MATIJA BRSTILO

Rođen 1982. godine u Zagrebu, u kojem živi i radi. Pjesme, poeziju i poetsku prozu pisao prvenstveno kao autor pjesama neafirmiranih bandova u kojima je i svirao, a zatim iz vlastitih potreba za izražavanjem.
Nekoliko pjesama objavio je u časopisu Knjigomat i u Balkanskom književnom glasniku.
 
IZ GRADSKE PERSPEKTIVE


Oni svoju ušteđevinu čuvaju za pristojan sprovod

a sanjare o krstarenju na queen mary 2
i fotografijama s plaža u tunisu
i fotografijama snimljenih u blizini egipatskih piramida
i o uspomenama na ne tako obične dane
ipak, ne žele biti dio
usahle gomile penzionera
iz ekonomski stabilnijih zapadnih zemalja
s oplođenim novcem životnih osiguranja
koji obilaze djevičanske otoke
i tajland
i sejšele
i dubrovnik
u nadi za posljednjim trzajima uzbuđenja
žele samo nešto drugačije
za razliku od svih dosadašnjih godišnjih odmora
nakon pošteno skupljanih godina radnog staža


Uspješno potkupljujem kontrolore zet-a

sa zgužvanih trideset kuna iz džepa
zgužvanih na način na koji ih gužva konobarica
ispijena od male plaće i napornih šankera koji je štipaju u prolazu
dok skuplja čaše

uvaljujem im tih bijednih trideset kuna
stojeći na tramvajskoj stanici
čim tramvaj napusti istu
nešto kao, ono, bez svjedoka...

dovoljno za dvije pive i male kave
u oronuloj gostionici
dovoljno za osjećaj
da pripadam suvremenom hrvatskom društvu
koje potkupljuje suce vrhovnog suda
političare
za slobodnu šetnju ulicama
uz razliku, između nas
jer ja potkupljujem za još jednu rasklimanu vožnju
bez karte

uspješno potkupljujem kontrolore zet-a
ali nestrpljivo iščekujem
prijavu pandura zbog pišanja po grmlju ispred zgrade ferimporta


* * *

borimo se za bolju prošlost
u ovom teatru apsurda
očiju širom otvorenih kao nesreća u podmuklom pohodu

borimo se za bolju prošlost
u našim srcima, ljubavi moja
na ovim ogoljenim ulicama
koje i ti, polako
učiš voljeti

tramvaji se razilaze savskom
svaki na svoju stranu svijeta
klize, jedan prema sjeveru u uzavrelo grotlo grada
prepun nafuranih studenata i klinaca s periferije željnih provoda i seksa
s izmoždenim licem vozača na čelu
i drugi, prema jugu
preko mosta, u novozagrebačke spavaonice
krcat naguranim izgužvanim kaputima i naboranim godinama
u potrazi za snom

tramvaji se razilaze
kao zavjese u kazalištu
svijetla se gase
i tmina ispunjava svaku poru ovog grada
pozornica je spremna za novu predstavu
kurtizane
kurve s pedigreom zauzimaju najbolja mjesta
prostitutke s indexom nešto slabija
a novčići odbijeni od ruba
tonu u zdenac
obavijeni našim željama

borimo se za bolju prošlost
a meni prvo što pada na pamet je
grafit ispisan na stanici

dajte mi rogova da si nabijem


Oslobođeni od sjećanja

kao sise konobarice
nagnute nad šalicama prekrivenima krpom
krunica obješena klati se na retrovizoru
odraz časne u izlogu gostionice

već odavno domaće mušterije
smireno ispijaju škropece
prste k sebi, upozorenje kelnerice u prolazu
iako joj je drago što je još uvijek nekom privlačna
ugostiteljske proširene vene
i nova runda

dani na kalendaru prekriženi flomasterom
čine šank takvim kakav jest
oslobođeni od sjećanja
otrgnuti od prošlosti


Usisani u vakuum

produkti medijskih konstrukcija
i strah u nama
i strah oko nas

upotpunjavamo vakuum između

napravljenog kreveta i uredske stolice
fotelje, daljinskog, televizora i akcijske prodaju u dućanu
špareta u kuhinji i sjedala u automobilu
jeftine keramike u kupaonici i ulaza u wc lokalnog pajzla
razgovora na mobitelu i novca uloženog u zaborav
haustora i klupe u parku
šutnje i sudbonosnog da
jutra - večeri - jutra
i nikako stati
i nikako krenuti
i svi su nam sumnjivi
i svi su nam prijetnja
a ja sam sit neprestanog zvjeranja oko sebe
čak me
i ovi kišni oblaci podsjećaju na
crne terorističke fantomke kroz čije proreze za oči i usta
u snopove skupljene proviruju blijede zrake sunca
dok se nebo u potpunosti ne zgusne i započne tuča


Naposlijetku sam odlučio otići

od ove elektroničke bjeline
i šarenice postaju bjeloočnice
i zmijske
sada već caklene
oči, čiji pogled je skamenjen na željezničkoj pruzi
teretnim i putničkim vlakovima u prolazu
od kojih dimom potamnjelom lamperijom i ogledalima ograničena pustoš podrhtava
a boce i luster zvekeću tresući prašinu
gospođa za šankom više ih i ne primjećuje
od davne '74. radi ovdje, u ovom
lokalu kojeg slijepa ulica dijeli od
bijega ili dolaska
i veli da još jedino je začuđuje
kada redovite mušterije
ne popiju uobičajeno piće
ne sjednu na uobičajeno mjesto
ili više uopće ne dođu
nikad, rekla je
ispratila sam mnoge ljudske sudbine
na počinak
zaključala vrata za mnom
i sve pomela


* * *

buđenja mi sve teže padaju
jutra su sve mučnija
noći opasnije
i amonijak plazi podom iz smjera wc-a
šireći se uvjerljivom sigurnošću poput jetre alkoholičara
a ona mi nešto kroz osmijeh šapuće
pokazujući glavom na uzjogunjenu mušteriju
pokoja kap previše
a ja nikad ne razumijem šaptaje
i samo se odmaknem
kao što miševi prate punu liniju zida
uzmaknem u sigurniji kut zajedničke rupe


* * *

laksativi nakon Božića
i novogodišnje odluke
poništene prvim otkucajima
drugog siječnja
ne
nemam više muda za još jedan poraz
teško mi je gledati to blamiranje
te nanizane neuspjehe
kao crne perle na koncu
koji nikako da pukne od težine
i prekine niz
nesanica
zakrvavljene oči
zasljepljujuće sunce
i njegov odbljesak
od zaglađene površine
snježnog pokrivača
nedostatak hrabrosti
i baš sve
uokvireno strahom

i da pas mater
kome bi ovo svjetleće plastično drvce
trebalo podići raspoloženje?!

 

Copyright © by Matija Brstilo & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad