NADA MIHALJEVIĆ

Svaki je čovjek velika tajna.
 

 

PRELAZAK GRANICE S KOVČEGOM ISPUNJENIM TRAVOM I PIJESKOM

 

Ima pogrešaka koje se jednostavno ne mogu ispraviti.
Ima nekih istina koje je bolje nikad ne otkriti. Ima i granica koje je bolje nikad ne prijeći. Ipak nas granice privlače, podjednako kao i rubovi strmih litica preko kojih se obavezno želimo nagnuti, usprkos nelagodi koja nas pritom obuzima (ili možda baš zato?!).
Ova je granica odgovor na jedno davno postavljeno, i uglavnom zaboravljeno pitanje. Dok joj se približavam, obuzima me lagana zebnja, kao svaki put kad se moram suočiti s nekim uniformiranim predstavnikom vlasti ili čuvarom zakona. Nije da se osjećam krivom (uredno plaćam porez; ne kršim zakon, niti u njemu tražim bilo kakve rupe), pa ipak… blaga doza podozrenja prisutna je u svakom pogledu iza uniforme, a to me čini nervoznom. Baš kao što me uznemiri dolazak kontrole u tramvaju, iako znam da imam kartu. Ipak, uvijek postoji neka sumnja; mogućnost da će se službenoj osobi ta karta učiniti sumnjivom i možda tek vještom krivotvorinom. Evo, i sada mi se čini da me carinik pažljivo promatra; nešto na meni izaziva njegovu neobjašnjivu revnost. Ovaj put je to nedostatak prtljage.
Samo to? Osjećam mu u glasu nepovjerenje. Kako da mu objasnim da već nosim više nego što može stati u najprostranije kovčege; znojim se zbog tog tereta, ali on ipak ne podliježe carinjenju, jer – tko to može izmjeriti vrijednost snovima i težinu uspomena?!
U ovom trenu osjećam se nekako bližom Marku, koji nikad u životu nije prešao granicu „svoje zemlje“ i ponosi se time, kao i činjenicom da nikad nije trebao putovnicu. Istina je da su „njegovu zemlju“ u međuvremenu iskasapili, stisnuli i smanjili, ali on se i dalje tvrdoglavo drži svog pravila. Dok mu se država prostirala od Alpa do Ohridskog jezera, često je putovao tim prostorima, doživljavajući ih kao svoje. Jednom kad su mu oteli tu državu, prestao je putovati. Ne, nikad nije pristao na to da se i on smanji, naprotiv! On je jednostavno prerastao sve granice koje su mu drugi nametnuli; određujući sam, snagom vlastite misli, prostore duhovnog zajedništva, gradeći jedino u njima neki osjećaj pripadnosti.
(Koji je uopće smisao granica za čovjeka bez zavičaja? Tek privrženost nekom geografskom prostoru, ili zavičajna vezanost uz njega, otvara to pitanje i iscrtava neku granicu).
Za razliku od njega, ja sam uvijek čeznula za daljinama. Svako novo brdo na obzoru činilo mi se izazovom koji trebam savladati; još jednom granicom koju svakako trebam prijeći. Naravno, iza upravo osvojenog brda pomaljaju se novi, još veličanstveniji vrhunci, i tako ta glad za daljinama nikad ne može biti utažena! Takve daljine Marka nisu privlačile. Koristio je svaku priliku da mi citira Pascala i njegovu čuvenu misao o tome kako većina nevolja proizlazi odatle što ljudi ne znaju mirno sjediti kod kuće. Ne samo da ga je citirao; postao je gorljiv Pascalov privrženik. I zbog toga na ovo putovanje idem sama, noseći sa sobom taj teret koji ne podliježe carinjenju, ali ni mogućnosti da unajmim nosača, i barem privremeno odmorim ruke.
Pitam se mijenja li me uistinu ta granica? I u kojoj mjeri? Više nikad neću biti ista; nemoguće je sanjati iste snove u podnožju malenog brda (s kapelicom sv. Antuna Opata na vrhu), i podno Brunnenkopfa. Ipak, nemam dojam da se odričem svojih snova, ali možda ovime što pokušavam činim još veću izdaju. Pokušavam ih pretvoriti u stvarnost. Nije li to najgore što se može dogoditi snovima?! Istovremeno, pokušavam spasiti nešto što pripada prošlosti, i samim time je mrtvo. A mrtve mi trebalo prepustiti miru grobnica…
Ali i to je granica koja nas neodoljivo privlači; taj tajanstveni svijet s onu stranu smrti! Uporno bismo da prekoračimo tu granicu, ali obavezno s povratnom kartom i zajamčenom mogućnošću sigurnog povratka. Zaboravljamo pritom da nam nitko ne može jamčiti „siguran povratak“, čak ni kad je u pitanju samo odlazak do obližnje trgovine. Naravno, rijetko nam dopire do svijesti činjenica da smo zapravo pobrkali pojmove, i da bi se „povratkom“ smio zvati tek taj prelazak – u svijet s onu stranu smrti. Jer, mi smo smrtnici, zar ne?! Taj pojam nas određuje… Smrću smo okruženi i njome natopljeni, ali ipak je uvijek doživljavamo kao nešto strano; nešto „s onu stranu granice“. Ako je nepostojanje jednako smrti, mi se iz smrti rađamo, ali i rađamo smrt. Što su drugo naša djeca, nego milijuni neizbježnih smrti? Čak i granice našeg fizičkog tijela su mrtve stanice – kosa, nokti, trepavice. To je smrtnost kojom smo okruženi i koju stvaramo; smrtnost koja nam neopozivo pripada. I ništa ne otkidamo od nje, ništa ne spašavamo. To što nam se čini da smo sačuvali za vječnost, u stvari smo oteli životu. Jer, gdje je drugdje život, ako ne isključivo u sadašnjosti?!
Mi ništa ne spašavamo. Mi tek zahvaćamo u ocean obilja i pokušavamo svesti na vlastitu mjeru ono što nas obuhvaća i nadilazi. Veličinu priznajem tek onima koji su svjesni svoje mjere; svoje neznatnosti.
Pascal je spoznao svoju mjeru i zbog toga mu se divim. Njegovo je ime urezano u stupovima hrama koji sa strahopoštovanjem pohodim. Iako se još uvijek nisam u potpunosti oslobodila potrebe da obilazim i hramove izgrađene od kamena, i pronalazim na njihovim stupovima urezana imena. Većinu i ne primjećujem, ali jedno se zauvijek urezalo u mom sjećanju. Nije me puki slučaj doveo do potpisa hromog lorda; sudbina je htjela da se zateknem tamo, sa gromadom nagomilane strasti i čežnje u grudima, i onda naslonim ruku (sva drhtava od iznenadnog klonuća), a iz ureza koji otkrivaju poznato ime, izbijala je ista takva strava i mrak neopisive čežnje, kakvu sam nosila u sebi. On me je čekao tamo, na rtu Sunion; sjena naslonjena na stup u hramu boga Posejdona.
(Bilo je prekasno; više nisam mogla biti samo obična čitateljica).
Sve što je prethodilo dolasku do Suniona, palo je u zaborav: i Partenon, i Atena, pa čak i proročište u Delfima… pamtim tek mali granični prijelaz koji sam prešla dva dana ranije, a pamtit ću ga zauvijek zbog simbolike i poetičnosti naziva – Bogorodica.
Vijugala sam i skretala u ta dva dana, ali na karti mojih uspomena ucrtana je samo ravna cesta, oivičena grmovima oleandara, koja najkraćom linijom spaja cvjetnu raskoš uspavane Bogorodice s pješčanim obalama Suniona.
Tada me je put vodio na Istok, i to je smjer pun nade i obećanja, a danas putujem na Zapad, na mjesto sunčevog zalaska i kraja dana, na mjesto tajni koje obeshrabruju svojom konačnošću.
Sustiže li me ponovo Prokletstvo Suniona?! Ne mogu to nikako drugačije nazvati nego prokletstvom. Tamo, na tom osamljenom brdu, ruke položene na stup s Byronovim potpisom, tamo me je prvi put osvojilo. Željela sam znati što je radio na tom poluotoku, o čemu je razmišljao prolazeći dugim stepenastim usponom… Tamo sam prvi put poželjela zaviriti s onu stranu knjige; u život pisca i njegove najskrivenije zakutke. Tamo sam prešla granicu.
Nije me uspio pokolebati čak ni Barnes (ili bi točnije bilo reći Geoffrey Braithwaite?!) i njegovo opominjuće pitanje.
„Zašto nas objavljeni spisi nagone u potjeru za piscem? Zašto ga ne možemo ostaviti lijepo na miru? Zašto nam nisu dostatne samo knjige?“
U većini slučajeva i bile su dostatne. Sve dok mi se nije desila ta knjiga iza koje – tako nenadano sam toga postala svjesna! – stoji stvarna osoba; čovjek koji hoda ulicama istog ovog grada (možda smo se mimoišli gdjekad, zastali pred istim izlogom, okrznuli se pogledom); sjedi u uredu udaljenom od mojeg tek nekoliko ulica; ime mu je poznato, a elektronička adresa dostupna… (ali, ne! Nije ta dostupnost bila sama po sebi presudna, naprotiv!)
Presudan je bio Miles Davis i sve ono što se isplelo oko njega!
Presudno je bilo (čini mi se!) što sam, čitajući tu knjigu, stigavši do stranice na kojoj se prvi put spominje Davis, upravo slušala Seven Steps To Heaven i jedinstvenu, neponovljivu izvedbu I Fall In Love Too Easily.
Zbog toga, samo zbog toga, odjednom se zatičem kako upisujem jedno poznato ime nepoznate osobe u svoj adresar elektroničke pošte, i započinjem pismo riječima: Poštovani gospodine I. P.
Gledam nekoliko trenutaka u tu rečenicu, a onda ju odlučnom kretnjom brišem. Čini mi se to kao početak nekog poslovnog pisma, a ja se spremam poslati duboko intimnu poruku (ipak, još uvijek visi nada mnom ono ključno pitanje: zašto?!), pa krećem iznova riječima mnogo prikladnijim onom što osjećam.
Dragi Ivice! Tu me ponovo ošine spoznaja kako se obraćam čovjeku kojeg zapravo ne poznajem, i odakle mi pravo na tu prisnost; taj prijateljski ton?! Ali sad mi je jasno, to pismo – ako ga već pišem – moram započeti upravo tako!
Pokušavam se prisjetiti koliko je to pisaca u mom životu ostavilo takav trag, da sam im poželjela pisati pisma? Nije ih bilo mnogo, a oni kojima sam pisala, nikada nisu bili u stvarnoj opasnosti da ih podvrgnem teroru napasnih obožavatelja. Mahom su to bili pisci s kojima sam se u Vremenu mimoišla na sigurnoj udaljenosti, ili se među nama ispriječila neka druga barijera…
(Granice! Oh, ponekad su granice spasonosni čuvari od raznih nepromišljenosti!)
Kome sam ono sve pisala? Mislim da sam prvo pismo napisala Gombrowiczu. Ne sjećam se jesam li ga sačuvala, ali sigurno još imam ono za Musila, Salingera i Hamvasa. Za dvojicu suvremenika nisam došla u iskušenje da im pošaljem napisana pisma. Jedan je od njih Bhikkhu Nanajivako, a kako su njegova Pisma na kraju pronašla mene, obuhvativši sve što je ikad među nama moglo biti izrečeno, što bih mu još imala za reći?! Drugi se suvremenik skriva iza pseudonima i tako me spašava iskušenja.
A onda se iznenada pojavljuje netko kome želim toliko toga reći, a gotovo mi se nevjerojatnim čini koliko smo si bliski; mi govorimo isti jezik! I čak i da nitko ne govori hrvatski, preostaje nam jezik glazbe, i znam da će me razumjeti kad kažem kako me ispunja tugom Stockholmski koncert, i kako vjerujem da znam koliko može biti usamljen čovjek koji zna tako pisati… Pa započinjem opširno pisati o svojim impresijama; zbrkano, napreskokce, skačući s teme na temu; vraćajući se iznova – kao uporišnim točkama – čas Milesu Davisu, čas njegovoj knjizi. Iskazujem svoje veselje što me ta knjiga pronašla (uvijek knjige pronalaze nas; rijetko ili nikad je obrnuto!), hvalim ga, sipam komplimente, šaljem pozdrav i nudim susret uz kavu ili kremšnite…
A onda sve to brišem i šaljem samo Ah!
Sekundu nakon toga počinjem razmišljati što li će sad čovjek misliti o meni? Između onog Dragi Ivice na početku, i tog višeznačnog i sveobuhvatnog Ah na kraju, stiješnjeno je (a nenapisano!) toliko mnogo toga, da se bojim da će biti previše; da je krcato značenjima koja je nemoguće dešifrirati…
A možda se čovjek uopće neće ni truditi. Vidjet će nepoznato ime pošiljatelja, krajnje čudnu poruku („Ah“), i jednostavno to obrisati. Ipak, možda će mu uljepšati dan kad u rubrici „predmet“ pročita Dobro je, lijepo je i otkrije vezu.
Doduše, pomalo si predbacujem tu brzopletost; mogla sam ga napisati rukom na papiru, i nikad ne poslati! Ali, teško se oduprijeti porivu… Nakon što o svom omiljenom piscu saznate da voli Milesa Davisa, gdje je granica vaše znatiželje?
Sada mi se čini da upravo pred njom bježim, tom znatiželjom koja ubija čaroliju nepoznatog i nedostupnog, i tražim utočište u nekom selu kojemu posve proizvoljno i neopravdano pripisujem sposobnost da mi to utočište pruži. Utočište i zaborav.
Uplašila sam se i sada bježim, okrećući se prošlosti; izbjegavajući odgovornost sadašnjosti, izbjegavajući da ostanem na miru sjediti u svojoj sobi.
Nakon što moja odglumljena ravnodušnost konačno slama i posljednje tragove sumnjičavosti u cariniku, da, prelazim granicu, ostavljajući iza sebe mogućnost zaborava i mnogobrojna upozorenja za koja ne marim. (Nije li me i Dmitrij Sergejevič upozorio da je sjećanje smrtonosni teret? Jer, sjećati se znači patiti i umrijeti, a živjeti znači zaboraviti.)
Putujem prema krajnjem Zapadu, prema Zalasku svih sunaca, kako bi rekao Enoh, ali ne žudim pronaći Travu Života, nego travu zaborava. Osim ako…
Oh, nije li to zapravo isto?!

 

Copyright © by Nada Mihaljević & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad