AUGUSTIN TREPŠIĆ

 
 

TRAVNJAK, ŽENE, AUTOMOBILI, KLADIONICE

Prvo, travnjak pred kućom; ona mala ledina na koju stupamo kao posvećeni u proljeće, nogama dodirujući zemlju a ne tamo neki ispucali beton staze uz kuću. Nismo niti stopalima oslonjeni na papučicu gasa svog automobila umorni uslijed iscrpljujućih putovanja, niti u papučama u svom prašnjavom brlog-stanu; mi smo sada kraljevi na oživjeloj zemlji! Travnjak u proljeće je probuđeno živo biće koje diše boje – zeleno u bezbroj nijansi. Mami nas da ga gazimo izričući mu najveću zamislivu nježnost koja se može izricati jednoj poljani.

I što više reći - ja sam taj sretnik što posjeduje jedan takav travnjak pred kućom. S prozora moga brlog-stana ja ga promatram, dok je sunce još uvijek nisko – rano prijepodnevno. I odsjaji blistave trave su u mome oku a u uhu cvrkut ptica. Moj bratić je dole, vidim ga gdje gazi po njemu. U svjetloplavoj trenerci s izgledom i pogledom dječaka ravnomjernim ugođenim fićukom počinje dozivati lepetava stvorenja s krova obližnje kuće. Uskoro se jato golubova poput kamikaza strovaljuje prema njemu, svaki golub na svoj način prevrćući se u letu – odatle im i ime – golubovi prevrtači. Neobično je, kako mi je bratić jednom objasnio, da jedan nesumnjivo genetski nedostatak ili poremećaj – sklonost obrtanju u letu – bude cijenjen kod njih, golubara, kao vrhunska osobina. Iza toga će ih visoko podižući ruke u zrak potjerati natrag na krov kuće da ponove predstavu, a onda otići u svoj kafić provjeriti rezultate utakmica na koje se danas kladio: LeedsMidlesbrough i nekih hokejaških finske lige. Pa, opet na travnjak... i tako cijeli dan.

Može se nekima činiti, a u „neke“ mogao bih ubrojiti većinu naše rodbine, da bi život moga bratića mogao zadobiti i neki drugi, za njih svakako „ozbiljniji“ smisao kada bi bio ispunjen aktivnostima tipa „rada na poštenom poslu od sedam do tri“, i bilo kakvom vjerom i nadom u bolje sutra, a ne da ostane ovakav kakav je sad a koji se sastoji od toga da po čitave dane hrani golubove uživajući u njihovim vratolomnim predstavama a ostatak vremena provodi u gorljivom i, barem na izgled, pronicljivom ispunjavanju kladioničarskih listića. Međutim, postoji taj čudni pristanak na ravnodušnost u životu koji je, pored moga bratića, obuzeo i popriličan broj ljudi danas, pogotovo u provincijama, koji kao da ne dozvoljava više nikakvim iluzijama da se umiješaju u njegov svjetonazor osim onih koje će svakodnevno i beznačajno podražavati njegova ticala i ugađati im barem na sekund koliko obično traje dvostruko prevrtanje goluba u letu.

Kladionice su tako postale mnogim ljudima, poglavito muškarcima, glavna vrsta zabave i zamjena za avanturu ili rat bilo koje vrste, a koji muškarci, pokazala je to povijest, nasušno trebaju kao trezven čovjek čašu vode. Zapitajmo Penelopu koji je to vrag tjerao Odiseja na vječno nova i nova putovanja i kojemu je ona sreća opisana riječima „i do kraja života živjeli sretno“ na kraju poznatog mita vjerojatno bila sasvim neprihvatljiva. Međutim, ovdje se rat ne mora nužno shvatiti samo kao potreba za međusobnim fizičkim obračunavanjem pod krinkom kakvog dogmatskog uvjerenja ili čiste obijesti već i u onom Heraklitovskom maniru koji se može primjeniti kod profinjenijih duša, a gdje predstavlja zamjenu za onaj nužni rat sa samim sobom u koji te duše s vremena na vrijeme upadnu a koji ih iza toga učini krepkijim i izdržljivijim za nastavak podnošenja životnih nedaća. Oduzimajući istinski čar životu, kladionice su unovačile na milijune dobrovoljaca za opsjedanje mahom neuglednih i nabrzinu sklepanih ispostava, i koji se umjesto s neprijateljskim bore s jedinicama (ali i x-evima i dvojkama i šta ti ja znam kakvim znakovima i simbolima još) na kladioničarskim listićima, preturajući ih u bezbroj kombinacija, uzaludno se nadajući onoj jednoj – dobitnoj. Slučaj je činio svoje, a to je redovita pojava kladioničarske sudbine, da im dobitak promakne samo zbog jednog banalnog događaja - postignutog gola u posljednoj minuti ili nepostignutog gola posljednjoj minuti, možda i zbog neigranja ključnog igrača koji je izostavljen u zadnjem trenu a možda čak i zbog nepodšišane trave na nekom tamo ruskom drugoligaškom terenu. Zato ja tvrdim, na pola u šali - na pola u zbilji, da su kladioci ljudi koji u praksi iskušavaju zakone teorije kaosa. Čitatelje ću podsjetiti na jednu znamenitu postavku te teorije, ne ulazeći u sve njene konsekvence, koja kaže kako jedno obično leptirovo mahanje krilima u Japanu može izazvati džinovski tornado u San Franciscu. Tako je i u klađenju. Sve ove neobične postavke imaju još neobičniju vezu sa travnjacima jer se nalaze u ovoj mojoj priči koju ja, ako ćemo iskreno, „pišem kako mi se piše“ pridržavajući se, pri tom, tek zakona teorije kaosa. Kako vam cijela priča o klađenju i travnjacima ne bi izgledala toliko besmislenom koliko se na prvi pogled čini da jest, spomenut ću da je moja buduća žena jednom, a na moj nagovor, u uzaludnom pokušaju da sa mnom na televiziji otprati jednu utakmicu sa svjetskog nogometnog prvenstva, jedan dobar dio tekme barem hvalila maštovito podšišanu travu na terenu i njenu upadljivo zelenu boju. Sjećam se da sam pomislio zašto onda ne bi i taj faktor mogao utjecati na sreću i tugu naših kladioca? Uistinu, oni su prepušteni fortuni gotovo kao i nekad vojnici na bojnom polju.

Iako je u školi iz matematike jedva na kraju uspio dobiti prolaznu ocjenu, moj bratić se u kladioničarskim kombinacijama, nesumnjivo matematičke prirode, snalazi kao riba u vodi. Objašnjava mi ih sa žarom možda jednog Leibnitza kada bi ovaj objašnjavao, nekad davno, diferencijalni račun, a ja, neupitni odlikaš iz srednjoškolskih klupa, moram tražiti da mi neke stvari još jednom čak i ponovi jer ih nisam na prvu dobro razumio. No, hendikep, bratiću – što bi to bilo?

Ma, rođače to ti je...

Ali dok to izgovara stoji na travi, zelenijoj nego ikad, na travnjaku kojeg u ovoj priči slavim. Pretpostaviti će te da sam se u međuvremenu iz svoga stana spustio na travnjak te da opet ne slušam što mi bratić govori od čudesne i nepopuštajuće opijenosti zelenim. I morat ću ga, naravno, pitati još jednom...

Jednom smo, ljeti, nakon duljeg vremena, sjedili na terasi kafića na glavnom trgu našeg malog grada, moje društvo i ja sklono, što bi se reklo, književnim temama. Naravno da je bila riječ o mojim prijateljima i poznanicima koji su napustili rodni grad prije koju godinu i sreću potražili u Zagrebu ili čak negdje vani i koje sam već tada vrlo rijetko susretao a danas više nikako. U jednom trenutku započeli smo nekad nezaobilaznu temu o knjigama i netko je tek onako spomenuo Dostojevskog. U tom trenutku osjetio sam sav anakronizam u koji je u međuvremenu dopalo obično izgovaranje imena slavnog ruskog pisca u današnjem provincijskom okruženju. Osvrnuo sam se oko sebe. Na susjednim stolovima sjedili su ljudi za koje se od prve moglo zaključiti da se njihove teme razgovora uglavnom svode na žene, automobile i kladionice (pa i ne zvuči tako loše, pomislit će te vi „suvremeni“). I pokušajte sada zamisliti zvuk izricanja riječi „Dostojevski“ na terasi jednog provincijskog kafića u 2000-tim kako se sudara sa zvukovima riječi „Toyota“, „turbo-dizel“ i „Arsenal – Middelsbrough“. Kako se jedan duhovni razgovor o književnosti sudara sa suvremenošću u svom najbezduhovnijem obliku. Nije se zaljuljala stolica na kojoj sam sjedio ali gotovo da sam stekao upravo takav utisak. Anakronizam stvari do kojih mi je stalo u ovom današnjem pustom vremenu tada sam prvi put jače osjetio.

Nedugo potom, imao sam priliku šetati i našim glavnim gradom i ustvrditi istu bolnu činjenicu koja me nedavno zapekla u provinciji. Suvremenost nas više ne treba, nas, nazovi duhovne tipove ljudi, suvremenost kakva jest u 2000-tim u glavnom gradu jedne tranzicijske zemlje. Ne treba dosadne boeme i pjesnike, filozofe lutalice - Diogene svake vrste. Ne čudi što je jedan od posljednjih njemačkih filozofa u jednoj svojoj knjizi napisao da bi se Diogen u današnjim svjetskim metropolama smatrao običnom ludom.

Ona i on u šesnaestom stoljeću:

O Romeo, zašto si Romeo!

O Julija, ljubavi moja jedina!

Ona i on na početku dvadeset i prvog:

Koliko?

Dva od šesnaest.

U paru ili s hendikepom?

Hendikepom na gosta.

Vraćam se travnjaku. Oni, nadam se, ostaju isti. Obrasci ljudske komunikacije vremenom se mijenjaju, evoluiraju ili stagniraju, duhovnosti možda ljudi više neće trebati, danas se matematiku istinski uči i voli tek nakon srednje škole, a teme koje ja volim poput ruske književnosti postaju anakrone; bolest suvremenosti i mene i moje najbliže će konačno zahvatiti. Na koncu, i ja nekako sve više prihvaćam da mi žene, automobili i kladionice budu teme. I ova priča, ako niste primjetili, završava u stilu onog Balaševićevog Petla („Meni je še'est peta, stiže jesen pozna...“). Slijedi završni odlomak.

Na povratku iz grada, parkiram auto pred travnjakom. Izlazim i gledam ga. Kao da su na njemu svo moje djetinjstvo i mladost, i vidim tu su: svi izgrađeni golovi i kuće od blata u umjereno sretnom djetinjstvu te svi bačeni čikovi zapaljenih cigareta i čeznutljivi pogledi u suton u pretužnoj mladosti. Uvijek mi to čini. Prebaciti će me u neko prošlo vrijeme i makar zakratko ugasiti „suvremenost“... Dovoljno je samo da na njega stanem...
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad