šest u jutro,
Smijat se Englezima i prženim jajima,
Neukusnim jogurtima, instant životu
Nećemo primjetiti da postoje
Stvari koje treba omotati najlonom
I staviti na kraj ulice, u zelene kante,
Ograđene prostore, pepeljaste od propadanja
Pravit ćemo se da sam ja djevojka
Koja ne plače na oblake i zujanje
Uzrujanih svjetala
Izgradit ćemo konstrukcije,
Od nježnih niti smijeha
Koja trajat će više od tog dana
Više nam neće biti tijesni obrubi grada
I njegova narančasta svjetla u sumrak
Jer sve se već dogodilo, sve odigralo
Sad jedino treba hrabrosti za biti nesnosno sretan


Porculanski bijelo

Slijepa sam za boje,
Takav je dan:
U natruhama po kamenjaru
Sakriveno je sunce
Ližem suho kamenje,
Ali ne još zadugo
Kiša opipljivo struže
U daljini
Neizlječiv je mir
Koji probija na horizontu
Izrovano crnim more
Bijem ga pogledom
I mislim na ruke
Koje povrh svega stoje
I vrat u čije pukotine
Čekam se sakriti
Kao u proklizavanje
Na nebu mjesec pravi
ulegnuća sjajnim oštricama
A ja, još večeras neću misliti
o njemu, japanskim patkama
i izlizanom parketu
na koje prostirem tijelo,
Gola sam žena
i svjetlost sunca me ne dotiče


Sužavanje

Često otpadaju skice,
crtam ih na vratima
prostora kojeg obilazim
U kružnom je kretanju
stanogradnja i misli
kad se netko treći nađe u njemu
željan sužavanja
Ne shvaćam potrebu
za shvaćanjem drugih
i taj tihi eho povezivanja stvari
duž obruba
i niti kose nalik paučini
motam oko prsta
čekajući da me pogodi meteor
jer ne znam drugačije
Neruda davno polizao je sol

Beautifull Ones

Odbrojavaš dane, u krugove
Nacrtana ti je karta
vidiš cestu koja te čeka
ljude i posjećena stabla
Vrijeme je, kažeš
Vezuješ konopac
u grmlju se bolje spava
Lijepe su oči neba,
sjajne i iskrene
Lice mi je mokro
od čekanja
i praha soli
Učim od tebe kako
sklapati dlanove,
meko, snažno,
požudno do boli
jer te nedostajem
Usta su nam puna sjena
i strahova
što vrebaju iz krošnja
Kad kažeš: diši,
misliš na moja uska pluća
koja se šire pod rukama ti,
Ako te Strah da ostanu samo
zvukovi padanja debla,
zagrlit ćeš me jače
i mi ćemo se gledati u oči
kao u reflektore,
prhnuti ovjese drugih misli
kao oblake
i čekati jutro,
ubojicu živih, snažnih,
što suze nose sa sobom


Powder

Probudih se kao pariški saksofonist
bolnih pristiju, umočenih u Sienu,
s mislima na Marianne.
Tamo su svježe i rahle rali zemlje
za kojim žudi moje korijenje.

Sama sam i tako strašno želim
vjerovati kako mogu biti drugačija:
protisnuta kroz cjedilo promjene
i vlažnosti juga koje obrubljuje prozore.

Ali nisam, to sam samo ja:
ovisna o kontrolnom tornju,
nervozi i titranju srca na 150 mhz.

Detka

Ima tu puno trčanja i nekih ulica
slijevanja niz vrpce
one koje se pružaju iz solar pleksusa
treptaj ili dva
klik ili tri
prženje i prebacivanje
i sve češće susretanje drugara vegana
nenasilnih i yogastičnih
uz neke čudne večere
Raspoređeni kao apostoli
guramo svoje brokule
i komadiće srca
kao žvakaću
razvlačim misli
sve do latino književnosti
pred kojom padam ničice
Sjećaš li se moj Pessoa
Tjeskobe uzavrelog grada
kad mi je bilo sedamnaest,
a ti si došao nenajavaljen
i uvukao mi se pod ljepljive prste
u tristo godina stare gradove
Marquezovih prašuma
u kojima mi je kosa rasla
stoljećima, a tijelo treptalo
kao iskrivljeni neboderi Kuala-Lumpura,
psi i djevojčica u pustinji,
prsti ljepljivi od ljepljivog grada
kojima htjela sam dodirivati tijela
i biti dodirnuta, bar na jednu noć.

Kao ovu noć.

Jedan sat bio je duži

Moja odanost je solarna
Kad čekam na kamenu golom od
Svjetlosti
A s balkona me promatraju oči:
Nebesko plave,
Mogla bih zatrudnjeti od ushita
I gužve koja se gomila
Kao ukrasni papir na proslavama
Stvari koje činim, sjajna od radosti,
Na ulici u raskoraku, zadrhtim
Ova snaga vjetra što podiže valove
I ruši bol odsutstva,
Nezamjenjiva je jer dolazi
Noć u kojoj moj život
Dobiva više, sat jedan
Za lanterne koje ljuljuškaju se
U luci čekajući obzor da obgrli
Krv, tečnu i vrelu
Ali, preplivat ću zidove,
Polomiti oblake,
Uskovitlati čestice
Da otvorim svijet iz kojeg
Dovest ću te, da budeš tu
I smiješ se dugo, i zarazno
Noć spokojna naše ruke primit će
kao pružene zvijezde

 

Copyright © by Marija Matana - Bazdan & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad