LETIZIJA FONDA SAVIO

 
 

Razgovor novinara Luciana Simonellija na pedesetu obljetnicu smrti (1978.) Itala Sveva, s njegovom kćerkom Letizijom Fonda Savio.

Moj otac:
Ja ga se ovako sjećam

(Mio Padre, lo ricordo così)

Pedeset godina (1928.) nakon smrti autora «Senilnosti» i ostalih remek-djela talijanskog Novećenta, piščeva kći Letizia Fonda Savio oživljava njegov portret u «ljudskom – obiteljskom – obliku».

Italo Svevo između četiri zida svoje kuće: ironičan i tužan, rastresen i prijazan, pomalo kleptoman i ljubomoran, solist na violini, pomalo razočaran i mecena umjetnika. Italo Svevo u obitelji, iza mita, iza službene slike velikog pisca obuzetog tolikim malim stvarima iz svakidašnjeg života. Već je prošlo pedeset godina (intervju je iz 1978.) od njegove smrti. Sada već svi znaju za djela «Una vita», «Senilità», «La coscienza di Zeno», romane koji su ga učinili slavnim. Iako su čitave rijeke tinte prolivene na temu «slučaja» ovoga pisca, kojega je javnost i kritika otkrila tek nakon njegove smrti, privatni život Itala Sveva je još uvijek nepoznat mnogima. I postoje iskazi ovoga skrivenog mozaika, prividno desakraliziranog, čitav niz različitih podataka, epizodnih i zabavnih, stavova nestalnih i običnih koji uspostavljaju mjeru jednog čovjeka koji je bio velik pisac. Sićušnu riznicu sjećanja, od kojih su prošle silne godine, pošao sam potražiti u slatkom prisjećanju na pisca Sveva koju čuva njegova kći, ljubazna gospođa Letizia Fonda Savio. A njoj se čini, posljednjem svjedoku toga života koji se ugasio prije toliko godina, da neprestano vidi tog neobičnog oca, da ga susreće, da ga čuje kako se kreće prostranim prostorijama njihovog veličanstvenog tršćanskog doma.

«Kao dijete bila sam ponešto nepristojna i često sam dobivala packe od oca» sjeća se Letizia Fonda Savio. «Naprotiv, mama me nije nikada takla. Doista, kada sam bila mala, bila sam više privržena mami nego tati. Njega sam počela voljeti kada sam malo narasla, tek s dvanaest ili trinaest godina sam shvatila kakav je čovjek. On je uvijek čitao mami čitava poglavlja iz svojih knjiga i vidjela sam koliko je divljenja bilo u maminim očima. Preko nje sam se počela približavati očevom načinu mišljenja, gledanja na stvari oko sebe.»

Kada je Letizija imala dvanaest godina Italo Svevo, ili bolje rečeno Ettore Aaron Schmitz (to mu je bilo pravo ime), je već napisao «Una vita» (Jedan život) i «Senilità» (Senilnost). Tada je radio u tvrtki Veneziani (proizvodnja podvodnih lakova) koja je bila u vlasništvu njegovog punca i već su iza njega bila teška i tužna vremena. Vremena u kojima su ekonomske nedaće njegove obitelji od njega učinile namrgođenog i frustriranog službenika tršćanske podružnice Union Banke iz Beča. Dugo i tužno razdoblje koje je trajalo osamnaest godina ostavilo je trag u njegovom prvom romanu «Jedan život». Dok je Ettore A. Schmitz pisao stranice toga romana, odlučio ga je potpisati s pseudonimom. Zašto je odabrao pseudonim Italo Svevo?

«Mnogi su rekli da se moj otac» priča mi Letizia, «nazvao tako zbog svojega djeda, koji je bio Nijemac. Nije istina! Ni ime ni prezime nije odabrao slučajno, nego nakon zrelog razmišljanja. Svi znaju koliki je moj otac bio filotalijan u jednom austrougarskom Trstu i tada se može shvatiti zašto je promijenio Ettore u Italo. Što se tiče prezimena Svevo*, njega je odabrao da bi istakao činjenicu svojega njemačkog odgoja. Stoga, njegov pseudonim ima točno značenje: pravi Talijan koji je imao njemački jezik.»

»Bio je mršav, visok čovjek s tamnim brkovima i krupnim očima» još se sjeća njegova kćer dok joj se za trenutak pogled, kako se čini, gubi u praznom. «U posljednjim godinama svojega života tjelesno je otežao i kretao se sporo, ali nije izgubio svoj veliki porok...»

Pušenje.

«Tako je. Znate li da sam uspjela da mi pokloni bicikl kada sam se jednom kladila s njime da da neće uspjeti prestati pušiti? I naravno, dobila sam okladu. Moj se otac čitav život uzaludno pokušavao osloboditi poroka pušenja. Sjećam se da se jednog dana vratio kući sretan i rekao: 'Djeco, kako sam sretan! Ima tri dana kako ne pušim, osjećam se kao drugi čovjek, a taj drugi čovjek ima želju za pušenje!' I uzeo je jednu cigaretu i zapalio ju. Dakle, čitav svoj život, unatoč brojnim pokušajima, nastavio je pušiti svoje tri kutije cigareta dnevno.»

Govorili su da je Svevo bio pesimist. Je li pokazivao tu crtu karaktera u obitelji?

«Svi su kritičari to uočili u njegovom djelu, ali u svakodnevnom životu moj otac je bio duhovit čovjek, šalio se sa svima. Želim vam ispričati jedan događaj koji pokazuje kako je on shvaćao život. Morate znati da sam se zaljubila s petnaest godina, a moj budući muž je imao samo sedamnaest godina. To je strašno zabrinjavalo mamu. Mislila je: 'On je tako mlad dječak... Tek što je završio gimnaziju i otići će na Fakultet te će zaboraviti moju kćer'. Tada se obratila mojem ocu: 'Molim te, pozovi toga mladića i reci mu da pusti na miru našu Letiziju. Neka se vrati kada odraste i kada stekne dobar položaj u društvu!' No tata je odbio takav razgovor. 'To je dobar mladić, iz dobre je obitelji. Tko zna hoće li Letzia ikada naći nekog poput njega' uzvrati on. 'Barem pozovi svoju kćer i održi joj lekciju', dobacila mu je majka razočarano. I tako me je otac pozvao u svoju radnu sobu. Kada me je pozvao, sjećam se još uvijek, bila sam prestrašena, bojala sam se da će reći da više ne viđam svoju simpatiju. Umjesto toga, nije se dogodilo ništa. Tata mi je samo ispričao slijedeću priču: 'Jednog dana jedan je seljak pošao na tržnicu kupiti konja. Međutim, konjâ nije bilo na prodaju i morao se zadovoljiti s jednim krasnim magarcem. Ali, čim je došao kući, gorko se pokajao jer je doista trebao konja. I sada, molim te Letizia, ako želiš konja nemoj pristati na magarca. Jesi li razumjela?' To su bile riječi koje mi je rekao. Sjećam se kao da je bilo danas i zahvaljujući njemu nije nitko priječio moju ljubav prema tomu momku, koji će postati moj budući muž. Vidite, Italo Svevo je bio jedan krajnje dobar, pravedan čovjek. Naravno, io on je imao mana. Na primjer, bio je strašno rastresen...».

Zaboravljao je stvari, predmete...

«Jednom čak i mene. Bila sam još mala djevojčica, nalazili smo se na ljetovanju u Villachu. Moj otac nije znao spremiti prtljagu i tada mama, koja je morala to učiniti prije nego se vratimo u Trst, reče ocu: 'Ettore, uzmi curicu i odvedi ju na šetnju. U međuvreme ću srediti prtljagu, platiti hotel i možemo ići'. I onda smo izišli. U šetnji smo se zaustavili ispred izloga jedne trgovine igračkama i ja sam se, naravno, ukočila diveći se tolikim lijepim stvarima u izlogu. On je zaboravio na mene i vratio se u hotel. Kada ga je majka vidjela da se vraća sâm, prestrašeno ga je upitala:'Ettore gdje je mala?'. 'Kakva mala?', odgovorio je začuđen. Postavši svjestan svoje rastresenosti, potrčao je natrag da me potraži. Srećom da nisam primijetila da sam ostala sama. Još uvijek sam tamo stajala, zadivljena, i promatrala igračke u onomu izlogu... Moj otac je bio nespretan. Bio je glazbeno vrlo nadaren, svirao je violinu, međutim nikada nije uspio rukama izraziti ono što osjeća u duši. Nikada nije postao veliki glazbenik.»

To mu se nije dopadalo.

«Ljutilo ga je. Satima je vježbao violinu i svirao je u jednom obiteljskom gudačkom kvartetu. Svirao je drugu violinu i jednog dana, sjećam se dobro, na jednom od tih kućnih trebao je svirati solo-dionicu. Dugo se spremao za taj koncert, ali kada je počeo svirati svirao je krivo. I onda, kao da se ne radi o njemu, okrenuo se i upitao: 'Tko to krivo svira?'. Moj otac je na kraju sve okrenuo na šalu. Putovati s njime bilo je prekrasno. Tvrtka Veneziani imala je jednu podružnicu u Londonu i otac je tamo često putovao, zajedno s mamom. Za vrijeme jednih ljetnih praznika pratila sam ih i ja. Često me tata vodio u Hyde Park da slušammo govore sufražetkinja. Bio je oduševljen takvim stvarima, tako da je jednog dana rekao da bi se želio preseliti u Veliku Britaniju. Rekao je i zašto: 'Htio bih da moja kći uživa u životu kao engleske djevojke. Kada ih vidim na ulici, primijećujem da su im lica puna sreće».

Upravo je u Londonu Svevo upoznao Jamesa Joycea. Bio je to slučajan susret, jer je engleski pisac, autor «Uliksa», bio profesor Svevu iz engleskog u školi Berlitz School...

«Susret s Joyceom ja za mojega oca imao ogromnu važnost» nastavlja priču Letizia Fonda Savio, jedino dijete Itala Sveva. «Doista, kada ga je upoznao bio je vrlo potišten, upravo je odlučio napustiti bavljenje s književnosti. Već je objavio romane «Jedan život» i «Senilnost», ti romani su gotovo nezapaženo prošli kod kritike. Kada je Joyce saznao da mu je učenik književnik, zartažio je od mojega oca da mu posudi knjige. Bio je doista oduševljen kada ih je pročitao. To je bio početak jednoga prijateljstva koje mu je vratilo želju za pisanjem. Bila je Joyceova zasluga što je Svevo imao snage dovršiti roman «Zenova svijest». Poslije je irski pisac došao u Trst. Sjećam se da se Joyce strašno bojao vremenskih nepogoda i kada je sijevalo bio je u stanju da se zavuče u krevet i prebaci pokrivač preko glave. Poslije nekogh vremena naučio čak govoriti i pisati tršćanski dijalekt».

Italo Svevo je bio vrlo zaljubljen u svoju ženu. Kako su se upoznali.

«Moja majka je bila očeva sestrična u drugom koljenu. Bila je prekrasna plavuša. A znate kako joj je Italo Svevo uspio ukrasti prvi poljubac? To je zasluga dima. Da ga je poljubila, on bi prestao pušiti. Moja majka je upala u zabludu, ili je htjela upasti u malu zabludu, ali on doista nije prestao pušiti. Postoji jedna posveta zaručnici u njegovom dnevniku, gdje govori o ovomu. Piše: 'Rodici Liviji koja mi želi, premda bez uspjeha, pomoći u borbi protiv poroka. Ali i sjećanje na jednu moju malu prijevaru, među najboljim akcijama. Ettore». Potom dodaje, kao post scriptum: 'Jedan dân poljubac nikada nije izgubljen'. Prije ženidbe moj otac je imao mnoge sumnje. Govorio je da je star i zapušten, dok je moja majka bila mlada. Između njih je bila razlika od trinaest godina. Otac ju je mnogo volio i bio je i ljubomoran.»

Kako se manifestirala njegova ljubomora?

«Na vrlo vidljiv način. Sjećam se trenutka kada je postalo očevidno da će mama ići sama u Salsamaggiore na banjsko liječenje. Kada ju je vidio da priprema prtljagu i stavlja u kufere toliko odjeće i nakita, stalno ju je zapitkivao što će joj tolika odjeća i nakit kada ide u Salsamaggiore samo na liječenje».

A kako je reagirala gospođa Livija?

«Nasmijala se na to. Pomalo joj se i sviđalo da otac bude malo ljubomoran jer je to značilo da ju voli. Svjesna je bila da se otac ponekad znao razbješnjeti, no odmah bi se smirio. Nije bio od onih koji su podpaljivali bijes. Moja majka se zabavljala kada ga je viđala da se vraća kući sa stvarima koje je pokupio bog zna gdje. Zbijale su se šale s njegovom rastrešenošću. Sjećem se da sam jednom bila bolesna i otac i majka su otišli u ljekarnu po lijek. Kada su se vratili, majka je rekla ocu: 'Ettore, daj mi lijek za malu'. I tada je iz džepova izvukao bezbrojne lijekove. On ih je sve rastreseno pokupio, sve koji su mu na pultu bili nadohvat ruke. Jednom se vratio kući s više novaca nego što je imao na izlasku. Sjećam se da je poludio, htio je uporno otkriti kako je to učinio, komu je uzeo te novce. Bio je rastresen, ali i jako dobar. Sjećam se kada mu je došao jedan siromašni slikar s molbom za pomoć; i pomogao mu je».

Italo Svevo je bio i sladokusac?

«O da. Obožavao je tortu od skute i vrhnje».

Koje je posljednje sjećanje koje imate od svoga oca, gospođo Letizia?

«To je nažalost ona od njegove smrti. Kako znate, umro je nakon jedne prometne nesreće kada se vraćao iz Bormia. Sjećam se da mi je rekao, kada me vidio očajnu: 'Ne plači, Letizio. Umrijeti nije ništa'. Potom je zatražio cigaretu. Liječnik mu nije dopustio, na što je on uzviknuo: 'Ta bi mi bila posljednja!'. Bio je vrlo vedar. Sjećam se da je tata mami, koja je bila plavuša, govorio: 'Sada je upravo tren, Livia, da budeš crnokosa jer će ti bolje stajati crnina'. Kada je 1928. godine umro, imao je sedamdeset sedam godina.»

Šibenik, rujan 2005.
Iz talijanskog izvornika preveo Jusuf A. Hećimović
 

* Svevo - na talijanskom «Švabo», stanovnik njemačke pokrajine Schwabenland (Švabska). (op.pr.)

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad