MEHMED ĐEDOVIĆ

Mehmed Đedović, rođen je 10.01.1971.godine u Miljanovcima, općina Kalesija.
Osnovnu i srednju školu završio je u Kalesiji a Vojnu Akademiji KoV u Sarajevu, nakon čega je kraće vrijeme radio u Hrvatskoj.
Piše prozu, poeziju, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove.

Pripovijetke: Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002.godine), rasprodato izdanje; Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006.godine);
Roman: Sjena kurjaka (2004. god. tri izdanja) Bosanska riječ, Tuzla.

Nagrađivan je za pripovijetku, priču, poeziju, roman i radio roman, te zastupljen u antologijama BH proze.
Nagrade: Za pripovijetku: Nad vodom kula, nagrada Radija BiH, (2002.godine);
Za roman: Sjena kurjaka, nagrada Fondacije za Izdavaštvo BiH, (2004.godine);
Za pripovijetku: Sitan trag u snijegu, nagrada Zija Dizdarević (2006.godine);
Za novelu: Hronika jednog nestanka, nagrada Radija BiH, (2002.godine);
Za radio roman: Šapat vjetrova, nagrada Radija BiH, (2002.godine)
Za knjigu poezije: Svijetlo lampe, nagrada Mak Dizdar (2006.godine);

Knjiga pripovijedaka Kad se Bulbul vratio zauzela je drugo mjesto na konkursu u Gradačcu i podržana od strana Kantonalnog ministarstva za kulturu a roman Vodi je da teče ušao je u najužu konkurenciju za nagradu Izdavačke kuće VBZ i Večernjeg lista u Zagrebu 2005. godine.

Član je Društva pisaca BiH.
Mehmed Đedović
   

VODI JE DA TEČE

Sa živima sam se teško snalazio. Zapelo bi negdje sprva, kod pogleda, stiska tople ljigave šake, a u nekoliko navrata smo dogurali i do razgovora i tu bi stvar pucala.

Smatrali su me čudakom, a ja se nisam bunio. Odlično sam znao šta pričaju kad se osame i s kim zbijaju šale kad nemaju pametnija posla, ni to mi nije previše smetalo.

Znao sam da će oni koji kod mene dođu, u većini slučajeva doći opruženi, ne na svojim nogama, i ne svojom voljom.

Da li sam spomenuo da radim u mrtvačnici i da se sa svojim mušterijama odlično slažem, obično mnogo bolje nego dok su hodali zemljom.

Valjalo je biti dovoljno strpljiv i završiti započete razgovore pod mojim uslovima.

Optužuju me da nisam druželjubiv, da sam samotnjak a ne znaju ni šta znači ta riječ, oni što ne znaju da slušaju tvrde da samo šutim; kad treba i kad ne treba, a ja više pričam sa mrtvima nego oni sa živima, kraj njih sam kada ih svi ostave i vrate se svojim ženicama u tople krevete, dočekujem ih i ispraćam; i jedino predamnom se ne crvene goli kao od majke rođeni.

Dok su živi kasne na posao, strahuju od šefa, žure kući jer je žena ljubomorna, žure da poprave auto, u kupovinu, pozorište, toliko žure da ne znaju ime svom prvom komšiji; onom u garsonijeri, na desetom, ne znaju da ih on čeka i da se zadnja kafa sa njim pije; a onda imaju na raspolaganju svo vrijeme i ovog i onog svijeta.

Možda ipak nije tako tragično za one koji smrt prihvate kao sastavni dio puta, kao pratioca bez koga ni života ne bi bilo.

Fadila Piplaša gotovo da nisam poznavao i da ga nekoliko puta nisam sreo na stepeništu zadihanog, obično natovarenog punim kesama, u lošem polovnom odijelu, ne bi pogodio da je opruženo tijelo dogurano do mrtvačnice na kolicima njegovo. Uvehlo, sivo lice, mršave duge ruke, velika stopala, jedva da su mogla pripadati čovjeku sa kojim sam na ista vrata ulazio u zadnje tri godine.
Nisam znao da je bio bolestan.

Jedne večeri vratio sam se kasno kući i jedva vukao mračnim stepenicama jer su mangupi opet porazbijali sijalice u stubištu. Zastao sam da se odmorim. Ma lažem, bio sam pijan i bilo mi je muka a stepenica nikako da nestane, pa sam sjeo da predahnem a zidovi su šetali kroz hodnik.

To je bio jedini put da sam ga čuo da podvikne, nešto je razbijeno u stanu, ženski smijeh iza vrata nadjačao je prasak. Na vratima ispred kojih sam sjedio pisalo je Raza Piplaš. Zar baš samo Raza, pomislio sam onako pijan i odvukao se dvadesetak stepenica dalje do svojih vrata.

I Razu sam sretao, nije da nisam, ali me duge, jake noge, ogromne grudi i kratka crvena kosa prije koje se uoče jedino krupne buljave oči, nisu previše privlačile. Hodala je uspravno, visoko dignute glave i izbačenih grudi, gledala svijet s visine i nikad nikoga nije pozdravljala prva. Prelazio sam na drugu stranu ulice kada bih je smotrio, a isto kao da i nisam, jer za tu ženu niko osim nje nije postojao pa sumnjam da bi me primijetila i pod suknju da joj se zavučem, a tamo je tek toliko prostora i bilo.

Fadila sam po vlastitoj procjeni svrstavao u ljude srednjih pedesetih godina i pogriješio. U kartonu je pisalo: prvi april, šezdeset četvrte, jedva četrdeset i jedna godina. Pisalo je i moždani udar, trenutna smrt, vrijeme 17 i 42, mjesto, stan, adresa.

Moj komšija imao je nesreću da život sa njim zbija prvoaprilske šale, da žuri, da ne stiže i da tek mrtav upozna stanara iz garsonijere na desetom, mada ga je sreo nekoliko puta na stepeništu.
Eto, a veče još nije ni počelo.

***

Telefon je zazvonio onako kako telefoni obično čine, preglasno; u stvari je jeknuo k'o teški bolesnik ili mi se učinilo jer je među zidovima i šapat vrištao a telefonsko zvono... Pa, recimo da nije prošlo nezapaženo.
- Da.
- Je l' mrtvačnica?
- Nakon ovolike buke sigurno jeste.
- Molim.
- Uznemiravate mi pacijente, nadam se da imate dobar razlog jer im nakon ovoga ne smijem na oči.
- Ha, ti i tvoji pacijenti. Hamdo, ti si?
- Jok, nego Fadil Piplaš moj komšija. Hamdo je, ko bi bio.
- Tako često te zovem da ti ne prepoznajem glas, a to ti vidim smeta.
- Ne smeta meni, njima smeta. Šalim se...
- Dobro, de. Ujutro će ti doći porodice po četiri današnja tijela, sredi papirologiju i ostalo, znaš već kako ide i...
- I...
- Novi direktor.
- Šta je sa starim, ni njega nisam imao priliku upoznati.
- Ovoga bi mogao, kontroliše sve redom, bahne u po noći, ne bira odjeljenje i odmah disciplinska, pa se pazi.
- Paziću, fala ti, jedino ti misliš na mene, ostali me ne razlikuju od ovih tijela koja čuvam kao da su u zatvoru.
- Ima tu i tvoje zasluge, ali nećemo sad o tome. I da znaš da je mala razlika između zatvorenika i policajca u zatvoru, obojica su iza rešetaka.
- Kad si već tu uljepšaj mi veče?
- Nemam vremena, ali može nešto na brzinu. Znaš kako se u Sarajevu ućeruje dug?
- Ti ćeš mi reći.
- Isto ko i kratak samo malo duže. I slušaj me, javljaj se normalno na telefon ko sav ostali svijet, jer bi mogao nazvati neko ko ne zna za šalu.
- De mi malo pričaj o tome.
- Nisam ni mislio da ćeš poslušat. Navratiću ujutro ako budem mogao.

Veza se prekide i tišina poklopi spuštanje slušalice glasnije nego što je nju razbilo telefonsko zvono.

Vidio je Munira kako se smije i mladim bolničarkama prepričava njihov razgovor, razvlači usta i maše rukama. Dodaće što mu zafali u toj priči da bi izmamio osmijeh i Grofa napravio čudovištem koje ljudima pije krv i pazi da se njegovi mrtvaci ne uznemiravaju.

Nisam Muniru zamjerio što se šali na moj račun, jer i drugi to rade. Jedino što možda mlade bolničarke ne bi u širokom luku zaobilazile mrtvačnicu da nije tih šala. Ili ipak bi, djevojke se plaše onih koji leže nepokretni i koji im ne mogu naškoditi a neki drugi, manje bezopasni tipovi pričaju im masne viceve i ruku zavlače pod suknju. A i čuvar mrtvačnice ko lančić nosi nadimak Grof i ne može biti manje strašan od svojih pacijenata.

Šteta, noći su mogle biti zanimljive kakve su bile kad sam tek počeo raditi, ali se ni ovako ne žalim. I narodnjacima dosade redovi obožavateljki pred hotelskim sobama, gdje neće čuvaru mrtvih tijela.

Poneko ipak zaluta u moje odaje, ne prečesto, ali zaluta i ništa ga ne može uplašiti, tog, tu... nju... kako god.

Priznajem da ima dana kad mi društvo zafali i kad bi još jedno živo biće u mrtvačnici zajedno sa mnom kratilo noć, ko tesar gredu, bilo bi gotov pa dobro. Mada tišina ima svoju melodiju koju sam diplomirao i o njoj bih mogao napisati sabrana djela ako me baš stisnu, a riječi su čudo koje nikada nisam podcjenjivao.

Niz dugi bolnički hodnik urijetko zazvone koraci, i neću reći da ih sve prepoznajem, ali one duge, brze, vojničke, za njih i nije potreban poseban majstor slušanja da bi pogodio čiji su. U ovoj ustanovi niko ne hoda kao da gazi strojevi korak, doktorski koraci su ležerniji, puni sebe, ujednačeni, sigurni i možda trunku gordi. Bolničarke jedva da dotiču pod, a oni koji dovoze tijela i nemaju boju svojih koraka.

Prije nego što kucne na vrata malog ureda mrtvačnice, znam ko bi mogao kucnuti i koju masku da nabacim na lice. Jedni su kucali a drugi udarali pesnicom da je zvonilo.
- Gdje gori?
Osmijeh se razlio po širokom licu i krupne oči sijevnuše olakšanjem.
- Jebi ga, ne znam kako te nije strah, ali meni dok prođem ovaj hodnik srce siđe u pete. Da te nisam našao vratio bi se trčećim korakom.
- Šta ćeš onda reći za nas civile ako su bivši vojnici tako strašivi. Čega da me bude strah, njih - ruka se diže prema pravilnim redovima metalnih vrata iza kojih su ležala tijela.
- Ma nemoj mi glumiti junaka, kad ti ne može biti svejedno među tolikim mrtvacima.
- Ne glumim ja ništa. Bilo mi je neprijatno u početku, s vremenom vidiš da s njima nemaš čega da se plašiš. Više se plašim kad izađem odavde i ulicom žurim do stana, ili kad svratim na piće u kafanu punu pijanih hodajućih mrtvaca.
- Nema veze, pričali smo o tome već, samo nemoj da očekuješ da je i drugima svejedno biti na ovom mjestu.

Emin je s mukom sjeo sa druge strane stola, a ja sam ništa ne pitajući iz aparata cijedio dva espresa u fildžane. Po običaju, moj prijatelj nije tražio dozvolu da prevrne svaki papir koji se našao na stolu, a nije se libio ni da zaviri u ladice.
- Šta to čitaš, neke ruske priče - prevrće debelu knjigu i odmah zagleda broj strana mršteći se. - Prošlo je vrijeme romana od osamstotina strana, ko ima vremena da to čita.
Fildžani su bili puni tople tečnosti.
- Postoje dobre i loše knjige, ne debele i tanke.
- Znam, brate, samo što je mnogo mnogo je, ja mislim da debele knjige i pišu i čitaju penzioneri ako ih iko čita. Mada ni ja bez čitanja ne bih mogao i broj strana u knjizi je najmanje bitan.
- Mani se knjiga Emine, šta ima drugo, nisi valjda bez goleme zora pretrpio strah ovog pustog hodnika?
- Vala jesam, mogao sam i ne doći, ali moj drug radi a ja sišao u grad na piće, pa kako da ne navratim, da vidim gdje si, što se ne javljaš. Odavde planiram svratiti u neki lokal da malo ubijem vrijeme pa kući.
Sigurnost u glasu Emina Kule bila je besprijekorna, što je značilo da nije sve kao što bi trebalo biti.
- Tu sam ja, sa mojim pacijentima, oni čuvaju mene, a ja njih. Među mrtvim tijelima čovjek drugačije razmišlja i bliža mu je ljudska prolaznost. Skontaš da je život jedan i da ga ne treba trošiti bez veze.
Cigare su zažarile vrhove i duhan tjerale u pepeo.
- Ti ko život trošiš s vezom, ma nemoj me, pa ne znamo se od juče.
Morao sam se i ja nasmijati grimasi koju je namjestio na licu.
- Moje je bilo da probam da ti prodam tu priču, sad što je ti ne kupuješ ni u pola cijene, nije moja krivica. Nema promjena na ovoj strani svijeta, isti vozovi klaparaju na istim relacijama, isti putnici sa ružnim kockastim koferima na stanicama, sve isto, jebi ga. A ti, šta se dešava s tobom i Senom, gdje je zapelo?
Čak ni prijateljima se ne priča sve, onim pravim i ne treba, vide oni bez priče.
- Brak je čudna institucija, moj Hamdo, vidjet ćeš jednom. Nakon pet godina zajedničkog života postanete stranci koji danima riječi ne progovaraju; sve se izgubi, sve nestane i trpite se zbog djece, zbog komšiluka, zbog rodbine. Sve ide nazor i kad i tako zapne onda ne gine razvod.
Utišao je glas i ona sigurnost se razbi ko ogledalo otkrivajući rupu na mjestu na kome su nekada čuvani snovi.
- Kakav bolan razvod, Sena je dobra žena, zar je dotle došlo?
- Tačno Hamdo, ona je dobra žena, ja sam loš muž i nisam rekao da ću se razvesti, trpjet ću i dalje, svi trpe pa ću i ja, pričam ti šta te čeka iza ćoška koga naivno zovu ljubav, no i ne treba, znaš ti to od ranije.
- Ti mene baš riješio oneraspoložiti pa ostaviti, ha?
- Nisam bolan, pitao si i ja ti odgovorio, da nisam ti bi i tako skontao u čemu je fora. Ubuduće ne pitaj pa nećeš ni znati.
- Ima li barem šta sa strane, van formacije, nešto polovno, upotrebljavano?
- Ništa vala, mada Sena misli da se kurvam čim izađem iz kuće. Možda bi sve bilo drugačije da imam ljubavnicu, nekoga, bilo koga, ovako sam sjeban i ja i ona i naš brak. Dok nas smrt ne rastavi.

Ne pitajući napunio sam fildžane još jednom i ponudio Emina cigaretom koju je rijetko odbijao. Dobro nam je došao taj kubik tišine što se valjao hodnikom jer odavno nismo znali odgovore mada smo uporno kao mravi za mrvom hljeba tragali za njima.
- Šta nam se to desilo? - lanem a najmanje sam to trebao reći.
Nisam očekivao da će sitnu gomilu bora na obrijanom licu pretočiti u osmijeh.
- Svima se to dešava druže, i pogrešno je misliti da smo mi nešto specijalno, ma nismo, mi smo gomila, stado ovaca koje tjera pastir sa najdužim štapom. Hvata nas kriza srednjih tridesetih, primjećujemo da starimo a još bi se rado zavukli u mrak i ljubili tinejdžerke i u neko doba oblokali do besvijesti. A vrijeme će, da ga jebeš prolaziti, i prije je, i poslije nas će i tu nema ništa novo.
- Sad si me utješio - valjda sam rekao dovoljno tiho da me nije ni čuo, i bolje je.

