MUZAFER ČAUŠI

Postoje knjige koje uspijevaju da - sa preciznošću većom od one koju imaju istorijski zapisi - “uhvate” duh prošlog vremena. Te knjige žanra fikcije, kako katkada nazivamo prozu, uspijevaju da sačuvaju onaj miris, onaj ukus, onaj kolorit prošlog. Znamo da su istinite, jer sve u njima jeste onako kako i mi pamtimo. Postoje knjige koje nas navedu da mislimo: upravo ovako je bilo. Postoje knjige koje čitamo onako kako se odmotavaju uspomene, kao rolna filma koja se kotrlja niz brijeg: ne znamo šta dolazi sljedeće, ali kada dođe, sjećamo ga se u punom sjaju, u svakom detalju.

To je zato što te knjige otvaraju škrinju u kojoj je pohranjeno ono najdragocjenije iz prošlosti. A to, najdragocjenije, nećemo naći u arhivima koji čuvaju novinske naslove. Nećemo ga naći ni u istorijskim arhivima. Jer te dragocjenosti tiču se ljudske duše, svih njenih tajni koje često uspijevamo sakriti od drugih, ali i od sebe.

Ono što je bilo veće je od onoga što će biti. Svi živimo ka budućnosti, ali prošlost je naše istinsko blago. Postoje knjige koje čuvaju ključeve škrinje u kojoj je to blago pohranjeno. Knjige koje otvaraju tu škrinju, iz koje kao iz kakve dobre, vilinske sestre Pandorine kutije, na svjetlost dana pohrle, uzlete, svi oni valeri prošlosti, svi oni poljupci, suze, strepnje, drhtaji, sve ljubavi i svi rastanci, sve one stvari tako krhke i nevine, tako sklone uništenju da smo odlučili da ih sakrijemo od svijeta, koji kao buldožeri naših novih graditelja ruši sve pred sobom. Sakrili smo ih da ih sačuvamo: da ih ne izgaze, ne polome, na bace u blato.

Ima, kažem, takvih knjiga. Takve knjige volimo da čitamo. Takve knjige ne zaboravljamo. Takva knjiga je “Predstave subotom uveče” Muzafera Čaušija.

“Predstave subotom uveče” je, formalno, zbirka priča. Koja se može čitati i kao roman. Ona govori o jednom životu, od njegovih ranih dana, do vremena u kojem se polako počinju svoditi računi. Narator živi u proviciji, koju ne shvata kao kaznu, nego kao blagoslov. Mir i spokoj provincije on koristi da bi posmatrao. I bilježio. Sve one detalje života koji izmiču onima koji neprekidno nekamo žure. U danima koji su prividno uvijek isti, u šetnjama istim Pristanom, u pogledu na more sa uvijek iste skele, u susretima sa istim prijateljima, u kafama ispijenim u uvijek istim kafanama, u istim, sjetnim jesenima, burama koje zimi uvijek isto režu, u istim bučnim turistima i istim kišama bučnog juga koje ih na kraju ljeta tjera kući, u svom tom istom krije se bogatsvo ovoga svijeta. Između dva isto staje - čitav život. Čauši je jedan od onih pisaca koji to zna. On zna da nema potrebe za dalekim putovanjima, za egzotičnim prostorima i nečuvenim avanturama: lična odiseja svakoga čovjeka odvija se, zapravo, u njemu, a najveća avantura jeste upoznati sebe. Svi odlasci, sva lutanja, samo su bijeg od pravog putovanja – onoga ka samom sebi. Sve što ima da se vidi na ovome svijetu, vidim iz svoga sela, pisao je Pesoa.

Čaušijeve priče odišu mirnoćom i otmjenošću. Nema tu takozvanih velikih riječi, takozvanih velikih tema. One bi bile teret za nostalgičnu prozu koju on ispisuje. Nostalgija počiva na detaljima: i upravo u detaljima leži snaga Čaušijeve proze. I Bog je u detalju, kaže jedna izreka.

Prvi dio knjige natopljen je erosom, drugi dio je u sjeni tanatosa.
Priče o odrastanju, koje nalazimo u prvoj cjelini ove zbirke, desile su se prije, da tako kažem, mog vremena. I zreli dani ribarskoga života iz drugoga dijela knjige dolaze prije mojih zrelih dana. Stoga je jasno da generacijska bliskost nije razlog zbog kojega sam ih čitao sa uživanjem. Ali jeste druga vrsta bliskosti: ona koju osjećamo ka svakom dobro napisanom tekstu. Sve ono što je dobro napisano dio je ljepote ovoga svijeta. Iz tog entiteta ljepote ovaj svijet crpi svjetlost i toplotu: ljepota je za naše duše ono što je Sunce za Zemlju. Čaušijeva knjiga vraća nas na staru istinu koju svjedoči sva istorija književnosti: svaka je mladost ista. Ista je, ako ćemo pravo, i svaka starost. I doista: ničeg novog pod kapom nebeskom.

U svijetu u kojem je u zbiru sve uvijek isto, ponešto se ipak desi kao novo. Ko to ne razumije, ne razumije kompleksnost svijeta. Evo Muzafera Čaušija, i evo njegove knjige. Evo nečeg novog i za Ulcinj, koji dobija novog hroničara vještoga pera; evo nečeg novog i za Crnu Goru i za albansku književnost koje bi, obje, morale obratiti pažnju na ovog autora i njegov zreli, rafinirani, do sjaja ispolirani rukopis.

Andrej Nikolaidis

Originalni tekst ovdje

 

Čika Milovanova riznica

 

Nije mi bilo ni punih deset kada sam se definitivno opredijelio da kad porastem budem novinar. Da radim u trafici i kao čika Milovan prodajem novine.
Čekajući taj dan svakodnevno sam se vrijedno pripremao za budući posao pažljivo ispitujući i studirajući tri staklene strane trafike što su je tog septembra postavili taman preko puta moje zgrade. Zadnja strana sa koje se ulazilo bila je potpuno nezanimljiva, osim što je na njoj već poslije nekoliko dana osvanuo crtež neke raskrečene djevojke kojoj je pukotina među nogama sličila ježu. No, takvih je žvrljotina bilo na svakom zidu, a i moralo se dobro paziti da se ne nagazi na štogod smradno, pa iza kioska nisam ni zalazio.
Čika Milovan je već prvog dana sva stakla potpuno prekrio šarenim revijama, mrskim crnim novinama i pisanim i crtanim romanima, okačivši ih štipaljkama na zategnute špage. Od slike do slike, od naslova do naslova, ostavljao sam trag svog vrelog daha na staklima, želeći da pročitam i ono što je bilo najsitnijim slovima otštampano, upijajući likove stripova, razaznajući nazive serija.
Ja sam svakog petka kupovao Politikin zabavnik, to se znalo, to je moralo, imalo se - nemalo. Učiteljica je jednom na roditeljskom kazala da je Zabavnik korisna i vrlo poučna novina za dječiji uzrast, ali je istovremeno rekla da stripovi zatupljuju djecu, pa ih treba izbjegavati. Jako me to od nje začudilo i dijelom poljuljalo moje betonirano mišljenje da je ona najpametnije biće, možda ne u cijeloj državi, ali u gradu sigurno. Jer, posmatrao sam ljude oko sebe koji nikada u ruci nisu ni sekunde držali bilo kakav strip i nisam mogao da zaključim da su nešto mnogo pametni. Naprotiv, čitali su o nekakvim komitetima, rezolucijama i ekspozeima - sve je to pisalo u čika Milovanovim novinama na naslovnim stranama – a da si ih pitao kako se zove Fantomov konj - pojma nisu imali. A sve su druge konje znali napamet. Ja nikako nisam želio da na taj način budem pametan i rado sam se htio zatupljivati, samo da je imao ko da mi daje pare za sve te tajnovite i poželjne sveščice. Petkom sam bio prva nestrpljiva mušterija, prvi je Zabavnik sa gomile morao bio moj, ali je u nedjelji bilo još cijelih šest dana tokom kojih su redovno pristizali novi i novi naslovi.

Onog dana kada mi je čika Milovan grubo cuknuo u staklo, jer sam svoje lice sasvim priljubio uz izlog, postao mi je najmrskiji čovjek na svijetu. Bio mi je prilično mrzak i do tada, stvarno, jer je samo vikao i mirisao na rakiju, ali je ovo bila kulminacija. Najmrže mi je bilo kada sam ga petkom čekao po sat vremena dok se dovuče iz kafane Pod lozom, gdje je češće sjedio nego u trafici. Gunđao je što žurim, da nije šećer u vodi, preturao je nervozno tražeći moju novinu i obavezno bi je po malo izgužvao i iscijepao, grubo je čupajući sa dna bale. Izgubio je živce, svi su govorili, na nekom otoku, gdje je ostao najduže, dok je god to trajalo. ‘Morao je i tamo da čeka fajront, kao Pod lozom’ – čuo sam jednom teta Zadu što je čuvala mog malog komšiju Bucka. Meni nije bilo baš najjasnije o čemu se to radi, ali sam znao da nije normalan već samim tim što imajući takav izbor na raspolaganju, on uvijek bira samo naslovnu stranu ‚Politike’ i posljednje strane ‚Pobjede’. I stalno raspravlja o nekom Nato paktu koji nije ni primać jednom drugom, stalno se nadvikujući sa sagovornikom, tvrdeći da on to bolje zna, jer zaista niko nije načitan kao on, da je s novinama po cijeli dan.

- Mali, reci onoj tamo da nam donese dvije kafe i po rakiju, ovdje u kiosk – prvi put u životu čika Milovan mi se obratio lično i direktno. Ni sam ne znam kako sam pretrčao ulicu, a da me nije što sprštilo, nego je sreća da tada nije bilo mnogo auta. Bila je, zbilja, tu blizu, parkirana crna opštinska Volga, ali se ona nije mnogo vozila, nego je šofer Cufo glancao po cijeli dan.
Uletio sam u kafanu, prišao šanku i bez duše prenio narudžbu konobarici Hanifi, što joj je butka u mrežastoj čarapi potpuno sličila ćurećem batku koje su vazda imali u Vračaru pred novu godinu. Ljuljajući se kao lađa Hanifa je prešla preko puta i poslužila mušterije u trafici, pa se u povratku sazula kod lipe i dugo o travu otirala govno sa štikle, psujući nekim čudnim psovkama što sam ih tada prvi put čuo.

***

- E ovo je mnogo pametno učinjeo – komentarisala je Zada sa balkona – doveo je ovu djevojčuru iz kakvog usputnog ćumeza, dva put joj otac može bit. Sad se zaista usrećio.
- O, usrećiće se još mnozina, ja ti velim, ima tu što da čini više njih – dodala je Mika s prvog sprata, pa su se slatko smijale.

Popodnevnu smjenu u trafici preuzela je mlada, okrugla i nasmijana Rake, Milovanova nova žena. Onoj staroj se ionako traga nije znalo, jer je otišla mnogo prije nego joj se čovjek vratio sa tog otoka.
Rake je bila glasna, vesela i mnogo je voljela šampite, pa je Miftar iz slastičarne ‘Ohrid’ svako malo s onim svojim hitlerovskim brčićima i tacnom dolazio do nje. Sačekao bi da ona u dva zalogaja smaže još mlaku šampitu, smijao se i vidjelo se jasno da uživa gledajući njene mesnate i sočne usne, okrugle obraze i bradu s rupicom. Strpao bi pare u džep i odlazio, smijuljeći se putem kao budala i pričajući nešto sam sa sobom.
Šampita je i mene prvi put uvela u trafiku, kad me Rake zamolila da joj je donesem, jer je njen Slatki otputovao kući, u Makedoniju. Ponudila mi je parče i rekla da sjednem ako hoću. Nisam uzeo šampite, ali veću čast nije mi mogla ukazati, nego mi dozvoliti da sjednem na slog starih novina u tijesnoj, ušuškanoj trafici. S ove strane sve je bilo drugačije: i izlog, i maleni prozorčić i spoljašnji svijet što se nazirao između gusto izvješanih novina. Rake je gutala šampitu, a ja sadržaj kioska. Najednom se predamnom nalazilo svo bogatstvo ovog svijeta, sve sam stripove mogao dotaći, razgledati, omirisati…
Došao sam i narednog dana i stidljivo se uvukao u trafiku, a onda svakog sljedećeg. Rake mi se već i radovala, jer se smrtno dosađivala kada bi popodne nastupila opšta pustoš i kada je pred trafikom krstario samo milicioner Lale, tapkajući dlanom po pendreku. Kad god bi se pojavio onako krupan i plav kao Blek stena, ja bih lagano potonuo niže u moje gnijezdo od novina i sakrio bih lice stripom. Bio sam ubijeđen da se Lale stalno vrzma ovim dijelom grada jer još nije zaboravio sniježnu grudvu od prošle zime i da se još nada da ce naći onoga što ga je za vazda obrukao. Ja sam vidio ko je na njega gurnuo grudvu veću od svake lopte sa gornje terase pošte i činilo mi se da svi znaju da ja znam. Sniježna bomba ga je promašila, rasprsla se o beton tik pred njegovim nogama, ali se milicioner kao pokošen ispružio po trotoaru svom svojom dužinom i težinom. Skočili su ljudi, kvasili ga i trljali, jedva su ga povratili, pa kad su razumjeli da ga nije ništa pogodilo nego se prostro od straha, svi su popadali od smijeha. Tako je Lale pandur poginuo bez metka, tako mu je poginula reputacija, tako je postao predmet sprdnje čitava dva dana koliko je snijeg i trajao. Dva dana opšte pomame u mjestu kada su stari ko jedan polomili noge, mladi ruke, a glave su pogubili svi redom, ne želeći da išta propuste jer su znali da snijeg neće dugo.
Najviše sam volio da gledam poznata lica kada se sagnu pred malim prozorčićem od trafike, kada se smjerno poklone, pa možeš da vidiš jesu li skoro prali kosu, imaju li peruti, sijedih… izgledali su smiješno i jadno i baš mi je bilo drago što tako naopako prave kioske. Mali čika Avro, visok taman do otvora, poturio bi na njega svoje veliko dlakavo uvo iz kojeg su virile žice od slušnog aparata. Rake bi uvijek, vidjevši žice, toliko zagraktala da je siroti čovjek morao odskočiti sa zemlje. Zade je dolazila da iz Praktične žene izvadi mustru za heklanje, a Bimo, pisar u sudu, gledao je samo Čik i Zum reporter u izlogu. Jednom je Čik i kupio, pa ga je umotao u Pobjedu i otrčao bez osvrtanja.

Morao sam Raki da objašnjavam da Komandant Mark i Zagor Te Nej nisu jedno te isto, iako su obojica zgodni i mišićavi. Vođa Vukova sa Ontarija bori se za slobodu protiv Crvenih mundira, kazivao sam joj, a Duh sa sjekirom sa svakim ko ugrožava pravdu. Svejedno, rekla je, ona voli obojicu, a ne podnosi onoga Ripa Kirbija, jer je uštogljen i nosi naočare. Baš kad sam krenuo da branim Ripa, da joj sve potanko kažem o njemu, o njegovoj pronicljivosti i pameti, u trafiku je mrtav pijan upao Milovan. Nas dvoje nije ni pogledao, nego je otvorio ladicu i zgužvao gomilu para koje je strpao u džep. Mlada žena ga je uhvatila za ruku, pokušala da ga zadrži, čupala ga za rukav, ali se on otrgao i otišao brže nego je i došao. Rake je opsovala za njim, pa bijesno rekla da će mu ona pokazati. Iz ladice je pokupila svaku paru, zatim zadigla haljinu i gurnula ih u gaće. Sve sam vidio: lastiku od bijelih gaća vezanu u čvor, crveni trag što ih je ostavila na njenom mekom mesu trbuha i dlake oštre kao žica što su štrčale na sve strane. Ništa mi oku nije promaklo i odmah mi je naumpao naslov za moj nikad napisani roman ‚Njegovom oku ništa ne promiče’. Nekoliko puta sam počinjao da pišem o svevidećem tajnom agentu, ali bih uvijek sjutradan shvatio da sve to previše liči na strip što sam ga upravo čitao. Riješio sam da se pisanju posvetim kada jednom prestanem da čitam.

Lale je jedini kupovao filter Dijamant i to sam kod njega iskreno cijenio. Te su mi cigarete djelovale jako otmeno jer su sličile jednim stranim što su ih pušili samo pomorci. Nikako nisam podnosio Moravu i Zetu i u nekoliko navrata neki su me ljudi, što sam ih do tada poštovao, prilično razočarali, kupujući baš njih. Milicioner bi se svaki put naslonio na banak od kioska, virio bi kroz otvor i zasmijavao Raku, ispušivši najmanje tri cigare dok bi, napokon, platio svoj Dijamant. Znam da sam jednom pročitao kompletnog Mandraka i već se dohvatio Teksa Vilera, a on je još visio na izlogu. A kada je, jedne neradne nedjelje, zatekao nas nekoliko iz komšiluka gdje sjedimo na prag od kioska, grubo nas je istjerao:
- Silazi otale, brzo! Kakav je to način – sjedite li kući na trafiku!?
Nisam u kući imao trafiku da na njoj sjedim, ali da sam često na nju mislio – jesam. Znao sam stati kraj prozora, gledati izlog i bilježiti svaku promjenu na njemu. Bilo mi je, zato, neobično što u trafici jedne kišne večeri ne gori svijetlo i nimalo se nisam lijenio da u papučama siđem i pogledam. Mrak je, može neko da provali, da zapali, sve je to moglo - čitao sam da se to često događa. Prišao sam oprezno, nikoga nije bilo u blizini i ulica je bila pusta, a iz trafike su se čuli čudni zvuci. Prepao sam se i baš kad mi je naumpalo da treba potražiti Lala milicionera, zaškripala su vrata i iz trafike je, pritežući kaiš na pantalonama, iskočio upravo on! Nije me vidio, sakrio sam se iza Volge, disao nisam, krepao sam skroz. Izašla je za njim i Rake, pogledala brzo na sve strane, popravila kosu i žurno se uputila svojom uličicom uzbrdo.

***

Poslije nove godine danima je izlog trafike bio prekriven bijelim pakpapirom i velikim je slovima pisalo: POPIS. Zabavnik sam išao da kupujem kod Dode, skroz na Pijacu, jer on nikada nije zatvarao, a stripove sam posmatrao s čežnjom.
Sigurno je već bio i februar, jer je već počelo drugo polugođe, kada je moja trafika ponovo otvorena. Zatrčao sam se srećan, poželio sam i Raku da vidim, ali me u okviru prozorčića dočekalo skroz nepoznato lice neke mršave, crne žene koja mi je kao robot rekla: Izvol’te? Nisam ništa uzeo, ništa nisam ni odgovorio, samo sam se pokunjeno vratio na svoju stranu ulice.
Dani su prolazili. Zade je sa terase pričala o nekakvom Milovanovom manjku i nagađala hoće li baksuz stari opet u zatvor, a ja sam budno pratio nove trafikante i vrebao da uhvatim vole li rakiju ili šampite.


Tako je plakala Isidora

Onog časa kada je u ponedjeljak sa nastavnicom biologije kročila u naše odjeljenje sedmo jedan, svi dječaci su se nepovratno zaljubili u nju. Osim mene kome se to desilo još u subotu, kada sam je prvi put vidio. Kada sam njoj i njenom ocu pomagao da smjeste stvari u baba Miličinu sobicu.
Doselili su iz glavnog grada i dočekao ih je samo naš nastavnik likovnog koji je njenog oca znao još sa studija. Našao im je sobu u najbližem komšiluku moje babe, kod baba Milice koja nije imala nikakvu penziju i živjela je od izdavanja dva mala golubarnika, kako je voljela reći. Prethodni stanari su joj pobjegli s tri neplaćene kirije, pa je novi podstanar morao da joj izbroji svaku paru prije no što priviri u sobu. Mene je bilo malo stid kada je stala na prag i rekla da bez soldi nema ni koraka naprijed, a nastavnik likovnog se grdno ljutio. No, Beograđanin se samo slatko smijao i platio. Dao je i preko traženog i teatralno zakoračio u sobu baš kao da ulazi u dvorsku odaju.
- Samo je važno da prozor gleda na more i da jugo lupa o okna – veselo je rekao.
- A lupaće, ne boj se, bar ti toga ovdje neće falit. Svega ostalog hoće, vidjećeš, no ti, valjda, znaš što činiš – s neskrivenim prijekorom uzvratio mu je kolega ovdašnji.
Mala Beograđanka je izgubljeno gledala oko sebe, u niski plafon, u oguljene zidove, u rasklimani pod. Bojažljivo je ušla u sobu, grčevito držeći u rukama ogromnu torbu, ne znajući što bi s njom. Gurali smo se po skučenom prostoru između dva kreveta i ormara, a ja se petljao u želji da im pomognem, da budem dobar domaćin.

Dva sata ranije, od kad sam od moje babe načuo da u komšiluk stižu novi stanari, a od nastavnika likovnog da je djevojčica mojih godina, čekao sam ih. Ona će učiti u našoj školi, rekao je nastavnik, a njen će otac predavati likovno u srednjoj - sve je on već sredio.
Čim sam je ugledao kako izlazi iz crnog taksija barske registracije, znao sam da su sve moje dotadašnje velike ljubavi u tom trenutku kliznule koju skalu niže na ljestvici značaja u mom životu. Sve je izdvajalo od djevojčica koje sam poznavao: hod uspravnog ždrijebeta, vrat vitkog labuda, usta boje trešnje, oči crne višnje… te sam noći napisao pjesmu, koja mi se skockala odmah tu kod taksija. I njeno ime Isidora niko do tada nije znao. Osim mene, opet, koji sam nekoliko dana ranije u titogradskoj Nami, kupio najnoviju singl ploču Radeta Vučkovića ‘Tako je plakala Isidora’, što je postajala veliki hit. A ja sam, zapravo, kada me otac vodio kod kožnog ljekara zbog nekih fleka po rukama, tražio prodavnicu ‘Jugotona’ i najnovijeg Mikija Jevremovića sa ‘Ako jednom sretneš Mariju’, ali te ploče nigdje nije bilo. Sve se rasprodalo za tri dana, a “Isidora’ je tek bila stigla i rekli su mi da je strašna, pa sam kupio nju.
I u moj razred je stigla Isidora, Dora, Dorica, bijela, tanka, nježna, lakonoga, što je sve djevojčice užasno nervirala s crvenom maramom na glavi. Baš onom koju smo svi dječaci zadivljeno gledali i koja je još više isticala njenu svijetlu put. Na školskoj fotografiji tog septembra blještalo je samo njeno bijelo lice među crnpurastim osmjesima poslijeljetnjih cigančića.
Sjela je do mene, radosna što me vidi poznatog, iako smo kod baba Milice progovorili tek koju riječ. Bio sam ponosan, srećan i ustreptao, ali je i teško breme odgovornosti i dokazivanja palo na moja mršava pleća, što ih je majka često zabrinuto premjeravala očima i pokušavala da ih popravi odvratnim, gorkim beviplexom i jajetom mućenim sa šećerom. Sada sam cijelom društvu morao pokazati i dokazati da sam dorastao i izazovu velegradske cure i nije bilo vitamina i sirupa koje ne bih na iskap popio samo da uspijem. No, znao sam, nisam bio baš toliko naivan - Popaj sa svojim spanaćem bio je samo crtani lik i čarobnog napitka za moju muku u trgovini nije bilo.

Bilo je kasno ljeto i bilo je nepodnošljivo sjediti u školi, a plaža je bila odmah tu i more je bilo toplije nego ikad. Bježali smo sa časova, svi mi dječaci i samo dvije djevojčice. Jedna od njih uvijek je bila Dora, nije joj trebalo dva puta reći. Nagovarao sam je da plivamo do Gepa, hrabrio je da to nije mnogo, samo neka me prati… i bila je na Gepu prije mene. Dosadilo joj je da me čeka, zezala me, smijala mi se, nudila da mi pomogne, da me spasi da se ne udavim. Uspravila bi se, zatim, i mirno, kao sa stolice, skočila u more sa najviše stijene, do koje ja još nisam bio stig’o. Na glavu… Hodao sam po ivici starogradskog bedema, suvih usta i drhtavih nogu, ne usuđujući se da pogledam u ponor i Dora se divila mojoj hrabrosti. Onda se lako kao mačka uspela na taj isti bedem i plesala, lebdjela, letjela nad oštrim stijenama o koje se razbijalo more. Brinuo sam, strepio i bio do kraja siguran: niko na svijetu nije bio zaljubljeniji od mene!

Utrčala je u učionicu, prišla mi i usplahireno rekla da ništa ne pitam, samo da skinem svoju crvenu majicu, okrenula je leđa i s njih hitro strgla svoju bijelu. Zbunjen, navlačio sam je na svoje tjelo, a ona je već sjedila u klupi u mojoj novoj crvenoj ‚Alhos’ majici, što mi je ujna donijela iz Sarajeva.
S razrednim starješinom među nas je polulud, izbezumljen od ljutnje, uletio Profesor, naš omiljeni lik sa plaže. Po cijeli dan je taj penzionisani profesor, Dorin sugrađanin, ležao na pijesku, na svom ogromnom dušeku visokom kao dva obična i sunčao svoja isto tako ogromna muda što su kuljala iz gaća na sve strane. Uživali smo da mu izdušujemo dušek i bili smo se jako izvještili prikradanju i nečujnom vađenju čepa. Profesor bi najednom potonuo, našao bi se na tvrdom pijesku, a predstava što je zatim slijedila uljepšavala je kraj našeg ljeta.
Dora je vidjela da je za nama stigao do škole i čula da traži ‚onoga u crvenoj majici’, onoga što ga najviše nervira i da kazuje direktoru da je ‚banda’ ušla baš u ‚onu’ učionicu. Sada nas je zagledao kao njemački SS oficir beogradske ilegalce u ‚Otpisanim’, išao od jednog do drugog dječaka i uzimao mu mjeru. Stao je predamnom, gledao me, njuškao, mirisao i samo sam čekao da me kao lav oliže svojim velikim, rapavim jezikom, ali je ipak pošao dalje. I odmah se vratio i opet me zagledao, škiljio očima i nervozno promrmljao da baš ličim, ali nemam crvenu majicu! Urlik trijumfa i oduševljenja prolomio se školom i bližom okolinom kada je Profesor neobavljena posla napuštao razred. Razredni starješina nas je samo pokosio očima i prosiktao da će nam on pokazati naše majice. I crvene i bijele.
Isidora je bila junak škole, svi su se dječaci dodatno - ako je to ikako bilo moguće - u nju zaljubili, a i djevojčice su je, konačno, prihvatile. U njenoj majici, u klupi do nje, sjedio je dječak što je tog kasnog oktobarskog ljeta bio najzaljubljenije biće na planeti Zemlji, koja je ravnodušno pičila svemirom, vrteći se neumorno, kao blesava...

- Ovi su ti moji stanari, čini mi se, malo ćaknuti – pričala je baba Milica mojoj babi, a moje naćuljene antene hvatale svaku riječ – on ti ustane u devet zora i ide da se banja u more, a ova se mala po dva sata nešto peči i maše rukama i nogama pred ogledalom. Navije onu muziku što je puštaju na televiziji kad umre neki glavar, pa ti u nekakvoj mrčo suknjici sve mlati i vrti nogama. Otac joj dođe mokar i pokupi one svoje drangulije i ide u borove da šara neke đavole. A kad god ih pitam o ženi, majci, ima li je, đe je, bježe i vrdaju, prave se gluvi i obrću priču.
Znao sam, pričala mi je Dora, da je u Beogradu išla u baletsku školu, ali nije pominjala da i ovdje vježba i to još u zoru. Sad sam shvatio zašto se svijetlo u njenoj sobi rano gasi – otac i ona su najranije ustajali, ali i prvi odlazili na spavanje.

