LIDIJA VUKČEVIĆ

Lidija Vukčević (Zagreb, 1954) Diplomirala jugoslavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala tezom »Romani Miloša Crnjanskog - evolucija romaneskne forme». Bila stipendistica Andrićeve zadužbine.
Objavljuje književnu kritiku, poeziju i esejistiku od 1983. Između ostalih, piše o V. Milićeviću, I. Andriću, V. Desnici, P.P. Njegošu, M. Lomparu, D. Kišu, V. Desnici, M. Kovaču, M. Krleži, M. Selimoviću. M. Crnjanskom. Drži javna predavanja, predstavlja prijevode naših pisaca na talijanski, sudjeluje na znanstvenim skupovima.
Prevodi na talijanski i francuski (vlastite stihove i eseje, poeziju Aleksandra Ristovića, novelu "A i B" Danila Kiša), publicira u vodećim domaćim i stranim časopisima. Najtiražniji talijanski dnevnik, Corriere della Sera publicira jednu njenu pjesmu u ljeto 1999. Predavala na Državnom sveučilištu u Milanu (1983-1987) i Sveučilištu Stendhal u Grenobleu (2001-2004) kao lektorica za hrvatski, srpski i bošnjački jezik, književnosti i kulturu. U milanskom periodu bila savjetnica za slavensku poeziju izdavaču Jacca book. Niz godina radila kao srednjoškolski profesor-mentor hrvatskoga jezika u Zagrebu. Predaje serbistiku na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
Objavila zbirke pjesama: Boja šafrana, 1992. Samobor, Nakus; Il velo, 1997. Pistoia, Via del vento (vlastiti prijevod); Latinska knjiga, 1998. Zagreb, Prosvjeta; Lepeza, 1999. Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica Kamen', revija za poeziju i filozofiju, sav poetski dio broja 14/1999, 22 pjesme, (dvojezično) i poetički esej: Sulla poesia e sulla realta vlastiti prijevod, Codogno; Rječnik slučajnosti, zbirka eseja, Zagreb, Profil.
Naučni radovi: Interkulturalnost Andrićeva doktorata, Vizija Vizantije - uz poeziju Ivana V. Lalića, Jezik beogradskih izdanja Tina Ujevića, Poetika nove strogosti/o pjesništvu Zvonimira Mrkonjića, Udio stvaralačkog u jeziku književnosti (zadnji tekst za međunar.kongres pisaca u Liberecu, Češka, septembar 2007.)
Objavljene dvije knjige proze u 2006:
Pisma jednog teroriste jednom sadisti, konfesionalni roman, BKG, elektr. izd.
Rječnik slučajnosti, lirski eseji, Profil, Zagreb.
U 2007.: ciklusi pjesama u zagrebačkim časopisima Poezija, Tema i Književna republika iz rukopisne knjige Pobožnosti, u BKG ciklus erotskih soneta.
Kod kragujevačkih Koraka i zagrebačke Prosvjete i u Temi, odlomci iz završene knjige Moj filozofski rječnik (cjelovita knjiga u pripremi za štampu).
U Ljetopisu SKD Prosvjeta za 2007. rukovet fragmenata iz knjige lirske proze Obične stvari.
Od februara 2007. ne predaje, a od oktobra 2006. i formalno nezaposlena.
Odbila prijateljsku ponudu toscanskih kolega i časopisa u kojem je sarađivala za finansijsku podršku koja bi se prikupljala javnom objavom koja je uobičajena u toj kulturi. Jer kao dijete socijalizma, vjeruje samo u rad stečen vlastitim žuljevima. Naravno, nije član niti jedne političke stranke.
Uvrštena u četiri suvremene antologije hrvatske i srpske poezije.
Stanuje u Samoboru.

Lidija Vukčević
   

BITI IZOPĆEN, BITI IZOPAČEN

Naša bi se kultura, ili čak naša civilizacija, mogla čitati i kao kultura izopćavanja, povijest isključivanja.

Neću ticati istok, prem ne mogu reći da me se ne tiče, kao što to svesrdno i neuvjerljivo hoće naši europljupci. Reći, mi ne pripadamo tamo, znači upravo suprotno: mi smo itekako tamošnji.

Upravo mjesto s kojeg pišem, njegove mediteranske koordinate, uporno odbijaju svoju balkansku krčmu. A onda dođe američki gazda i naplati račun. Masno i krvavo. Usput održi lekciju - svi ste vi ista bratja - i prospe kredite da se bolje pomirimo. Svinje jedu pomije. Za pedeset godina ili prije stvar se ponovi. I tako dalje, u nedogled.

No antika u koju se kunemo kao u svoju maticu i svoju matricu, bila je i ona izopćavajuća: robovi, žene, hetere, inovjerci, barbari, Trojanci, Kartažani, Rimljani.

Svaka je žena u Ateni bila isključena iz prava, dakle iz duha, filozofije, umjetnosti. Svedena na heteru, žena je u najboljem smislu morala biti Ksantipa. Okamenjena u Veneru ili Niku Samotraku, ili u literaturi u Antigonu ili Penelopu, ona je samo provodnik muške volje, muškog principa. Ne sjećam se da ijedan platonistički dijalog raspravlja o ženstvu. Na ženama je da šute o bitnome, to je njihova historijska zadaća.

Isključiti iz zajednice, neistomišljenike ili prijestupnike, rano je načelo kršćanstva. Izopćenje započinje takoreći s pojavom kršćanstva, kad Posljednja večera markira Izdajnika i s njim, čitavom jednom narodu priskrbljuje dvostruku i proturječnu ulogu: mučitelja i žrtve, izopćavanja i izabranosti. Na izopćenosti, povijest gradi njegovu tragediju, na poslanstvu o izabranosti, a izabrani sam, svoju vlastitu mitologiju.

Crkva dominira zapadnom poviješću već dvijetisuće godina: ustanova se, uz sve krize, nije umorila, nije iscrpila. I sad proklinje svoje heretike, i sad isključuje inovjerce, anatemizira ateiste i tzv. agnostike.

Ja nikad neću moći razumjeti kako se ipak dugo mogla održati jedna nazovicivilizacija koja nije ništa drugo nego sustavno isključivanje svih drugačijih, njihova negacija ili čak zatiranje - vidi kršćanske misije u Aziji ili Africi, na primjer. S druge strane, ta je ista civilizacija sazdana na apologiji boli i apriornoj krivnji, koje tako duboko proturječe temeljima života. Praksa Crkve, a s njom i njene povijesti «uljuđivanja» ustvari je nekrofilna, destruktivna, nihilistična, i u krajnjoj instanciji mizantropska, jer ide protiv čovjeka i njegovih svojstava.

Dobro razumijem izopćenike, jer sam i sama bila mnogostruko izopćavana. Prvo, i možda najvažnije, nisam odrasla u duhu asimiliacije kako se možda očekivalo od mojih roditelja, došljaka u novoj sredini, desetljeće iza Drugog rata. Kad sam se jednom požalila Danilu Kišu, da moji roditelji nikad nisu činili ništa da bi se stopili ili srodili s novom sredinom, uzvratio mi je: A zašto bi se trebali asimilirati?

Moji su djedovi bili slabi ili nikakvi vjernici, srodniji s poganskim mnogoboštvom, koje im je namirivalo hedonističke fantazije. O roditeljima da i ne govorim, priznavali su samo kotač povijesti «koji sve valja, sve mrvi». Moj je otac gledao na kršćanstvo kao na kategoriju «koja će se morati nužno iscrpsti».

To nužno ne znači da ja nisam religiozna. Za pjesnika je poimanje divinskog načela jedno od krucijalnih: svatko tko proizvodi umjetnost i kaže da je ateist ili laže ili nije istinski umjetnik.

Neću zaboraviti osjećaj prikraćenosti kad su moji vršnjaci išli na Polnoćku a ja se pretvarala da spavam i ne čujem odjekivanja petardi i djevojački kikot. A onda s proljeća, kad se za Uskrs urede kao paunovi i nose jaja na blagoslov. Stezalo me u grudima od gnjeva što i ja nisam s njima. Nisam mogla slutiti da su iskušenja kojima sam bila izložena bila neophodna proba za vlastitu vjeru: onu koja odbacuje zajedničku groznicu vjere i crkve, naroda i zajedništva, boga i kanona, onu kaotičnu nauku koju su stvorili i smislili neki mudroslovi, uvjereni da prenose poruke bogočovjeka.

Znatno kasnije, moji su me izbori ništa manje nego moja iskustva, učinili apartnom prema građanskom i malograđanskom podjednako; svrh svega, pisanje koje, kako su to govorili revolucionari, zahtijeva čitavog čovjeka.

Kad pokušam sagledati stvari hladne glave, dobro znam da sam itekako izopćena i iz ove literature, ali u gotovo podjednakoj mjeri i iz onih drugih koje bi me mogle prigrliti. Jer sam po definiciji inovjerka, ona koja je od drugačije kulture, tradicije, jezika, iskustva, prakse. Što da vam kažem, ljudi koji me znaju od djetinjstva, redovito me pitaju, premda smo išli u iste razrede: Di si ti ono rođena, dole? A je li neka prednost biti rođen gore, pitam ih s onom jezom čovjeka koji je rođen ili bolovao u najmasonskijoj bolnici u Zagrebu. A tko da takvima da pristupnicu u hram nacionalne fikcije? Ili im osigura status u malom i prenapučenom vrtu jednonarodne naše književnosti? I uostalom zašto, kad ima dovoljno dragovoljnih i rasno čistih pisaca himni i panegirika, čankoliza i gudača, romanoškrabala koji tretiraju hrvatsko čitateljstvo kao da se jučer opismenilo, uvaljujući im modele svoje egzaltirane logoreične proze kao zadnju riječ beletristike.

Oni drugi pak, računaju, obzirom da nisam rasla u okrilju slatkog pravoslavlja da ni tamo nisam ništa drugo no inovjerka, prozelitkinja, jer uostalom, ja pišem rimski a ne bizantski, ja sam latinska djeva, što bih htjela, ta ne mogu se vratiti sve zalutale ovčice.

Izopćeni izopćavaju, izopačeni izopačavaju, i to je pravilo. Da bi održali što dulje ideju jednoobraznosti u suvremenoj pervertiranoj kulturi. Da bismo i bez svoje krivnje ili volje bili, izopćeni, da ne bismo imali pozicije, dakle moć, da je prikazujemo u svoj njenoj duhrerovskoj nakaznosti.

Zadaća je književnika da kazuje bitno, prikazujući njegovu pravu prirodu. Tu je on možda i više od filozofa, jer mu stoji na raspolaganju više figura, tehnika, obilniji rječnik.

Nije strog i zadan u svojim logičkim prosedeima, kao u filozofskom kazivanju. Stoga je književnik i slobodniji od filozofa. Budući da je shvatio smisao umjetnosti - a on nadmašuje i pojedinačno i kolektivno iskustvo - ne libi se kazati za društvo da je smetlište, za kulturu da je kontejner otpadaka, a za novu ikonu civilizacije, informatiku, da je samo besmislena i opasna igračka koja će sutra zavladati tzv. duhovima, izravno u funkciji novoga poretka.

Jer, hiniti realnost a biti virtualist u času kad otkucalo je pet do dvanaest na svim časovnicima odgovornosti, znači ili biti fatalist pa reći bit će kako bude, ili spašavati novom modom vlastitu guzicu, jer se to jedino isplati. Ali, kad se spase, i ako se spase tolike guzice, što će biti s nama koji ispod obrazina imamo i obraze? Ili, drugačije rečeno, lice koje misli nije ono koje osporava. Ono stvara, da bi i samo bilo stvoreno. Iz dana u dan. Uz trpku buku stvarnosti Time, izabirući manju huku, manji bijes možda i pjeva kao dijete u sumrak.

No, ono ako i voli svoju muku, ne izopačuje niti isključuje ništa i nikoga.

Ipak, svemu usprkos, neka se ne zaboravi: nije li izopćenik, u historiji, brzo postajao onaj koji izopćuje, onaj koji, da bi sablaznio, postaje izopačivanje samo? Vidi samo dio povijesti književne uljudbe u francuskoj gesti, od De Sadea do Huelbecquea.

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 5 / 2008. Sveska 18.

Nazad