Gledao sam ga gustirajući cigaru kao da mi je posljednja i jedva sam prepoznavao onog dječaka iz petog C, uvijek drugačijeg od ostalih i po cijenu da ga cure iz našeg ali i iz drugih razreda zaobilaze u velikom krugu. Ma ne, nije on bio u mom razredu ni ja u njegovom, samo smo išli u istu školu ili ipak...
- Jesmo li mi bili u istom razredu u petom osnovne? - bubnem.
Opet se nasmijao i ovaj put mu je hodnik odgovorio jekom.
- Pa ti si luđi od mene, kakav te peti osnovne sad snađe?
- Ne znam, nešto mislim o tvojoj marami oko vrata, pocijepanim farmerkama i kaubojkama kad to niko drugi nije nosio, bio si mangup kad drugi nisu imali pojma o životu.
- To je bilo u srednjoj školi Hamdo. U petom sam igrao u pogrešnom filmu, i to malu sporednu ulogu isprepadanog seoskog dječaka koga je otac šišao na ćasu i od šiški pravio krivu liniju na vrhu čela. Bio sam stidan, neprimjetan, prosječan među gomilom odlikaša čiji očevi su bili nastavnici u istoj školi i koji su svake godine išli na more. I otkud ti sad to?
- Otkud mi da se sjetim? Ne znam otkud mi Emine, jednostavno mi došlo.
- Nemoj samo da počneš o dobrim starim vremenima, jer ja još ne priznajem da je moje vrijeme prošlo, ne smijem priznati jer ako to uradim najebao sam.
Hodnik je donio glasove i Emin diže glavu.
- Ne znam ko je, nije ni bitno.
- Fala ti na kafi, odoh, a ti pazi da se ne razboliš, hladno je ovdje.

Subotom uveče noćna smjena u mrtvačnici ne nudi Bog zna kakav provod i kada Emin zamače niz hodnik sve se vrati na staro i vrijeme kao da stade i šmugnu u drugu dimenziju.

Nečiji koraci prhnuše niz hodnik, zidovi odbiše zvuk kao lopticu, a kriva slova zagrebaše po papiru koji ujutro ide van mrtvačnice zajedno sa tijelom Fadila Piplaša i kojim se dokazuje da je Fadil zaista mrtav.

Od kad sam dan zamijenio za noć, mada se dešavalo da na posao dođem umoran, nisam zaspao u noćnoj smjeni koju sam dobio na svoj zahtjev i protiv koga, začudo niko nije imao ništa protiv. Dešavalo se da odlutam zadubljen u papire koje sam popunjavao, da se izgubim u rečenicama knjige koju sam čitao ili redovima novinskog teksta; i tada su moji mrtvaci mogli zaigrati valcer, popiti gajbu piva, prošetati hodnicima i vratiti se na svoje mjesto a da ja to i ne primijetim.

Dešavalo se da me hodnik izda i sakrije korake ili se i on zadovoljno cerio kada bi kolica sa tijelom grunula u vrata, a da ne znam kuda su dogurana.
- Ups, otkud ti?
Morao sam priznati da me uhvatio nespremnog. I Munir je gulio noćnu, ali obično nije gurao kolica sa tijelima, barem ne do večeras.
- Onaj novi se teško snalazi sa liftovima i hodnicima i bojim se da bi završio u kotlovnici, u pokušaju da ti isporuči novu pošiljku.
Ostavi kolica sa tijelom prekrivenim čaršafom pored velikog stola na kome se radila obdukcija i uđe u uski ured, spuštajući karton sa podacima na sto.
- Jesi li to zadrijemao?
Nije vrijedilo da se vadim pa ništa nisam rekao.
- Imaš li vremena za kafu, cigaru?
- Kažu da si ti čovjek koji može popiti najviše kafe u bolnici - osmjehnu se.
- I to znaju, o čemu bi pričali da nije mene?
- Ne mogu se zadržavati, večeras dežuram sa neiskusnim klincima, ja im dođem ko glavni.
- Je l' reče klinci ili klinke, nisam dobro čuo...
- Mani, stvarno se moram vratiti na odjeljenje.
Okrenuo se kod vrata.
- Ima jedna mala na stažiranju, visoka, crna, šašava gotov ko ti, hoćeš da nešto zaboravim pa da je pošaljem po to, da ti pravi društvo?
- Neka, ima vas dovoljno kojima je potrebno društvo, meni je dobro i ovako.
- Kako hoćeš, ništa te ne bi koštalo da probaš robu, tvoje je da pitaš...
- A njeno da se crveni ako ne da. Znam tvoje preporuke, al' večeras imam posla, i čitam neku knjigu, a kupio sam i porno časopis, za ne daj Bože.
- Tvoj izbor - reče i odgega hodnikom praveći buku od koje ni mrtvima nije bilo svejedno.

Odlazeći Munir je po glavi prevrtao jezivu tišinu mrtvačnice i mislio kako Hamdija treba da dobija dodatak na platu za pretrpljeni strah, a kad je već zamakao za ugao zaključi kako niko normalan ne bi radio noćnu smjenu u groblju i to dobrovoljno.
- On je gotov, ko i njegovi pacijenti, samo se pravi da još hoda - reče sam sebi.

Kraj mene kao da su proticale sve rijeke svijeta i ne znam koliko dugo sam stajao jednom rukom oslonjen o stol i zurio niz hodnik.

Naredne minute sam trošio popunjavajući liste za one koji sa dolaskom dana idu kući.

Upisao sam i zadnji sutrašnji datum, sve liste uredno složio u debelu svesku i tek tada primijetio karton koji je Munir ostavio na kraju stola.

Bijeli čaršaf razdvajao je a da nije ni znao, dva svijeta i tijelo sakrivao od pogleda. Ispod platna je moglo biti bilo šta, ali sam ja nepogrešivo pogađao tu formulu sa jednom nepoznatom. Čak bi i moj mali polubrat od prve ubo šta može biti na kolicima, u mrtvačnici, prekriveno bijelim čaršafom.

Odgađao sam da pogledam ispod čaršafa pa raširenim šakama prešao preko cijeloga tijela sve do nogu i tek onda trznuo platno.

Teško da bi nekome dozvolila da je gleda potpuno golu a da se ona ne pomjeri, ne namigne, ne zavrti pramen kose oko prsta, ne spusti pogled, bar pokuša sakriti golotinju pred strancem; ranije sigurno ne bi čak ni onima kojima je potpuno vjerovala, no sad joj je bilo svejedno.

Tijelo je samo krhka ljuštura, puževa kućica, mjesto u kome stanujemo; znao sam to odnekud, a kao da nisam ništa znao.
- Barbiko mala, zar nisi imala strpljenja da sačekaš pravo vrijeme za umiranje?

Sumnjam da sam bio svjestan da pričam sa mrtvacem. Koža mlade djevojke na rukama je bila modra, oko vena sićušne rupice, koje su mogle biti i uzrokom smrti.

Pokrio sam tijelo čaršafom i vratio se do svoga stola. Karton mrtve djevojke otvorio sam tek pošto sam skuhao kafu ali ovaj put pravu jer mi je od one tečnosti iz aparata već bilo muka i zapalio cigaretu. Mogao sam doduše i da ga ne otvaram, jer mi formular ispunjen na prijemnom odjeljenju nije rekao ništa. N. N. dovezena do kapije od strane nepoznatog lica i izbačena iz auta. Konstatovana smrt najvjerovatnije od predoziranja narkoticima - prijavljeno policiji.

Na mjestu na kome je trebao stajati potpis doktora koji je konstatovao smrt protezala se kriva linija povijena ko ribarska udica i ništa više.

Nisam nalazio ni jedan razlog da prestanem pušiti, pa već gorka usta zamagli dim nove cigare.

Kratko je trajala dilema prije nego što sam okrenuo broj prijemnog. Hodnici mora da su se dobro zabavili sa jekom zvona i učinilo mi se da ga čak i ja koji sam bio na drugom kraju velike zgrade čujem.

Niko nije odgovorio na moj poziv, ni nakon trećeg pokušaja slušalica na prijemnom odjeljenju na kome je dežurao Munir nije podignuta.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 4 / 2008. Sveska 17.

Nazad