TIHANA GAMBIRAŽA

Rođena sam 1985. u Zadru gdje i danas živim. Studiram kulturu i turizam na Svečilištu u Zadru. Poeziju i prozu pišem dugi niz godina, objavljujem pod nickom tea na „Bundolu“ i „Pisaćoj mašini“.
 
VRT


Gospođa B. ustaje u pet i četrdeset i pet svakog dana. Sjedi u pletenoj stolici za ljuljanje s plavom kanticom za prskanje i promatra kako se prve zrake sunca polako razlijevaju morem njezinih orhideja. Za nju je to poput religijskog iskustva. Zaklapa oči, ljulja se u stolici i udiše zrnca peludi poput požudnog leptira. Potom ustaje i obilazi cvijet po cvijet nježno prskajući vodom, nikad ne zaboravljajući ime dotičnog iako ih ima oko dvjesto i pedeset, miluje ih dahom kao novorođenčad i tek oko deset se vraća u kuću.
Gospođa B. nema nikoga. Donedavno je imala supruga koji je naglo preminuo od srčanog udara. Otad ima više vremena za svoj vrt.
Gospodin D. sjeća se tog sprovoda. Bilo je to prije dva mjeseca. Otišao je na ispraćaj jer je bio njihov prvi susjed, a i cijelo mjesto od nekih sedamdeset stanovnika se skupilo, najviše stoga da daju podršku udovici jer pokojnika nitko zapravo nije poznavao. Tek rijetki su ga povremeno vidjeli da izlazi iz kuće,ali nitko nije nikada razmijenio ni riječ s njim. Potajno su ga zvali kućnom orhidejom Gospođe B. Sad ih je bilo pomalo stid zbog toga pa su pohrlili na pogreb džepova punih rupčićima. Gospođi B. nije zatrebao nijedan. Stajala je uznosito u crnoj haljini cvjetnog uzorka lica pokrivenog prozirnim crnim velom i posve spokojno slušala svećenika, kojem je prepustila i simbolično bacanje grumena zemlje na lijes. Potom se okrenula i otišla nesigurnim korakom. Gospodin D. je krenuo za njom gotovo nesvjestan svog postupka i zaustavio ju.
- Mogu li vam kako pomoći, upitao je.
- Otpratite me do kuće, škrto je prozborila i nastavila hodati.
- Sjećate se ovog mjesta?, tiho je upitao.
- Zar bi se trebala sjećati? Ubrzala je korak ne namjeravajući mu dati nikakav odgovor.
Gospođa B. ima blage crte lica, glatke i zaobljene obraze, kakve imaju prijazni ljudi, no njezine oči doimaju se poput mutne tamne baruštine koja čuva neku jezivu tajnu i koju ljudi zaobilaze u grču. Kutovi njezinih usana svijaju se prema bradi dajući joj podrugljiv izraz. Gospođa B. se nikada ne smije.
Trči kroz šumu, preskače šikare, koščate noge izranjavane trnjem i ubodima insekata spretno pronalaze satri puteljak. Bljeskovi sunca svakih par trenutaka probijaju modro-ljubičastu masnicu na nebu, još ne vidi jezera, stabla se nižu u besprijekorne redove i kada zastane otkucaji srca nadglasavaju krikove ptica.
- Imate lijepu kuću, reče Gospodin D. pokušavajući razbiti neugodnu tišinu.
- Da, odgovori Gospođa B.
- Sjednite. Spremit ću nam čaj. Vrzma se besprijekorno urednom kuhinjom vadeći lončiće i šalice s uzorkom ruže i paleći plinski štednjak. Gospodin D. primjećuje da je cijela kuća cvjetni oltar, počevši od tapeciranog namještaja preko tepiha pa sve do zavjesa. Šareni kaos kojim jedino Gospođa B. može vladati.
- Vaš suprug,…., tako je naglo otišao, reče Gospodin D. vadeći rupčić da obriše znoj sa čela.
- Da, odvrati Gospođa B. mirno.
- Sa šećerom ili bez?, upita potom.
- Sa šećerom molim. Očito joj je to bolna tema zaključi, neće se više miješati.
- Nikad ne pijem sa šećerom, reče ona žličicom prebirući po čaju.
- Čemu onda žličica?
- Da uposlim ruke. Kad ne radim u vrtu. Blagi smiješak joj prijeđe licem prvi put.
- Prekrasan je dan za moje orhideje, nastavi gledajući kroz prozor.
- Ne tako krasan za vašeg supruga, izleti mu.
- Oh, uzdahne Gospođa B., moj suprug nikad nije volio da ga se smeta dok počiva pa sigurno ne bi ni sad volio da ga spominjemo. Oči joj se suze i stegnu ga prodornim obručem hladnoće.
