MIŠEL BAROVIĆ

Mišel Barović rodio se u Dubrovniku 1980. g. Nakon završene srednje škole 1998. upisuje Muzičku Akademiju, a 2007. Studij Političkih Znanosti u Zagrebu. Priče su mu do sada objavljivane pod pseudonimom u raznim časopisima za književnost na području Hrvatske, BiH i Srbije. Dovršava zbirku.
 

Mišel Barović

   

ZABORAVIO SAM ŠTO SAM HTIO REĆI

Mir je. Spokoj idile bez oblaka. Prema istoku nema nijednog brda od tog sela pa je zora nalik onoj koja izvire iz mora. Stabla su stara i debela; gust i dobar hlad. Blagi vjetar. Bube milje po mirisnoj uspavanoj zemlji. Osim cvrkuta i laveža čuju se još samo krila svih vrsta i veličina i tihi dodir tisuće listova. Još je rosa. Sunce će.

Tog je jutra ostala perad prvi put počela kljucati u njeno tijelo, a stara se kokoš kretala svojstvenom hladnokrvnošću životinje: spretno, elegantno i bez panike, kao da se ništa ne događa, no već se nakon par dana žilavog i časnog uzmicanja između perja njenog nebranjenog repa počela promaljati koža. Tada se prvi put sklonila u zasjenjenu pregradu kokošinjca.

Nakon što je u dubokoj starosti doživio prvi moždani udar djed se iz bolnice vratio u selo ne prepoznavši ni cestu ni vlastitu kuću. Bio je to prvi znak blagodati neobična mira što se izmišljao iz dotrajala uma i opustošena sjećanja.

Bore koje su bolest pa smrt žene dva desetljeća urezivale u njegov izraz mijenjale su sada svoj mučni značaj u novu vedriju grimasu što je navlačila povijest sa kože tog starca na druga mjesta, nalazeći ona ulegnuća koja su joj pripadala još u vremenu prije nego se supruga prvi put stropoštala na pod. Sveopći zaborav se kao rijeka počeo prolijevati po njegovih sedamdeset godina otkrivajući za sobom izgubljene proplamke negdašnje vesele naravi; i ta je urođena vedrina, pokopana zajedno sa ženom, uskrsnula opet kao trag po kojem se još mogao prepoznati taj čovjek izgubljen tek pred smrt. U svojoj novoj mladosti, lišen vremena, no shvaćanja neokrnjena, starčev se život ispunio neposrednim dodirima sadašnjosti, pa je ta vječnost satkana od minuta utapala mračnu i otrovnu tugu s kojom se do nedavno kao mačem borio protiv svega što živi.

No nikada potpun zaborav uvijek nešto pamti pa bi vrijeme što se izgubilo u utrobi njegova duha na mahove izranjalo na površinu svijesti kada bi neka zalutala riječ zadobila u starcu snagu crkvenog zvona što uznosi usnule leševe sa dna vodenog svijeta. Zaborav bi se tada skršio pred uskrsnućem vremena, i mrtvi bi ponovno hodali vodom stvarniji od zbilje, a tuga padala po starcu kao kiša u ljeto.

Sve bi uvijek trajalo kratko i djed se, osjećajući još samo napeti umor tijela, opet vraćao svojoj drugoj mladosti u kojoj se spoznavalo samo ono što se spoznaje sad.

-----------------------------------------------------

Sunce se spuštalo k zemlji i zvuk se sjekira već neko vrijeme ponovno razlijegao poljima kao mantra kada je unuka odlučila prošetati livadama mahnito potežući djeda za rukav.

«Polako, bože moj» korio je nasmješen dok su se spuštali niz puteljak u sjeni stabala, a vjetar mu je donosio miris njene kose pomiješan sa mirisima poljskih trava.
«Marta, anđele, polako.»
Vukla je nasmješena njegovu ruku. Sve sto je hvatao pogled bliještalo je pod vlašću svjetla. Podigne glavu sklapajući oči i pusti sunce kroz trepavice. Bila je sretna. Voljela je starca. Tek bi na trenutke osjetila na koži onaj školski rujanski vjetar koji joj je raznosio kosu i kvario raspoloženje: još pet dana.

Kada je zvuk sjekira već polako zamirao i nad poljima se čuo još samo isprekidan pjev ptice što je više podsjećao na vrisak, unuka i djed stigli su do kokošinjca. U tom trenutku među životinjama zavlada muk koji potraja sve do poznatog glasa.
«U gradu nema ovakvih živina, a?!»- rekne djed otvarajući vrata.
Kokoši su izlazile kljucajući u zemlju.
«Ima u zološkom» odvrati Marta, «ali nisu lijepe kao ove.»
Djed se osmjehne. Unuka se posrami pa podigne kamen i zavitla ga prema stablu.Vjetar je zapuhao blago, udahnuvši život krošnji, a onda je uzvitlao i njenu kosu.
«Kako je debelo» rekne leđima okrenuta starcu.
«Staro je.» objasni djed.
«Izgleda lijepo», rekne Marta, «ne izgleda staro.»
«Pa ne može stablo izgledat staro», nasmije se djed, «ali je staro.»
Gledala je u grane. Ptice su pjevale u krošnji. Okrene se. Starac je bacao pšenicu u kokošinjac.
«A može li umrijet?» upita.
«O! Ma nee» odvrati blago djed «stabla ne umiru ljubavi.»
Kokoši su mahnito kljucale u zemlju oko starčevih nogu. Marta ugleda kokoš bez repa pa zaboravi što je htjela reći.
«Vidi dida, nema perja!»
Starac pogleda kokoš.
«Znam» odvrati «malo je bolesna.»
Nešto sijevne u unuci: «Nije bolesna nego je jedu!»
Starac osjeti teret njenog glasa.
«Ma nee...» pokuša.
«Jedu je!...» uzvikne Marta. Prije nego se dosjetio kako da kaže što je želio reći nešto mu sasiječe misli na komade. Tijelo mu pomakne samo vrat koji blago spusti glavu. Osjetio je miris cvijeća. Mračni spokoj se naglo uspravi u njemu a cijelo biće uzdrhti pred točkom u koju je pogledao. Glas potom zaroni i do utvara u starcu, i u trenu skrši vlastito djelo: «Jel ti slušaš mene dida uopće?!»
Starac umakne iz panđža mrtvih: »Molim?» Pogleda je.
«Vidiš da radim srećo, što pitaš?»
«Kažem da je spasimo» nadahnuto ponovi unuka.
Starac je nešto želio reći. Suncu je trebalo još par trenutaka da dotakne zemlju. Nije se mogao sjetiti. «Dobro» rekne «sklonit ćemo je tamo, u kućicu za psa.»

Prije mnogo je godina, na isti dan, sjedeći u svom dvorištu starac shvatio kako će proći čitav život a da nijednom nije popustio nagovaranju žene da ga nauči pjevati note. Istog je trena ušao u kuću: «Sramim se svoga glasa!» priznao je s vrata «ali ni ti nisi ptica pjevica.» Tog je dana svih sedam tonova ljestvice svladao za manje od pola sata, i već je istog popodneva žena shvatila kako za života njena ljubav i njegov sluh nikada neće upoznati granice.

Sljedećih se dana Marta brinula o kokoši u kućici noseći joj hranu, vodu i po jedan keks. Prije nego je otišla tog je jutra pastelom iscrtala glatku fasadu dvorišta pa su šarene vojske plavocrvenih kokoši u zelenosmeđim kućicama sada krasile gotovo svaki pedalj zida da se slučajno ne zaboravi na zatvorenu živinu.

Prije nego su pale prve kiše i oprale posljednje tragove boje djed je zaklao još istoga dana.

«Oooo...» viknuo je starac u trenutku kada je vjetar zapuhao iz hlada krošnji u dahu uzvitlavši prema lišću tisuće pera.

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 4 / 2008. Sveska 17.

Nazad