DUBRAVKO KRSTIĆ

Dubravko Krstić, rođen sam 1963.g. u Gospiću, živim u Velikoj Gorici a radim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Dosad sam objavljivao priče u Kolu, Dubrovniku, Književnoj Riječi, Rivalu i Večernjem Listu.

Dubravko Krstić

 

 

MAMUTI SU PONOVO U MODI

Krajem drugog mjeseca Martin Gagro napunio je četrdesetpet godina. To je možda doba pune zrelosti muškarca, ali to kod Martina nije bilo tako. On je bio dijete u ljušturi čovjeka. Riba u horoskopu (to je često naglašavao) davala mu je ton maštovitog, ponekad zamišljenog i često duhom odsutnog čovjeka koji je neizmjerno volio ljude bez obzira što su mu u nekoliko navrata opako naudili. Smatrao je to normalnom pojavom, jednom vjerojatnošću koja nikada nikoga u povijesti ljudskog roda nije mimoišla.

Njegov bistri pogled ponudio bi prijateljima pregršt ugodnih trenutaka tako da ne čudi činjenica da je bio omiljen u društvu. Priča mu je bila životna, zarazna i duhovita, a opet, s druge strane, imala je poučnu, dobrodušnu i hvale vrijednu pozadinu. Volio je društvo, ali je isto tako uživao i u samoći. Znao je reći da onaj tko ne uživa u samoći ne može uživati ni u društvu. Na svoj je način prihvaćao poznate mudrosti do kojih mu je stalo i koje je često koristio u kojekakvim prigodama. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani bila mu je omiljena izreka bez obzira što su mu se znali smijati zbog njene jednostavnosti, ali on je smatrao tu izreku temeljem životne mudrosti.

Uživao je u muzici i u dobroj knjizi. Pronalazio je mnogo zanimljivih tema u raznim knjigama tako da mu je povijest ljudskog roda kroz sva njegova stoljeća bila bliska i važna jer on je bio čovjek koji je tražio dobro i sreću jedinke u bilo kojoj situaciji i bilo kojem vremenu. Čitao je mnogo, ali je uvijek želio još više, pa je sakupio hrpu zanimljivih informacija koje je dalje razrađivao, a to ga je obogaćivalo i poticalo na daljnja proučavanja. Činilo mu se da je neumoran, iako, ruku na srce, nitko u njegovoj familiji od toga nije imao koristi, a danas se samo gleda i uvažava korist. Ružna riječ, znao je pomisliti.

Jedne nedjelje dok mu je žena još spavala, a djeca uživala na moru kod bake i djeda, ustao je pomalo usplahiren od sna koji ga je pohodio, ne dajući mu mira i tjerajući ga na brzo proučavanje prvobitne zajednice. Sanjao je mamuta i borbu s njim, napornu i mučnu, iscrpljujuću do te mjere da se i budan još trzao i lamatao rukama. Srećom, nije ništa razbio, a bio je već pri kraju snaga. Dobro da sam izvukao živu glavu, pomislio je duboko udišući svježi jutarnji zrak.

Razmišljao je o snu.
- Moj si, moj si – vikao je u snu na mamuta ulovivši ga u zamku, duboku jamu koju je kopao tjedan dana i onda je prekrio tankim granama posutim lišćem. Namamio ga je jer je osjetio svoju superiornost, lukavost tipičnu za čovjeka, a onda ga ubadao kopljima proizvedenima ručno gledajući njihove moćne oštrice kako se zabijaju u životinju i na taj je način sve više bacaju u poraženu grupu, a kasnije i pojedenu. To ti je čovjek, pomislio je sa kiselim smiješkom. Toga se već nagledao u životu, ne treba mu zato san.

Žena je ustala kasnije jer je jedva dočekala da se malo odmori od djece i običnih ispraznih svakodnevnih poslova. Bila je raščupana i činilo mu se, zbog nečega utučena, nerazgovorljiva i nadasve, gladna. Doručak je bio na stolu, ali joj to svejedno nije izmamilo osmijeh na lice. Martin je standardno bio dobre volje i još uvijek pod utjecajem sna koji ga je naglo učinio beskrajno optimističnim i željnim savladavanja bilo kakvih problema. A problema je uvijek bilo. Možda je upravo njegovu ženu činilo očajnom to što je on prije desetak dana ostao bez posla i sada baulja po kući tražeći način kako da se ponovno nečim nametne u nekoj novoj firmi.

- Ti kao da si zadovoljan cjelokupnom situacijom – rekla je zajedljivim tonom što bi manje prpošnu osobu navelo na svađu. Ali ne i njega, čovjeka koji je svakim svojim postupkom veličao život iako se to uvijek nije moglo direktno primijetiti. Nije želio nikakav duži prazan hod ni zbog sebe ni zbog svoje obitelji pa ga je njezina prva jutarnja rečenica malo iznenadila, ali ne i uvrijedila jer njega njegova draga žena nije mogla uvrijediti.

Nakon sinoćnjeg sna bio je beskrajno poletan i nasmiješen tako da je odmah ispričao cijeli san ženi nadajući se da će i na nju prijeći dio njegovog bezuvjetnog optimizma. Ushićeno je izgovarao riječi koje su mu davale snagu da krene u nove pobjede, a žena ga je mirno promatrala, čak malo nezainteresirano, ali ipak pristojno jer je bila prije svega uviđavna i parlamentarna. Uvijek je dopuštala drugoj strani da izrazi svoje mišljenje, ispriča svoju priču, bez obzira kako će na kraju razgovor završiti.

- Mamuti su ponovno u modi – rekla je blago nasmiješena kao da govori malom djetetu.
- Zar su već jednom bili? – upitao je Martin vidno usplahiren jer se nije mogao sjetiti situacije koja bi podsjećala na ovu.
- Identičnu si mi priču ispričao prije nekoliko mjeseci. Borba, borba i borba, a ti se budiš kao da si zaista dovukao mamuta u dvorište. Malo si se zaigrao, ali to se muškarcima ponekad zna dogoditi. Možda si zaboravio, ali ništa nam samo do sada nije palo s neba pa vjerojatno ni neće. Ostali smo na mojoj plaći, djeca su još mala i ne mogu raditi, ali bi zato ti trebao barem pokušati pronaći kakav posao.

Dijelom je bila malo ljuta, a dijelom joj je bilo tako žao Martina. Kada je završio Domovinski rat on se vratio na posao u dućan gdje je proveo zadnjih deset godina, ali ubrzo za njega više nije bilo mjesta. Gazda je dovodio sve mlađe i mlađe radnike od kojih su mnogi radili bez ugovora. A gdje je država? Gdje je Bog? Vidi li itko što se događa s malim ljudima, mislila je ogorčena Ozana, osim onih koji opet ništa ne mogu?

Na kraju je tiho zaplakala, a Martin (s jednim gelerom u glavi i dvama u tijelu) ju je toplo zagrlio i rekao da ništa ne brine. Ako je u snu savladao mamuta valjda će i u javi naći posao.

Ozana se samo blago nasmijala njegovoj dječačkoj duhovitosti.

- Malo sam zaboravan, ali i takav danas krećem u grad tražiti bilo kakav posao. Bilo što, nadodao je želeći potvrditi svoje ozbiljne namjere. Osjećam se moćno, a ta čudnovata pojava me već dugo nije pohodila – rekao je odlučno nadajući se da će na taj način malo smiriti Ozanu.

Još kad bih stvarno našao nekakav posao, pomislio je pjevušeći joj na uho, gdje bi mi bio kraj.

Ozana je ponekad bila zabrinuta zbog njegove zaboravnosti, ali je ipak mislila da situacija nije alarmantna tim više što je Martin bio veseljak i svaki je problem promatrao iz vesele perspektive. Valjda je zato i izvukao živu glavu iz ratnog vihora. Djelovalo je strašno to doba i na nju, čak možda i više nego na njega jer je s djecom kod kuće sama muku mučila iz dana u dan, dok je on sve to proživljavao na neki svoj način na prvoj crti bojišnice gdje je bačen, ne po pravdi Boga, već po ludosti čovjeka.

