NATAŠA ANTULOV

Rođena 6.9. 1987. u Rijeci.
Studentica prve godine dramaturgije na ADU u Zagrebu.
Objavljuje pjesme i prozu za troje ljudi. Tajno. Zasada.
U fazi traženja riječi, riječi i još malo više riječi. Pjeva i svira u nikad osnovanom bendu „Turtles can fly“. Nesretno zaljubljena u Oskara Daviča.
Nataša Antulov
   

PJESMA/PROZA/MONOLOG

Loše izgledaš, ali, ja te se više ni ne sjećam drugačije, sigurno si nekada izgledala drugačije i mlađe, ne sumnjam da si bila lijepa kada te moj otac oženio, ali ja se ne sjećam, i sama si rekla da mi se mozak rastopio kao plastika na toplini. Ovo je dobro... da starimo zajedno, gotovo istovremno nam ispadaju zubi, meni zbog bijele aveti, a tebi...tebi zbog mene. Zato ti kažem, možda bi mogli zajedno kada već zajedno propadamo, možda bi i sama trebala probati, ne moraš kroz venu, ne odmah. Provuci prah kroz sebe, osjećet ćeš se kao da gutaš samu sebe, raspršiti kao naduto tijelo, nećeš više promatrati svoje iznenada sasušeno lice i krviti mene zbog toga. Majčice, mene ne možeš kriviti, kad sam tvoj, od tebe sam stvoren, moje si puteve sama utrla. Krivim samo tebe, tebe sam najviše volio, koga drugog da krivim, samo takva ljubav može dovesti do uništenja, misliš li da postoji razlika između Romea i Edipa, ljubav je ljubav majčice i nije fer da se moja ljubav prema tebi smatra slabošću, i da se pravi razlika u ljubavi prema ženi jer i ti si žena, majčice osjećam se kao hrana u zološkom vrtu, kao prošlost, kao da se iznova vraćam u prošlost jer to su mi jedina sjećanja na sebe, jedino sjećanje je djetinjstvo u kojem si me ranila. Imao sam tri mjeseca kada sam dobio svoju prvu bolest, malenu bolest, bolest koja je napala život od tri mjeseca, bolest koja me je otela od tebe, a baš tada sam se zaljubio u tebe, baš tada sam treperio kada bi me prislonila na svoju sisu, uživao sam kao i sada kada mi se ljubav zakotrlja niz venu, upravo na taj beskonačan način, zaljubio sam se u tebe majčice, ne u svijet, ni u zrak, još sam u tebi znao da si nešto sasvim posebno, ti si mislila da te grizem po tijelu, ja sam te ustvari ljubio, i znam da te nije boljelo iako su ostajali krvavi tragovi, nije te boljelo zbog ljubavi prema meni, majčice moja, samo zbog ljubavi koja sada nestaje među nama. Ne shvaćam kako me možeš voljeti kao dijete, a mrziti kao muškarca, kad sam ja tebe uvijek volio kao ženu. Vidiš što se moralo dogoditi da prestane ta ljubav, morali smo ju zagušiti golim rukama i lupati njome o zid, morala nas je dovesti u Had i tamo nas prepoloviti, jer ja nisam znao rukovati škarama kad sam se rodio, zaboravila si prerezati pupčanu vrpcu kao da smo na otvorenju supermarketa, ti patiš, ja ne i to mi je drago, ne osjećam, pogledaj me prazan sam kao nedjelja, samoživ sam i ne mislim više na ništa drugo osim na sebe i svoje propadanje.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 4 / 2008. Sveska 17.

Nazad