FUAD KOVAČ

Književnik i novinar Fuad Kovač rođen je 1. februara 1965. godine u Zurovićima kod Gacka. Od 1980. godine bavi se novinarstvom, a pisao je za mnogobrojne listove i časopise. Poeziju piše od rane mladosti za koju je 1983. i 1986. godine osvojio dvije prve republičke nagrade (BiH). Bio je učesnik skoro svih književnih manifestacija na području bivše Jugoslavije kao prepoznatljivo poetsko ime najmlađe generacije.
Zastupljen je u biltenu Književne omladine BiH za 1982. godinu. Prozu, poeziju i književnu kritiku već godinama objavljuje u mnogobrojnim književnim časopisima.
Priredio je i recenzirao veliki broj knjiga bh. autora. Za pripovijetku "Bijeli konj" dobio je nagradu "Zija Dizdarević" za najbolju bh. pripovijetku u 2000. godini.
Član je Društva novinara BiH i Društva pisaca BiH u statusu slobodnog umjetnika (profesionalni pisac).
Živi u Sarajevu.

Objavljene knjige:
Proza: Godine opstanka (2001) - zapisi, Bijeli konj (2004) - pripovijetke,
Očev zagrljaj - pripovijetke (2006) - pripovijetke,
Poezija: Prozor nad rijekom (2001) - poezija,
Publicistika: 101 intervju (2006) - intervjui, Istine i laži generala Đ. Đukića (2007) (Priredio zajedno sa Hamidom Deronjićem).
Fuad Kovač
   

KAD SPAVAŠ

Sanjao si. U snu živio.
Onako, jedan trenutak, kao vječnost.

Probudio te jasan trenutak od sna,
i znoj...

Na jastuku sve tvoje nedosanjane misli
I pepelnica, nekad puna opušaka.
I sat bez otkucaja.
I minus na prozorima.

Dva debela sata život u snovima.
 

IZLAZAK SUNCA

Ni damare nije osjetio.
Obradovao se suncu.

A vidio ga je onda kad se na zidu
počelo crtati drvo sa istočne planine.

I kad se na obližnjem potoku
dogodila radost od kapljica i ptica.

Nekako je tada sve najljepše bilo.
Ili mu se stvarno priviđalo.
 

POPODNE

Ko je imao priliku, zabilježio je ovaj dan.
Na njemu ostavio trag od rada, znoja i života.

Treba polako sklapati prethodne sate
u kofer od ovog dana.

Ljudi su znojavi od traganja za nemogućim stvarima.
Automobili su umorni od njihovih pokidanih živaca.

Svi su željni dokrajčiti ovaj datum i vrijeme.
 

NOĆNA PJESMA

Spuštalo se veče.
Taman što sam htio na malu nuždu
Nekako brzo, brže nego što sam mislio.

Pade mi pamet na pamet.

Pogledah u sebe,
Pa opet u sebe

Micala se zavjesa

Znam,
Opet je ušla

Da me zarazi.
 

NAŠA KUĆA

Evo, petnaest godina zamišljam našu kuću
Evo, petnaest godina sanjam našu kuću.
Hiljadu godina zamišljam našu kuću.
Vječnost....
Onako, malehnu, seosku kućicu,...

Ko sada, pamtim kad je otac pravio,
Od pruća i znoja
Od zanoktica i pljuvačke.
Od krvi iz šume...
Joj...

Spavali smo tad u staroj kući,
Dolje u prizemlju, u jednoj trećini...

Ali, nekako, najljepše nam je bilo u našoj novoj kući.
U kojoj smo spavali snom Bistrice - uspavanke.

...

Danas, ni slika nije ostala
Samo sjećanja
I zarasle omeđine
Iz kojih će do vječnosti rasti sprženi korov
Naših ruševina

(Ilidža, 05.04. 2007.)
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 4 / 2008. Sveska 17.

Nazad