NEVA LUKIĆ

Neva Lukić, rođena 3.8.1982. godine u Zagrebu. Studira povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povremen radim kao vodič u zagrebačkim galerijama i muzejima (galerija Klovićevi dvori, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej suvremene umjetnosti). Nedavno počela pisati za web portal „Kulturpunkt“.
Objavljene pjesme u "Fokusu", "Hrvatskom slovu", "Erato" zbirci, u časopisu «Kaos» studenata komparativne književnosti, "Vijencu" (broj 297-299), te na web stranicama virtualnih časopisa "Konture" i "Knjigomat". Dobila drugu Nagradu Filozofskog fakulteta za kratku priču (2007. godine). Održala nekoliko skupnih čitanja proze i poezije.

Neva Lukić
   

NEGDJE AFRIKA

 1.

Odmah na početku naletjeli smo na drugačiji prozor.
Inače su u gradovima svi prozori više-manje isti, jedino što svaka regija i svaki stil imaju svoje posebnosti. Danas prevladavaju pravokutni, pravilno izrezani prozori na kojima obično pomoću roleta možete regulirati dan i noć. Noću možete glumiti dan, a danju noć, samo što je mrak uvijek prirodan kao noć, dok je lažna svjetlost uvijek patvorena. Prirodnu svjetlost nikako ne možete glumiti. Njome mi ne upravljamo. Zato je Lucifer otišao u mrak. Ondje uvijek možete nestati.

Tako smo i mi nestali u našem prozoru. Izgubili smo se unutra i nekoliko si puta u šali zazvao njegovo ime, a ja sam se bojala. Mraka. Lucifera. Čudnog prozora koji nije bio smišljen za otvaranje, iako je nalikovao vratima: protezao se sve do poda i zastori napravljeni od teških tkanina prekrivali su stakla poput večernje haljine. Jedino smo je mi vidjeli kako pleše na vjetru, zatvoreni unutra, bez sunca.

No, to nije bila glavna i jedina osobitost toga prozora. Nije ti se zato sviđao jer u principu nisi volio unutarnje prostore i u svim hotelima si otvarao prava vrata kako bismo izašli na pune ulice. I ova nam se ulica činila puna dok smo kroz prozor slušali metež, jer kroza nj nije se gledalo. Bio je to prozor za slušanje, zato ti se sviđao. Radio-prozor, tako si ga nazvao.

Ležeći u njemu sve što se događalo vani čuli smo izražajnije. A ondje gdje smo bili, sve je bilo ZVUKOVI,

Medina gdje tamni ljudi pričaju arapski, jezik koji se ne može pričati tiho.
Medina gdje muhe slijeću na meso u ogromnom broju, ne bježeći od ljudskih dlanova. One su ovdje domesticirane životinje.
Medina gdje kokoši ispadaju iz kaveza kao perje iz jastuka.
I gdje zvukovi motora ne prestaju. Perpetuum mobile pred našom sobom na prvome katu. Vozi pločnicima koji su napravljeni od mješavine kaldrme, izmeta, mrkve, mrkve, odbačenih rupčića, mrkve, kora od truloga voća. Banane su tako trule ovdje. Život u punoj i odbačenoj snazi dolazi k nama u mrak, ne preko svjetlosti, nego preko zvučnih valova što se probijaju kroza stakla, bude nas molitvama dok spavamo:

ALAH AKBAR
ALAH AKBAR

ACHHADO ALAILAH ILA ALLAH

ACHHADO AIVA MOHAED RASSOULO ALLAH

HAYA ALA ASSALAT

HAYA ALA AL FALAH

ACHHADO ALAILAH ILA ALAH

ACHHADO AIVA MOHAED RASSOULO ALLAH

ALAH AKBAR
ALAH AKBAR

Mujezin moli umjesto nas.

Sada nije bitno viče li on doista s minareta. Mi zamišljamo da je tako i nitko nam nikada neće moći dokazati suprotno.

HVALA TI BOŽE NA HRANI KOJA RASTE I TRULI SVUGDJE OKO NAS

ZAJEDNO S KOŽOM

ZAJEDNO S KRZNOM

Ne klanjamo se na mekim, bijelim plahtama usred mraka.
Križamo se u krevetu, tako smo navikli. Isti je Bog.
Kažeš „satanas“ i to ti je jako smiješno, ne mogu razumjeti zašto.
Ne, ne satanas. Nema straha, iako je sve nepoznato i ne znamo o čemu je molitva.

Nema straha, samo znatiželja, jer toliko želimo vidjeti te zvukove, otvoriti prozor prekriven velom od zavjesa, maknuti mu kosu s lica, otvoriti ga kao zastor pozornice! I gledati predstavu iz mraka, kao svaka publika.

Upućujemo si značajne poglede koji se ne vide u mraku, potom mu polagano prilazimo. Stopala nam se smrzavaju na hladnim pločicama i onoliko koliko je naš hod polagan, nesiguran, toliko su naše ruke željne, grube dok pohlepno trgaju zavjesu. Onoliko koliko su one u pokretu, toliko je ono što napokon vidimo ispred sebe, statično i mirno, u neskladu sa zvukovima džungle koje smo slušali u mraku. Gledamo se u nevjerici jer u parku, pod našim balkonom, sjede tamni ljudi u haljinama. Neki drugi jedu masne pogače na podu. Sad, kad vidimo, sve šuti. Prešutnim dogovorom, nakon nekoliko minuta naprasno zatvaramo prozor, kao da se bojimo da će nešto čudno ući u našu grobnicu. Uskoro ponovno počinje rollercoaster zvukova. U početku ih ne čujemo jasno, kao gramofonsku ploču koja se na gramofonu tek uhodava, ali ubrzo postaju jasni, bistri, razgovjetni i mi tonemo u san do jutra.

Ono je tiše nego noć. Prozor napokon šuti. Ostavljamo ga zatvorenog, ne zanima nas je li sunce vani. Postao je dio fasade, fosil na kamenu, relikvija.

Na leđa dižemo neraspakirane ruksake. Ostavljamo veliki, stari ormar čija vrata nikada nismo otvorili ali znamo da škripe. Ostavljamo dva kreveta, balkon i plave stolice. Zadnjim pogledom ostavljamo prozor i potom izlazimo na sunce.

Nastavljamo dalje kroz prozore, kroz medine pune prozora i čudne djece smeđih očiju. Sva imaju velike smeđe oči u koje su umetnuti mali nevidljivi biseri. Ti dječaci trče ulicama umjesto pasa. I zubima se hvataju za udove prolaznika. Traže novac, cigarete, a ruke su im stare samo desetljeće. Istanbul je pun pasa lutalica, iz svake ulice dopire drugačiji lavež, tako smo barem čuli. Cijela je Sjeverna Afrika divlja djeca, čopor vukova, kako smo vidjeli.

Čopor se, kao i prozori, polagano počinje razrjeđivati kako napuštamo gradove. Izbijamo na uske ceste, na mnogo, mnogo cesta koje vode u pustinju. I ovdje ima djece, ali su drugačija. Rijetko viđaju putnike pa nam mašu s ravno završenih kuća. Niti jedan dom nema krov, samo ravnu krovnu ploču koja ovoj djeci služi kao terasa. Fasada se malo nastavlja i nakon krovne ploče, zaklanjajući je poput ograde, tako da, ne potrudimo li se, ne vidimo «terasu» i čini nam se da ova djeca stoje u bezdanu, a nebo im je krov.

Kakve su to čudne kuće, pitamo se. Kakve čudne kuće. Izgrađene od zemlje na zemlji. I prozori su sve manji, kao da hlape, kao da ih zemlja odlučuje ugušiti. Jedino što podsjeća na ljudsku ruku prozorske su rešetke u obliku cvjetova.

2.

Unutra smo. U zemlji. Kroz probušene prozore dopiru krugovi svjetlosti na tvoje lice. Sjedimo u dnevnom boravku, na dva šarena tepiha. Jastuci prislonjeni uz zidove služe nam kao nasloni, isto kao i na sofama kuća koje smo napustili. Samo što tepisi djeluju kao da su nacrtani, kao da su se djeca igrala odraslih ljudi, običnom kredom povukla linije koje su se posredstvom njihove mašte pretvorile u krevet. Potom su kredama u svim bojama nacrtala uzorke na krevetu, i evo čvrste materije, tkanja. Evo prave sofe iz najboljih časopisa o namještaju, samo što ovdje ne trebaju plahte kad se ide spavati.

Ostatak sobe sasvim je prazan. Nema stvari. Ondje nastaju stvari tj. bolje je reći - priroda jer u tom dijelu žene izrađuju tepihe od dlake koju deva nosi na vratu. Ona se šiša za devina života i zato se zove - živa vuna. Dakle, zbog toga ćilimi lete, pa oni su živi!

Berberske žene izrađuju ih samo dva sata dnevno jer je previše naporno za oči. Pucaju žilice u njihovim očima kao što puca dlaka dok se tepisi rade. Ne vidimo nikakve tragove svakodnevnog rada, osim tepiha na kojima sjedimo, ali oni su što se tiče nas mogli biti kupljeni bilo gdje. Gledamo u prazan dio sobe, ništa, nikakva materija, čak ni obojana dlaka na podu. A toliko toga se događa ovdje, zato na zidu visi jedino VRIJEME. Vrijeme koje ide krivo jer nije bitno koliko je sati, bitno je odbrojati bilo koja dva sata rada. I jedino mjesto gdje se oni kriju su ti spontani uzorci na čarobnim tepisima. Čovjek bi rekao da se nema što opisati u toj praznoj kući.


«Prazna kuća u kojoj leže dva plava tepiha s narančastim, gustim uzorcima»

Dva uspavana čudovišta što čuvaju kuću.


I mi ležimo na njima, na tvrdom šarenilu svjetova čije tkanje će nas progutati. Sanjam kvart visokih zgrada gdje me kroz ogroman prozor nekog prizemlja gledaju moderno obučene lutke. U snu prolazi godina dana. Kvart je i dalje isti, samo što me kroz ogroman prozor gledaju ljudi koji sjede za stolovima, piju čajeve, kave i puše cigarete. Prolaze još dvije godine. Kvart je isti, kroz prozor gledam ženu u bijelom koja tipka na blagajni.

3.

Kotačima polagano stižemo u predio pustinje.
Ovdje prozori više nemaju nikakve dodatke. Samo su rupe izbušene u zidovima. Prozorske rešetke sad davna su budućnost.
Bosim nogama odlučujemo doći tamo gdje uopće nema prozora.
Nomad, obučen u zalazak sunca ( ljubičasto-plavo) vodi nas kroz labirint velikih pješčanih valova. Svaki veliki val sastoji se od bezbroj malih i ako dobro gledate primijetiti ćete da se pijesak, kad vjetar zapuše, stvarno kreće u valovima i da sve to izgleda prilično slično kao osušeno more.

Odjednom zaustavljaš dečkića. Treba ti prozor. Onaj naš „radio- prozor“ želiš zakopati u meki pijesak. Da u sebe upije valove tišine kroz valove čestica pijeska. Ali istinu nikada ne možeš do kraja zakopati: ako itko ikad stane na to staklo, nastat će buka, prolit će se krv, čak i ovdje.
Opasne su to ideje.

Kažeš da je život takav, nikada ne znaš na što ćeš nagaziti.
Dobro, dobro, vraćamo se u predio «probušenih kuća». Svi, baš svi prozori samo su rupe zraka - ne postoji niti jedan jedini dio prozora koji se može skinuti, a kamoli staklo.

Ali postoji naš iznajmljeni auto, s njega ćeš skinuti staklo. No, auta nigdje. Na lošem engleskom objašnjavaju ti da je šofer otišao u obližnji grad.

Ovdje su prozori samo zrak, dragi moj. Nema ti druge, izdahni u pustinji i to će biti tvoj simbolički prozor. Izdahni jako duboko, neka se tvoj izdisaj pretvori skoro pa u vrisak.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 5 / 2008. Sveska 18.

Nazad