SNJEŽANA BERONJA

Rođena 1981. u Bihaću. Diplomirala anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje i živi.

Snježana Beronja

 

 

MODERNISTI - PUSTA ZEBNJA

«Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše.» Tako po svoj prilici izgledaju predavanja iz književnosti kada se rade modernisti poput T. S. Eliota ili Jamesa Joycea. Kada treba interpretirati djela tih stupova svjetske književnosti, nedokučivih u svojoj simbolici, svi se nekako za nekoliko centimetara smanjimo, kao rublje kada uđe u vodu, i samo nam oči pune zebnje iza klupa vire. Eliot, Joyce, i njima slični, toliko su autoritativni u svojoj intelektualnoj uzvišenosti da se čak i mi, koji smo proveli dane i tjedne proučavajući i studirajući te književnike, pred njima osjećamo kao pučkoškolci. Djela tog dvojca, uzetih kao primjer u ovom slučaju, s jedne strane predstavljaju vrhunski interpretacijski i umjetnički izazov, a s druge strane, kamen spoticanja. Na neki način oni su Mount Everest književnosti, krajnja granica do koje je književnost došla. Eliot i Joyce, doduše, svoje granice možda nisu ni dosegli, ni svoj potencijal ispunili, ali naše, odnosno moje, svakako jesu.

Poput svakog nadobudnog, ambicioznog studenta i sama sam se svojevremeno uhvatila u koštac s gore navedenim dvojcem uvjerena da ću dokučiti tajne značenja koje leže pod hrpom stihova i rečenica protkanih simbolima i aluzijama. Najprije sam se oboružala enciklopedijama, rječnicima stranih riječi, leksikonima simbola, raznim studijama, tumačenjima i analizama. Naime, prvo i osnovno što vam je potrebno za razumijevanje njihovih djela enciklopedijsko je znanje, a ako nemate enciklopedijsko znanje, onda si barem nabavite enciklopediju. I tako sam se ja, oboružana do zuba, primila Eliotove Puste zemlje, pročitala naslov, kadli eto fusnote 1. - Pusta zemlja – legenda o kralju Fisheru, impotencija, pustinja, Sveti Gral, vitezovi, kralj Arthur, ovo, ono, lijevo, desno - dvije kartice teksta! Dobro da smo to razjasnili, ali što sam ja ono čitala? Ah, da! A gdje sam ono stala? Nisam još ni počela. Za svaki naslov, podnaslov i stih Puste zemlje dobijete jednu do dvije kartice teksta pojašnjenja pa vi računajte omjer. Uz moderniste se neizbježno osjećate budalasto jer ne možete čitati tekst, a da ne čitate fusnote jer nećete ništa shvatiti, a ako ništa nećete shvatiti, onda vam ne vrijedi ni čitati. Tako, da biste shvatili, morate čitati fusnote, a one su podugačke, ima ih previše i zbog njih zaboravite što se uopće čitali. Osim toga, pojedine su fusnote toliko zagonetne da će vam i za njih trebati pomoć. Uz moderniste se, dakle, nužno osjećate budalom. Budala ste ako čitate fusnote i budala ste ako ih ne čitate. Kako god okrenete, budala ste.

Nadalje, kada čitate Eliota ili Joycea ne možete se izvaliti na kauč i uživati. Pusta zemlja ili Uliks naprosto ne dopuštaju da se udobno smjestite u neku fotelju, na sofu ili kauč. Ne, njih moramo čitati zgrbljeni nad radnim stolom jer potrebno je voditi bilješke, zapisivati, podcrtavati, konzultirati rječnike, leksikone simbola i razne studije, tumačenja i analize koje su pisali oni sjedoglavi mudraci pametniji od nas. Modernisti su naprosto zahtjevni. Interpretirajući djela tih velikana svjetske književnosti naprežemo svoje moždane vijuge i opterećujemo svoje sive stanice do tih mjera da je kratki spoj uslijed previše intelektualnosti uobičajena pojava nakon koje nam je potrebno najmanje dva tjedna odmora tijekom kojeg ne smijemo ni pomisliti na štivo zahtjevnije od ljubavnih romana Danielle Steele. Čitanje modernista iziskuje dosta truda od strane čitatelja, a danas rijetko tko ima vremena da im se posveti onoliko koliko je potrebno. Općenito su danas romani, poezija, drame, itd. puno kraći i jednostavnije pisani nego prije kada su ljudi mogli posvetiti puno više vremena književnosti i umjetnosti općenito. Danas se sve više traže instant proizvodi pa tako i instant književnost, odnosno, instant umjetnost. I tako modernisti, zbog visokog stupnja kompleksnosti, a kod pojedinih autora i hermetičnosti, odbijaju današnjeg prezaposlenog čitatelja. Govoreći o Uliksu Martin Amis kaže: «Tko su danas čitatelji Uliksa? Tko ga čita? Tko se još sklupča s Uliksom? Temeljito je proučavan, iscrpno je rastvoren i rasporen, podosta je razgrađen. Ali tko čita Uliksa iz zabave? Znam pjesnika koji ga nosi u svojoj torbi. Znam romanopisca koji svaku noć pred spavanje nakratko zaviri u Uliksa. Znam esejistu koji ga iz šale drži na polici za knjige u svojem toaletu. Oni ga čitaju – ali jesu li ga čitali na uobičajeni čitački način, od početka do kraja? Istini za volju, Uliks nije prijateljski raspoložen prema čitatelju» (Amis, 2002:441)I. Dakle, svi ga čituljaju, ali nitko ga ne čita. Svi ćemo rado popiti kavicu u UliksuII i slikati se s Joyceom, ali čitati ga – to ne.

Za čitanje Joycea, Eliota i njima sličnih, uz iznimnu tvrdoglavost i upornost, potrebno je imati i stanovitu mazohističku crtu. Morate biti bar trunčicu mazohist jer tko bi si drugi, ako ne mazohist, dopustio toliko mrcvarenja. Međutim, pod tim ne mislim na ništo negativno, i sama spadam u tu istu kategoriju ljudi. To je ona kategorija ljudi koji si za mjerenje snaga nekako, na svoju štetu, uvijek nađu pokoju vjetrenjaču, a vrhunska književna vjetrenjača, odnosno vjetrenjače, svakako bi bili modernisti. Moj se mazohizam, recimo, sastoji od mazohističke radoznalosti, odnosno želje za znanjem i razumijevanjem, a znati i razumjeti nije uvijek jednostavno. Osim toga, tu je i mazohistički inat kao rezultat razmišljanja: «Neće meni nitko reći da ja nešto ne mogu!». I po tom se principu, eto, ja i mnogi drugi meni slični sukobljavamo s modernistima. Međutim, uz stanovitu mazohističku crtu, za upuštanje u vrhunsku modernističku literarnu igru kakvu, primjerice, Eliot i Joyce nude, potrebno je biti i istinski zaljubljenik u književnost, odnosno poeziju. Osobno neizmjerno cijenim i jednog i drugog autora, međutim ja sam ih zavoljela zbog njihovih ranijih dijela, točnije Joycea zbog romana Portret umjetnika u mladosti, a Eliota zbog ranije poezije od koje ističem Ljubavnu pjesmu Alfreda J. Prufrocka. Navedena je djela lako voljeti i lako ih je cijeniti i upravo me naklonost tim djelima natjerala na borbu s vjetrenjačom Uliks i vjetrenjačom Pusta zemlja. Od njih, moram priznati, još nisam dobila ono zadovoljstvo koje mi pružaju Portret umjetnika u mladosti i Ljubavna pjesma Alfreda J. Profrocka, ali, tko zna, možda jednoga dana, budem li dovoljno uporna i shvatim li šalu.

Naime, iako izazivaju strahopoštovanje i doimaju se izuzetno ozbiljni, Joyce i Eliot su zapravo bili šaljivčine. Mnogi smatraju da je Eliot, primjerice, namjerno podvaljivao besmislene fusnote ne bi li zavarao i našalio se sa svojim kolegama piscima, književnim kritičarima i publikom. Koji šaljivac! Mora da je svojevremeno osvajao dame svojim neprijepornim humorom. Joyce, s druge strane, svojim Uliksom kao da svakom nadobudnom čitatelju poručuje: «Jesam te!» Naime, nadobudni će čitatelj pročitati stotine i stotine stranica da bi saznao što? Da su se jednog dana sastala dva čovjeka. Jedan Židov u četrdesetima, drugi rimokatolik u dvadesetima. Prvi mučen ljubomorom dok se njegova žena sprema počiniti preljub, a drugi mislima na svoju mrtvu majku. Sastanu se, pričaju i rastanu. Kraj priče. Tako, otprilike, Amis opisuje Uliksa. Uliks je trebao biti kratka priča, međutim, kaže Amis, postao je: «kratka priča od trećine milijuna riječi, kratka priča u koju je Joyce stavio sve što zna» (Amis, 2002:442)III. Zar to sad nije smiješno? Njima koji su pisali, moralo je biti, a nama koji čitamo, baš i nije jer vic je na naš račun.

I tako sam bila naprosto oduševljena, kada sam, nakon što sam shvatila da sam predmet vica i osjećajući se već pomalo poput Alise u zemlji čudesa, naišla na djelo jednog hrvatskog autora koji se usudio parodirati te stupove svjetske književnosti. Nakon što su modernisti «zbijali šale» na račun generacija i generacija čitatelja, konačno se netko našalio i s njima. Naime, radi se od djelu Hrvatski Joyce Antuna Šoljana. To je djelo svakako jedno od najzabavnijih i najoriginalnijih djela hrvatske književnosti i u moru hipersenzitivnih hrvatskih intelektualaca ističe se kao istinsko osvježenje. Radi se zapravo o parodiji koječega, u prvom redu književnih tradicija, posebno modernista, njihove simbolike, aluzija, nerazumljivosti i, onog ključnog, uporabe besmislenih fusnota. Radi se o imaginarnoj biografiji još imaginarnijeg pisca, Život i rad Šime Freudenreicha, i njegovom nedovršenom, ali, dakako, kapitalnom djelu Buđenje Smail-age. Šoljan najprije podastire satiričnu biografiju Šime Freudenreicha, u kojoj iznosi nadasve nategnutu vezu s Jamesom Joyceom. Cijela biografija lucidno je sastavljena od niza humorističnih detalja i paraleli između Freudenreicha i Joycea, poput: «Baveći se svojom tzv. 'stvaralačkom etimologijom', znao je vlastito ime Šimun povezivati sa staroirskim imenom Shem (Šem) – koje uistinu odgovara našem Jakov, što je opet na engleskom James, a što je dakako ime Joyceovo. Da ova etimologija nije nimalo slučajna, bit će nam jasno čim se sjetimo da je i svoje prezime, Freudenreich, često volio fonetski anglicizirati u Đojrić, što bismo mogli etimološki napisati kao joy-rich – to jest, engl. 'bogat veseljem', veseljak, ergo, Joyce» (Šoljan, 1989:10)IV. Nakon biografije slijedi kapitalno Freudenreichovo djelo od cijele četiri stranice. Te četiri stranice pretrpane su apsurdnim fusnotama, točnije njih 90, objašnjenja kojih naspram djela stoje u omjeru 4:1. Cijelo to «kapitalno» djelo, obasuto fusnotama, podsjetilo me na moje vlastito iskustvo s fusnotama i Eliotovom Pustom zemljom. Šoljan se Hrvatskim Joyceom na iznenađujući način poigrao s modernističkom tradicijom, s njihovom književnom praksom i položajem koji su modernisti kasnije zauzeli u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Poput ptice rugalice, narugao se svima onima koji sebe i moderniste previše ozbiljno shvaćaju. Osobno mi je njegovo djelo poslužilo kao utjeha, spoznaja i potvrda da nisam ni luda ni usamljena u svom shvaćanju i odnosu spram pojedinih literarnih tradicija.

Ako bi nas Šoljanov Šime Freudenreich, odnosno hrvatski James Joyce, ičemu trebao naučiti, to je da moderniste ne trebamo uvijek tako ozbiljno shvaćati i pristupati im sa smrtnom ozbiljnošću, u grču i sa zebnjom. Naime, oni su samo pisci i, iako možda svojeglavi i ćudljivi, samo ljudi. Osim toga, u svijetu postoje puno strašnije pojave da bi se bojali modernista. Nadalje, moramo biti spremni i na to da ćemo prilikom čitanja modernista često nailaziti na prepreke i nerazumljivosti, ali to što je modernistička poetika velikim dijelom nerazumljiva, a kaktkad i hermetična, ne znači da je trebamo odbaciti i, pri prvoj pojavi nerazumljivosti, od nje odustati. U pogovoru knjizi Suvremena lirika Friedricha Hugoa, Milivoj Solar kaže: «ako ona (moderna lirika) ponekad i odbija nerazumljivošću, onda to ne znači da je valja odbaciti nego samo znači da valja podnijeti napor oko razumijavanja razloga zašto je tako. Ako moderna lirika nije ni lijepa, ni ugodna, ni prijatna, ni razumljiva, ona možda ne želi ni biti» (Solar u Friedrich, 1969:276)V. Ona možda nije ni komunikativna, ni otvorena, ni prijateljski raspoložena prema čitatelju, ali njena je poetika naprosto takva. Kategorije kojima opisujemo djela modernističke poetike razlikuju se od kategorija kojima, primjerice, opisujemo djela koja pripadaju romantizmu. Naime, kategorije kojima opisujemo djela moderne, sve su negativne. Modernistička je književnost depersonalizirana, destruktivna, dezorijentirana, fragmentirana, nekoherentna, disonantna, itd. Kada bi se radilo o čovjeku rekli bismo da se radi o iznimno zavrnutoj i nadasve svojeglavoj osobi. Međutim, odvažimo li se ipak čitati i proučavati Joyceovu kratku priču epskih razmjera ili Eliotovu «gomilu smrskanih slika» (Eliot, 1958.)VI, moramo imati na umu da takvoj književnosti, karakteriziranoj isključivo negativnim kategorijama, ne možemo nametnuti smisao, odnosno ne možemo forsirati «sadržaj». Kada Eliot u Pustoj zemlji kaže: «...znaš tek gomilu smrskanih slika», on to doslovce i misli. Naime, svijet koji Eliot u svojoj poeziji prikazuje svijet je fragmenata. On uzima razbacane, nepovezane fragmente i slaže ih u mozaik, a tako složenom mozaiku ne možemo nametnuti značenje, ni utjerati smisao. Njemu ne možemo reći ni – Sezame, otvori se! Ne! Modernisti i njihova djela su poput intrigantnih patenata koji postaju zatvoreniji i tvrdoglaviji što ih više forsirate i nastojite otvoriti. Međutim, pristupimo li im nekonvencionalnom metodom, dogodit će se čudo. Kao u napetim, gotskim romanima, slučajno se spotaknemo i u trenutku pada uhvatimo za dio anatomije nekog golišavog antičkog kipa i – Voila! – otvori se tajni prolaz, prolaz za koji nismo ni znali da postoji. Naime, u pristupu modernistima ne smijemo biti odviše konvencionalni i doslovni. Moramo se okrenuti nekim manje logičnim smjerovima i moramo biti strpljivi želimo li otkriti «značenje» i shvatiti poetiku kojom su pisani.

Modernisti poput T.S. Eliota i Jamesa Joycea možda jesu tvrdoglavi književni dinosauri koji zahtijevaju iznimno mnogo truda, vremena i volje od svojih čitatelja i s njima će strpljenja imati možda jedino književni mazohisti, ali njihova djela isto tako, zanemarimo li prvotni antagonizam, varljive fusnote i ukočenost kralježnice kao rezultat dugotrajne zgrbljenosti nad enciklopedijama, leksikonima simbola, studijama, itd., predstavljaju nevjerojatno interpretativno bogatstvo. Osobno smatram da je jedna od vrlina i ljepota modernističke književnosti upravo bogatstvo interpretacijskih mogućnosti. Naime, jednu Eliotovu pjesmu možemo čitati i čitati, čitati danima i čitati tjednima i onda, jednoga dana ponovno pročitati i iznenada, kao da je prvi put držimo u rukama, shvatiti što nam je zapravo cijelo vrijeme uporno pokušavala prenijeti, a mi naprosto nismo razumjeli. Volim misliti kako je za svako djelo potrebno određeno vrijeme, određeno iskustvo i zrelost i da ćemo svako djelo, kada za njega budemo spremni i kada nam ono bude potrebno, i razumjeti. Pogrešno je moderniste i njihovu poetiku odbacivati samo zato što smo navikli na romantičare i na Wordsworthove Sunovrate. Čini mi se da su upravo modenistička depersonaliziranost, destruktivnost, dezorijentiranost, fragmentiranost, nekoherentnost, disonantnost, itd., od kojih toliko zaziremo i bježimo, bliži našem istinskom stanju svijesti, odnosno podsvijesti, nego Wordsworthove lešpršave i savršeno razumljive pjesničke slike. Mi smo, ljudi, i tjelesno i duhovno izrazito kompleksna bića, bića koja nisu uvijek posve logična ni razumljiva i upravo modernisti najbolje opisuju te naše nelogičnosti i komplekna stanja svijesti. Pa zar naše misli ne vole najviše upravo proustovski vrludati hirovitom stazom asocijacija i vanjskih podražaja, skretati kojekuda i zastajati nad svakakvim kolačićima bez svrhe i cilja? Zar nismo svi samo mozaik naših vlastitih misli i osjećaja, vlastitih iskustava i doživljaja, sjećanja i dojmova? Zar sa svojim životima ne radimo upravo ono što je Eliot radio pjesmama, slagao komadić po komadić, fragment po fragment tih razbacanih misli, iskustava i doživljaja u šaroliki mozaik naše stvarnosti. Dragi moji, Eliot je bio u pravu. Mi smo svi samo gomila smrskanih slika.

I što na kraju reći osim shantih, shantih, shantih…

_______________
I Amis, Martin. The War Against Cliché. Vintage.2002. (slob. prev.)
II U Puli postoji Caffe bar Uliks ispred kojeg se nalazi kip Jamesa Joycea.
III Amis, Martin. The War Against Cliché. Vintage.2002. (slob. prev.)
IV Šoljan, Antun. Hrvatski Joyce i druge igre. Biblioteka Zora. Zagreb 1989.
V Solar, Milivoj. Pitanje određenja moderne lirike u Friedrich, Hugo Suvremena lirika. Stvarnost. Zagreb. 1969.
VI Eliot, Thomas Stearns. Pusta zemlja. Zora. Zagreb. 1958.

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG,  2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji,  Narodna biblioteka Srbije,  Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK,  [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.  Način dostupa (URL) http://glasnik. net
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS. SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008.  Sveska 16.
 

Nazad