SNJEŽANA BERONJA

Rođena 1981. u Bihaću. Diplomirala anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje i živi.
 

 

STATUSNA TJESKOBA


Postoji jedno određeno razdoblje, sezona kada, zarazno poput gripe, hara statusna tjeskoba. To je sezona koja počinje početkom svibnja i traje do kraja lipnja, ali nas, srećom, zahvati tek svake pete ili desete godine. Kao što su gospodina Scrooga jednu Badnju večer posjetila tri duha, duh minulih Božića, duh sadašnjeg Božića i duh nadolazećih Božića, tako i nas u to zarazno doba opsjedaju duhovi, i to ne bilo kakvi, već duhovi minulih, sadašnjih i nadolazećih obljetnica mature. U to vrijeme nekako nesvjesno počnemo prekapati po svojim minulim danima, revidirati prošlost, a sve ne bi li našli i izvukli nešto vrijedno, nešto značajno, nešto po čemu bi odudarali i čime bi se mogli pohvaliti. I tako, kada nam se uruči poziv, navučemo svoje najbolje odijelo, složimo priču i hrabro, s leptirićima u trbuhu, krećemo na petu, desetu, ili koju već obljetnicu mature.

U svojoj knjizi Statusna tjeskoba (1) Alain de Botton statusnu tjeskobu definira: «Zabrinutost, i to toliko pogubna da je kadra uništiti dugačka razdoblja naših života, da smo izloženi pogibelji da iznevjerimo ideale uspjeha koje je postavilo naše društvo i da bismo stoga mogli biti lišeni dostojanstva i poštovanja; zabrinutost zbog toga što trenutno zauzimamo preskromno mjesto na društvenoj ljestvici ili što nam prijeti opasnost da padnemo još niže» (Botton, 2005:I). Botton nas nadalje upozorava da statusnu tjeskobu nećemo osjetiti uspoređujući svoj status sa statusom ljudi za koje držimo da nam nisu jednaki, odnosno da ne pripadaju našoj društvenoj klasi, profesiji i sl. Upravo suprotno. Statusnu tjeskobu osjetit ćemo uspoređujući se sa statusom osoba za koje držimo da su nam jednaki. Naime, kada skupina ljudi pripada istoj društvenoj klasi, ima slično porijeklo, obrazovanje, zanimanje i, konačno, prihode, svi pripadnici te referentne skupine, smatra se, podjednako su sretni. Međutim, čim se jedan od njih uzdigne, ostali postanu za nijansu nesretniji. Tako nam neće smetati direktoričin sin koji ima isto godina kao i mi, a već je proputovao cijeli svijet, živi u kući o kakvoj možemo samo sanjati i vozi auto koji mi ne bi mogli ni održavati. Ne, takve osobe nam ne smetaju, ali smeta nam što kolega s posla, koji ni po čemu nije bolji od nas, ima petsto kuna veću plaću. Botton kaže: «Malo je uspjeha koji su teže podnošljivi od uspjeha naših prijatelja» (Botton, 2005:49). I upravo su zbog toga, što se statusna tjeskoba javlja kada se uspoređujemo sa sebi sličnima, obljetnice mature toliko kritične.

Obljetnice mature su, baš kao WC školjke za bakterije, idealno okružje za razmnožavanje statusne tjeskobe. Na obljetnicama se nalaze ljudi koji su nekad, u većoj ili manjoj mjeri, bili jednaki. I, iako nikada ne možemo biti posve jednaki, jer u obzir treba uzeti i našu socijalnu pozadinu, odnosno, roditelje, polazi se od pretpostavke da smo svi mi, koji smo se našli u istom razredu, stekli isto obrazovanje i dobili podjednaku šansu za budućnost. Što ćemo dalje učiniti sa šansom koju smo dobili, na nama je. I tako se nalazimo da se prisjetimo starih dana i da izmjerimo svoju uspješnost mjereći se s onima koji su nam nekad bili jednaki. No mjeriti se s drugima nije baš tako jednostavno. U ženskim društvima, generalno gledajući, obično se nađu dvije skupine – mame i karijeristice. Kako usporediti sreću i uspješnost jednih sa srećom i uspješnosti drugih? Mame se smatraju sretnijima i uspješnijima jer su mame, donijele su novi život na svijet i sad imaju svoju dječicu i obitelj, dok se s druge strane karijeristice smatraju sretnijima i uspješnijima jer imaju karijeru u kojoj su našle ispunjenje i samoostvarenje, imaju više novaca i slobode da iskuse svijet, a za djecu još uvijek imaju vremena. Tko je sretniji i tko pametniji? Mame koje su ujedno i uspješne karijeristice? Teško je reći. Najsretniji su oni koji dođu na obljetnicu mature i jednostavno pomisle: « Baš mi je drago što vidim sve te divne ljude!», jer što manje statusne tjeskobe osjećamo to će naša sreća biti veća. Ne pate svi od statusne tjeskobe u istoj mjeri. Dok je jedni izrazito loše podnose drugi su posve imuni na njen otrov. Međutim, potpunu slobodu od statusne tjeskobe ipak nije lako postići.

Kako je teško pobjeći od svoje ljudske prirode, tako je teško pobjeći i od statusne tjeskobe jer ona možda bolje od ijedne druge karakteristike utjelovljuje čovjeka i njegovu ljudsku prirodu. Ljudima je uvijek bilo, i uvijek će biti, iznimno važno što drugi misle, a mišljenje drugih je temelj na kojem se statusna tjeskoba razvija. Mi želimo da nas drugi cijene i poštuju, želimo se svidjeti jer smatramo da će nas to učiniti sretnijima. Iz istog razloga želimo bolji posao, veće plaće, bolje kuće, aute i sl., jer smatramo da će nas više poštivati, cijeniti i voljeti ako imamo sve te stvari, a tada ćemo i mi, dakako, biti sretniji. Zavidimo onima koji imaju ono što mi smatramo izvorom njihove sreće, bila to materijalna ili duhovna bogatstva, a za koja držimo da nam fale. Zapravo često imamo krive percepcije o drugima, o njihovoj sreći i njihovim dostignućima i zavidimo im na onome što ni oni sami nemaju. Naša ljudska potreba da se svidimo drugima i da imamo sve ono što ima naš susjed ili netko nama sličan, čini nas ranjivima, i samim time izloženijima statusnoj tjeskobi. I bez obzira na to što neki statusnu tjeskobu podnose bolje od drugih i što nećemo svi čupati kosu i plakati od jada kad saznamo da nam prijatelj zarađuje više od nas, žalac zavisti ipak ćemo često osjetiti. Poput svakog čovjeka živimo, volimo, krvarimo i zavidimo. Međutim, zavist kao rezultat statusne tjeskobe i nije uvijek najgora stvar koja nam se može dogoditi.

Statusna tjeskoba može biti nevjerojatna pokretačka sila. Ona može proizvesti inat koji čovjeku može poslužiti kao poticaj za ostvarenje vlastitih potencijala. Brojni su pisci, slikari, dizajneri i glazbenici zavidjeli uspjesima svojih dragih kolega, međutim, pametni i uspješni među njima, te su sukobe iskoristili kao poticaj da idu dalje i postignu više. Ovisno o nama i načinu na koji ćemo se s njom nositi, statusna tjeskoba može biti izrazito pozitivna pokretačka sila, sila koja će nas osnažiti i iscijediti iz nas potencijal za koji nismo znali da postoji. Međutim, oprez! S takvom silom ipak treba biti pažljiv jer kao što nas može uzdignuti može nas i uništiti.

Statusna tjeskoba je dio nas. Ona je sastavni dio našeg bića i stoga je nikako ne treba negirati. S njom treba naučiti živjeti jer ju je jako teško izliječiti i posve iskorijeniti. Prvi korak koji je potrebno učiniti je priznati njeno postojanje, a važno je i znati da u osjećanju statusne tjeskobe nismo sami. Spoznaja da nismo sami od ključne je važnosti i djeluje naprosto čudotvorno. To je kao kad imamo neke zdravstvene tegobe za koje mislimo da su rijetke i egzotične, nadasve opasne i komplicirane i onda odemo do svog liječnika i saznamo da bolujemo od nečeg već dobro poznatog i posve benignog, nečeg od čega su bolovali mnogi prije nas, a bolovat će i mnogi poslije nas. Jednom kad saznamo da nismo sami, za sve drugo je lako. «Patim od statusne tjeskobe, pa što! Pate i drugi!»


1. Alain de Botton, Statusna tjeskoba, Zagreb, Sysprint, 2005.
 

Copyright © by Snježana Beronja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad