VITOMIR PRKAČIN

Rođen 1971. u Zagrebu, gdje živi i radi. Osim što piše bavi se i fotografijom.
Prethodno objavljivao na www.knjigomat.com.

 

 

POEZIJA


ALI NE ZA TOBOM

ti si ničija
kao i zemlja
pa se za tebe vode krvavi ratovi

krećeš se kao i tvoja pravokutna sjena
uz rubove zgrada
i na uzici puštaš neobično crnog psa

u svojem sivilu
grad ti ne oprašta
tvoj nesebičan izlet u provinciju duše

sjećam se
tvoje srce ispod malih grudi
imalo je neobičan prizvuk

gazim te očima
kao slučajni prolaznik
i šutiram svoj kamen na ulici

čudesno stvarna
naša osnovano sumnjiva ljubav
završila je kod istražnog suca

sva u crnini odlaziš za uzicom s psom
i osvrčeš se u strahu od svoga repa
kao lisica koja je lukava jer zna da nema izgleda

nestaješ iza ugla
brid zgrade oštar je u stvarnosti
okrećem se i odlazim

ali ne za tobom

 

TEKTONSKA GLJIVA

jedino ja se nisam smijao
kada si posrnula niz stepenice
jedino ja
i tvoja mačja kičma
ne mareći za tvoje kristalne laktove
i zvonku statiku stubišta
dosad nije utvrđeno
da li si stvarno bila
silazila

zbunjena si
iako je bilo bolno
grizeš usne
čupaš nokte
ti si sam svoj Gestapo
dok tvoje tijelo te bezuvjetno voli
očajnički kao dijete majku bez majčinskog instikta
kažeš da nemam pravo
iako te milujem
po grudima
jednako nježno kao da su tvoje

zatvaraš vrata treskom
jer voliš buku
i katarzičnu jeku
svoga intimnog amifteatra
mada znaš da izolacija
u zidovima od knaufa
nije ona vuna u džemperu koji te pika

do astronomskih razmjera
prekrasno i zagonetno
tvoje nebesko tijelo je
još jedna inspiracija
za moje
teorije zavjere duše

kaži mi gdje si se to porezala?
imaš tako veliki ožiljak na malom prstu
tvoje bradavice su pakosne
kažeš da te bole
jer nemaš vremena na bacanje

ne moraš mi ništa reći
sve sam saznao iz tvog pokreta
kada si krenula prema meni
kroz gužvu
noseći svoju porculansku glavu u rukama
vidio sam ti po koraku
da si biće
koje hoda
zemljom
prema meni

kažnjena
u tupom kutu svoje kričave sobe
jedeš rižu s koljena
čučiš
gledaš
prolazim ti prstima kroz kosu
oštra je
ne znam zašto
ljubim te u vrat
poluglasno uzdišeš i zabadaš prste među moja rebra
tvoj struk započinje putanju plodnosti
kao u nekom arhaičnom ritualu
prinosimo svoja tijela kao žrtve
da udovoljimo one zle
bogove pohote
da bi ostala
ljubav
u tragovima
i navodnim znakovima

valjamo se po suhoj ispucanoj zemlji
natapamo je znojem
tražim ti epicentar
za stvarno jaki potres
širim ti noge
tražim neko jako poznato mjesto
sjediš na mojoj gljivi
ponikloj iz zemlje
iz spora strasti
dišemo u ritmu
naše stenjanje se rimuje
gledamo se očima
kao prvi put
njušim te zauvijek
i onda
kada te ne bude
bit ćeš poput mirisnog borića
na mom retrovizoru
dok ću juriti kroz mrak
s dugim svjetlima

hvataš se za grivu
kao gola djevojčica na konju
u strahu od propinjanja
uvijek ću kaskati za tobom
jer si divna
jer si žena
i jer to znaš

želim te imati
želim te nemati
mislim da ti dolaziš
tiho
kao rosa
noćima
i nestaješ
u predijelima moga svetog smisla

 

POSLJEDNJA SLIKA

Da sam barem dijete koje sam u tvojim očima
ne bi za sobom vukao
tešku kao sjenu
zvečavu vreću lanaca i rđavih snova
i moj glas
izgnan iz bunara nadubljih želja
ne bi spor i umoran bio

Da sam barem onaj isti kovrčavi, plavi dječak
koji sjedi na rubnom kamenu u osvit nevinosti i djetinstva
i da musav blaženo gledam u svetu daljinu
malim očima od velike nade
da se gutim u radosti svjetlucavih jutara
i da su moje suze bistre od rijetke boli
dok me sunčana ruka naivnosti blagosljivja
uvijek kad me budi

Da sam barem
napet luk i strijela u plamenu
i da sam dorastao onom koji te prezire i mrzi
(kojem širiš svoje noge kao ušće za rijeku ponornicu)
ne bi toliko okljevala da mi otvoriš
vrata provalije iz koje sam se popeo
i ne bi me po meni lijepila perje svoje kreposti
i šutila o suncu kao vračara pred Ikarom

A kad jednom
sva ta tvoja velika opsjena
što mi se je spremaš dati
kao konkvistador indijancu šareno ogledalce
(u zamjenu za tajnu obrednog čupanja srca)
zamre
i kad
ta tvoja panika koja hvata
sve kurve na samrti
(kao mungos najotrovniju kraljevsku kobru)
uskovitla suho lišće sa stabala najdubljeg korijenja
kad iz utrobe zemlje navru one stare vode
bit ćeš sijeda i stara
plovit ćeš na arci svoje čednosti
po crnoj vodi
i crna će golubica zobati crne masline
a duga će biti odsjaj u nafti tvoje neodlučnosti
kopna više neće biti
ni za brodolomce kakvi smo znali biti
na nebu će biti znaci
predskazanje kao u starim knjigama
u kojima su sjeme ispuštali na pustinjski pijesak
između nagih tijela svojih žena i škorpiona
muškarci koji su nosili halje

Pisano je:
po tamnoj vodi će hodati
čovjek
za ruku će voditi ženu
i ona će biti biti dijete
mjesec će biti aureola nad njihovim glavama
na crvenom nebu bit će ljubičaste zvijezde
i ribe će im cjelivati stoplala
i jegulje im se umiljato plesti oko nogu
a sunce će kopniti novi svijet

Da sam barem ono
što sam nekad bio
ono što mi prijekorno govoriš da jesam

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com/ ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online) COBISS.SR-ID 141175564 BKG 1 / 2008. Sveska 14.

Nazad