- Moram ići, hitro ustane Gospodin D. i počne navlačiti kaput. Tad osjeti ruku na ramenu i šapat od kojeg ga prođu trnci, ni sam ne zna da li od jeze ili ugode..
- Ostanite…, još malo…
Sjeda na odvaljeno deblo i zatvara oči pred neumoljivim zrakama. Kad ih otvori ljubičasti oblak se već razlio preko sunca i stvorio sumrak. Vjetar obavija drveće i šušti ispod lišća, žuri do jezera koje pak ostaje posve mirno kao da je netko zamrznuo sliku. Tada primijeti lelujanje smeđe kose na površini.
Gospodin D. jedini je neženja u selu. U mladosti su svi zbijali šale na njegov račun, ismijavali njegovu urođenu nespretnost, bježanje od svih žena u okrugu od desetak metara, povlačenje u knjige, smijali se od srca jer su vjerovali da će zbunjeni mladić prerasti tu fazu. Kad su shvatili da se to neće dogoditi i da su se sve djevojke u selu poudale, a on nikad nije kročio drugdje, prestali su. Šaptali su mu iza leđa tiho ga sažaljevali, duboko uvjereni da ima neku tajnu ljubav, da krije slomljeno srce ispod silne nespretnosti sa ženama. Promatrali su ga pokušavajući naći dokaz za svoje sumnje, ali nisu ništa pronašli i s vremenom je Gospodin D. pao u zaborav, postao još jedna figura pored koje su prolazili, kao kraj vrtnih patuljaka, bez zanimanja i pozdrava.
Gospođa B. je donijela album. Iznenadila ga je ta tipična ljudska gesta, prva koju je pokazala danas, točnije otkad je poznaje. Na prvoj stranici je velika crno-bijela fotografija nje same, djeluje kao mramorna božica nekog hrama. Na idućim stranicama također mnoštvo njezinih fotografija. Sve su slične, hladne i beživotne, lijepe na zastrašujući način, kao da nije slikano ljudsko biće već statua, toliko isklesana da je oživjela. Potom beskonačni nizovi fotografija njenog vrta. Svaki cvijet slikan je posebno, u boji i crno bijel. Potom jedna velika crno-bijela fotografija cijelog vrta, posljednja u albumu, tmurna i sablasna, čini vrt grobljem bijelih tjelesa. Gospodin D. okrene glavu i zavrti mu se. Zatraži čašu vode.
- Ni na jednoj slici nema nikoga doli vas i cvijeća!, izusti. Vaš muž? Prijateljice?
- Moj muž je mrzio fotografiranje. Prijateljice nemam. Sve što imam je u tom albumu.
- Nemoguće!, srdito uzvikne Gospodin D.
- Morate imati nešto ljudsko, toplo! Morate! Barem neku uspomenu!
Oči joj na tren zaiskre a potom zgasnu kao šibica na vjetru.
Oblaci su stvorili tamni neprobojni ogrtač spustivši se tik do stabala i površine jezera. Kosa nestane pod površinom i potom izroni lice djevojke, bijela točka u sumraku. Približi se da ju bolje promotri. Vrat, grudi, struk, bedra bjelasaju se između dvije sive podloge, sitnim koracima remeti mirnoću jezera, gleda u gustu šumu ni ne primjećujući ga. Sjeda na kamen i cijedi kosu. Potom obuhvati lice rukama i zadrhti. Ramena joj se počnu lagano tresti. Ponesen nestvarnošću prizora polako i nečujno joj se približi i začuje jecaje. Impulzivno skine svoju jaknu i položi joj na gola ramena. Ona se naglo okrene i prostrijeli ga pogledom.
- Mislio sam, promuca, da vam je hladno gospođice.
- Uhodiš me?! Svaki dan! I ona pisma na pragu,, tvoja su zar ne?
Potom se umiri i sažaljivom rezignacijom reče: Jadniče. Utisne poljubac u njegova dječačka usta a onda ga svom snagom gurne u jezero. Od zapanjenosti mu navru suze. Gleda ju kao se grohotom smije, nimalo ljudski, nimalo djevojački, ne prestaje, samo ga gleda i presavija se od smijeha.
- Jeli vam dobro gospodine?, protrese ga gospođa B.
- Oh, da, jeste jeste, samo sam se zanio razmišljanjem. Gdje smo ono stali?
- Pitali ste me jel' mi do nečeg stalo, reče Gopođa B. zagonetno. Kad bih vam rekla obezvrijedila bih to, zar ne? Usne joj se izviju u smiješak.
- Da, da svakako. Čujte moram ići gospođo. Bilo mi je drago. Još jednom moja sućut.
Izjurio je iz kuće. Već je pao mrak. Samo je vrt bio osvijetljen malim lampicama. Pogledao je u prozore Gospođe B. i vidio da je ugasila svjetlo. Sagnuo se i iščupao jednu orhideju.
Ujutro su ga probudili povici. Provirio je kroz prozor i ugledao mnoštvo mještana ispred kuće Gospođe B. Uzvici zgražanja izvukli su ga iz kuće u kućnom ogrtaču.
- Što se dogodilo?, upitao je jednog čovjeka.
- Vrt Gospođe B. Sve je uništeno. Iščupano. Gospođa ne želi izaći iz kuće.
Jedna žena je govorila: Taj vrt joj je značio sve, pogotovo otkad je sirotica izgubila muža! Koji monstrum je to učinio?!
Neki su se kleli da su čuli neljudski grohotan smijeh duboko u noć.
Probio se kroz gužvu i ušao u kuću. Okrenuta leđima Gospođa B. sjedila je pognute glave, ramena su joj se tresla i čuo je jecaje kad se približio. Položio joj je ruku na rame. Okrenula se i pogledala ga molećivo, oči su joj se prošarale smeđim crticama i zrcalile predaju.
Uzeo je štap, polako se okrenuo i otišao. Bacio je još jednom pogled na groblje orhideja i udaljio se sa smiješkom na licu.


INES


Bip, bip bip…nije prestajalo. Klonuo je prepuštajući se tom zvuku sa bojazni da postaje ovisan o njemu, kao i o sterilnosti zraka i tišini sobe u kojoj je ležala, blijeda i nepomična, već godinu dana. Prestao se nadati da će otvoriti oči, čak se pribojavao tog trenutka jer bi značio promjenu. Nije bio spreman za promjene trenutno.
Otvorio je vrata svog stana i zbacio sa sebe jaknu, a potom i ostatak odjeće. Nije si mogao priuštiti svakodnevno spaljivanje i kupovanje nove. Čudio se s kojom lakoćom provodi sate u bolnici, a čim ju napusti preplavi ga gađenje i nepodnošljivi zadah bolničke sobe, smrti koji svakom minutom puta do kuće postaje sve jači. Zapalio je cigaretu, uzeo pivo iz hladnjaka i legao u kadu puštajući mlaz vruće vode. To je bila prva faza opuštanja i nije pomagala. Ipak nije ju nikad preskakao. Druga faza bila je sažeta u dvije male zelene tablete za smirenje. Popio ih je i sjeo upalivši tv, čekajući da se osjećaj blaženstva razlije tijelom. Potom treća faza: bijeg. Odlazak Leoni.
„ Nekad grdim sebe. Znam da me i drugi prijekorno gledaju. Ako se ikada probudi reći će joj. Pričati će joj da sam nakon posjeta njoj svakodnevno odlazio u ovaj bar, tebi i pritom ignorirati činjenicu svakodnevnog posjeta, sati provedenih uz njenu postelju. Možda ću joj se zbog toga još i više zgaditi. Posjet njoj pa odlazak u bar. Ali ja se neću gristi zato, ne, gristi ću se zbog svog unutarnjeg stanja u koje srećom nitko ne može potpuno zaviriti. U protivnom bi otkrili da bolesno, u dubini svog bića uživam u tome što sam stisnuo pause i stavio život na čekanje. Zbog toga ću se ja gristi draga moja“, završio je govor teatralno kao i uvijek, otpuhujući dim, gledajući mimo nje, praznim i odsutnim pogledom.
Zvao ju je Ines. „ Vidiš koji sam ja poremećeni gad“, rekao joj je prvi put kad ju je tako oslovio. „ Zovem te njenim imenom. Sličiš joj, nemaš pojma koliko, ali to nije izlika.“
„ Nema veze“ , slegnula je ramenima i pokušala mu prići bliže. Plaćao joj je, a ona je navikla mehanički ispuniti dužnost. Odgurnuo ju je i potom se ispričao.
„ Znala sam. Nisi taj tip. Nekad žele samo razgovor. Ipak, vrijedilo je pokušati. Zgodan si barem, za razliku od većine.“
Nasmijao se protiv svoje volje. Otada su prijatelji. Premda ona mnogo šuti, on previše priča i to se doima poput kakve psihoterapije. Svejedno oboje to vole zvati prijateljstvom. Premda je ona pomalo zaljubljena u njega. Zna da on to ne primjećuje, nekako je woodyallenovski tip, zaokupljen sobom, sve se događa zbog njega, oko njega, njemu…,stanje njegove djevojke, njena pozornost, kao da je sve nestvarno ako on to ne izrazi kroz svoje osjećaje. Bilo je lako zaljubiti se u njega…i opasno. Nikad ju ne gleda u oči. Plati i ode, da bi se idući dan vratio u isto vrijeme. Tih par sati postali su jedini smisao njenog dana.Jednom ju je stresla pomisao da bi se rado zamijenila s Ines, bila satima izložena njegovom pogledu, pogledu kojeg je njoj uskraćivao. Da, htjela je biti Ines, ali ne samo šuplje ime koje je izgovarao nego tijelo koje je milovao pogledom i sjećanjem.
Smije se, on ju lovi po krevetu i padaju na pod hihoćući se poput dvoje tinejdžera. Gleda joj djetinje lice i krupne ozbiljne oči, ne dira ju, želi je samo gledati i to joj kaže. „ Gledati?“, nasmije se ona i povuče ga bliže sebi. „Ja tebe želim ljubiti. Odmah“. Sretan je, ne stigne ni razmišljati koliko, ne analizira osjećaje otkad je s njom, samo voli. Ines, Ines, Ines, nikad neće prestati izgovarati to ime, šapće joj dok je ljubi.
U posljednje vrijeme često se uhvati da je sat vremena zurio u prazno uvjeren da je prošlo pet minuta. Sjećanja ga gaze nemilice i sve više mu je rituala opuštanja potrebno da otupi. Naglo ga je nešto prebacilo iz tog polugodišnjeg vakuuma mehaničkih posjeta, rituala, odlazaka Leoni, počeo je osjećati intenzivnije nego ikad. Intenzivnije nego kad je saznao da je Ines pala u komu.
„Kako će se zvati naša djevojčica?“, veselo ga upita naslonjena na njegovo rame. Gledaju film, kojeg on u šali naziva ljigavim, neku romantičnu komediju kakve ona obožava. „ Zašto djevojčica“, upita ju i namigne dodavši „nema, djevojčice na pravim“. „Budalo“, gurne ga smijući se i rasprava završava poljupcem.
„Zvati će se Ines“, šapnuo je gledajući reprizu istog filma. Prvi put nakon dugo vremena osjetio je nadu. Probuditi će se. I on je spreman na to. Želi živjeti za nju, zbog nje i s njom.
„Probudit će se“, veselo govori Leoni.“ Leona, čuješ li me? Prvi put ju je nazvao njenim imenom. Ubod mržnje i nepodnošljive boli prostrujio joj je tijelom i nepomično i nijemo ga gleda. Zapazila je da ju je pogledao. Ovaj put kroz nju, ne pored nje. Kao da su njezine zjenice zrcala u kojima vidi Ines kako ustaje u bolničkoj haljini i hrli mu u zagrljaj. Čeka njezinu, Leoninu potvrdu. Ona šuti, stisnutih ustiju.
„Leona, dovraga! Što ti je?“
„Ne zovi me tako“, promrsi kroz zube. „I molim te da odeš, klijent mi stiže za pet minuta.“ Gleda ga kako ostavlja uobičajnu svotu i odlazi bez riječi.
Bip, bip, bip…“Ines, možeš otvoriti oči“, govori joj nagnut nad njom i ljubi joj lice. Nije distanciran, ne osjeća sterilnost, ne čuje aparat, vidi samo nju. Zove doktora da mu potvrdi probuđenu nadu.
„Žao mi je gospodine. U ovakvim slučajevima ne možemo znati. Može se probuditi za sat vremena, ili tjedan, godinu.“
„Ne“, šapće on sjedajući na stolicu, ne ne i ne, ponavlja…
Pobacao je sva sredstva za smirenje kad je stigao kući. Ne želi ništa da ga sputava u osjećaju. Želi ju osjećati, bez obzira na bol, makar u sjećanjima, dok se ne probudi. Odlučno je odbacio liječnikovu dijagnozu. Prene ga zvono na vratima. Prijateljima je odavno zatvorio vrata, neki su ga i sami napustili zbog okolnosti nesreće u kojoj je Ines stradala, roditelji su daleko i prestari za posjete, pa tko je onda, dovraga?! Razdraženo otvara vrata i potom šokirano izusti: „Leona“
„Nisi došao večeras, mislila sam da se ljutiš zbog prošlog puta, došla sam ti se ispričati. Jednom si mi ostavio posjetnicu, sjećaš se? Tako sam te pronašla. A i treba ti u društvo u takvim trenucima.“
Poželio je reći da trenuci traju godinu dana i da bi možda htio biti sam, ali prešutio je. „ Sjedni, hoćeš li nešto popiti?“, upita ju.
„Donijela sam bocu vina, ne dolazi se u posjet praznih ruku“, nasmije se.
Zatim se uozbilji i upita ga oprezno: „Nema promjene?“
„Nema. Ne znam otkud mi je došla ta nada, ali osjećam ju intezivno, možda sam budala. doktor kaže..
„Nisi“, prekine ga ona, samo ju voliš“
„Da, volim ju“, rezignirano reče i ispije čašu do dna. Ona mu natoči još.
„Pričaj mi o njoj. Bit će ti lakše izdržati teret sjećanja ako ih izbaciš iz sebe.“
„Volio sam ju. Zaista. Još je volim. Nisam čovjek koji to zna pokazati. Nekad se uhvatim u mjesecima potpune zaokupljenosti sobom, ali dok sam bio s njom nisam ni na tren mislio na sebe. Spašavala me od mene samog. Voljela me, voljela je život kao nitko kog sam poznavao. Taj dan, zastao je ispijajući vino i zatvorio oči. Taj dan, taj prokleti dan. Vozili smo se njezinom kabrioletu, popili smo oboje, ona malo više, pa sam ja vozio. Odvrnula je muziku do daske i pjevala. Ljubili smo se svako malo. Bio je kristalno lijep dan. Velike nesreće često nastanu usred takve čistoće i ljepote dana, velike sreće. U jednom trenu sam ju pogledao i tad se dogodilo, slučajno sam skrenuo u krivu traku, sudario se s kamionom i dalje je sve prešlo u tamu. Onesvijestio sam se i probudio u bolnici sa slomljenom nogom i par ogrebotina. A ona“, zašutio je i klonuo. Leona mu je položila ruku na rame. „Njezini roditelji i prijatelji me krive. Imaju pravo. Nije to zaslužila, nije mene zaslužila. Bio je već vidno pijan i Leona je vidjela suzu kako mu klizi niz obraz, a kada se zaustavila u uglu usne poljubila ga je. „Ines“, prošaptao je. Znala je da više neće imati takvu priliku. Krajičkom oka spazila je nijhovu fotografiju. Sličnost je bila frapantna. Stresla se, ali to ju nije omelo da ga nastavi ljubiti.
Probudio se mamuran na kauču i ogledao oko sebe. Mutno se prisjećao sinoćnje večeri i tad je spazio poruku na stolu. „Leona!“, viknuo je i hitro se obukao trčeći iz stana. Našao ju je u baru, uhvatio za ramena i protresao.
„Prestani“, viknula je pokušavajući se osloboditi njegovog stiska.
„Prokletnice! Iskoristila si me, napila, misliš da bi te taknuo da sam znao za sebe?! Gadiš mi se!“
Samo je šutjela. Pustio ju je i krenuo prema izlazu. Prije nego je izašao dodao je: „ Ne želim te nikada više vidjeti, ok?“
„Ok“, promrsila je. Otišao je.
Nije bila glupa. Znala je da je gotovo, ipak bila je zadovoljna činjenicom da ga je imala, na bilo koji način.
Idućeg dana su mu javili. Mozak joj je otkazao sve funkcije. Isključili su aparate. Nitko ga nije zvao da se oprosti od nje. Na sprovod nije otišao na kraju jer su ga nazvali njezini i pale su teške riječi, samo je šutio dajući im za pravo. Dane je provodio u bunilu, još nesvjestan činjenice da više nikad neće otići makar u bolnicu i gledati ju, biti uz nju. Dan nakon sprovoda se slomio, plakao je kao dijete, ležući na podu među njihovim fotografijama, njezinim stvarima koje je spremao u kutiju. Požalio je što je bacio sedative, a nije se mogao pomaknuti pa bilo koji drugi način samoubojstva nije bio moguć. Ne zna koliko je vremena prošlo dok je ležao raspadajući se u jecajima.
„Prošlo je deset mjeseci“, rekao je sam sebi, šetajući vrtom. Zamijenio je stan koji ga je suviše podsjećao na nju kućom u predgrađu. Počeo je kako tako funkcionirati, ali i dalje u samoći. Pisao je knjigu s autobiografskim motivima i tako je provodio dane. Jednog mu je popodneva zazvonio mobitel. Untoč nepoznatom broju javio se. „Leona je. Moramo se naći.“ Poklopila je prije nego je stigao išta reći. Nije ju želio vidjeti. Pomisao da je spavao s njom dva dana prije Inesine smrti grizla ga je svakodnevno. Međutim, znao je i da ga uopće nije zvala otada i da mora da je nešto važno kad se sad javlja.
„Leona“, uzdahnuo je. Žao mi je što sam se onako ponio. Nisi samo ti bila kriva.“
„Meni je žao“, rekla je tiho. Moja sućut, čula sam, ali nisam htjela zvati, ne bi bilo primjereno.“
„Hvala. Držim se“
„Ovo će biti teško, ali moram ti reći. Zato sam zvala“, uzdahnula je.
Nazvao ju je Ines. Nije bila njena djevojčica koju je željela imati s njim. Bila je samo njegova. Leona je zaključila da je najbolje prepustiti je njemu. Ines nije doživjela da ima kćer. Boljelo ga je u početku pri svakom pogledu na djevojčicu, ali odlučio je zatomiti bol i iskupiti se za sve, ublažiti grižnju savjesti brigom za to biće. Sličila je na Leonu. Leona na Ines. Odlučio je smatrati da djevojčica sliči na Ines. Izašao je u vrt noseći je u naručju i prvi put nakon dvije godine nasmijao se. Mala Ines mu je uzvratila gugutavim smijehom. Znao je da je već ovisan o tom zvuku.


BEZ ZAKLETVI


Nitko neće doći u posjet danas. Možda ni sutra. Boja je oguljena sa zidova, nekoć svježe plavkastih, zemlja u lončanicama izrovana ptičjim kljunovima, prosuta preko sitnih uvelih korijena nekog cvijeća kojem se više imena ni izgleda ne sjećam, ništa ne sugerira nov početak. Ostao je samo ovaj stol, okrugao masivni drveni stol, gol i oglodan, izbrazdan a netaknut, čvrst a oljušten, baš kao ja, i sasvim lijep u svojoj ružnoći i nezgrapnosti.
Volim prstom odmicati topli talog kave i željeti, željeti unedogled i beznadno, jednu, dvije, a ponekad i tri želje, ali ne više, nikad više od tri jer tu se magija prekida. Moj svijet više nije tako širok da ga rasporedim u tri želje. Teško mi je smisliti i jednu stoga stavljam šalicu u sudoper i puštam najjači mlaz da što prije ispere tragove pokušaja, da ostavi samo bjelinu keramike.
Kad se samo sjetim kako sam nekad voljela boje. Tada odlučiše neki čudni, ali izvjesni konci sudbine podariti mi raskoš bjeline. Jedina boja koja se ne nameće, ne opsjeda, ne opterećuje svojim prisutstvom, (ne)boja u koju možeš uroniti svim osjetilima i ako poželiš lako se izgubiti zauvijek.
Jednog jutra sletjela mi je ptica na prozor. Živa bića, uključujući doktore, sestre, vrapce, šišmiše, mrave naučila sam ignorirati, ali ova ptica bila je upornija od moje rezignacije, mirnog prijezira prema svemu što ne spada u mrtve predmete. A ništa nije činila. Samo je stajala pod očito pravim kutom svjetla, mislim da je svjetlo učinilo to pretapanje sirovih kontrasta boje tako nezemaljskim, mirnim, bez oštrih, oku neugodnih sudara. A možda i nije. Možda je jednostavno bila takva. Ista u svim okruženjima. Tako drukčija od mene. Nemoguće je vidjeti takvo što i vratiti se u okrilje bjeline.
Uzela sam telefon u namjeri da prekinem ovu prazninu koja me stisla u obruč iskrzanih isječaka uspomena, da potvrdim život još jednom nakon izlaska. Tada sam zastala. Nisam znala koji broj birati, čiji će me glas nakratko spasiti i nekom banalnom rečenicom vratiti u vrijeme kad nije bilo opreznih pogleda, zbunjenosti ni uzmicanja. Kada je strah pustošio neke tuđe obale. Nema više tih glasova. Pripadaju nekim nepoznatim osobama. Ipak, morala sam nekog čuti, osjetiti svoje postojanje na razuman način nakon svih osam godina lebdenja u opni iz koje me nitko nije mogao izvući ni kada sam je parala neljudskim krikovima i udarala umornim tijelom. Morala sam, makar nerazumnim postupkom.
Žena koja se javila imala je ugodan glas, topao, povjerljiv, onaj kojeg sam ja uvijek pokušavala postići u intimnim razgovorima s bliskim ljudima, ali iz mog grla izlazio je samo opor hrapavi zvuk. Vjerojatno je mirisala na cimet i vaniliju, možda su se oko nje vrzmala djeca, vukla je za pregaču prstima od marmelade, četiri su sata popodne, sigurno je iščekivala supruga koji će svakog trena doći s posla, olabaviti kravatu i poljubiti je kratko, s poštovanjem, kako se ljube supruge i majke, kako mene nikad nitko nije poljubio, a vrlo je vjerojatno da i neće…, oh kako sam htjela biti ta žena, taj glas poput topljene karamele, htjela sam taj obični život kojeg sam oduvijek prezirala.., htjela sam…
- Oprostite, tko je to?, upitala je s tračkom nemira u glasu.
- Nitko, nitko važan. Oprostite. Poklopila sam.
L. korača uz mene. Uz njega ne trebam zrcala, provjere ni dobročinitelje. Htjeli smo ići u New Orleans. L. je glazbenik, posljednji ljubitelj jazza u našem dosadnom svemiru, koji bi živoz položio u jedan savršeni zvuk klarineta i trublje, koji je u petnaestoj godini napisao oporuku da mu nakon smrti pepeo raspu niz rijeku Misissipi. Ponekad zbijam šale na njegov račun, ali predobro me poznaje, njegovi djetinji snovi nisu toliko čvrsti da prihvate i moje nesigurnosti, možemo se raspasti u svakom trenu, i Misissipi i knjige, sve je nekad tako daleko da se ubijam sarkazmom. L. to ne voli. Ohrabruje me da pišem. To je sve što imamo, kaže. Ako se jednom izgubimo, okrenemo drugim putovima, tada nismo vrijedni življenja, ni umiranja. Tada će poderati svoju oporuku. Nikad me više neće doći vidjeti. Bilo bi to kao da dolazimo jedno drugome na grob. Zakletva umjetnika. Prah, obični prah, kao mrvice kruha bačene proždrljivim golubovima, razletjeli papiri, pokidane žice najstarije lire.
L. gdje si sada? Gdje si kada nisi tamo, na tom „grobu“? Još poštujem zakletvu, neću te posjetiti L. Nisi ni ti mene ovih osam godina tamo i to je najljepši znak ljubavi, barem meni. Poslao si mi pismo. Prije pet godina. Još ga nisam otvorila. Strah me L. Strah me da će tamo ležati nešto što će prelomiti sadašnjost i prošlost i nikad se više neću tim mostom moći vratiti sebi, tebi, po još malo mrvica koje su nas hranile. Oprosti L.
- Strah me da nikad više neću voljeti. Ne platonski, nego zapravo, udisati nečiji miris, buditi se uz nekog, premda znam da ću uvijek bježati nakon prve šalice kave i nikad ne ukrstiti svoju četkicu s njegovom, ali ne pričam o zajedničkom životu, tek o osjećajima..razumiješ me?
- Da, klimnula je glavom moja cimerica, koju su trebali otpustiti prvog tjedna nakon što je došla. Bile su joj dvadeset i tri. Sada je u dvadesetšestoj. Znaju proći mjeseci da ne razgovaramo, samo se dotičemo pogledima, osjećamo istu prazninu i nedovoljnost riječi, opasnost riječi, kao da bi ponekad samo jedna slomila brane i izlile bi se iz koliko toliko sigurnog korita rezignacije bez sigurnosti da ćemo se ikada više skupiti na hrpu. Ponekad, pogotovo u posljednje vrijeme potpuno normalno razgovaramo, zaboravljamo gdje smo i sve se čini kao život. Čak i bez jutarnjih novina, odlaska na fakultet ili posao, bez kauča i zidnih slika, živimo kao i druge normalne osobe. Obećala sam ju posjetiti kad sam izlazila. Rekla je da će ona mene doći vidjeti. Sigurno, sto posto. Nadam se tome, seko. Voljela je kad sam ju tako zvala. Ona je jedinica, a ja nikad nisam imala sestru u svojoj vlastitoj.
Moja rođena sestra jednom me posjetila. Godinu dana nakon mog dolaska. Sjedile smo za stolom pod budnim okom medicinske sestre koja je valjda htjela vidjeti hoćemo li se počupati, sjedile i šutjele. Same na svijetu, majka se udala čim sam postala punoljetna, otac je prerano umro da bi ga moje sjećanje zabilježilo. Velika prazna kuća, skrivanje po hladnim sobama, bijeg, moji vječito razbacani papiri, njeni ljubavni romani koje sam kad sam bila izuzetno dobre volje ismijavala; sudarale smo se u toj sablasnoj kući kao dva zida i bježale svaka u jednu od pet soba, a ništa nam nije pripadalo, ništa nismo imale i svejedno nismo znale ili htjele imati jedna drugu. Nismo se mrzile. Nismo se ni voljele. Dvije potpuno paralelne linije krvi koje se nikad nisu spojile u jedan tok, dva lica koja se nikad nisu ogledala jedno u drugom usprkos nevjerojatnoj sličnosti. O kako sam željela voljeti svoju sestru. Tog sam ju dana upitala da li je ona željela voljeti meni. Pripisala je to pitanje mojoj bolesti i otišla zauvijek. Nakon toga sedam godina šutnje. Ništa naspram ostalih dvadeset i jednu koje nismo podijelile.
Svih ovih osam godina nisam se pogledala u zrcalu. U početku mi nisu dopuštali jer su me procijenili sucidalnom, a poslije nisam imala hrabrosti. Ušla sam u kupaonicu. Smiješno. Nikad nisam polagala puno pažnje na svoj izgled. Šišala sam se na muško čim bi kosa prekrila uši. Znala sam da nisam lijepa i nisam patila zbog toga. Lice je platno karaktera, govorila sam. Zato me bilo tako strah. Jer što je par bora naspram praznog platna? Otvorila sam oči. Nisam se iznenadila. Još su zrcalile prošlost, imena kojih više nema u mom svijetu, još su bile žive tamo negdje u starim zakletvama. Kosa je narasla poprilično, nasmijala sam se, čak sam izgledala kao pristojno žensko biće. Tek s pokojom boricom od mrštenja.
Imam dvadeset i osam godina a ništa se značajno nije promijenilo kao što sam to nekoć očekivala. Osim jednog. Ništa se ne može nastaviti, nema videorekordera koji bi presnimio loše dijelove i pustio snimku da se odvija dalje, život je stao, s akterima koji ga više ne mogu pokrenuti. To jedno bilo je ipak sve.
Izaći iz vlastite kuće, krenuti bilo kuda, nosilo je toliku odgovornost odjednom, radost i strah, moć i nemoć. Kamo? Mnogo se toga promijenilo, nova zdanja, drukčiji prolaznici, novi kafići. Kako da se stara ja snađe u tom vrtlogu? Trčala sam do obale, bježala od tog novonastalog života koji me nije trebao i sručila se na pijesak umorom starice. More je bilo isto, kao slika u koju uvijek iznova možeš uroniti i vratiti se istim putem sebi. Nije protjecalo kao rijeka, nije se mijenjalo, rušilo sve pred sobom, samo se ponekad povlačilo u sebe, ali za šest sati bilo je opet tu, odražavalo je red i spokoj. Za razliku od mene. Ja sam bila više nalik rijeci. Ali rijeke vole utjecati u more, tražiti svoj mir nakon svih strujanja, kamenja, drveća na putu. Vratila sam se kući. Trebala sam doći tu da to spoznam.
Izvadila sam L.-ovo pismo iz džepa. Već je bilo požutjelo, prinijela sam ga usnama, htjela prizvati sadržaj, ali činilo se strano, mrtvo. Otvorila sam omotnicu misleći da sam napokon spremna. More se povuklo, ostavilo me u tišini, izostali su i krikovi ptica, sve je stalo i počela sam čitati. Isprika.
U omotnici sam pronašla i njegovu oporuku petnaestogodišnjaka. U post scriptumu je napisao da ju ja poderem jer on nema snage.
Zakletva L. Zakletva. Postali smo prah. Komadići papira to neće potvrditi ni finalizirati. Svejedno je L. Ne ispričavaj se. Ne meni. Misissipi će i dalje teći, biti će još zaljubljenika u jazz, još djevojaka koje će sanjati svoje ime na naslovnici romana, možda boljih, možda većih, kojima neće trebati isprika, a ako i zatreba bit će iskrena. Pusti L. Na našim grobovima ne cvjetaju ruže. A to smo oduvijek znali, zar ne?
Pozvonila sam. Kuća u predgrađu, mirna oaza. Otvorila je vrata. Dotaknule smo ovlaš usnama obraze. Mirisala je na vaniliju.
- Sestro, uzdahnula je i zagrlila me. Nije se iskupila. Nisam ni ja. Ali kad odrasteš neke stvari imaju svoj red. To je ono čega se treba bojati na vrijeme.
- Šogore, klimnula sam.
- Hej, kako si?, tiho je upitao. Sestra me pogledala i s nelagodom promucala:
- Uđi, imamo puno toga ispričati jedna drugoj. Djeca su dotrčala i sakrila se iza njene pregače bojažljivo virkajući na mene.
- Pozdravite tetu, rekla im je moja sestra.
- Bok teta, promucali su nešto manje plašljivi.
- Bok, uzvratila sam nategnuvši osmijeh. Nikad nisam znala s djecom. Pogledala sam ju i mirno rekla:
- Ne. Mislim da nemamo o čemu razgovarati. Neke se stvari nikad ne mijenjaju. A i kada se promijene ne treba uvijek pričati o tome. Poljubila sam ju više dotaknuvši zrak kraj obraza i krenula. Tad sam se sjetila.
- Hej L. Ovo ti je ostalo kod mene. Pružila sam mu njegovu oporuku i otišla. Ne znam što je učinio s njom. Nisam pričekala ni njegov izraz lica.
Koračala sam u nepoznatom pravcu potpuno slobodna, svi su se konci tijekom razmrsavanja pokidali. Mogla sam što sam htjela. Nekada sam točno znala što je to. Pa sam dospjela gdje sam dospjela. Mislim da ću konačno ofarbati zidove i nanovo posaditi cvijeće. Možda ću jednom moći opet pisati. Ovoga puta bez zakletvi.

 

Copyright © by Tihana Gambiraža & Balkanski književni glasnik – BKG, 2007.

Nazad