Često je znao reći ženi da je bio u rupi i nije se mogao sjetiti da je to rov, ili bi rekao da treba ono s čime se piše i nikako se nije mogao u određenom trenutku sjetiti da je to olovka, ili da joj zvoni mala kutija, a to je bio mobitel i takvih običnih stvari moglo bi se nabrajati i nabrajati. A ona bi ga poticala riječima: kako se zove ta mala kutija koja služi za razgovor, kako se zove stvar s kojom se piše, kako se zove rupa u kojoj si provodio sate i dane dok su ona i djeca jedino kod kuće molili Boga da se vrati živ. Za zdravlje su već znali da neće biti kao prije.

I upravo je takav Martin Gagro krenuo u potragu za poslom. Znao je da mu neće uspjeti iz prve, ali on je bio previše optimističan da bi ga bilo što na svijetu shrvalo.

Kada u svom mjestu nije ništa našao, odlučio je krenuti u Zagreb, metropolu koja će vjerojatno ponuditi više opcija. Poslije svog prvog neuspjeha kod kuće je ozbiljno razmišljao o društvenim odnosima, povijesnim okolnostima, vremenu koje mu je bilo na raspolaganju, a opet nekako rascjepkanom i često sumornom jer ga nije uspijevao kapitalizirati. Rat je ostavio traga u svim segmentima života. Vidio je oko sebe nepoštene radnje, razvrgnute brakove, ugašena prijateljstva, mafijaške obračune, orobljene banke i pošte i brojna lica bez osmijeha. Dno dna, često je čuo razgovore drugih ljudi u autobusu. Razmišljao je zbog čega neki žive predobro, a neki jedva krpaju kraj s krajem. Možda je to stvar odlučnosti, a možda opet neke sasvim druge kategorije, često nemoralne i blatne.

Na kraju svakog svog teškog razmišljanja bio je uvjeren da postoji neki izlaz, svjetlo na kraju dugog mračnog tunela. A kada opet sve krene po starom s ponosom će moći pričati o svom snu koji mu je često tjerao strah u kosti, ali i davao neku snagu koju nije mogao opisati. Njegova žena će ponovno slušati tu strahotnu sagu, ali bit će tu i drugih slušatelja koji će se zateći slučajno ili namjerno u njegovom zanimljivom vremenu, a on će poput nekog djeda pričati priču o lovljenju mamuta i dovlačenju dotičnoga u jazbinu da se vidi tko je mudriji i jači, a samim time i superiorniji.

Maštao je o snu već neko vrijeme i vrlo dobro se osjećao. Nije bio sklon muškim macho ispadima i znamenitim potezima, ali se svejedno doživljavao korisnim, potrebnim i učinkovitim. To je nešto što ruje po svim jedinkama, pomislio je. Nije bio sasvim siguran da sve to ima smisla, ali se nadao da vrijeme koje mu je poklonio Bog ne trati uzalud.

Misli su ga nenadano odvele do Ilice gdje je sreo, slučajno (iako nije vjerovao u slučajnosti), kolegu iz rova s kojim je proživljavao svaki trenutak ratnog pakla mučeći se i misleći samo na obitelj bez velike nade da će sve jednoga dana prestati, a pogotovo da će sve izaći na dobro. Sva je sreća u tome da se njegove pesimistične misli i prognoze nisu obistinile i evo njih dvojice danas u prometnoj Ilici gdje na miru mogu popiti kavu u dragoj Bogovićevoj ulici ili na Cvjetnom trgu ispred kina Zagreb. Tu im živci nisu napeti, već u opuštenoj atmosferi mogu prekapati po prošlosti.

- Ne želim pričati o ratu – rekao je Gagro, jer, znaš, muče me brige, ostao sam bez posla, žena, dvoje djece, ne znam, vesele sam naravi i nadam se nečemu, ali ipak, ne znam… –  prekinuo je rečenicu primaknuvši šalicu mirisne tekućine pod nos, a ujedno dajući kolegi mjesta i vremena da nešto kaže.

A kolega ili bolje rečeno brat iz rova kako su se zvali dok su se tresli u maloj rupi nadajući se da ništa neće doletjeti na njih, želio je održati njihovo prijateljstvo tim više što se Gagri jedno vrijeme izgubio svaki trag.

- Imali smo jako puno sreće – rekao je prijatelj, Viktor, činilo se Gagri, budući da je malo češće počeo zaboravljati lica i stvari.
- Jesmo – brzo se nadovezao Gagro i slatko nasmijao što je i Viktor objeručke prihvatio.
- Hoćeš li raditi kod mene – iznenada je Viktor ponudio posao čovjeku koji nije znao što i kako dalje, ali se pouzdao u Božju providnost i njegovu naklonost.

Odjednom mu se sve otvorilo tako da je odmah zagrlio ratnog prijatelja rekavši mu da je spreman početi istoga trena.

- Moram ti Viktore nešto reći. Često sanjam isti san, a taj je da lovim mamuta i dovlačim ga kući i mislim da me u zadnje vrijeme muči to što ništa ne privređujem i da nisam od nikakve koristi. Žena radi i njezini i moji roditelji pomažu koliko mogu, ali to nije rješenje. Nadam se da ćeš biti zadovoljan mojim radom, posao ne znam, ali trudit ću se i brzo sve naučiti. A ženi ću danas s ponosom reći da su mamuti ponovno u modi.

Viktor ga je čudno pogledao nakon njegovih posljednjih riječi, ali nije ništa rekao, ne zato što nije htio, već je Gagro nastavio svoju ispovijest.

- Znaš, žena mi je marljiva, uviđavna, strpljiva, naročito sa mnom, i ja ne mogu iznevjeriti njezina očekivanja. Ipak bi muškarci trebali povući veći dio tereta. To se nekako podrazumijeva i naprosto očekuje.

Gutnuo je kavu prije nego je rekao najvažniju rečenicu koju nije baš volio izgovarati pred svima.

- Valjda zato ja u snu lovim mamuta.

Obojica su se nasmijala, a Viktor mu je u džep tutnuo nešto novca, akontaciju, rekao je, da Gagri ne bude neugodno i da se ne osjeća poniženim.

- Ja sam ti u Šijanovoj 4, to jest, tamo mi je firma. Vidimo se ujutro. Posao kreće u osam, a završava u četiri, ako ti to odgovara – rekao je Viktor sretan što je našao nekoga poznatog i zbog posla i zbog druženja.
- Meni sve odgovara – uzbuđeno je rekao Gagro, a lice mu je vrištalo od sreće.

Kada se vratio kući žena prema njemu jedva da je uputila pogled. Nije znala što da misli. Pila je kavu i izgledala bespomoćno. Djeca sutra dolaze s mora i možda neće imati što jesti, a oni za to vrijeme nisu ništa smislili.

Gagro je pjevušio neku prastaru melodiju i to joj je još više išlo na živce.

- Sunčice – viknuo je s vrata želeći cijelu kuću obasuti srećom.
Tako ju je zvao jedino kada se nešto dobro dogodilo.
Ona je još uvijek bila mlitava s podočnjacima do pola lica.
- Sunčice – ponovio je. Našao sam posao i dobio akontaciju.

Ušao je u kuću noseći šest vrećica punih namirnica i poklona za njihovu djecu, ali i za nju. Kupio joj je lijepu sportsku Benetton majicu jer je voljela njihove proizvode veselih boja.

- Jesi li opljačkao banku? – šalila se Ozana, naglo mijenjajući raspoloženje.
- Nije to, još bolje je. Mamuti su ponovno u modi – rekao je spuštajući vrećice na stol.
Uhvatio ju je umornim rukama i počeo strasno ljubiti.
- Mamuti, mamuti – tiho je protisnula kroz poljupce obuhvaćena poznatim, već skoro zaboravljenim zanosom.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad