DINKO DELIĆ

Dinko Delić, rođen 02.11.1957. godine u Slavonskom Brodu. Gimnaziju je završio u Gradačcu, a Filološki fakultet u Beogradu 1980. godine. Do 1993. radio je u Gradačcu kao profesor književnosti, pisao, bavio se muzikom i pozorištem. Od 1993. živi u Tuzli, sarađuje sa medijima i sa nevladinim organizacijama.
Dinko Delić je nastupao kao član Jazz Big Banda RTV Tuzla u više zapaženih nastupa. Radio je kao muzički producent mladim rock-grupama i bio prvi muzički urednik redakcije Neovisnog Radija "Hayat" Tuzla. Učestvovao je u SOROS programima: “Leteća učionica i radionica” (LUR) 1996. u Mostaru i 1997. u Sarajevu. Od 1997. godine postao je trener Debatnog centra BiH u implementaciji Karl Popper debate u srednjim školama BiH. Od tada kontinuirano učestvuje u debatnim emisijama “Za i protiv” Redakcije omladinskog programa RTV BiH. Dinko Delić je učestvovao u mnogim književnim manifestacijama u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Maleziji. Bio je predsjednik Savjeta Gradačačkih književnih susreta (2003-2006) i urednik časopisa "Diwan" (1999-2006). Saradnik je Međunarodnog foruma Bosna, član Društva pisaca BiH i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.
Objavio je zbirku kratkih formi Opljačkani sarkofag 1998. godine u Sarajevu u izdanju biblioteke "Harfa" Međunarodnog Centra za mir. Druga zbirka proze, poezije i eseja Bosanska knjiga mrtvih objavljena je u Mostaru 2001. u biblioteci "Kolaps" Alternativnog instituta. Tekstovi su mu prevođeni na engleski, poljski, njemački, malajski i makedonski jezik. Uvršten je u pregled “Savremena bošnjačka književnost”, časopis CYM (Spisanie za umetnost), br. 38, Centar za kulturnu inicijativu, Štip 2003. godine, u antologiju “Poezija i humanizam” malajskog Instituta za jezik i književnost u Kuala Lumpuru 2004, antologiju biblioteke “Harfa” Međunarodnog centra za mir u Sarajevu 2006. i antologiju “Treća riječ: postsocijalistička poezija”, Monsoon Edition, Calicut (Kerala, India) 2007. godine. Objavljivao je pjesme, kratke priče, eseje i književne studije u Internet izdanjima: Muse Apprentice Guild (USA), CEEOL (Njemačka), EUROZINE (Austrija), Gangway (Australija-Austrija), LitKon (Hrvatska), Balkanski književni glasnik (Srbija) i Blesok (Makedonija), te u časopisima i novinama: Kartki i Ha!art (Poljska), Szescsetszescdziesiatszesc (Austrija), Tema, Zarez, Poezija, Bošnjačka pismohrana, Behar i Sapho (Hrvatska), Balcanis (Slovenija), Književna kritika, Gradina i ProFemina (Srbija), Ars (Crna Gora), CYM (Makedonija), Putokaz, Književna revija, Razlika/Differance, Most, Lica, Forum Bosnae, Album, Odjek, Iza, Hrvatska misao, Prosvjetni list, Kolaps, Godišnjak Preporoda, Zeničke sveske, Ostrvo, Motrišta i Diwan (BiH).
Dinko Delić
   

DA LI JE RICHARD BURTON SANJARIO O LIZ


When the Taylor-Burton relationship
began to falter, they separated in 1973.
http://www.richardburton.com
 

Budi me razoran telefonski trl-rl-rl-rl. Zove Alma, sekretarica časopisa kojeg uređuje ova bunovna spisateljska spodoba. I pita Alma gdje je Kotor. Kaže, sat je vremena s jaranicom što radi u gradačačkoj pošti, pretraživala knjige BH Telecoma da utvrdi gdje se nalazi to selo. I nađe ga u jedinom adresaru preostalom iz Titovog doba. Al' ne piše u kojoj državi je Kotor. A treba autoru slati honorar...

Dobro, dobro: Kotor je grad u bokakotorskom zalivu ispod Lovćena, crnogorska naseobina, čoče, među najstarije u ekološku državu Montenegro. Njegoš je u Kotoru napisa pjesmu "Noć skuplja vijeka", ljubavnu. Priviđala mu se rusa kosa pod lišćem maslinjaka, prije no će, vladika, da se popne na Parnas iznad Cetinja. Bokeljski gusari, na primjer, bijahu strah i trepet Jadrana, a vojska Srbije & Crne Gore u plićaku, ispred Kotora drevnog, sidrila je ostatke JRM: razarače i patrolne čamce pretvorene u staro gvožđe.

Uostalom, polako se budim, blizu Kotora je Morinj, par kuća, gdje kod oca ljetuje Crnogorka Yoko, pjesnikinja & filozof-mačevalac. Maleno žensko, ona natakne srce od muškarca na šiljak kad hoće, tj. bosanski: kad joj budne ćeif... Alma veli: 'fala, uredniće, moram još kucat' na kompjuteru, ti navrati u Gradaćac 'vamo, ja ću skuhat' tebi nanu ćaj i rahatluk, pa ti moreš do zore, e baš si me spasio.

Skuham ja čaj, ali cedevita zeleni, jer on vremešne pisce spašava od viška kilaže. Promeškoljim se u fotelji po crnogorski i sjetim da sam iz Sarajeva '98-e vodio u Beograd studente na turnir u američkoj parlamentarnoj debati: vlada protiv opozicije. U predvečerje ide mlada Bosna od Beograđanke kroz Kneza Miloša prema Hotelu "Excelzior", kad moj Ado, premijer iz ekipe BiH 2, upita: treneru, šta je ono 'nol'ko s konjima ispred. A ja zakocenem od smijeha: oj, Tito, da čuješ kako tvoji pioniri ne znaju 'đe je bila Savezna skupština i 'đe si lež'o prije nego ćeš na lafetu Kući u cvijeće!?

Iste noći u Klubu novinara nađem se s rajom iz dana dok sam na Studentskom trgu 3 polagao ispite. Iz dana kad je Tile bio toliko popularan da smo, pravi filolozi, plakali kad je umro i gurali se u špaliru između konja uz stepenice, pa pored straže do odra. Sjednemo. Giggy je doktorirala narodnu književnost i predaje na katedri gdje se izučava mitska logistika vascijelog srpstva. Ona je Jarac u horoskopu i mukotrpno se uspinjala do akademskog trona, uz mnogo sijedih vlasi i meke crte lica, uz razvod, sina i vaspitnu etnografiju ljubavi. Mesarić je businessman: iako prevodilac s arapskog i politolog, godinama radeći za JNA, iznenada se predomislio i počeo trgovinu gasom. Mr. Face je direktor novinske agencije, a Žare vlasnik štamparije & izdavačke kuće. Ljepuškasti Dilly, student-prodekan u doba samoupravljanja, sad je reporter i prevodilac u Tanjugu, a njegova Guca bibliotekar.

Između dva gutljaja zelenog čaja, oni se meni žale kako je teško bilo prihvatati izbjeglice iz Hrvatske i Bosne, opasno demonstrirati protiv Miloševića, naročito pred komšilukom koji zna sve marifetluke demokratskog centralizma. Kako je mala Dillijeva Drita objašnjavala policiji da čika-Sloba nije negativan lik. Žare sa gnušanjem pripovijeda o silovanjima, o spaljivanju Bošnjaka u njegovom rodnom Višegradu, ali je objavljivao srbulje autorima iz "bivše BiH". Ja ispričah o putovanju u Ulcinj gdje sam na Dvoru Balšića vodio debatni seminar i s Crnogorcima raspravljao o jeziku crnogorskom, o nacionalnosti & državljanstvu.

Žare se ljutnu: vidi kako on savjetuje Crnogorce da se otcijepe, zar misliš da će tvoji Muslimani u Sandžaku ostati nepodijeljeni, kakva je to država koja ima manje stanovnika nego Sarajevo. Uzvratim: jezik, politički rečeno, jeste pitanje standarda. Narodni govor ukineš samo ako nestane narod koji govori: kao Mohikanci, kao Bik Koji Sjedi. Istaknem: ako je Vuk birao idiom književnog jezika, zašto to pravo ne bi imao i neko drugi? Zar nas Tito nije učio da smo ravnopravni? Raja se počnu cerekati i vinom nazdravljati: Povelji o ljudskim pravima, hajducima, jatacima, UN & EU, bratstvu-jedinstvu & tekovinama revolucije.

Ispričam i anegdotu gdje sam '91-e u Beogradu na sajmu knjiga tražio "Sveto pismo" Karadžić-Daničić, želeći da u opštoj inflaciji nacija moja biblioteka sadrži bar nešto izvorno srpsko, i kako sam poderao cipele tražeći, dok mi jedna hostesa na štandu "Prosvete" ne reče: jao, nisam znala da je dr. Karadžić i Bibliju pisao. A sto u Klubu novinara pogodi tsunami. Bože, kako je lijepo piti zeleni čaj.

Smješkam se na Almin račun. Ona, sigurno, ne zna ni gdje su Vodnjan ili Bohinj, Struga i Vršac, Hilandar da ne pominjemo. Takođe, neki Nišlija i Dalmatinac za života voljenog predsjednika čija je bista u Kumrovcu nedavno eksplodirala, najčešće nisu ni čuli za Gradačac, a kamoli da znaju gdje se nalazi. Iako su odatle: Husein kapetan Gradaščević, Vaso Pelagić, Ahmed Muradbegović, Hasan Kikić, Julijana Matanović, Aleksandar Mlač, Mustafa Imamović, apotekar Hans Vajs i drugi, nekom važni, raznoliki ljudi. Tako su i Trebinje, Počitelj, Fojnica i Prusac negativna geografija u pamćenju većine južnih Slovena. Eto jutros, u petak 12.08.2005-e, koju godinu prije švercovanja u Sjedinjene Države Europe, i manje od mjesec dana s početka Sat-Yuge, nakon par svjetskih i par bratoubilačkih ratova, iza nebrojenih školskih programa i reformi gdje su učeni o Nemanjićima & Nikoli Zrinjskom, o partizanima & nesvrstanim, robovlasništvu & demokratiji - mladi Bosanci & Hercegovci konačno ne znaju: gdje je Kotor, kako je izgledala Savezna skupština i ko je porušio Titov spomenik ispred rodne mu kuće. Sad se južnoslovenska braća, bar, ignoriraju na ravnopravan način.

Trže me razoran telefonski trl-rl-rl-rl. Zove Penelopa vjerna. S njom sam još u prošlom vijeku obavio zamašćeno grčko vjenčanje. Kaže: kupi luka, tikvice, jogurt, senf i maslinovo ulje, idi odmah, znaš da se pijaca raziđe do podne i... Da, draga, groknem podatno ko Odisej pretvoren u svinju, al' malo kasnije ako dopuštaš, upravo čavrljam uz mirišljavi čaj. Oooo, je li to opet neka stihoklepica kojoj treba pročistiti kreativne kanale, proriče pitija u transu. Ma, neee, tikvice moja, uzvratim, davno bijah mlađan lovac ja, sad me više zanima rahmetli Tito... Nekrofilu, ciknu Gorgona s one strane žice, a ja brzo klepim slušalku. Valjda neće zvati do popodne.

Promeškoljim se u fotelji, baš ko '89-e u Zagorju, kad sam boravio na 20 kilometara od smočnice gdje je gladan Joža ukrao svinjsku glavu i pojeo je u slast. Prijatel Zagorac ponudil mi je gemišt od belog, vlastoručno zdelanog. Kupil sem američki stratocaster & marshalla 120W od sina mu i zaslužil da me zgosti. Pričali smo o Kosovu & Albanezima koji se bune, o hrvatskim murjacima što idu tam' tući nevine ljude. Domaćin reče kak' u Zagorju ne bu problema, jer su tud' svi Hrvati & katolici. Zagorje bu lep & miran jednonacionalni pejzaž.

Promeškoljim se, opet, ko Richard Burton ispred goropadne Liz, kao ovisnik ispred dealera, ili vino koje curi u bure bez dna... Bilo je časno živjeti s Titom, naročito u godinama poslije smrti Ljubičice Bijele. Tad sam danju s gimnazijalcima čitao Miljkovića, jer: onaj koji od zloupotrebe odvikava vatru uperi prst u neizmišljeno mesto ali vreme lažno gde prošlost još nije prošla. Da... u idilu nevernu onome ispred nje. Gdje se benzin prodavao na bonove. I gdje Bosanci žičarom prevezu planetu - Sarajevo Olympics 84. Ali noću, baš ko dijete koje krišom čita Harry Pottera, tamburao sam rock'n'roll & blues kćerima poljoprivrednika. Zbog čipkanih gaćica i kovrdžavih dlačica skakao s balkona ko iz aviona. Žderao rakiju i rum, jagnjetinu s ražnja i pistacije, te pržio duhan, hašiš & travuljinu raznu. Shizofreno. Zato sad, vegetarijanac, srkućem zeleni čaj i čitam stručnu literaturu.

Stara dobra vremena. Pod semiotičkom strahovladom parole: POSLIJE TITA - TITO, čak je i šaljivdžija Ćopić skočio s mosta. Isti onaj što je pisao "Ježevu kuću" i "Orlovi rano lete". Ali ranije i "Jeretičku priču" o partijskim rukovodiocima ogrezlim u privilegije, pa predsjednik novinarima izjavi: nećemo ga hapsiti (misli pisca Ćopića). Na to Branko izreza novinski naslov i zalijepi na ulazna vrata: NEĆEMO GA HAPSITI. Olovka i blok, u tamnicu jok! Boravak iza rešetaka stvara trajne traume. Zna se: Broz je zaveo diktaturu radničke klase i zatvoreni su bili Tuđman, Izetbegović i Šešelj. U bajbokanu '91-e šljegao je i pjesnik Radovan. Pa iz osvete, ko Neron, u grču za nadahnućem, neurotični je psihijatar zapalio svoj grad. Krleža jednom reče: daj, Bože, da umrem prije Tita, i dadne mu Bog. Ali godinu-dvije poslije (dok je Titov duh još bio s nama), i da s Miroslavom preseli Nikola Šop. Ti komunisti, znali su i s Bogom i sa narodom.

Srknem još čaja. Mislim na Mostar gdje nekakav sentimentalni Ero napisa grafit: VRATI NAM SE DRAGI DRUŽE TITO, samo dan nakon što je srušen Stari most. Već sljedećeg jutra ažurni Joža javio mu je tužnu vijest: NE PADA MI NAPAMET. Prema pozitivnoj geografiji Nisveta Džanka od Mostara do Jablanice nema ni sat vožnje uz zelenu Neretvu i na ražnju jagnjad. Pa gledam preko roštiljskog dima onaj onaj skršeni jablanički most i brojim ranjenike na nosilima kao ovčice u narodnooslobodilačkom snu. Pitam se: da li je sanjario o Liz slavni Richard Burton pred kamerama, onako lijep i naočit, unikat filmski Tito, dok naređuje: drugovi, Prozor noćas mora pasti; drugovi, Prozor - mora pasti...

Moj drug Meša pravi je pjesnik i Titov pionir. Riba u horoskopu, melanholik Meho, čak ni vlastite pjesme ne čita Mostarcima. Zato piše. On se razočarao kad je čuo za na zidu Titov odgovor. A Mešina raja, kako im ja tepam: pionirčeki, u javnosti se predstavljaju ko "Alternativni institut". Imali su časopis "Kolaps" i website, vodili klub i festival "Beton". Od njih sam čuo najbolju latinsku izreku svih vremena. Što u prevodu na bosanski glasi: ŽIVOT OZBILJNO OŠTEĆUJE ZDRAVLJE. Zato niko iz "Alternativnog instituta" ne skače sa Starog mosta. Oni pišu, sviraju, rade performans. Kad bi skakali, od njihovog zdravlja ne bi ostala ni baja pod kamenom. Pionirčeki su dokaz da život uvijek liči na samog sebe. Oni me raznježe, jer se sjetim kako je lijepo bilo kad sam bio mlad.

Srknem u prazno. Nema više čaja. Titova unuka Svetlana Broz živi blizu Sarajeva. Širi se fama da je Bosna posljednje Titovo utočište. Naprimjer, nigdje u bivšoj Jugi nema toliko udruženja građana koja ga slave. U rodnoj Hrvatskoj Tuđman je postavio Josipovu bistu pored Ante, da znameniti Hrvati budu skupa. Porodica đenerala Draže prima američko ordenje, a četnički portparoli obećavaju ekshumaciju Broza iz Srbije. To humano preseljenje u Kumrovec zvalo bi se: titocid. Suprotno takvim tendencijama, Bosna i Hercegovina je zemlja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, država bratskih naroda, multikonfesionalna, multukulturalna, bla, bla... Najteže Titove bitke protiv Wehrmachta dobijene su na Sutjesci, Neretvi, u Drvaru. I nije čudo što sablast Richarda Burtona od '73-e, sa umotanom rukom i nogom, lebdi nad Zelengorom.

No, ne vole svi maršala u BiH. Zilhad Ključanin u pjesmi "Privatna audijencija" zahvaljuje se Titu što je izmislio njegov narod. Ko, veli Zike: što si izmišlj'o '71-e muslimane s velikim M, otkud da Bosna, tobe yarabbi, postoji bez Bošnjaka. Njemu je Tito kriv što su Bošnjaci u XIX-om vijeku izabrali "sunce tuđeg neba" i muhadžerluk u Turskoj, umjesto Adilbegov Bošnjački institut. Što nisu tada - pišući rječnike, pravopis i gramatiku, antologije & svakojaki etnografski kuluk - priznali sami sebe. Ko što uradiše i druge, mashallah, konstitutivne nacije na Balkanu.

Postajem nervozan bez čaja. Ovisnik što naprasito sudi o kolegama. Ali, evo još: paljansko pero, Miroslav Toholj, u romanu "Stid", zacrvenio se vas kad je ko dijete spoznao da se Srbi klanjaju komunističkom vođi. Umjesto da se, pravoslavno, ko što on klanja, poklone psihijatru Karadžiću. Zato kažem pomirljivo: Bog mu pomogao, biće oprošteno, jer Mića beše mlad i stidnica.

Oblačim se. Daytonski Hercegovci, a bogme i Bosanci nezaposleni su, na čekanju, bez penzije i plate - proleteri u doba digitalnog kapitalizma. Oni cijene što Tito ne bijaše predator. Baš svi ljetnjikovci i rezidencije, svi skupocjeni darovi iz bijelog svijeta, sve Titove žene na čelu s Jovankom, sinovi Mišo i Žarko, svi ustrijeljeni jeleni & medvedi, mornari na "Galebu" i blindirani automobili, plavi voz s Titovim kovčegom, čak i 20 miliona očajnih Jugoslovena, ostali su na brigu osmočlanom Predsjedništvu & Vrhovnom štabu JNA.

A sve je to prorekao Branko. U predgovoru "Bašti sljezove boje", godine '70-e, on piše: dragi moj Zijo, dolaze mrke ubice s ljudskim licem, čini se, pa će zakucati na vrata, jesu li slični onima što odvedoše tebe u Jasenovcu, i pred kojima je otišao Goran, tamne Kikićeve ubice, crni su im konji, crne potkovice (citira Lorku), možda je nekom smiješna moja starinska odora, moje pradjedovsko koplje i ubogo kljuse koje ne obećava bogzna kakvu trku, ali svak' se brani svojim oružjem, pročitaće onaj koji voli nas obojicu. Jah, šta ćeš...

Idem ka pijaci. Ako ne pronađem namirnice po zahtjevu moje Bordžije, neću dobiti večeru kakvu zaslužuje sladokusac hypertexta. Pred očima mi se zanjiše strogo komandantovo lice: Božidar Jakac, rad kredom iz '43-e. Naglašena snaga i mefistofelovska volja što lomi sve slabosti ljudske. Kao gradačački profesor, volio sam taj crtež u čitankama, jer se razlikovao od uniformi bezlično okačenih u kancelarije, učionice i čekališta pored perona. Tito je odgovoran za Goli otok i politiku čvrste ruke prema neprijateljima narodne vlasti. Neki su odrobijali, a neki strijeljani po zakonu. Sjećam se filma gdje komunista sa zastavom ustane na vagonu tik pred tunel. Ne može da preživi razlaz sa Staljinom & Sovjetskim sojuzom. Kažu kako je Đilas na bijelom konju jahao crnogorskom nedođijom gurajući đetićima cijev u otvorena usta. A, isto tako, da je Skender Kulenović pištoljem uhapsio Muradbegovića u, do tada, sarajevskom HNK. Moj buddy Mesarić bi na to rekao: ne možeš, brale, državu napraviti bez policije i vojske.

Između paprika & paradajza, peršuna & lubenica, prizivam slike koje sam, tažeći vlastitu žeđ za utopijom, a po uzorima sa TV, aranžirao sam: bolestan Tito ustao iz kreveta i pognuo glavu pred šiparicama što mu donose cvijeće za posljednji rođendan. Poštuje njihovu bezazlenost, bijele soknice i kovrdžave loknice. Ili: pobjegao Joža iz rezidencije, pa luta kroz Beograd noću, ilegalac "drug Stari". Slobodan i sam, ali tražen, kao Robin of Loksley ili Billy the Kid. Dok na Dedinju: obezbjeđenje pod uzbunom, Jovanka klima glavom, a Stane Dolanc namršten...

Čitajući "Kapital", na Lepoglava univerzitetu, Broz je diplomirao kao boljševik. Iako su ga Ameri "napadali" dolarima, a Europci tržištem, ne odustade od socijale. I nije SFRJ uveo u NATO & EU, budući da je nesvrstan. Kao doživotni predsjednik, nije proglasio demokratiju i kraj SKJ, jer bijaše učen da će država odumrijeti u sreći & blagostanju građana. Taj grijeh morali su ispravljati nasljednici: Milošević & Tuđman, Izetbegović, Janša i drugi veliki državnici postjugoslovenskog doba. Life is a Bitch.

Prevrćem glavice luka, kukam da je skupo i mjerkam komšinku iz solitera. Crna joj kosa, uzak struk, grudi isturene i utegnuta suknja iznad potpetica. Na tržnici se iscrtala ko Elizabeth iz dana kad je glumila Kleopatru. Dok su Cezar & Antonije trčkarali oko njene piramide. Bože, da li je Richard Burton sanjario o Liz dok je srkutao martini na snimanju podno Zelengore. Kibicujem kroz maskaru & trepavice te azurno plave oči, a komšinka procvrkuće: dobar dan. U maniru zrelog šarmera repliciram: Prozor noćas mora pasti. Prozor... Odnekud zamiriše zeleni čaj.

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 5 / 2008. Sveska 18.

Nazad