IVAN HRISTOV

Ivan Hristov je rođen 1978. g. u gradu Borovu. Godine 1996. završava Nacionalnu Aprilovsku gimnaziju u Gabrovu, specijalnost Kultura, estetika i povijest umjetnosti, a  2002. godine završava Bugarsku filologiju na Sofijskom univerzitetu Sv. Kliment Ohridski. Nositelj je prve nagrade Nacionalnog studentskog natječaja za književnost u Šumenu (2001) i prve nagrade na Nacionalnom natječaju za književni debi Južno proljeće (2002) sa zbirkom Zbogom, devetnaesto stoljeće. Drugu zbirku poezije  Bdin objavljuje 2004. godine. Godine 2006. Bdin osvaja nagradu Svetlostruj. Stihovi su mu objavljeni u tjedniku Književne novine, listovima Kapital i Sada, časopisima Književnost, Književna akademija itd. Član je uredništva časopisa Knjige danas. Od 2005. godine redovni je doktorant u Odjelu povijesti nove i suvremene bugarske književnosti Instituta za književnost pri Bugarskoj akademiji znanosti.  Njegova doktorska radnja fokusirana je na ideju rodnog u bugarskoj književnosti dvadesetih godina XX. Stoljeća.  Suosnivač je glazbene grupe za etno-rock poeziju Gologan. 

Ivan Hristov

 

 

BDIN

Mila majko,
Ja sam umro,
Ali nisam otišao u Raj,
Već sam stigao u Bdin.
Poštar,
Na svojoj rđavoj Ukrajini,
Često prolazi,
Tako da ćeš, protivno svim zakonima,
Imat vijesti o meni.
Da ti budem iskren
Ni tu nisam postigao mnogo,
Jer ne znam jezike.
Ostao sam pjesnik.
Ali biti pjesnik među nijemima
Isto je što i biti grobar
Na Onome svijetu.
(Usput,
Vidio sam grobove Levskog i Boteva.)
Moji vršnjaci
Odavno su postali klasici,
A ja ljuštim sjemenke
Na rubu Kanona.
Inače, čuvam Careve ovce
I tako zarađujem za hranu.
Sreo sam dvije vrste ljudi.
Jedni su govorili –
„Ovuda će proći lijeha!“
Drugi su govorili –
„Onuda će proći lijeha!“
Bio sam razdvojen,
Sjedio sam po sredini.
Na mene
Izlila se voda.
Kao i prije,
Nemam prijatelja.

Hodam sam po obali rijeke.
Gledam uzvodno,
Čekam da donese
Ili neku škrinju
Ili neku uljanicu
Ili gnijezdo da svijem,
Ili da sretnem ženu
Koju volim.

*BDIN – ime za Vidin, bugarski grad na Dunavu
 

BDIN – SMETLIŠTE 1

Smetlište u Bdinu
ima tu osobinu
da nikad ne završava.
Otkad ja hodam, hodam, hodam…
Ono je početak i kraj,
beskrajni horizont očekivanja.
Tu se može vidjeti sve:
od komada plastike
do izrezaka iz starih novina,
nepotrebnih karata za vlak,
fotografija nepoznatih djevojaka,
sakatih dječjih konjića,
boca Coca-cole,
bista Lenjina i Staljina,
izkorištenih prezervativa,
slomljenih i kukastih križeva,
knjiga od Marka, preko Marxa do Marqueza,
polumjeseca uz srp i čekić…
Ponekad srećem
i druge pjesnike,
ali oni govore strane jezike
i pripadaju
stranim književnostima,
tako da ne možemo
uspostaviti kontakt.
Ponekad legnem
u neku kutiju
i osjećam se
poput djeteta
u utrobi,
sanjam da letim…
Ponekad je smetlište
toplo i diše.
Ponekad si mislim
ljudi ovdje
žive kao ptice
selice –

sa Sjevera na Jug,
iz toploga u stud
i obratno.
I tako svakih četrdeset godina.
Pušim jedan opušak
i nemam ga
gdje baciti.

 

BDIN – SMETLIŠTE 2

Ponekad srećem
i druge pjesnike,
ali svatko živi
u svome vremenu,
tako da ne možemo
ostvariti kontakt.
Jednom sam sreo jednog pjesnika
i htio sam mu ispričati
kako bih volio živjeti
u vremenu Renesanse…
ili pak Preporoda.
Htio sam mu ispričati
o sličnosti između
ženskog tijela i
boce Coca-cole,
o tome kako sam jedne noći
sanjao da se jedna od karijatida na Akropoli
lomi i kreće prema meni.
Probudio sam se,
zagrlivši bocu Cole.
Ali on reče
da živi u Srednjem vijeku
i da je za njega
Žena Nakaza Paklena
i na tome je naš razgovor završio
 

BDIN – BALKON

Atanasu Dalčevu

Stajao sam na balkonu,
pušio i radovao se
buci tramvaja.
Sretao sam s osmijehom
ljude,
hranio ptice
jučerašnjim kruhom.
Gajio sam u lončanicama
lijepo cvijeće,
zalijevao ga
živom vodom.
Ugrijao sam u svome srcu
usijani kamen,
ali kad sam se okrenuo,
nasuprot mi
Zid.
 

BDIN X

Peji Javorovu

Spava vječna voda, beskrajna
                                   Voda – bezdana,
Nesane kapke će oboriti,
Poljubit će naše usne nemušte.

Spava vječna voda, bezdana
                                  Voda, beskrajna,

čela umorna će obnažiti,
prigrlit će drhtava tijela.

Predvječna voda, svevječna voda
                                    voda kristalna,

kao što kamen
topi ona –
pretvara u paru
njegovog anđela
 

BDIN XI

Voljena,
pišem ti
iz grada koji
ti ne preporučujem
da posjetiš.
Noć je ovdje
boje ruža i crnila.
Ako dodirneš
nekoga,
u trenutku se pretvara
u prah.
Uostalom,
ne pamtim
da je nekad svanulo.
Šećem često
po blatnjavim
ulicama,
nijem i usamljen,
a srce mi vrišti
u hladnoj jeseni:
Zraka! Više zraka!
Zapravo,
ovo je grad izgnanika.
Inače,
stalna nepromjenjivost
pokazala se
kao moja stalna crta.
Liječnik je rekao:
„Ne znam točno
što je bolje
za čovjeka:
da se udavi
u mutnoj rijeci
ili da se baci
s balkona.“
Još uvijek sam
neizlječivo bolestan
i dalje
čujem glasove,
noću.
Danas,
dok sam
pušio,
čuo sam glas
jedne profinjene
pjesnikinje
/čitaj:
klasična vaza/:
„Neće mi koristi“
„Neće mi koristi“
No, gospođo,
želite li čuti moju
glazbu…
„Taj Schopen
Toliko je intiman,
njega duša mora
uskrsavati
samo za prijatelje“
Svjetlost
prolazi kroz mene
kao kroz kristalnu čašu.
Oprao sam prozore,
sipao sam i čaj…
Stojim tu
i čekam te, beskoristan,
ispunjen šutnjom…
Htio bih
uskrsnuti dušu Schopena
Samo za tebe…
Neće mi koristi
Neće mi koristi
 

BDIN –
NARODNA PJESMA I

1

Vidiš
          grančica
                     s razlistanim cvjetovima
                                                     je otežala
                                           naginje se da pije iz rijeke.

Sada je tako tiho,
             da, sada je tako tiho,
             ali tebe nema,
             da, Ivane,
             tebe nema…

Vidiš
             Njiva,
                        odavno ožednjela
                                            s napuklim stasom,
                                  zatvara se da pije iz neba.

Sada je tako tiho,
            da, sada je tako tiho,
            ali tebe nema,
            da, Ivane,
            tebe nema…

Vidiš
          grožđe
                      gorko
                                 crne boje,
                      otkida se i pada na zemlju.

Sada je tako tiho,
            da, sada je tako tiho,
            ali tebe nema,
            da, Ivane,
            tebe nema…

Vidiš
           purpurni snijeg,
                     ljubi nježno
                               i grli
                      rijeku kao toplu odjeću.
Sada je tako tiho,
            da, sada je tako tiho,
            ali tebe nema,
            da, Ivane,
            tebe nema…

2

Ja sam pao, majko,
ja sam mrtav,
ali se sjećam
vremena kad
si me hranila
mlijekom
i višnjinim cvijetom
i višnjinim cvijetom
Sad sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
Ja sam pao majko,
ja sam mrtav,
moj otac,
noću,
penjao se uz breze
i bacao na vlak
jaja od svrake,
jaja od svrake
(i bio je isključen, majko,
iz pionirske organizacije).

Sada sam mrtav, majko,
ja sam pao,
ali bih izgrebao
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
Ja sam pao majko,
ja sam mrtav,
ali se sjećam
vremena kad
sam oprao glavu
i poslije je razbio
po žutoj kaldrmi
po žutoj kaldrmi
Sada sam mrtav, majko,
Ja sam pao,
ali izgrebao bih
noktima po zidu:
„Odlikaši, popušite mi!!!“
 

BDIN –
NARODNA PJESMA III

(pjesma prije putovanja)

Mila, ja sam platio
jetrima
i slezenom
osjećaj slobode.
Glupan! –
Rekli bi
Pametni.
Glupan! –
rekli bi
mudri.

Mila, ja sam platio
jetrima
i slezenom
osjećaj ljubavi.
Glupan! –
rekli bi
pametni.
Glupan! –
rekli bi
mudri.

Ali taj osjećaj
vrijedi…
Ali taj osjećaj
vrijedi…
 

BDIN XVIII

Blatnjavi pejzaž
snijeg
višnjin cvijet
snijeg
Višnjin cvijet
Snijeg
Poriv za smću
nagon za samouništenjem
Valjda se i mi
trebamo ubiti
to
Što smo bili,
da se rodi
to, što nismo…
Valjda
povod za
„Revoluciju“
je uzajamno
nerazumijevanje…

Ja sad odlazim.
Iza mene ostaju
posivjela lica
zgrada
i ljudi
s posivjelim fasadama.
Negdje tamo,
usred azijatskih
grubih ruku
stišava se
siroto nježno
srce
Bece -
Bivše studentice -
povijesti.

A evo i rijeke
Otamo dopiru
glasovi
neshvaćenih
pjesnika:
onog
koji je ustrijeljen u srce,
onog
koji je ispio smrtonosni otrov,
onog
makar jednookog
koji je ugušen pri tome …
„Onanisti!!!“ -
Reći će gospođa
s lijeva.
„Ne! Komunisti!!!“
Reći će gospodin
s desna.

Ja sad
odlazim
odavde!
Zbogom!!!
           Buć!!!
                    Buć!!!
                                Buć

Prevod: Ksenija Marković
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad