TIHANA GAMBIRAŽA

Rođena sam 1985. u Zadru gdje i danas živim. Studiram kulturu i turizam na Svečilištu u Zadru. Poeziju i prozu pišem dugi niz godina, objavljujem pod nickom tea na „Bundolu“ i „Pisaćoj mašini“.
 
strah

tuđi me glasovi
za tvoj skut oblikuju
praznine prosute feralima
pročišćuju noć
nekako slutim
da znaš
moju putanju
i okret
prije prepoznavanja
ni hrabrosti
da se podam
ne bi utihnule
naše godine


grafit samoće

reskim dodirom odsustva
urastaš u fasade grada
koji više i nije moj
šećem tugu tvojim stopama
krivotvoreći ti obećanje
u puki kolodvorski grafit
od širokih nadi zaklonjena
rijetkom nadstrešnicom
gdje mi ne zvučiš više
čekanju ne preostajem
i negdje
u korijenu suze
moji te godovi pamte
zimzelenim okom


praznina

zidovima plahosti obrubljujem
ovu nemoć posred sobe
gdje razbacani rotiramo nadu
da željenim vrtlogom proteče
ispod mosta naših pogleda
tamo se nemir šćućurio
gnijezda rasplela toplinu
i ptice nam ugibaju na usnama
mrači se već u uglovima
strepnjom premještam
zidnu plohu u kosinu
da mi riječ ne zapne


paralele

mojim si krhotinama obrisan
u vremenu koje smo nevješto mrvili
praznim hodom
glađu krivice
da se zaboravimo
unatoč svjetovima u doticanju
i povučemo paralelu
pored drhtaja u bespomoćnim noćima
kad ni nebo ne može prigrliti
sjaj svih zvijezda
pored nas
što ni suzi ne pružamo
spasonosnu skicu
pored isprike
bačeni


skriven

odbjegli su stihovi
pod ptičja krila
raznosim te tako trgovima
i mišlju te provlačim
kroz sumračja
na svoje rame podcrtavam
napukle su strepnje
šavom tišine
papirnate brodove šaljem
prijetvorna u povlačenjima
vojski kupida
tvojim pristankom
gubim mrvice po dlanovima
ni riječju te dirnuti ne smijem
sav si pjesmom okovan
meni i ne preostaješ


jutarnja

namještenim pramenom
i raščupanim smiješkom
otklizala sam u jutro
uplivom u tuđinu zjenica
bijegom sam misli već polomila
ključeve, torbicu
i komadić duge zagubila
ali se nekim ustaljenim redom
pjenušavom trenu priklonim
i skromno ponudim koktel osmijeha
kriška sumnje se dosađuje na rubu
kušam ju svakim njegovim pogledom
paleći alarmne signale
ali ruke mu ne primaju suptilne naredbe
i sunce je već odskočilo u zenit
a izgovor na čekanju
sapliće se o crveni komadić duge
psssssst


***

fakirski se pruži tijelo
da očuva osjećaj
i
ne umiješ
razabrati potrebu
od nehotične povrede
kapak spuštam
da zadrhte
jagodicama
produžeci bliskosti


ja sam ona koja šutnjom pomiče zidove

poskliznem se o tvoje želje
svakim desetim korakom
namjera je ista
da te vežem zagonetkom
dok padam preko tvojih prstiju
želim li biti spretno uhvaćena
ili prebiti ponos
padom na dno tvojih htijenja
iskopavajući trunke panične kontrole
iz uglova tvojih očiju
možda te samo želim zavarati
hinjenom bespomoćnošću
dostojnom plahih srna
što preskaču ograde tvojih skrivenih žudnji
prevariti te morseovim znakovima
dok namigujem feniksu
jer opet smo otresli pepeo na tvoje trepavice
ja sam ona koja šutnjom pomiče zidove
tek kapi ulja na jezeru tvojih očekivanja moje su riječi,
koncentrirane opne nerazvodnjene tvojim imperativom
sublimiram tvoju percepciju
otresi kapljice nerazumijevanja
na prag iscrtan dvotočkama
na tvoje upitnike slažem cigle nemara
navodim te na sablasni oblik dijaloga
gdje tvoja riječ ostaje zadnja...pred vratima
neizrečeni odgovori strmoglavljuju se u ponore tvojih slutnji
ja sam ona koja šutnjom pomiče zidove


prozirnost

zadnji nezapaljeni most,
obijesno uklješten ispod nokta
čeka priliku
šuteći o njezinom roku trajanja,
dimne zavjese rezane trepavicama
prelaze zgužvane pokušaje
prerastanja iste kože,
a pomodrjeli osmijesi šute inventurom emocija
lica se danas nose u rukavu
utjeha je u prozirnosti


nesanica

noćne slutnje, mala pisma
strahuju u sebi
nema tih telegrafskih stupova
da ih prime
ni ptica da prozrače
neutješnost
samo hladni signali
zebu mi prsti

ispod srca čuvam lastavicu
da mi djetinjstvo pronosi
godišnjim dobima
oni koje nitko neće pokriti
poznaju malog i velikog medvjeda
mliječni im je put preuzak
da si nesanice prošeću

ja ću svojim nespokojem
šutjeti do zvijezda
što manje pisati pred zoru
nekad kad smo najbudniji
nitko nas ne čuje
jer nije vrijeme
ne znaju
da se najveće riječi kažu tada
njihov je zaborav teži od mojih


most

grad izranja u izmaglicu probodenu svjetiljkama
iz crnog akvarela
dubina okovanih stjenovitim čuvarima
ispod mosta ferali sjenčaju lica
sićušni krugovi otkrivaju zaigrane repove riba
nestajem u slici bez platna
tek bakrorez za sjećanje
ostaje ova noć
šćućurena u mojim zjenicama
moje oči noćas imitiraju more


bezvremenska dimenzija

Razlivenim godinama
popunjavam skrovišta datuma tijesnih dana,
konzumiram tvoje riječi u prahu
ostatke trpam u petarde,
praskom konvecije da raznesu vremenski procjep u koji me trpaš.
Posljednje mrvice potom ubrizgavam u vene
da izgrizu zov pakosnih eritrocita.
Omaške Stvoritelja,
precijenjenost sličnosti čeonih kostiju i linije usana
ispravljam radošću fanatika
Učinio si me moćnom!
Linije razgraničenja
koje sam crtala nevidljivom kredom,
tek mnogo kasnije pročitavši da ih zovu distanca,
stvarale su nove dimenzije,
sramotno sterilne.
Amputirala sam sunce i oblake
da nemam odgovore na tvoja pitanja
"londonskog gospodina"
pogledaj već jednom jebeni ttx
i pusti me da uškrabavam podsjetnike kraj velike aorte,
(koja nam btw je sasvim drukčije kodirana),
krvave memoare prolivene žuči
i ne prelazi crtu!
mogla bih ti uprljati ispeglani rukav
i time narušiti sklad
kojim si me oblikovao


zamjene

Okus početka hlapi naočigled
i slabe su zamjene izbirane za sretnu naviku,
nema nas u tim mehanikama

Samo čahure nevoljko imitiraju glas,
poželim bijeg i uteg na jednoj nozi
da me stigneš u neradoj potrazi

Bez puno truda,
onako kako voliš,
a ja ljupko odglumim nerazumijevanje
i učinim korak od smiješka do grimase

Kompromis...
Odrastam ti u očima, ha ?!

 

Copyright © by Tihana Gambiraža & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad