MARKO IVIĆ

Marko Ivić pseudonim je hrvatskog pisca rođenog 1980. g u Dubrovniku. Apsolvent je komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radovi su mu objavljivani pod raznim pseudonimima u kulturnim časopisima u Hrvatskoj, a trenutno dovršava zbirku kratkih priča koje će ugledati svjetlo dana krajem 2008.g.
 

 

Kratka, kratka priča

Jučer je padala kiša. Nebo je poluoblačno. Još je vlažno. Ivan je na ulici kamenog grada.

Nigdje na svijetu mu se ne lijepi takva samoća: nalijećuća, nasrtljiva, nanošena vjetrom, bez prašine i ispunjena soli, kao tu: u ulici koja je ostarila, a u kojoj je sve bilo po starom.

Zalijetao se vjetar u njegovu glavu.

Promatrao je zidove tih vječno umirućih ulica i nalazio po njima zahrđale čavle; (u djetinjstvu ih je zbog neke igre s društvom kamenjima zabijao u fuge; nije znao jesu li to njihovi čavli).

Razbijeni, šuplji prozor otkrivao je tamu nijeme kuće: sjetio se jednog lica. Gledao je u unutrašnjost te kamene smrti. Ulica je bila pusta: tišina i škripa drvenih podova; u kućama koračaju starci ili pomiču stolice. Vjetar je opet naletio. Okrenuo se. I vjetar je bio star. Zabijao mu se u tijelo taj drug. Progledao je kroz zidove svih kuća ispred sebe i vid mu se izgubi u zanesenosti.

- Prolazim. - pomisli.

Samo ga je tu je mogla prožeti sva težina nestajanja; na tom mjestu njegova početka koje je kao neotvarana škrinja čuvalo tu daljinu, vraćalo mu natrag slike čiste vječnosti djetinjstva: fotografije uslikane, ukočene okom sretnog djeteta, pa sahranjene, vraćene u tu škrinju grada čekajući kao Lazar svoga Stvoritelja.

-Ustanite i živite! – izgovori naglas, no glas mu ne zazvuči dovoljno šaljivo.

(Sve radosti pamćenja mogu postati sablasti: ako im ne udahnete život iz groba izvlačite sretni leš. Možda je dobre stvari ponekad bolje zaboraviti.)

Okrenuo se. Vjetar nije zapuhao. Progledao je kroz zidove svih kuća ispred sebe i nekako se prokleto nasmiješi u lice Bogu. Napravi četiri koraka bez cilja. (54 godine sa ciljem.) Nije znao kud da šeta: nije zapravo ni trebao hodati, ukopao se na tom mjestu, ništa ga ne može zateći; u trenutku mu je ionako izranjala cjelina, vraćali su se k njemu svi detalji i rađao se polako mozaik tuge od sitnica prošle sreće.

Dugo ga nije bilo.

Vratio se kao Cinik.

I zarati sa Nevinim.

Hrabro.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online) COBISS.SR-ID 141175564
BKG 2 / 2008. Sveska 15.

Nazad