ZORAN TEOFILOVIĆ

Zoran Teofilović rođen je 1969. u Derventi. Do 1991. godine živio u Bosanskom Brodu gdje završava srednju mašinsku školu. 1988. Upisuje fakultet u Slavonskom Brodu i pohađa isti do 1991., kada, uslijed ratnih zbivanja, odlazi u Njemačku. U Njemačkoj ostaje nekoliko godina, sve do 1997. godine kada biva protjeran. Od 1997. godine stalno nastanjen u Americi. Pomalo piše, čita…
Zoran Teofilović
 

 

NEKI OD (NAŠIH) HEROJA


Boris i Petar, osim grada u kojem su živjeli i rabili ga svojim prisustvom, nisu imali ništa zajedničkog.

Boris, nikad pretjerano primjećivan po nečemu pametnom, imao je završenu osnovnu samo zbog toga što je to, eto, bilo zakonom obavezno tih predratnih dana. Više od toga nije niti mogao niti htio. Ionako je sa tom, na jedvite jade, svršenom osmoljetkom, bio među najškolovanijim u svojoj familiji. Često ga se moglo sresti na pijaci kako gluvari između tezgi sa jedinim ciljem - da nešto zdipi od bunovnih seljaka koji su srijedom i subotom donosili u grad ono malo jada što su uspjeli da "ukradu" od nevremena. Zbog toga i još nekih pijanih tuča po kafanama, Boris je već kao omladinac poznavao interijer stanice milicije bolje od pojedinih policajaca, jer ju je posjećivao češće nego što bi neki dokoni žitelj naše male varošice i mogao pretpostaviti.

Petar, čovjek zrelih godina, imao je mnogo godina škole iza sebe. Sretno oženjen, otac dvoje djece, bio je primjer uzornog supruga i oca. Uvijek pristojan i obazriv prema svima, bio je komšija kakav se samo poželjeti može. Takav je bio i na poslu. Sve što bi radio; radio bi sa neviđenom savješću i prilježnošću tako da je i na svom radnom mjestu zasluživao samo riječi hvale. Jedino mu se malo zamjerilo što nije bio za sekundu veseliji. Uvijek, kada se sa nekim ili bez ikakvog povoda saljevalo i krkalo u firmi o društvenom trošku, Petar bi, čini se iz kurtoazije, brzo ispijao čašu vina i trapavo se izvinjavajući što mora već poći kući, napuštao dernek. Nije on to volio i znao je da taj nemar i rasipništvo prema društvenom neće još dugo. Bio je načitan i često se mogao vidjeti kako sjedi na balkonu s knjigom u ruci, odsutan od stvarnosti i udubljen u ono što čita.

A onda su se gradom počele šetati neke čudne kape za koje se smatralo da nikad više neće biti nošene. Zastave i barjaci su se počeli vijoriti. Grafiti, podjednako ispunjeni nacionalističkom kuruzom i gramatičkim greškama, počeli su osvanjivati po tek okrečenim fasadama javnih ustanova. Boris je prednjačio u svemu tome praćen pajdašima koje bi susretao i upoznavao iza rešetaka ili na časovima dopunske nastave. U početku su se ljudi ismijavali i otvoreno zezali Borisa i kompaniju, koji su zapjenjeni svojim primitivizmom marširali gradom naoružani nacionalnom ikonografijom. Vrlo brzo sprdnju je zamjenila bojazan, a nedugo zatim – strah.

Kao reakcija na sve to osvanu jednog dana druga grupa s istim manirima i rekvizitima samo sa drugačijim obilježjima i nacionalnim herojima. I stade nacionalizam curiti na sve strane, a mase se pođoše okupljati oko njega ko nekad bjelice oko kanalizijskog otvora koji je danonoćno u rijeku rigao izmet i fekalije našega cijenjenog građanstva..

Petar je, shvatajući u startu gdje to sve vodi, bio najblaže rečeno zgrožen kako Borisom i njegovom svitom, tako i organima javnog reda i mira koji su to sve nijemo gledali i ravnodusno širili ruke opravdavajući to sve sa novonastalom demokratijom… Po ko zna koji put Petar je iščitavao Ivu i Mešu i sa strahom spoznavao da je vrag već poodavno odnio šalu i da je došlo vrijeme fukara i budala. Ipak, nadao se da će u njegovom gradu preovladavati razum i da će sve proći bez onog najgoreg. Mada ga je rodbina iz inostranstva već nekoliko puta zvala da napušta grad dok belaj ne prođe, odlučio je da ostane. Bilo mu je neugodno da bježi. Od koga na kraju krajeva? Pa Bosna je ovo! Pa zar da sumnja u komšije s kojima je djelio zgradu, zar da sumnja u prve komšije sa zajedničkog, šestog sprata!? Pa jel’ tako?

A onda negdje poslije 15 januara (kad prođoše oba Božića i Nova godina, i kad se "rokalo" skoro iz svakog dvorišta, više sa ciljem da se okolini ukaže na postojanje ličnog arsenala a manje sa željom da se, eto, malo pripuca onako, bezazleno u zrak, u čast praznika i blagdana) izgubiše se negdje Boris i njegova pratnja. Malo ko se zabrinuo oko toga, mnogi su odahnuli i grad se ko malo i primirio, jer ova druga, suprotna, strana nije imala više s kim da se nadlajava.

Dočim, nije to dugo trajalo. Sve je, već ustaljenim redoslijedom, krenulo po selima. Noćne straže, pripucavanja, prvo ranjavanje, pa ubistvo, pa masakr, barikade i na kraju razmjena projektila svih dimenzija i dužina između dva (a ponegdje i tri) nedužna i goloruka naroda. Mnogi rekoše da je Boris viđen u svemu prethodno nabrojanom. I to na čelu. Al’ nakon malo zasiti se on juriša, patriotizama, herojstva i svega što uz to ide, pa se pođe baviti biznisom, a rat prepusti drugima. U početku (maloprodaja) "valjao" se namjestaj i bijela tehnika, a malo zatim (veleprodaja) cigare, nafta, oružje i ljudi… Lud kakav je bio nije prezao ni od čega. Prodavao je sve što je stigao i najviše poslovnih partnera pronalazio je sa druge strane, među mrskim neprijateljem. Često je viđan pijan, onda bi onako iz zezancije sjedao za kakav ve-be-er i pucao po svom gradu dok mu i to ne bi dosadilo. Šuškalo se da se pred mrak u njegovu kuću na silu dovode djevojke da malo ubiju dosadu i razvesele komadanta. Sve česće je dolazio u sukobe i sa svojima saborcima, gdje bi se obično, nakon kraćeg vremena, u raspravi bez argumenata i kompromisa, pribjegavalo jedinom logičnom rješenju kad se usijane glave zavade - potezanju noža, pištolja ili bilo čega što dopadne pod ruku.

Petar je sjedio cijelo vrijeme u stanu. Čekao je. Neki od komšija rekoše, onako da ga malo ohrabre, da ne brine, jer znaju oni da on nije ko oni "njegovi". Nije imao snage da pita koji su to njegovi. Bojao se odgovora. Sjedio je tako u svojoj sobi sa ženom i šutio. Znao je proći i čitav dan a da ništa ne progovori. Samo kad bi eksplodirala granata prilazio bi prozoru i gledao kroz zavjese dole u dvoriste ili dalje na stranu, prema autoputu i izlazu iz grada. Ali nije smio dugo ni stajati iza zavjesa, mogao ga je neko vidjeti i pomisliti da je kakav snajperista i prijaviti ga. Juče je, sav zaleđen od straha, gledao kako komšija iz susjedne zgrade priča sa nekim nepoznatim vojnicima i upire prstom u pojedine spratove okolnih zgrada. Petar je instiktivno ustuknuo i povukao se unazad u dubinu sobe, jer nije mogao ni zamisliti da kaziprst komšijine ruke krene put njegova balkona. Trajalo je to eto već treći mjesec, bivalo je sve gore, svakodnevno se ginulo, a izlaz iz svega toga nije se ni nazirao. Razmišljao je da se prijavi, da mu daju neko zaduženje, ali njegovo zdravlje se naglo pogoršavalo svakim danom prouzročeno nespavanjem i strahovitim psihološkim pritiskom koji ga nije napuštao od prvog zapucanog metka…

Ni Boris ni Petar nisu dočekali Dejton. Boris je, nakon što je, ne razmišljajući svojom ludom glavom, prevario malo većeg patriotu od sebe, završio sa dva metka u leđima i jednim u potiljku. Petra su, zajedno sa ženom, nasli u kanalu… zaklane.

Nekoliko godina kasnije, na jednoj od mnogobrojnih svečanosti koje se održavaju u čast ovog prošlog rata, odlučeno je da se jedna ulica, ona u kojoj je rođen, nazove po velikom junaku i heroju Borisu. Smjenjivali su se govornici na bini, smjenjivale su se i flaše ispred njih. I ratna vještina i herojstvo Borisovo prepričavano iz njihovih usta raslo je srazmjerno ispijanju tih flaša i svaki naredni govornik, crveniji u licu od svog prethodnika (ne od stida, nego od alkohola) veličao je Borisa i dizao ga do neslućenih visina. Jedan, najrumeniji od njih, je tako predložio i da se osnovna škola nazove po njemu, na šta se oni iz prvih redova, onako kiselo nasmijaše i oboriše poglede prema zemlji. To bi ipak bilo malo previše… pa eto dovoljno je što je ušao u čitanku, jer neko se već potrudio da sklepa par stihova u čast junakovu.

Petar se neće pojaviti u čitankama. On neće dobiti ulicu… neće dobiti ni sokak. Niko ga se neće sjetiti kad se bude slavilo oslobođenje, kad se bude odavala počast palim borcima, kad se bude pisala jedna od istorija. Petra će se sjetiti njegove komšije kada se bude pričalo o ratu, stradavanju nedužnih, zvjerskim ubistvima, nemoći da se pomogne u tim okrutnim vremenima, o jednom crnom periodu koji je usađen duboko u nama i prema kojem niko ne može ostati ravnodušan.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2008. Sveska 16.

Nazad