ITALO SVEVO

Italo Svevo

 

 

SLUČAJ SVEVO

Jedan od najvažnijih talijanskih pisaca XX. stoljeća, i među najznatnijim predstavnicima suvremene književnosti i svijesti. Kada je buknuo «slučaj Svevo» - nalazimo se već u 1925./26. godini – a on, autor, čeka već trideset godina. Dva romana, koje je bio objavio na vlastiti trošak, imala su malo čitatelja i još manje književnih ocjenjivača. No, napokon, je netko otkrio njegovu suvremenost, novinu njegova djela tako da je njegova slava postala preko noći europska. Nažalost stigla je kasno i gotovo nije mogao uživati njezine plodove...

Iako je živio više u XIX stoljeću nego u XX, Svevo je zapravo pripadao Novećentu: stalnost realizma, objektivnost naturalizma i verizma koji su dominirali u talijanskoj književnosti Otoćenta pokazali su se neprikladni u izražavanju dubokog nemira pojedinca ili krize društva. Došašće psihoanalize i zanimanje za istraživanje svijesti i njezinih mehanizama, realizam i mrvljenje stvarnog ulaze snažno u književnost: Proust i Joyce su najizražajniji predstavnici toga smjera, a uz Sveva i Pirandella. Osim toga, Sveva se može označiti kao najvećeg pisca u talijansko jeziku srednjeuropskog oblikovanja.

Život

U Trstu, gradu kozmopolitskog pečata i užurbanog prometa u Ausrtrougarskom carstvu, rođen je 1861. Ettore Aaron Schmitz i u njemu je smještena radnja svih njegovih djela. Grad zemljopisno na periferiji i odvojen od velikih kulturnih središta, u stvarnosti Trst se našao na točki susreta dviju civilizacija i kultura. Uz to, Trst je imao udjela u načinu života, socijalnim običajima i nemirima koji su karakterizirali Austrougarsko carstvo u to vrijeme, stvarajući živu kulturnu djelatnost čije će posljedice biti određene.

Italo Svevo je bio po majci porijeklom Židov, dok mu je otac bio Nijemac. Obitelj je ugodno živjela, dok mu je otac imao dobro uhodanu trgovinu staklom i želio je mladom Ettoreu osigurati solidne intelektualne temelje šaljući ga s braćom Elijom i Adolfom na prestižni koledž Segnitz u Njemačkoj.

Ettore se za vrijeme studija zagrijao za njemačku književnost. Godine 1879. se sa sedamnaest godina vratio u Trst i upisao se na studij ekonomije na Višoj trgovačkoj školi, ali zbog nedaća novčane prirode koje je prouzročila očeva finacijska propast bio je prisiljen prekinuti školovanje i potražiti posao: zapošljava se kao službenik u podružnici bečke banke Banca Union, gdje je radio dvadeset godina.

U to vrijeme i u vrlo kratkom razdoblju pogodile su ga obiteljske nesreće, smrt oca, potom majke te dragog mu brata Elija, koji ga je uvijek podržavao da nastavi književnu aktivnost. Skrhan očajanjem tridesetogodišnji pisac se osjetio pri kraju snaga.

Razočaran tragičnim događajima, iscrpljen teškom duhovnom mukom Svevo je proveo dugo razdoblje tišine, provodeći život u olinjalom sivilu koje je prekinulo vedru, toliko žuđenu perspektivu egzistencije posvećene književnom radu. Ipak ga siv i iscrpljujući život nije priječio u mnogim aktivnostima: u slobodnio vrijeme se posvećivao sviranju violine, čitanju filozofskih djela (Shopenhauer) i romana Stendhala, Balzaca, Zole. Počinje pisati članke, skice pripovjedaka, autobiografske stranice, da bi 1890. u nastavcima (u dnevniku L'Indipendente) objavio pripovjetku Ubojstvo u ulici Belpoggio (L'assassinio di via Belpoggio). Postigao je uspjeh koji mu je omogućio da posjećuje živahna kulturna središta u Trstu.

Već 1892. objavljuje roman Jedan život (Una vita), kada se rađa Italo Svevo, pseudonim kojega neće nikada ostaviti i koji će ga približiti dvjema kulturama i dvama jezicima (školu je završio na njemačkom, u kući se govorilo po tršćanski). Roman je sjajna pripovjest o jednom mladiću koji je došao sa sela u grad, o njegovom nesnalaženju što će završiti samoubojstvom. Roman je prošao gotovo nezapaženo.

Godine 1896. ženi se dalekom rođakinjom Livijom Veneziani, kćeri jednog bogatog industrijalca, i poslije godinu dana rađa im se jedina kćer Letizia. Nekoliko godina kasnije napušta banku i ulazi u punčevu tvrtku gdje će postati na kraju ravnatelj. To su vrlo plodne godine njegovog pisanja: 1898. izlazi mu drugi roman Senilnost (Senilità), međutim prolazi još nezapaženije od prvoga. Nakon toga prepušta se poslu, dosta putuje poslovno po Europi i čini se da je potpuno zanemario književnu aktivnost.

U stvari, Svevo živ i krjepak: piše priče i kazališne komade koje možda neće nitko čitati, ali njegova književna sklonost i zadovoljstvo pisanja su bili jači od razočarenja koje je postojalo u njemu zbog nehaja koji ga je okruživao. Upisuje se 1906. u Berlitz School, kako bi usavršio svoj engleski koji mu je neophodan u poslu, i tada upoznaje jednog Irca, nastavnika engleskog: to je bio James Joyce koji je u Trstu predavao engleski.

Uskoro su lekcije postale privatno; nije se više gledalo na gramatiku, sada se razgovaralo engleski o književnosti i, na Joycevu molbu, Svevo mu je dao svoje romane koje je Joyce ocijenio pozitivno. I tako se rodilo jedno važno prijateljstvo. Između 1908. i 1910. Svevo čita Freuda i druge psihoanalitičare. Osim teorijskog interesa, postojalo je i praktično: da bi ocijenio uputnost liječenja jednog svog rođaka, dopisivao se jednim od Freudovih suradnika. Nije imao veliko povjerenje u terapeutsku primjenu psihoanalize, tvrdeći da je Freud korisniji romanopiscima nego bolesnicima.

U međuvremenu je izbio rat i tvornica je prestala raditi: bilo je mnogo slobodnog vremena i Svevo se ponovno dao na pisanje romana. Tako da 1919. počinje pisati roman Zenova svijest (La coscienza di Zeno) kojeg je objavio 1923. na vlastiti trošak. Godinu dana kasnije Joyce, koji se preselio Pariz i koji je bio oduševljen s knjigom, govorio je o njoj prijateljima (naročito kritičaru V. Larbaudu) koji su željeli upoznati Svevovo djelo. I tako je Svevo «lansiran» u Francuskoj. I sâm Montale 1925. piše pohvale o njegovom romanu i o samom autoru otkrivajući ga u talijanskoj književnoj «orbiti». Zenova svijest je 1927. prevedena u Francuskoj i Svevo počinje bitku za «rehabilitaciju» svoja prva dva romana, koji su bili utopljeni u zaboravu talijanske kritike. U stanovitoj klimi obnovljenog povjerenja nastavlja s pisanjem i već 1927. objavljuje pripovjetku Jako vino (Vino generoso) a 1928. zbirku pripovjedaka pod naslovom (isti naslov ima jedna odulja pripovjetka) Uspjela šala (Una burla riuscita).

Uskoro počinje novi roman i skicira svoj Autobiografski profil (Profilo autobiografico). Zdravlje mu nije sjajno. U ožujku 1928. pariški Pen klub organizira mu počasno zasjedanje gdje se okupilo preko pedeset europskih intelektualaca, među kojima je bio i Joyce. To je trenutak nadoknade za razočaranja i očekivanje da njegovo djelo bude opće priznato.

Postumno mu 1930. izlazi pripovjetka Priča o dobrom starcu i lijepoj djevojci (La novella del buon vecchio e della bella fanciulla). To je pripovjest o zakašnjeloj senilnoj ljubavi (starac zaljubljen u jednu djevojku), o građanskim ekonomskim odnosima (stari građanin kupuje naklonosti siromašne djevojke i pretvara ju u uzdržavanu ženu), priča koja ga uvodi u pisanje: «dobri starac» počinje pisati monografiju o odnosima između starih i mladih, temeljeći se na osobnom iskustvu i pokušavajući stvoriti opće djelo o svojim privatnim slučajevima. Narav gotovo bajkovita i dobrohotna pripovijesti ne smije nas dovesti u zabludu: Svevo s jasnoćom i s psihološkom oštroumnošću podcrtava stvarnost odnosa, stvarne neprisutnosti, samoopravdavanja koja (naročito «dobrog starca» kao protagonista) prate osobe. Pripovijest psihološkog realizma koja ne prigušuje negativnost stvarnosti, nego podcrtava upravo trenutak u kojemu intervenira s ironičnim smiješkom. Da bi izbjegao čisto moralističko pisanje, Svevo rabi ironičnu spretnost te stratifikaciju motiva i tema, osim toga protagonist priče ulazi u pisanje kao starac (bilješka metaforički autobiografska). No «novella» se naprasno prekida: Našli su ga mrtvog i ukočenog za stolom s perom u ustima, kroz koja je iscurio njegov posljednji dah.

Nakon jednog banalnog automobilskog incidenta posljedice su bile fatalne: Svevo umire u rujnu 1928. u liječilištu Motta di Livenza. Ima 67 godina.

Pitanje jezika i stila

Jedan od temeljnih razloga Svevovog neuspjeha kod ono malo talijanskih književnih kritičara koji su ga čitali prije njegovog uspona (ali i poslije), bio je jezik koji, zacijelo, nije bio profinjen ni čist, ali svakako nehajan i možda nepažljiv. Osim toga, govorilo se, Svevo je pisao loše. I narativni stil je bio sintaktički zapleten i često zamršen i krut. Tršćanski autor, njemačkog obilježja i uvjetovanosti tršćanskog dijalekta koji je tečno govorio, uvijek je imao svijest toga ograničenja i često je pokušavao naći pomoć i uglačati i jezično pročistiti svoja romane.

Ono što je važno naznačiti je jezik i stil koji vode računa naročito o stvarnosti, o jednoj snažnoj i čvrstoj sažetosti. Po svojoj suhoj i jezgrovitoj jednolikosti njegovo pisanje je antiknjiževno, no ipak je krajnje izražajno i u njoj treperi naznaka snažne, sugestivne i originalne istine jednog vjerodostojnog autora.

Iz talijanskog izvornika preveo Jusuf A. Hećimović
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad