LIDIJA VUKČEVIĆ

Lidija Vukčević (Zagreb,1954) Diplomirala jugoslavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala tezom »Romani Miloša Crnjanskog - evolucija romaneskne forme». Bila stipendistica Andrićeve zadužbine.
Objavljuje književnu kritiku, poeziju i esejistiku od 1983. Između ostalih, piše o V. Milićeviću, I. Andriću, V. Desnici, P.P. Njegošu, M. Lomparu, D. Kišu, V. Desnici, M. Kovaču, M. Krleži, M. Selimoviću. M. Crnjanskom. Drži javna predavanja, predstavlja prijevode naših pisaca na talijanski, sudjeluje na znanstvenim skupovima.
Prevodi na talijanski i francuski (vlastite stihove i eseje, poeziju Aleksandra Ristovića, novelu "A i B" Danila Kiša), publicira u vodećim domaćim i stranim časopisima. Najtiražniji talijanski dnevnik, Corriere della Sera publicira jednu njenu pjesmu u ljeto 1999. Predavala na Državnom sveučilištu u Milanu (1983-1987) i Sveučilištu Stendhal u Grenobleu (2001-2004) kao lektorica za hrvatski, srpski i bošnjački jezik, književnosti i kulturu. U milanskom periodu bila savjetnica za slavensku poeziju izdavaču Jacca book. Niz godina radila kao srednjoškolski profesor-mentor hrvatskoga jezika u Zagrebu. Predaje serbistiku na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
Objavila zbirke pjesama: Boja šafrana, 1992. Samobor, Nakus; Il velo, 1997. Pistoia, Via del vento (vlastiti prijevod); Latinska knjiga, 1998. Zagreb, Prosvjeta; Lepeza, 1999. Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica Kamen', revija za poeziju i filozofiju, sav poetski dio broja 14/1999, 22 pjesme, (dvojezično) i poetički esej: Sulla poesia e sulla realta vlastiti prijevod, Codogno; Rječnik slučajnosti, zbirka eseja, Zagreb, Profil.
Naučni radovi: Interkulturalnost Andrićeva doktorata, Vizija Vizantije - uz poeziju Ivana V. Lalića, Jezik beogradskih izdanja Tina Ujevića, Poetika nove strogosti/o pjesništvu Zvonimira Mrkonjića, Udio stvaralačkog u jeziku književnosti (zadnji tekst za međunar.kongres pisaca u Liberecu, Češka, septembar 2007.)
Objavljene dvije knjige proze u 2006:
Pisma jednog teroriste jednom sadisti, konfesionalni roman, BKG, elektr. izd.
Rječnik slučajnosti, lirski eseji, Profil, Zagreb.
U 2007.: ciklusi pjesama u zagrebačkim časopisima Poezija, Tema i Književna republika iz rukopisne knjige Pobožnosti, u BKG ciklus erotskih soneta.
Kod kragujevačkih Koraka i zagrebačke Prosvjete i u Temi, odlomci iz završene knjige Moj filozofski rječnik (cjelovita knjiga u pripremi za štampu).
U Ljetopisu SKD Prosvjeta za 2007. rukovet fragmenata iz knjige lirske proze Obične stvari.
Od februara 2007. ne predaje, a od oktobra 2006. i formalno nezaposlena.
Odbila prijateljsku ponudu toscanskih kolega i časopisa u kojem je sarađivala za finansijsku podršku koja bi se prikupljala javnom objavom koja je uobičajena u toj kulturi. Jer kao dijete socijalizma, vjeruje samo u rad stečen vlastitim žuljevima. Naravno, nije član niti jedne političke stranke.
Uvrštena u četiri suvremene antologije hrvatske i srpske poezije.
Stanuje u Samoboru.

Lidija Vukčević
   

SVI SMO MI HRBI

Već odavno mislim na ovaj esej. Kako ću ga napisati. Nisam pomodarka, to već svatko zna. Nisam ni ničija plaćenica. Oni nemaju hrabrosti. Tzv. građanske. Ja nisam ni istonarodna kao onaj filozof kad za naslov svog šezdesetosmaški intoniranog eseja o njemačkim Židovima preuzima krilaticu iz 68. Ni u jednoj generaciji nisam otkrila svoje srpstvo, pa da ga sad stavljam ko Kosovka devojka kao melem na ranu. Postoje doduše s očeve strane genealogije od kojih je jedna doktorat nekog svećenika: moji tabani, krajem četrnaestog stoljeća možda doperjahu s megdana, poraza svih poraza srpskih. Neću vas ni zagnjaviti s eksljevičarskim psihijatrijskim tumačenjima o narodima koji slave svoje poraze. Ne padam u ekstazu od kolektivnih fascinacija. Ni u jednoj se grupi ne osjećam dobro. Pa, ne zaboravite, ja sam rođena pjesnikinja. A kod Crnogoraca je svatko pjesnik, a svaki drugi slikar. Ostali su junaci. Kod mojih plemenika postoji ovaj stih: Sto Lješnjana u boj pođe, stoijedan doma dođe. Očeva i majčina zemlja organizirana je bila do Berlinskog kongresa u nahije.Ona famozna: Stara Crna Gora. Poslije vam dođu Brda, Primorje, Ulcinj. Mi vam ne patimo od Turaka. Oni su patili od nas. U očevoj nahiji, Lješanskoj - po onom albanskom Leshu u Velikoj Albaniji - još uvijek slušaju žene, jednaglavadevetjezika, kako kažu o jezikošama. A kad vas one snađu kao antičke Suđaje, kad vam one uspu svoja prokletstva, ne spasi vas ni sva vukovska, panerotska rječnička tradicija.

Treba li reći da sam rođena u jednom od srednjoevropskih ili srednjevjekovnih središta. Pedesetih to bješe vrlo slično. Kasnije, devedesetih, još sličnije. Nisi mogo napisat tekst komentara uz maturalnu zadaću da ti nadzorna služba nadležnoga ministarstva ne uzme DNK u svih devet koljena. Na desetome dubiš, podižući ton samo pred sebi ravnima. To su donekle đaci, jer zabogamiloga, oni su svi kaj ne agramerska haustorska zločesta djeca. Ne trpe Srbe, ni kad su im mame Srbe. Ne znaju hrvatski a na ćirilicu im se diže. Ne znam kaj, jel želudac jal je ona stvar. I danas pišu preko nje, one stvari, o memoarima starih srpskih književnica, jer je ušlo IN LINE da prepišu predgovore ugovore s Đavlom, pogovore, zagovore, još malo pa će nas pozvat na Sveobćiantiibeovski i Protojerejski sabor popadija što prečacem do bunara svih nevolja stigoše. Da se malo naužiju straha koji su kušale njihove Moguće majke ili babe.

Ipak, stvar i nije tako naivna kako se čini kad prođe nevrijeme, oluja ili bljesak. Svi smo mi tada bili hulje. Svi smo mi tada snom mrtvijem ćutali. I ja koja sam napisala jedan esej u zimu 94 pod naslovom Likvidacija sna njegovom sveprisutnošću, bojala sam se objaviti ga. Ne da se hvalim, ali on je vrlo poučan, jer naslućuje stvari kroz kafkijanska vrata. A ovaj je praški Žid što je pisao na njemačkome dobro znao da će prošlost tek nastati, da će se povijest lijepo pretvoriti u svjetski poredak kad bezumno sivilo uniforme zamijeni, zaronjeno u pacifističke laži, diktatura jednakosti pred mržnjom.

Imala sam drugova, prijatelja Srba. Imala kažem. Jer se više nitko ne druži. Nitko ne prijateljuje. Broje glave i glavnice. Svi smo se poturčili, pardon, pohrvatili. I tako treba da bude. Mi i jesmo kulturološki Hrvati. Naročito, kako bi rekao jedan od mojih uglednih kolega, ako smo ateisti. Najbolji hrvatski jezik, štokavski i ijekavski: srpski lički govori koje sam čula podno Velebita u ljeto ‘72. Dvadeset godina kasnije ljudi će prelaziti ulicu da me ne sretnu. Fakat, hrvatski za plakat. A lijepo znaju da nijesam Srba. Nego neka Crnogorka, ali pravoslafka. Ajme meni, veli: on ti je tu naš, Pravoslavac. Kak, reko velim pravoslavac, kat je ateist. Ma kaj kurac lažeš, točno se zna ko je ko, on ti radi za Njih. Ma daj, reko, nemoj se zajebavat, ide starome na groblje, ko i ja, zapali svijeću voštanicu. Po tome je ortodoksan, misliš. Nego kaj, a to kaj mu je žena katolkinja, djeca krizmana, to niš. Niš, svi su oni isti. Zveri, ZVIERI, ma ne, uzvraćam, to se kaže ZVEROVI.

Šalu na stranu, nitko se nije izložio, a toliko se toga dogodilo. Šutjeti mučke, to znači pristajati. Nije nam trebao humanistički angažman otvorenih društava, američke potpore demokraciji, ma mi dobro znamo što to znači. Prvo zaspu s traktatima o pravima, pa s paketima pomoći, poslije s bombama, pa s muzikom i filmovima, i onda traže zauzvrat da im ustupite udbinski aerodrom da dobro izbombardiraju one TERORISTE. Mi smo hulje jer smo šutjeli i 71, jer smo znali da se većina valja protiv manjine. Kao što smo hulje jer smo zaboravili da Savka i Mika naša dika nisu bili nikakvi demokrati nego brijači brade socijalizma, antikomunisti, i treba li reći, američke dobro plaćene špije. Treba li zaboraviti da je famozni Mika rekao nakon još famoznijeg Karađorđeva, da se mogu mijenjati tzv. političke strukture, ali da će politika ostati u Hrvatskoj ista. A ona je nužno hrvatska. Ta jasno, neće valjda bit francuska ili talijanska, ili alijanska, ili aljaska, ili albanska, nego hametice Hrvatska Hrvatom.

Dotle Tamo, Nato-bato-ceca-zlato, evro-euro, potopi, potplati, ošini, uštini, tek, IZBEGLICE-IZELICE. Jedna od njih, pakračka liječnica, svojoj je sestrični rekla da bi se radije vratila s vrećicom s kojom je pobjegla nego ostala da joj broje zalogaje braća po babu i stričevima.

Dobro je razumijem, i ja imam slično iskustvo, premda volim kajmak i sir, a o pogači da ne govorim, ispod sača. Ali, tako mi mača, tako mi hljeba, draži mi je tvrd ko ona stvar franceski baget u tuđini znojem poštrapani nego sva Bogorodičina uznesenija oko Preobraženja ili histoire de PEN kojima se napune moje uši na daljinsku grmljavinu, nego svo isisavanje temeljnog bogoslužja koje sam dužna podnositi svakodnevno ovim osionim tipovima po zagrebačkim redakcijama Ničega.

U mojoj radnoj knjizi piše da sam na vlastitu želju promijenila NACIJONALNOST. Fakat jesam. I na želju i na volju: volim biti kulturna Hrvatica, navlastito od vlastita rođenja. U mom tzv. Rodnom listu za moju mamu piše da je CRNOGORICA. Moš mislit, zimzelena. Volim najbolje izgovarat hrvatski, najpismenija bit u razredu klasi stroju zboru. Najčitanija, pardon, najnačitanija. Jer, svi smo mi Hrvatski Srbi. Oni POKLONJENI, JOŠ-NE-UKLONJENI.

Ili, aristotelovski rečeno: svi smo mi mogli biti hrvatski Srbi. Ostalo je ne poezija, nego povijest. Pa smo svi mogli bit na nebu, ili pod zemljom, zna se: Srbijom. A ovako smo svoji na svom, lijepo pretopljeni, prekaljeni, i vrlo, vrlo čisti. Od primisli. Od promisli. Od humanista s maskama mučenika. Pazite, sad će svi ić' mojim stopama. Bijeli medvjedi, lički medvjedi, pande, nojevi, dinosauri. Mislit će da je to ufuravanje u selfservisradionicu za svjetski pokret Oživljavanja liste za odstrel u lisnici Hrvatskog bankomataideja. Lupiš me dvaput po ramenu, kažeš: Nema problema, i tiskaš u preši. Nije preša, nek se zna KOJEKO i prije Velike nagodbe. Pardon, Nagode. Jer baš je ugoda, za razliku od židovskog pitanja pisat o srpskom. Nema nelagode, svi te razumiju. Zato jer te lepo svi mrze. Jasno? Oliti: razumeš?
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad