ELVEDIN NEZIROVIĆ

Rođen 12. 11. 1976. godine u Mostaru.
Prvu zbirku poezije Bezdan objavio 2002. godine.
Saradnik magazina Gracija iz Sarajeva a trenutno i vanredni student Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru na odsjeku za Engleski jezik i književnost. Svoje pjesme objavljivao je u najeminentnijim časopisima u BiH.

 

 

KOSTI

Već danima je pod
mostom.

Mrtav je,
kao što su mrtvi oni
po kojima mostovi nose imena.
Svakoga dana rijeka
odnese po jednu njegovu
kost.

Po jednu njegovu kost
svakoga dana odnese rijeka.
 

PISMA

voljela je njegova pisma
samo ruku koja ih je pisala
voljela je više

ta pisma
lijepa kao on
kao ona davna majska noć

žuta od kiše i
krvi...

ljubav je bolest
a nijedna bolest ne traje kratko

bolovala je

s drugim
s tuđim
 

SAN

Otkako mi je ubilo muža,
mnogo je ljudi prošlo kroz ovu sobu.
Danas ti je žena bez čovjeka kao kuća
bez vrata: dođeš i uzmeš, i što ti
više viče nemoj, tebi viši merak...

Najprije su to bili njegovi jarani...
Nisu mu se kosti u zemlji ni ohladile,
a oni došli po ono što više nisam imala
kome da čuvam.
Ko stoka, da prostiš.

A vidiš onaj krevet tamo? Dvadeset
godina smo na njemu pokušavali
začeti dijete. Dvadeset godina smo
na njemu sanjali našeg malog princa...
Onda su mi ga oteli...
Ubili moj san.

Ne pitaj me ništa. Natoči i tu drugu bocu
ako hoćeš. Juče pustilo vodu, pa je
narodu odmah lakše gladovat: biva, ako
nema hljeba ima vode. Samo, molim te,
požuri i ne govori nikom da si ovdje nasuo.
Važi?
 

ULIČNI ANĐEO

Na Španskom trgu, prosjak razvlači
harmoniku u krezubi osmijeh.

U njegovom šeširu zvekće
hiljadu malih molitvi.

Dan je na izmaku i on, ulični
anđeo, umorno pritišće dirke.

U stvarima odzvanjaju njegove oči:
one su projekcija
osamljenih zvijezda
na rubovima kosmosa.
 

1993.

Mostar je slika svijeta
nakon atomskog rata:
grad se otima bilo kakvoj formi.

Iz svega je iščezla suština:
samo gomila zidina koje se ne
uspijevaju preobraziti u oblik.

Zgrade se, u svome užasu,
naslanjaju jedna na drugu:

isprazno zvuči saznanje
da su rat počeli oni
koji nikada nisu imali dom.
 

ZVIJER IZ HOTELSKE SOBE

Stojim na balkonu sobe motela Gala, na ulazu u Travnik, čija me
geometrija savršeno precizno podsjeća na ratno sklonište.

(Gledajući raspolućene trokatnice, dolazim do zaključka kako
simetrija bosanskih gradova postoji i kao univerzalna vizija zla.)
Primjećujem kako mi je život u skloništu odredio mjeru udobnosti
pa tako

hotelske sobe danas doživljavam kao prirodni nastavak ratne tjeskobe.
Stoga se pokušavam kretati ne dotičući stvari oko sebe,
uvjeren da u svakoj spava
zvijer

koja načas može oživjeti onaj strah koji refleksno poništava
svijest o svemu osim o golom životu:

taj strah
najupečatljivija je unutarnja
slika rata koju
nosim.
 

MOLITVA

Ustani

ne mogu više moliti
ni voljeti te

mrtvu

sunce je visoko
i plače sa mnom

dok ljudi šute
i tumaraju

u bezdan
 

PLAČEM

zatočen u svjetlu
satvoren u sjenci
rastočen
u juče
u danas
u sutra

zazidan
u nutrinu
raspolućen
u vrisak

u taj prostor
što nad nama
visi
kao omča

plačem
i smijem se.

plačem.
 

POKOJNIK

Nije se patio. Umro je onako kako već umiru
ljudi koji se zasite života: spokojno i mirno,

ko da umire od meraka a ne od bolesti.
Nekad pomislim kako bi i sad bio živ samo da je htio...

A nije, znam ja njega, bilo mu dosta i života i ovoga svijeta,
pa navego... Pametan: umro!

On je svoju brigu pregrmio.
 

POLJUBAC

obljubljujem tvoje usne –
kao da ljubim

sjećanje na vlastitu
smrt
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008..
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad