FILIP ERCEG

Filip Erceg (1979.), rodio se u Slavonskom Brodu, osnovnu i srednju školu završio u Bjelovaru, a na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu diplomirao je politologiju. Sada je na poslijediplomskom doktorskom studiju iz filozofije na FF u Zagrebu. Od 2000. do 2004. godine član je uredništva "Hrvatske ljevice" i u to vrijeme bliski suradnik prof. dr. Stipe Šuvara. Piše pjesme, prozu, eseje. Objavljivao u raznim listovima i publikacijama. Jedan je od pokretača i glavnih urednika časopisa "Novi Plamen", lista za politička, društvena i kulturna pitanja. Član je upravnog odbora Zaklade "August Cesarec". Izdao je zbirku pjesama "Krvav povoj rane" i knjigu "Od socijalizma do pesimizma". Suradnik je Hrvatske književne enciklopedije Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža".
 

TKO TO KAŽE, TKO TO LAŽE DA JE GOLI OTOK KRLEŽINA IDEJA?


U tjedniku „Globus“, od 15. 02. 2008. godine, objavljen je intervju sa Jovom Kapičićem, generalom UDBE i jednim od organizatora logora Goli otok (taj intervju možete u celini vidjeti ovdje), koji na upit novinarke Slavice Lukić, znade li čija je ideja da logor za informbirovce bude baš Goli otok, odgovara: „Odluka o Golom otoku donesena je u razgovorima s Titom, ali ja u njima nisam sudjelovao. Znam samo da je ideja bila Krležina“. Novinarka očigledno ostaje zatečena, pa postavlja sljedeće pitanje: „Jeste li sigurni? Krleža nije bio u državnom aparatu, kako je mogao utjecati na takve odluke?“ – ali drug Kapičić se ne da smesti: „Da, ideja je Krležina, a nešto malo u tome je sudjelovao i kipar Antun Augustinčić. Ali, Krleža je bio Titov pravi intimus i sugerirao mu je da to bude Goli otok. Siguran sam u to, zapišite ga crvenim slovima. To nam je rekao Ranković…“.

Doista da čovjek ne povjeruje svojim vlastitim ušima: Goli otok je Krležina ideja, a da je Goli otok Krležina ideja, to nam Kapičić otkriva „iz treće ruke“, po onoj bapskoj „rekla – kazala“, jer tu „tajnu čuvanu 60 godina“ Kapičiću nije otkrio ni sam Krleža, pa čak ni Tito, koji je, eto, bio Krležin intimus, već drug Marko iliti Aleksandar Ranković, a i on to nije rekao samo njemu, nego „nama“. Dakle, da je Goli otok Krležina ideja, to je Kapičiću rekao njemu nadređeni Ranković, a nadređenom se mora vjerovati, i on je u to siguran, čak toliko da nam poručuje da to zapišemo crvenim slovima (zašto baš crvenim, a ne crnim ili žutim?).

Naravno, novine željne senzacionalizma, odmah su tu „tajnu čuvanu 60 godina“ izbacili na naslovnu stranicu, i preko fotografije Krleže i Tita (koji sjede jedno pored drugog i smiju se nekom dobro ispričanom vicu: vjerojatno vicu druga Kapičića) udarili naslov: GOLI OTOK JE KRLEŽINA IDEJA, dok pri dnu piše: „Jovo Kapičić, general UDBE, organizator zloglasnog logora“…samo da na trenutak ovdje zastanemo: dakle, ako je Goli otok zloglasni logor, onda je njegov ideolog zločinac! (Ovo je školski primjer tendencioznog i zlonamjernog novinarstva): „Krleža i Augustinčić predložili su Titu da Staljinove pristaše zatoči na pustom otoku i prisili ih da tucaju kamen“. Zanimljivo je, međutim, da su i jedan i drugi ideolog Golog otoka (na kojem su najviše stradali Srbi i Crnogorci, što njihovi nacionalisti konstantno ističu!) - Hrvati. I to Hrvati umjetnici! Jedan je književnik, kojem u Pavelićevoj NDH nije pala ni dlaka s glave, i koji, kao što znamo, nije htio otići u partizane, a drugi je kipar, koji će izraditi prvo portret poglavnika, a tek onda maršala, i prema tome? Prema „vatikansko – kominternovskoj“ teorije zavjere, tim kamufliranim Hrvatima nije bilo dosta što su Srbi u tolikom broju izginuli za vrijeme NDH, nego ih je trebalo još potući i poslije rata, i to samo zato što našoj pravoslavnoj „majčici Rusiji“ nisu htjeli okrenuti leđa. No, šalu na stranu. Kako na Goli otok gledaju srpski nacionalisti, jednako tako na Goli otok gledaju i hrvatski nacionalisti. I kod nas je Goli otok stratište, ali ne toliko srpskog ili crnogorskog naroda, koliko hrvatskog (najveće stratište odmah nakon Bleiburga!). Pa ako su već Krleža i Augustinčić za našu braću s onu stranu Drine „ustaše“, onda su ovdje za nas na „zapadnom Balkanu“, bizarni „jugo - komunisti“. Naime, hrvatskim nacionalistima, koji inače od devedesetih naovamo kljucaju po Krležinom liku i djelu kao crne vrane, ovaj intervju je sjeo kao kec na desetku. Tako naš dežurni domobran Milan Ivkošić, u svojoj „Tjednoj inventuri“ (Večernji list, 23. 02.), piše: „Krleža je bio apologet socijalizma i Tita, pa, dakle, i političke represije…Ako je, dakle, vjerojatno laž da je Goli otok Krležina zamisao, istina je da su pretpostavka i za Krležinu književnu diktaturu bili i taj i drugi politički zatvori“. Sve bolje do boljeg. Od Ivkošića sada saznajemo da je u Jugoslaviji postojala i Krležina književna diktatura! Njemu se čini sasvim logičnim, da je apologet socijalizma ujedno i apologet političke represije. (Kao da je zaboravio da je Krleža mnogim disidentima pružio utočište u svojem Leksikografskom zavodu, i da je možda i Titu savjetovao „Tuđmanu ne pakovati!“)

Bilo je očekivano da će ova „tajna čuvana 60 godina“ izazvati određene reakcije i u drugim medijima. U emisiji „Pola ure kulture“ od 19. 02., koja je jednim dijelom bila posvećena i tom intervjuu s Kapičićem, krležolog Velimir Visković kaže da mu je to tada, kada je pročitao izgledalo kao humoreska. Naime, Krleža je tih godina, kaže Visković, pripremao veliku izložbu jugoslavenskog srednjovjekovne umjetnosti u Parizu, a radio je i na pokretanju Jugoslavenske enciklopedije, i sigurno se nije zamarao s time gdje bi trebalo zatočiti informbirovce. Nema nikakve sumnje, da je Krleža bio pasionirani umjetnik, pjesnik sa senzibilitetom za ljudsku patnju, a kada znamo kakav je bio i njegov stav prema Staljinovim čistkama iz tridesetih godina i uopće prema totalitarizmu svih boja, onda nam ova izjava Jove Kapičića doista može zvučati samo kao humoreska. No, koliko je Kapičić vjerodostojan sugovornik, vidimo i po tome što on mrtvo – hladno konstatira da je on „najveća žrtva Golog otoka“, jer da jedino njega kojekakvi već godinama nazivaju dželatom. Možemo mu vjerovati da na Golom otoku zatočenicima „nisu vađene oči ni rezane uši“ (ovim aludira na Jasenovac!), ali je ipak vrhunski cinizam, kada zapovjednik tog logora izjavi kako je on njegova najveća žrtva. Ne znam, međutim, koliko mu možemo vjerovati kada i samouvjereno tvrdi da je Andrija Hebrang ipak izvršio samoubojstvo: „Da, ubio se, koliko god to Hrvati ne žele prihvatiti. Moj prijatelj Pavle Baljević bio je upravnik zatvora. Mile Milatović šef za zatvorenike, a ja šef Udbe. Pa valjda bi ja znao da je ubijen. Govorilo se da nije obješen za radijator, jer da u Glavnjači nema radijatora. Točno je da ih u staroj Glavnjači nema, ali on je bio u novoj, i tamo postoje radijatori.“. Inače, u tom intervjuu Kapičić nam otkriva još jednu „tajnu“, da je Davorjanka Paunović – Zdenka, Titova ljubavnica iz partizanskih dana (koju je poslije rata Tito sahranio u svom vrtu na Dedinju), bila njegova djevojka, sve dok mu je Tito nije preoteo…

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online) COBISS.SR-ID 141175564
BKG 2 / 2008. Sveska 15.

Nazad