Riješio sam da je na Bibinom rođendanu konačno poljubim. Plesaćemo i neko će, kao i uvijek, zamračiti prozore i ja tu priliku ne smijem propustiti, jer nisam više mogao da živim u toj i takvoj neizvjesnosti: da li mi je cura ili nije? Svi su mislili da jeste, ponekad bih to pomislio i ja, ali bi tek poljubac, pravi, bio pečat koji bi za vazda ovjerio da smo nešto mnogo više od običnih školskih drugara. Ponio sam sobom, osim poklona, i ploču s pjesmom o Isidori, a ‚Mariju’ i ‘Romanu’ imala je Biba, pa je zabava slobodno mogla da počne. Majka joj je pošla u komšiluk, a otac u lov i kuća je cijela bila naša. Došlo je sedam dječaka i devet djevojčica, ali se meni napunila soba tek kad je u nju stupila Dorica. Bila je u maloj baletskoj suknjici, a kosa joj je bila vezana velikom, bijelom mašnom što je ličila na sniježnog leptira. Ozračila je zatamnjenu sobu, upalilo se svijetlo ili su to samo zasijale naše oči, ne znam više, ali je u trenu nestao mrak, to ljubljeno tajanstvo mraka, koje smo željeli, koje smo sanjali, koje je mamilo, kojeg smo se bojali…
Biba je neprestalo trčala po kući i s peškirom razgrtala miris duvanskog dima, vina i piva, (‘ubiće me majka’) što su pod džemperima unesena. Pio sam Rubinov Royal, poluslatko dezertno vino - pisalo je na etiketi, i u sebe sam, stresajući se, žurno nalio prvu čašu. Druga je bila laka i slatka, preslatka, pa sam se čudio što piše da je to vino poluslatko, kad je bilo sasvim slatko. I primamljivo, i neodoljivo, i plavilo me toplinom, i rušilo mi granice, i otvaralo mi prozore, i mutilo mi vidik…
Gledao sam Isidoru kako igra, kako leti po sobi ne dodirujući tle, kao da je pod njenim nogama nevidljiva paukova mreža ili je nose anđeoska krila što ih moje oči ne mogu vidjeti, ali znao sam, bio siguran: samo anđeli mogu tako!
Već sam se duboko topio u vinu, a na mom krhkom ramenu razlila se Isidora. Plesali smo, Rade je pjevao o njenom plaču ‘kad smo se rastali tamo na obali mora’ i moje su usne dotakle njen obraz. Bio je vlažan i slan. Trgao sam se iznenađen i sreo njene uplakane oči. Pogledala me tužno – nisam ni pomišljao da i ona to može – krenula je nešto da kaže, zagrcnula se, briznula u plač i istrčala iz sobe. Bio sam zbunjen, smuvan od vina i njenog mirisa, a ljut i uvrijeđen što me tako pred svima napustila. Čuo sam zlurado podsmjehivanje društva koje nije znalo što od sebe čini, prateći nas dvoje.
Sjeo sam, dohvatio bocu i bez mjere sipao u suvo grlo i bez lijeka ispolivao novi džemper boje bijele kafe, što ga je mama plela čitav mjesec dana, jer nikako nije znala da uglavi rukave. U zadnji čas stigao sam do dvorišta i izbjegao da nagrdim Bibinu kuću, pa sam se dušom dijelio nad cvijećem njene majke. Povraćao sam sve crveno i mislio da je došao kraj mog kratkog i tužnog života. S mukom sam podigao glavu želeći da glasno ostavim poruku da neću nikakvo cvijeće i patetične govore, nego da me na posljednji put prati samo pjesma o Isidori. Zaustio sam, ali su mi grlo i usta bili odvratno kiseli i riječ nije polazila. Otvaralo mi se lagano pred očima, gledao sam oko sebe i vidio: Isidora je sjedila na klupi ispred mene, gledala u more i tiho plakala. Prišao sam i sjeo do nje, ćutao i molio Boga da nije vidjela kako povraćam.

Sve smo se rijeđe družili poslije nastave, a i u školi je bila nevesela i zamišljena. Bio sam ubijeđen da je to uticaj jeseni i kiše, jer znao sam priču da jugo neke ljude strašno mijenja. A jesen je bila sva siva i mokra i talasi su nas konačno istjerali s plaže.

- Reče li mi ti da ‘oće sobu za godinu dana, a? – ljuto je baba Milica propitivala nastavnika likovnog, k’o siroto malo đače – što je sad ovo, ‘oće da idu i đe ću ja sad usred zime nać druge, a? E, e, boli tebe puno, sito ti je prkno, plata, prodaješ slike, a ja?
Umro sam, disao nisam u babinom predsoblju, samo su mi se uši raširile kao listovi adama što je rastao tu, u četvrtastoj limenoj kanti s etiketom kravljeg sira iz Osijeka.
- Što ću ja, jadan, ko da me neko nešto pitao. Molio me, prijatelji smo i kolege, da mu nađem smještaj, posao i sve sam učinio – u čudu se našao nastavnik. - A, bogami sam znao da će ovako da se završi. Nije mala više mogla da izdrži bez majke, nazvala je telefonom, kazala joj gdje je i sad ona dolazi po nju. Sad, u ove dva dana, a ide i on – što će ovdje sam?! Oni su ti se, Mile moja, ovdje bili sakrili, pobjegli. Mala je po razvodu pripala majci, pa prvi put kad se na nju naljutila rekla je ocu da hoće da bude sa njim. Njemu ti je malo trebalo, ‘em je voli do neba, ‘em je lak u glavu za svakojake blesavluke i stigli su ovdje…

Zakleo bih se da je onaj isti crni taksi iz Bara pred babinu kuću doveo i lijepu, visoku ženu u bundi i tamnim naočarima. Isidora je čekala, potrčala joj je u susret i u njenom zagrljaju ostala, činilo mi se, pola dana. Prišao je i otac, zagrlio ih obje i tako su smiješno spetljani stajali, mrmljali i plakali na sred baba Milicinog dvorišta, a dvije babe, ja i nastavnik sjedili na širokom kamenom pragu i buljili u njih.
Sjutradan je Isidora došla u razred i sa svima se ljubazno pozdravila, a meni je rekla da ćemo se rastati ‘tamo’, kad popodne bude kretala na put.
Nisam popodne bio ‘tamo’, nisam htio da se rastajem sa njom i nikad poslije nisam vidio Isidoru. Baba mi je sjutradan rekla da sam baš bezobrazan i da je sirota djevojčica plačući ušla u auto, jedva su je ugurali da ne zakasne. Nije htjela da putuje, a da se ne oprosti od mene i mnogo je, baš mnogo, plakala.
Pa što, mislio sam, vrlo važno, plakala pa prestala, čudna mi čuda, sve djevojčice plaču … istrčao sam iz kuće i bez osvrtanja stigao do bedema na kome sam sa Doricom svakodnevno sjedio. Suze su se slivale niz uglačani kamen ravno u more i golim se okom moglo vidjeti – da je samo nekog bilo da to gleda – kako more narasta, kako nadolazi plima. A moji su naivni drugari, glupani obični, čvrsto vjerovali da plima nastaje usljed uticaja Mjeseca i sličnih budalaština.


Amir S. u kandžama komšiluka

Te prve noći u Razijinoj kući, u tuđoj sobi, u tuđoj postelji, nije ni oka sklopio. Zurio je u tavan, pratio okom pukotine po njemu i plakalo mu se. Sve se jasno vidjelo iako je bila noć, iako je svijetlo u sobi bilo ugašeno mogao je gledati u tužne oči srne i jelena zidu naspram njegovog kreveta.
Ustao je, razmakao zavjesu i zagledao se u dvorište što se zgučilo i stislo između tri kuće, stare i ruševne. Na sred dvorišta, prekrivenog kaldrmom, sa grane oraha visila je velika sijalica, bacala svjetlost baš na njegov prozor i skupljala sve mušice što ih je na svijetu bilo.
Mislio je na svoju kuću, na svoj krevet, na svoje društvo, na bivšu školu. Lako je bilo odlučiti da se školovanje nastavi u velikom gradu kada je to bilo daleko, kada je pomisao na Sarajevo bila samo Baščaršija i njeni opojni mirisi, Vrelo Bosne i Aleja, Bijelo Dugme i Indexi... Sad je ovdje trebao ići u školu gdje nikoga ne poznaje, vraćati se u kuću koja mu je tuđa, misliti na hranu, na čiste čarape i gaće. Znao je da će ponekad da se kašlje, da se ima temperatura i proliv... trebalo je ovdje da se živi.
Otac nije ostao da noći kod teta Razije, iako ga je molila i preklinjala.
- Za malog ne brini, to je sad moje dijete. Sto godina još da živim ne bih vam se odužila za sve što ste vi za rahmetliju i mene činili - rekla mu je Razija prateći ga do kapije. On joj je pružio ruku, zahvalio se i zatim jako zagrlio Amira, stisnuo ga kao nikada do tada. Amiru se učinilo kao da se otac malo i zagrcnuo dok mu je govorio da bude dobar, da dobro uči i da se čuva

Teta Raziju je znao od malena. Svakog ljeta je po mjesec dana sa svojim Akifom provodila kod njih, na moru. Toliko su se sa njima zbližili da ih već odavno nisu dočekivali kao turiste, već kao rod rođeni. Samo se jedna sofra prostirala, ponekad su zajedno išli na plažu, a svake su večeri do kasno u noć, u dvorištu pod lozom, vodili duge i duge razgovore.
Smjestila ga je u sobu u prizemlju, kraj samih ulaznih vrata. Ispod stepeništa što je vodilo do ostale dvije Razijine sobe na spratu, nalazila se mala banja i do nje šupa. Soba je bila velika i na sred nje bio je prostrijet teški šareni ćilim, a golu sijalicu mogao je dotaći glavom. Na prozoru niskom i uskom bile su gvozdene rešetke, a na njegovom pragu dvije kantice od marmalade u kojima je rastao bosiok. ‘U zatvoru sam, a napolje je prokleta avlija, isto zatvor, nema mi spasa’, mislio je zagledan kroz prozor, sjećajući se školske lektire i stiskao se da iz njega ne provali more suza, što su spremno, kraj očnih kapaka, čekale.

Prvo Amirovo sarajevsko jutro osvanulo je maglovito, ali je sunce brzo prevladalo i obećavalo lijep septembarski dan. Ležao je budan, pokriven do grla i nije znao što da radi. U školu ide tek poslijepodne i nema baš nikakvih obaveza. Čekao je da ga teta Razija pozove, da popije čaj ili šolju mlijeka, kao što je naučio kod kuće.
- Jesi li mi se naspavao, momčino? – bila je vesela i orna sa stepeništa – hajde, bolan, gore, mi već pola sata kahvenišemo.
Obukao se i umio i krenuo se stidljivo i s nelagodom penjati stepenicama, pa je na pola njih zastao i slušao. Razija je nekome glasno pričala kako je godinama kod njegovih roditelja, sa svojim rahmetli Akifom, provodila ljeta. Muž je svojoj zaduhi tražio lijeka šetajući borovom šumom uz more, a ona je na najlon plaži molila Boga, sunce i sumpornu vodu da joj poklone dijete, što je za njim gorila i pregorila
- I Akifove gaće sam tri put oko stijene u moru pronosala, kako su me učili, i pržila se po cijeli dan na božijoj zvijezdi, i sumpornu vodu gadnu pila i ništa – čuo je Raziju kako uzdiše…
- Trebao je, Rozi bona, tebe Akif da svaki dan dobro napuca, pa da vidiš - kakvo more i bakrači – raskalašno se smijala gošća.
- Pi, rospijo, samo ti je to na pameti – smijala se i Razija.
Kada je kasnije upoznao komšiluk, Amir je vidio da Semra, komšinica iz susjedne, Dedine kuće, nikada nije mogla naljutiti Rozi, kako je šeretski zvala. Razija je voljela i sve joj praštala, njoj, najmanje dvije decenije, mlađoj.
Pio je mlijeko, nudile su ga kafom i duvanom, Semra ga je veselo propitivala o školi, o svemu, ima i ona rođaka studenta, lijep momak, kao i Amir. ‘Vid’ mu oka, bona, vidi ga, pola Saraj’va će okrenut ovo tvoje dijete’ , smijala se i podbadala Raziju. Amir je postiđen nestrpljivo čekao da komšinica ode, samo mu je još ona falila, kao da mu nije dosta svoje muke...

Treće dva srednje usmjerene škole, zubotehnički smjer, bilo je lijepo i složno odjeljenje. Djevojke i dječaci iz grada, sa svojim forama i fazonima i svi se među sobom dobro znaju, a samo je on novi i to iz daleka. Iz škole je žurio kući, govorio da je gladan, da jedva čeka da večera, a u stvari bježao je u samoću svoje sobe, u sklonište od nepoznatih i tuđih. ‚Ne pripadam ja ovdje’, mislio je dok je Raziji odgovarao da ne može uveče izaći s društvom jer mora mnogo da uči. Jasna, slatka mala plavušica u klupi do njegove, pozvala ga je na rođendan, svi će iz razreda biti tu, pravi će dernek biti, stari su joj u vikendici, merak, pive vagon... Nije otišao, bojao se svojih novih, možda demode, cipela, plašio se svog akcenta, ne razumiju njegove šale, a on najčešće ne zna o čemu pričaju i čemu se toliko do besvjesti smiju...
Prozor, njegov pogled u dvorište, u taj mali svijet – jedini koji je ovdje već dobro znao - bio je mjesto kraj kojeg je najčešće živio svoju samoću. Teta Razijine pite i dolme, hurmašice i kadaif, Dedino vječito kuckanje dlijetom i čekićem i namćorasto mrmljanje, Semrino pjevanje i cijelodnevno pretrčavanje dvorišta, Šefikino i Tufino trčanje za Dinom, stresanje peruti s njegovog mantila... obojilo je njegovu sarajevsku ranu jesen...

