DARKO VRLAC

Darko Vrlac, rođen u Bjelovaru 1968. Živi posvuda… Objavljivao u Quorumu, Zarezu, Trećem trgu, zborniku Vrazova Ljubica i još kojekuda.
Neobjavljeni roman.
 
 
ONO U ŠTO SAM SIGURAN

Dati se nagovoriti na bilo što nakon samo dva piva.
Glupo je koristiti taksi ako je moguće ići na oblacima.
U nekoj divljoj podrumskoj rupi praviti se da živiš razmišljajući samo o jebanju i zabavi.
Najesti se, napiti i dobro provesti, zbuksati u džepove bar par litara tekile ili nekog finog vina, pod elegantna večernja odijela, nešto pikantnih sendviča, pečene janjetine, bar dvije kile i nešto kolača.
Do sutra.
Ne propuštati sezone gljiva ludara.
Ne propuštati, dakle, introspektivne faze.
Odnositi se sam sa sobom na najdublji način.
Uvijek mirno sačekati da privatni vozač iziđe prvi i galantno otvori vrata.
Nikada ne plaćati taksi uslugu u ime drugoga.
Ako dotični petlja po đepovima praveći se da je zaboravio novčanik zgodno je samo slegnuti ramenima i otužno ga pogledati čak iako taksist svojim iritirajućim pogledom ponad ledenog izvještaćenog osmjeha zuri u vlastito desno oko, čak i ako dotični to nevoljko pristane platiti u naturi, pa čak i ako mu dotični nakon svega pljune u lice i kaže;
- Evo ti napojnica.
Čak i ako dotični navali na toplu tekilu takvom silinom da okorjelog konobara svega prožmu trnci od kojih svaki za sebe dvaput ponovi;
- Polako, polako.
Prije svega neka lijepo ispriča kako mu se rođeni brat, već dobrano spaljen od heroina i sav razjeban od zakašnjele spoznaje da to nije njegov stil života, bacio s petog kata socrealističke zgrade preko puta parka Stara Trešnjevka, vjerojatno shrvan činjenicom da on nema baš takva muda i da nije faca kakvim se je želio smatrati.
I kad mu se nakon toga u zjenicama počnu zrcaliti govna to nije razlog da se čovijek dobro ne zabavi.
Dopustiti da te sumnjičavo odmjeravaju vlastitom tupošću.
Neka ti dođu glave sada, za pola sata ili kasnije; nakon javnog žvaljenja s onim menagerom telekomunikacija ili šlatanja punašne plavokose mlade dame koja nikako ne razumije zašto ne voliš filmove u kojima puštaju sladunjavi song kada se dvoje ševe.
U ševi nema ničeg sentimentalnog.
Vježbati volju praveći se da se ludo zabavljaš među hrpom napirlitanih pedera s kravatama oko vrata, obavezno u jednoj od poza koje predlažu domaće sapunice i sa aluvijalnim naslagama briljantina u kosi.
I fufice sa svojim blještavim imitacijama dijamanata kao jedinom konkurencijom niskama predivnih zubi koje su večeras služile više kao izložbeni eksponati nego kao nešto što pregriza grkljan, ako je to nužno, uokvireno najslađim osmjehom.
Nakon ispiranja sperme iz usnih šupljina svoj smisao pronalaze u napinjanju živaca i pijenju krvi.
Kleknuti na pod, hodati četveronoške i ugristi prvu nogu koja ti se nađe na putu tako da žrtva arlaukne od bola i da joj krv poteče.
Potom nasmiješen glavinjati gradom bez cilja.
Intenzivno razmišljati o načinu na koji se žene odnose prema vlastitom sjećanju.
Prema bilo kojem fragmentu sjećanja žena se odnosi zasebno i s punim kapacitetom emocija kao da je aktualan, kao da je stvaran, kao da je prisutan ovdje i sada.
Sa svakim fragmentom koji ona nosi u sjećanju ona neprestance ponovno opći i razvija odnos prema njemu.
Kroz njega raste i razvija se, jer odnos prema sjećanju može biti promjenjiv u beskonačnost, a točaka gledišta bezbroj.
Muškarci se sa sadašnjim trenutkom odnose poput nepopravljivih infantilaca i s lakoćom uspoređuju najbolji seksualni užitak s nenadjebivom ugodom grupnog pišanja u prirodi.
Ako se slućajno pojavi kakav kasnonoćni tramvaj treba ući u njega bez razmišljanja, sjesti i dopustiti mu da te odgmiže bilo gdje u vremenu i prostoru.
Zanesena mlada trudnica koja pogledom zahtjeva da ustaneš, smrdljiva babuskara sa svim svojim torbama čudnovatog sadržaja bali ti za vratom, podriguje, ruša se.
Kontrolori koji žicaju pare, mini drame u obliku izdrkavanja na mobitelu i na svima osuđenima na diobu zajedničkog prostora, usamljeni ljudi poznijih godina koji napeto iščekuju bilo kakav signal, bilo kakav događaj, incident, kako bi se nagurali u prvi plan i uvjerili sami sebe da postoje, ulične bande kao slućajni čopor u potrazi za bezimenom žrtvom.
Svi oni mogli bi lijepo spavati.
Noću se spava, zar ne?
Bijesno ustati ne mogavši podnijeti pritisak koji se vrši na guzicu i na moralni obzir, pa neka sjedne tko hoće.
Ustati, primiti se za rukohvat, odsutno gledati u mrak.
Osjetiti nježan dodir na svojoj ruci i čuti poluglasno – Hej.
O Sanja ne prestaje te iznenađivati.
Je li ona svjesna svoje ljupkosti?
Bi li ona bila sama sebi toliko ljupka kada bi se vidjela kao objekt.
Jedan slatki poljubac orednjeg intenziteta i relativno kratkog daha vremenskog rasprostiranja.
Osmijeh.
Biti sretan zbog njezine tople geste.
Pokušati joj prenijeti ideju o ljudskom ropstvu koja ti je upravo ovog trena pala na pamet.
Magisterij kao kao simbol još jedne pobjede društva nad pojedincem i, konačno, zaposlenje kao vrhunaravna zemaljska radost.
Zbog tebe je ovdje.
Traži te već čitavu vječnost koja se rasprostire u svim pravcima istovremeno poput sveobuhvatne tame.
U zadnje vrijeme često misli na tebe.
Sada je tu pred tobom.
Boji se za tebe.
Jednostavno je popustila porivu da te potraži i da ti kaže koliko te u stvari užasno treba, koliko te voli i koliko te želi.
Kao da te prije toga nije jednako tako odlučno napustila upravo kada ti je bila najpotrebnija.
A koliko si samo želio vjerovati da je njena odlučnost nešto što se treba amortizirati vlastitom popustljivošću u odlučnim trenucima zajedničkog života.
O kako si bio naivan nadajući se da će to barem donekle ublažiti njene menstrualne sindrome koji su tih dana u mjesecu vodili do bezrazložnog sukoba sa svijetom.
Zašto bi uostalom netko podnosio osobu koja po stanu vješa postere Majke Tereze, Orhana Pamuka i Nedjeljka Fabrija?
Za bilo koju obljetnicu pokloniti joj dvogodišnju pretplatu na nekakav kićeni list Jehovinih Svjedoka.
Ona neka za to bude zahvalna jer već duže vremena osjeća se progutanom od zjapeće unutrašnje praznine.
Vakuum, nedostatak svjesnosti o univerzalnom životu, uska specijalizacija i izdresiranost za samo tri identiteta (jedan javni, jedan privatni i jedan za roditelje), hendikepiranost za kreativnu slobodu zakržljalog duha.
I sve tako dok ne postaneš okljaštren za privatnost čitavim hordama Jehovinih Svjedoka.
Zbigecani, opranih bezličnih odijela i umova, prepuni potisnute mržnje prema neistomišljenicima.
Uzalud joj kasnije objašnjavaš da ona za njih lijepi veličinu vlastite duše, ona prepoznaje vlastite nesvjesne sadržaje projicirajući ih na van, ali to su sadržaji koji govore o ljepoti NJEZINE duše.
Ovdje nema pomoći.
Ne možeš pomoći nikome protiv njegove volje.
Ona je jednostavno pobjegla, nestala, sakrila se u uske procjepe iracionalnih fantazmi.
Zatim biti podstanar na periferiji grada kod nekog vjeroučitelja koji nikada nije čuo za Belu Hamvasa.
Osjetiš li kojim slućajem ruku na ramenu,
začuješ li iza sebe nekakvo mumljanje,
ukoliko je noć nezapaženo planula u dan, ili ukoliko je sunce svojim plamtećim jezikom dotaklo zoru,
ako se naslaziš na Črnomercu – tada znaj da si zajebao sve što je bilo moguće zajebati.
Ne miješati alkohol.
Zakoračiti u prvu birtiju koja te izvana privuće intenzivnim mirisom prve jutarnje kave, eksati dvije travarice, može i kava usput i lagano pješice kroz prve zrake sunca probijati se prema Srednjacima, prečacem uz neki smrdljivi potok koji kao da je sasvim smetnuo s uma mogućnost vijuganja, bar laganog odmaka od zacrtanog pravca, po uzoru na slavnije vode tekućice, ne bi li pogledu uzvišenog duha podario radost spoznaje kako pravac nije najkraći put koji spaja dvije točke.


ONO U ŠTO SAM SIGURAN II


Sparno subotnje popodne i sve je umuklo.
I ti u grad ulaziš tiho.
Da te nitko ne primjeti.
U potrazi za svojom desnom cipelom.
Otići ćete zajedno na pivu i čavrljati o tome kako se u ovom gradu nudi sve, ali ne i za svakoga i kako je čudesno to što u ponuđenome nema ništa što bi vam se svidjelo.
Uspjehom se smatra odgovarajući broj neodgovarajućeg modela što ne vrijedi u obrnutom pravcu.
Pun nam je kuirac kompromisa.
Spavat će kod Pjesnika, kaže, vadeći pritom neku rukom crtanu mapu na izgužvanoj salveti.
Jedna noga mu je nekoliko centimetara kraća pa mu je teško pronaći cipele.
Svi uostalom imaju bar jednu nogu kraću.
Nitko nema obje noge jednake dužine.
(To bi bilo smiješno .Nitko nije savršen.)
Priroda je nemilosrdna i nesavršena. Kaotična i bez smisla.
Gledaj ovu.
E to je ona na kraćoj nozi.
Vidiš kako je drugačije prnjava od ove na zdravoj nozi.
Njegova ideja je kob idenja.
Nešto poput Strijelca u podznaku ili antičkog Hermesa ili rimskog Merkura ili egipatskog Thota.
U obitelji je imao nekoliko šustera što, dakako ima veze sa idenjem.
U stvari cijeli se njegov životni usud svodi na idenje, povezivanje točke A sa točkom B i na probleme u vezi s tim.
On ne vozi auto. Ne da mu se, ne voli to, to mu je bez veze, dosadno. Teško mu je zamisliti da bi morao dadiljati nekom automobilu. Nije samo o robovanju riječ, već o totalnom preuzimanju kontrole nad životom i svime ostalime. Ne smiješ pit, ne smiješ se drogirat, moraš bit više manje naspavan i skoncentriran, moraš ga tankirati, prati, servisirati, inače to nema smisla, prava zabava za odrasle, proteza ličnosti, kontrola nad mnoštvom konja i pripadajući joj osjećaj moći, produžetak falusa, popunjavanje zjapeće unutarnje praznine, kazne za prebrzu vožnju, atavistički strah od pauka, hoćemo li odmah vaditi krv ili bi ste radije puhali u slamčicu, ropstvo jakoj mašini, socijalna pretpostavka, estetski prihvatljivo nužno zlo, i dalje djeve padaju na prinčeve, samo što ovi danas imaju više konja kako kaže Željka koja također pada na konje, prilagoditi brzinu molim, niste čitali novine u vožnji, pazite preko zebre jer cesta je puna vozača diletanata ili pijanih vozača, još toliko ih je pod stresom, droge mržnja ulica adrealin brzina – svi skupa jebiverti.
One ne vozi jer njegova je ideja kob idenja.
Kod Pjesnika sve je posloženo po crti.
Ovdje su zasigurno, sve do maloprije, Domaći kolo vodili i vile Rusalke i u djeliću sekunde sve doveli u savršen red i u trenu isparili, pritajili se u nevidljivom, ali osjetno prisutni.
Neurotikon.
Ako bi netko, kojim slućajem, prešao rukom po knjigama na polici primijetio bi da nema niti trunke prašine.
Otvorio ladicu jednu, drugu.
Onako barbarski; stan je prava kocka šećera, kako to neki vole reći, cukrena, baš takva da ti postane sasvom nevažno to što je dan od početka bio sjeban i kako je tekao dalje bilo je sve gore.
Popijete svaki još po jedan gemišt i složite se s tim da bez travuljine sve bu bezveze.
Bar jedan dim.
Dobro je što si se odavno skinuo s mobitela iz prostog razloga što nepogrešivo nudi osjećaj kakav otprilike ima pas na uzici.
Koji kurac si isključen, što se ne javljaš, gdje si bio u dva poslije podne, a gdje si sad, što radiš, imaš li love za posuditi ili za vratiti dug za dop koji sam ti dao kako bi ti se kurac uopće digao na onu nimfomanku iz Sesvetskog Kraljevca, jebi ga, nitko ti nije kriv što te je ona nadjebala, ni najjači stimulansi ne pomažu kada je u pitanju Anka ninfomanka, no? – kad će ta lova, jebo ti se pas s materom, uključi ga malo na vibru pa si draškaj klitić Ankić moja, a mi muški možemo si ga nabit ravno u guzicu dok svira Mala noćna muzika.
I nema gledanja crtića ak se ne napljugamo.
Za sto kuna dobio sam sramotno malo, ali nisam se previše brinuo zbog toga, ipak sam se na jedvite jade nadao da će smotak dobrog hašiša otvoriti vodoskoke u mojem biću ili bar poneku vrtnu prskalicu samo da čujem taj šum vode koja se širi zrakom u sitnim kapljicama i obrušava se dolje ravno pred vrtnog patuljka.
Popušiti nekoliko smotuljaka i izgubiti se tražeći vlastitog vrtnog patuljka koji zapravo živi u zabačenom dijelu usnulog grada.

Jedan je sat i deset minuta poslije ponoći, drugoga dana osmog mjeseca godine dvijetisuće i četvrte. Nakon dva džointa shvatiš da ti trava bolje paše od hašiša. Tvoji tekstovi mogli bi za sobom ostaviti smolasti trag crva sumnje u tvoju opsjednutost narkoticima. Kajgod. Upravo stvarnost je stvar opsjednutosti fiksacijom da nismo opsjednuti. I što bi ja sasd trebao? Mozart, Sibelius und company. Kutija keksa s čokoladnim prelivom, jedna vesela šarena rizla i u njoj zmotana biljčica moći.
Čašu špirita molim.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://www.balkanliteraryherald.com ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online) COBISS.SR-ID 141175564
BKG 2 / 2008. Sveska 15.

Nazad