- Oko, donesi kad se budeš vraćao iz škole ćevapa sa Čaršije, ajde majke ti, evo ti para, neka ih u somunu i s dosta luka. Hajde, oko, osevapi se, vidi kako sam oslabila, ljubi te Semra – veselo je potrčala za njim i tutnula mu dinare u ruke – uzmi i za tebe i Rozi, obavezno...
Jeli su ćevape, Semra, njena djeca, Razija i on. U susjednoj maloj sobici ležala je nepokretna njena svekrva i Semra joj je na tacni odnijela puru koju je ova svako veče jela.
- Lijepo je pazi – prošapta mu Razija - ima ti ona srce…
- ...veće od sise – ulijeće Semra smijući se, pa se uozbilji, pogleda u Amira i reče mu da uživa dok je tako mlad, bezbrižan, dok ga život ne stisne sa svih strana; govorila je to dječaku koji je bio siguran da većeg mučenika od njega nema na cijelom svijetu.
- Je l’ se javljao Harun, hoće l’ skoro ’vamo? - znala je Razija što je muči.
- Treba tamo krajem sljedećeg mjeseca, ako ga puste. Oni su ti tamo na tom gradilištu u Iraku, kao u zatvoru, ničega i nikoga nema, pustinja, bona, samo što im je plata dobra. Evo ti imam para, ništa mi ne fali, a sve mi fali. Misliš da ga je meni lako samoj s dvoje djece - Midhad prvi razred, treba mu pomoći a ja ti ništa ne znam, Amra tek u obdaništu, a ona sirota tamo u onoj sobi sama, ne pitaj, znaš... ti bar znaš! Nego je Semru Bog dao živu, veselu, ne dam se ja Rozi moja, ne dam, pjevam i kad mi se plače - duboko je uzdahnula.
- Znam, sve znam, sve ti muke znam. I kako te ovaj baksuzni Dedo svakog prvog spopadne za pare i kako moraš slat svaki čas onima tvojima u ‘Ercegovini i kako je biti bez čovjeka, sve znam. No ti je Allah dragi podario zlatnu djecu, obradovao te njima, neka ti ih čuva, duše Rozine...
Amir je gledao kako Semra sočno grize veliku zelenu jabuku, gledao je njene zube, zdrave, oštre, gledao je kako joj niz bradu curi kiseli sok. Prvi put je pomislio kako je ona lijepa, kako je ona vesela, kako mu je sa njom zabavno, mnogo zabavnije nego sa drugaricama u školi, iako ima, ni sam ne zna koliko, oko trideset godina...
U subotu je ustao kasnije nego obično, stao kraj prozora i vidio Dina kako prilazi Dedi. Tražio je da pripali cigaretu od njega, a Dedo mu je osorno odbrusio da se dolje, niz sokak, nalazi kiosk i da u njemu ima tona šibica, pa nek sebi kupi. Dino se samo osmjehnuo i otišao preko kapije. Istog časa na prag njegove kuće, prve do ulaza u dvorište, iskočili su njegovi otac i majka i zabrinuto gledali u zatvorenu kapiju za kojom je zamakao njihov sin.
Dino je bio - sve su mu već ispričale - student druge godine žurnalistike, a već glavni novinar u ‚Našim danima’. Zbog njegovih tekstova novina se najviše i prodavala. A bio je sav modar u licu, s još modrijim kolutovima oko očiju, usukan, visok i pogrbljen. Vječito masnu dugu kosu rukama je zabacivao pozadi, a na kraj usana uvijek je visio pikavac... ličio mu je na jedan lik iz stripa, nije se moga sjetiti koji.
- Kažem ti ja, Rozi, ne prave se djeca pod starost, od starog materijala slaba roba. Vidi ga kakav je sav nikakav, ružan, ćutljiv, smrknut - Semra je bila znalac, a Razija bi joj na to uvijek odvratila da je mali dobro i pametno dijete, al’ će ga ovi baksuzi stari načisto izludjeti. Sve za njim trče, te obuci se, te svuci se, te jesi l’ jeo, te jesi l’ pio, piškio, srao... Mnogo je ove godine oslabio, sav se usukao, uvukao u ramena, boja mu je nikakva.
Isto veče, kad se Amir spremao da spava, nakon ko zna koji put pročitanih svih Alan Fordova što ih je u sobi bilo, kroz prozor je vidio kako osijenčenim krajem dvorišta, sasvim pri zidu blizu kapije, zamiče prilika. Prepoznao je Irfana, Semrinog rođaka - studenta i začudio se što tako i u to doba odlazi od svoje rodice.
Probudilo ga je Semrino pjevanje. Pustila je glas, zdrav, seljački, kako je jedino i znala. Ustao je nevoljno, pogledao kroz prozor i vidio je kako na sred dvorišta riba ćilim. Na nogama je imala kratke gumene čizme, a kućnu haljinu je bila zadigla na po butina, stisla je između nogu i golim je koljenima klečala na oštrom ćilimu ručnog tkanja. Amir je gledao u njene bijele noge, gledao joj grudi slobodne i velike pod širokom haljinom, gledao je kako krivi usne duvajući da sa lica skloni pramen kose. Stajao je iza zavjese kao ukopan, a kada je ka njemu okrenula svoju veliku, oblu zadnjicu, kada je ugledao njene skroz obnažene butine, malo neravne kože i sniježno bijele, zadrhtao je. Zabljesnula ga je načas bijelina njenih gaća, što joj ih je zadnjica gutala i zastao mu je dah.Nije primjetio na vratima sobe teta Raziju kad je ušla da ga probudi, a ona kad je spazila kako je zaokupljen gledanjem kroz prozor, istrčala je napolje i Amir je video kako nešto ljutito i nervozno govori Semri. Ova se samo nasmijala i čim je Rozi ušla u kuću, okrenula se, pogledala put njegovog prozora i namignula mu.
Cijeli je dan proveo u nekom do tad nepoznatom bunilu. Nigdje nije izašao, nije mogao ni da ruča, pa se Razija zabrinula i svaki čas je silazila da ga obiđe. Ležao je i sjećao se ljetošnje Olge Prohazkove, gošće hotela gdje je dva mjeseca konobarisao. Sa njom, sa tom ne baš prelijepom djevojkom iz Praga, zamalo što nije. Od nje su bile mnogo ljepše i privlačnije i Ute Reich, i Renata Witkova, i s njima je ponosno šetao korzoom, išli su na muziku, igrali i plesali, ljubili se i mazili, ali Olga je htjela, ona je pristala! Ona se poslije ponoći, na hotelskoj plaži potpuno predala, malo je falilo, ma kojii minut…Olllgggaaaa…prolomila se tek utišalom obalom već panična vriska njene majke. U kućnom ogrtaču izašla je iz hotela da je traži, poludjela je od brige, i našla je baš kad… a ležala je kraj njega, gaćice je već bila smakla, disala je onako...

- Oko, kaži Dedi što se dobija ako sad neko njega, ovakvog, Bosančerosa, prelije vrelom vodom? – začikavala je svog stanodavca šašava Semra.
- Čaj od bukve – nevoljno je učestvovao đak - trećak.
- Mali, a što dobiješ ako Heru zaviješ u jufku, a? - pitu od govana! – sam je odgovarao i uživao stari, okrugli, crveni namćor što se samo zlobno znao smijati. Po cijeli dan sjedio je pred svojim pragom i djeljao neko drvo. Kad bi kogod prišao, a takvi su bili rijetki, pokrivao je svoju rukotvorinu za to spremnom krpom. Nikada se nije ženio, pa ga je Semra čarkala da bi mogao uzeti Rozi, sad kad je udovica, na što je on smijuljio i krivio krajičak usana.
- Ovaj? - poslije onakvog Akifa?... ne dao mi Bog, to bi bilo ko da poslije baklave staviš u usta čemer - grozila se Razija, a Dedo se smijao što je Akif postao baklava…

Novembar je žestoko gazio, vidjeli su već i prvi snijeg, a Amir se dobro ušuškan pod jorganom, prije sna, dohvatio svog ‚Starta’ i pažljivo ‚čitao’ duplericu. Tiho kucanje na vratima, zatim škripa , natjerali su ga da novinu najhitrije što je mogao baci pod krevet. U sobu je uletjela Semra, u spavaćici, ogrnuta džemperom, a na nogama je imala crne zepe. Rekla mu je brzo i za nju neobično nervozno da nije mogla zaspati, a vidjela je svijetlo u njegovoj sobi, pa je došla da se malo druže, da pričaju…
Amir je bio skamenjen, kao lopov uhvaćen na djelu i zbunjeno je zurio u nju.
- Pa zar nećeš da pričamo, da odem ja? – čak je i ona bila nesigurna.
- Ne,ne, nikako, ostani, naravno – promucao je napokon.
- Brrr, hladno je ovdje, de se malo pomakni da uđem pod tvoj jorgan, smrznuću se – rekla je Semra i ne čekajući odgovor uvukla se pod pokrivač. Ležali su i ćutali, a on se sav skupio, smanjio, ušao u sebe. Osjećao je krupno toplo tijelo kraj svoga, ona se pripila uz njega, grijala se. Njene dojke, meke i oslobođene stega obujmile su njegovo tanko tijelo, a stopalo je uvukla među njegova i blago ga škakljila. To ga je malo opustilo i stidljivo je obgrlio rukom, podvukao je pod njeno rame i naslonio njenu glavu na svoje. Muškarci su uvijek tako radili u svim filmovima koje je gledao.
Stavila je ruku na njegov stomak, uvukla je pod pidžamu i stala ga maziti oko pupka. Sklopio je oči i nije vjerovao da se ovo događa. ‘Pa zar to ovako, sad, ovdje…’ ? letjelo mu je mislima, dok se njena ruka igrala lastikom od njegovih gaća. Tako je želio, toliko mu je trebao njen dodir, bio je velik, činilo mu se ogroman, kao nikada prije, a opet se bojao da se ona ne nasmije, da se ne razočara, da mu se ne naruga. Dotakla ga je tvrdog kao kamen, pulsirajućeg, poludjelog….
- Mašala, mašala, rodilo se, rodilo…- i sad, u najozbiljnijem trenutku njegovog života, njoj je bilo do šale.
Obujmila ga je rukom, čudesnom rukom što se toliko razlikovala od njegove koja je to često radila. Uzela je njegovu i stavila je na dno svog trbuha. Bila je gola i ruka mu je lutala kroz gusto obraslo međunožje. Kada joj je dotakao sočnu, oteklu rasjeklinu, eksplodirao je. Razlio je svoje sokove, mnogo njih, po njenoj ruci, po posteljini, prskao je po stomaku. Umirio se ubrzo i želio da od stida potone.
Semra je još koji minut teško disala, stiskala se nogama, uvijala, pa je utihla. Onda je opet bila živa i preživa, šalila se sa njim, štipkala ga, škakljila, dirala svuda, rugala mu se kako je sad mali, malecan, ovolicki... On je želio da zaplače, da pobjegne, da vrisne, da ga ne bude.
Iskobeljala se iz kreveta, rekla da je već kasno i ustala. Spavaćica joj je bila visoko zadignuta na leđima i Amir je kao omamljen gledao u njen guz, kako je ona voljela reći, što se bijelio na dvorišnom svijetlu. U trenu se razbudio, kad je najmanje očekivao, kad se uopšte nije nadao, bio je uspravan, bio je tvrd, htio je da pukne. Iskočio je iz kreveta i obujmio je rukama i tijelom s leđa, ljubio joj vrat, a ruke gubio u njenim sisama. Naslonila se na prag prozora, kosa joj se rasula po bosioku i rukom mu pomogla da nađe put. Uklizao je u nju toplu do kraja, a ona ga je stisla i davila, gušila, htjela da ga otme, da ga upije, da ga zauvijek zadrži. Stavio je ruke na njene guzove, milovao ih, stiskao, štipao, grebao i svom silinom, o kojoj do tada nije ni slutio, uranjao u nju. Ona je drhtala, čupala noktima zavjesu, vrelim dahom maglila prozorsko okno, nabijala se na njegovo krhko tijelo. Uzela mu je ruku i u nju nemilosrdno zabila svoje zube poludjele bijesne kučke. Ugrizao se za usnu da ne zavrišti od bola i slasti. Tresao je, izvijao se i grčio , a ona ga je međunožjem stiskala i držala, usisavala i cijedila…
Utihli su istovremeno, teško disali, pa sve tiše. Amir je oslonjen na njena leđa vidio kako Dino neobično nakrivljen sjedi blizu praga svoje kuće. ‘Sigurno je pijan’, pomislio je i svom se težinom bacio na svoju postelju. Legla i ona kraj njega, zagrlila ga, poljubila u obraz i ubrzo se smirila. Nije mogao da vjeruje da ona već spava, ali njeno disanje, duboko i ravnomjerno, nije ostavljalo sumnje. Ležao je, gledao joj profil, bio je izgubljen, bio je srećan, bio je smušen, bio je ponosan, bila je lijepa, bila je njegova, sva, cijela, dala mu se, njemu...
Dirao joj je vrat, grudi, šetao prstenom bradavice, kružio oko pupka, čupkao rubne, rijetke dlačice. Uronio bi, zatim, u gusto bespuće, klizio rukom po vlažnim i ulijepljenim butinama, dodirivao ovlaš rascvjetali dosanjani san. Želio je opet, opet je bio snažan, opet je mogao, htio da je u njoj, da nikada ne izađe... Ona je spavala, ona je blaženo disala, dok je on smišljao kako da dođe do nje, a da je ne probudi - da li to uopšte može - pitao se. Rukom joj je, što je nježnije mogao, razmicao butine, nadvio se nad njom, lebdio je i lagano tražio svoj rajski vrt. Ušao je u nju i nježno se i oprezno pomjerao, da je ne probudi, dok ona najednom nije podigla noge i on se sav sjurio i propao u njoj. Nije znao da li je budna ili ne, ali ga to više nije ni zanimalo. Želio je samo da ovo traje, da nikada ne prestane, da tu umre, da se rastopi, prospe sav...
- Oko moje malo, ti si blesaviji i od mene – promrmljala je, dok se on dijelio s dušom i mučio da se dohvati zraka.

Probudila ih je vriska iz dvorišta. Iskočili su iz kreveta i vidjeli Šefiku kako vrišti i čupa kosu i Tufa kako kleči nad Dinom i muči se da ga pridigne i uspravi. Dvorištem je u dugim gaćama pretrčao Dedo i Amir pomisli kako ga sad prvi put vidi da hoda, prvi put je negdje van svoje stolice kraj kućnog praga. Istrčala je i Razija, ogrnuta ćebetom, zgrabila Dina, grubo ga protresla, pa se uhvatila za glavu i gledajući u mutno nebo zavriskala, piskavo, jezivo, glasom kojeg Amir nikad ranije nije čuo. Semra se izvukla iz sobe hitro da je niko ne primjeti i prišla Šefiki, zgrabila je, zagrlila i držala snažno kao da je davi, nešto joj neprestano govoreći... Dino je bio hladan, ukočen i modar, modriji nego ikad prije. ‘Izgleda da je pretjerao s dozom’, tiho je prošaptao ljekar, koji je stigao s hitnom pomoći.
Sjutradan popodne Dino je u tabutu zauvijek napustio svoje dvorište. Dok je dženaza silazila niz sokak, Dedo se kod kapije grčio od plača, a Razija nije glavu dizala, sva otekla, crna, gruba. Amir je pogledom tražio Semru. Bila je uvezana šamijom i služila je kafu…
Danima se nije postavljala sofra, niko u avliji nije ništa progovarao, a Šefika i Tufo, umrtvljeni sredstvima za smirenje, bili su tek biljke. Amir ih poslije nikada više nije ni vidio, a zna da je povremeno dolazila njena sestra, donosila ponešto s pijace i malo im po kući štogod poradila.

- Drago dijete, ti si mi izgladnio skroz naskroz, jadna sam ti ja. Nakuhaće tebi tvoja Razija graha i namjesit pita, nećeš mi ti po gradu svašta jest – dolazila je polako sebi dobra teta Rozi.
Poslije mjesec dana iz Iraka je stigao Harun, Semrin muž, snažni, glavati grmalj, srdačni galamdžija. Svima je donio darove, i Dedi, i po cijeli dan tjerao Semru da se sredi, napuca pravo - kako je volio reć - pa da hodaju svukuda po Čaršiji.
Jedne subote je pred kapiju parkirao narandžastog ‘tristaća’, skoro novog. Semra ga je ljubila, radovala se više od djece, Midhad je podizao i spuštao ručnu, a Harun je Raziju pod ruku doveo, na silu, da je provoza.
- Ajde, đak, dođi i ti– obratio se Amiru.
- Mene niko ne zove, e, ne bi se prevarili, ne dao Bog – oglasio se sa svog mjesta Dedo.
- Tebe ćemo vozat kad kupimo kamion – uživala je Semra, što joj je nadoš’o.
Letjeli su niz mahalsku padinu, a pod njima se maglom gušilo Sarajevo.
- Đak, ti ono učiš za zubara, a? – pitao je Harun.
- Zubotehničara, ne zubara, možda poslije… – tiho je odgovorio Amir.
- Pa, to – to mislim, a sad pod hitno da ti nađemo neku trebu, valja se – smijao se glupo.
- Pusti, bolan, momka, što si se navrz’o, gledaj taj volan, hoćeš nas polomit – ljutila se Semra, pa stavila kasetu Halida Bešlića i sa njim pjevala o prvom poljupcu, davno zaboravljenom…

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online) COBISS.SR-ID 141175564
BKG 2 / 2008. Sveska 15.

Nazad