ROBERT RAVENŠĆAK

Robert Ravenšćak, 1987, Zagreb. Živi u Jastrebarskom. Pjesnik, prozaik.
 

   

POKRET

I

Pokret/
Presvlačim se / nova košulja
Novi sako
Nove hlače /
Odjeven u novi grad /
Samujem kao lampa usred
Noćne kiše /
More se povuklo od tebe /
Eto, na ovakav patetičan način si jaka /
Propuštam snove kroz svoju snagu /
Nepovratno izgubljenu s tvojim smiješkom /
Znao sam da će se nešto loše dogoditi poslije toga /
Novi sat / da simbolikom počnem novo vrijeme /
Pokret /
Gledam jednu ženu na terasi hotela /
Ima tvoje velike oči i tvoje savitljive zglobove /
Ja uvijek greške pravim dvaput da uvidim
Kako sam prvi put stvarno pogriješio /
Vrijeme /
Mozart/ njegov Requiem / 4:30 izjutra/ ona položena među
Dvije svježe plahte / samo da me podsjeti na tebe /
Vani leluja čempres /
Ja odjeven gledam u njena stopala / da bih tren poslije
Pogled bacio na njena ramena /
Nepovratna tuga klizi kroz taj čin /
Vani se dovikuju prvi prodavači kruha /
Ona se budi / dobro jutro / kava / novine /
Croissant premazan nekim hotelskim pekmezom /
Moja želja za tobom / pokraj nje u rano jutro
Kaže / uzaludan je ovo čin otkupljenja /
Hodamo prema molu /
Ona tamo sabire neke sitne kamenčiće i baca i u vodu /
Ja lijepo odjeven / ti si me tome naučila / gledam
Tamo gdje počinje drugo more /
Vjerujem da ona ima dušu / no ni pola tvoje /
Barem ne mojom mjerom /
Približava mi se / prima za ruku / ja izmičem /
Lažem kako mi je sve do nje nešto nedostajalo /
Odlazimo u hotel / vani sunce ima svoju zabavu /
Vrijeme /
Noć/ mozart/ njegov Requiem / rano jutro /
Ona se budi / gleda me/
Ja gledam tebe /


II

Gledaj me / sjedim očajan, vremena s tobom propuštenog /
Bole me tvoje sitnice / nedostaje mi tvoja romantika /
Okus tebe / okus poslije tebe /
Danas sam te gladan / puno više psujem i ne radujem se proljeću
Kao što sam to činio s tobom /
Nedostaješ mi razgolićena na ljetnoj terasi trošne kuće na Rabu /
Pokušavam održati ravnotežu između dva života /
Ne nosim kaput u čijim sam džepovima nosio tvoje ruke kada
Bi odlazio negdje od tebe /
Volio bih ti reći kao ću te prebolijeti / da vrijeme liječi sve /
Ali znam da tome nije tako /
Brinem se / hladni čajevi ujutro / prve proljetne magle /
Nekako je sve to nalik svađi koja me zaokuplja /
Gledaj me/ zidovi koje sam podigao više me ne podržavaju/
Sve mi tvoje nedostaje/ večeri kada bi te čekao s posla / tvoj miris
Po sladoledu od malina / tvoja nervoza kad bi ugledala stol prepun papira
I neoprano suđe/
I sve me to boli / sad kad sam sam / kad si s drugim…


III

Otkada si otišla promijenio sam raspored predmeta u ovoj sobi,
Stol je sada naslonjen uz zid gdje su bile tvoje krojačke lutke,
Na kojima je, nešto kao i na tebi pred kraj, bio nacrtan lažan osmijeh,
Knjige sam vratio natrag na policu gdje je prije stanovalo milijun malih
Kaktusa koje si kupovala ili dobivala skoro tri puta tjedno,
Pa bi gledala u njih kako ne rastu
Te biljke, valjda su bile dijete koje nikada u tebi nikad nije odraslo,
Tebe ne boli kada ostavljaš,
Dopusti mi da noćas pretjeram, pa da kažem kako sam jednu tebe
Čekao jedno dugo vrijeme,
No to nije važno
Ti više ne stanuješ ovdje
U ovoj sobi, osim mene, ništa tvoga više nema,
Daleko je praznija, neprijatnija, natrpana drugim mirisima,
Papiri stoje nemarno porazbacani svud naokolo stvarajući atmosferu
Krajnjeg očaja ovo ovdje čovjeka, nakrcanog sjećanjima na lijepe dane,
Na tvoje najlonske čarape koje bi se nalazile tik u rijetki primjerak
Crnjanskovog Dnevnika o Čarnojeviću, još jedne knjige koju nisi
Htjela razumjeti, pa sam o njoj prestao da pričam, a to je jako dobra knjiga,
Probaj sada, kad nas više nema, da uzmeš u ruke taj najrjeđi primjerak nečijeg bola,
Iako znam da te to ne zanima
Zavjesa, evo da ti priznam, nije oprana otkad te nema, žuta od teškog dima cigareta
Stoji kao brana pred prozorom
Još je prerano da svjež zrak, a s njime i svijet pustim na milost i nemilost ovog prostora,
Sve je nekako siromašnije sada kad živim sam,
Kad nema tabana koji svojim zvukom sijeku prve jutarnje minute,
Kad nema mirisa parfema iz Marseilla koji se miješa sa prvom jutarnjom kavom,
Kada nema ničega što sam volio, samo ono što nikako ne podnosim…


IV

… i tako nama završava ljubav…. Kao da nikada nismo voljeli jedno drugo…
Kao da se nisi skrivala u meni od svijeta koji te plaši
Da, tako završava ovo naše lebdjenje…. Nabrajanjem pogrešaka…. A
Znaš da nitko nije kriv…. Ali žao mi je što je gotovo… srce bi htjelo da pročita drugačiju
Priču, ali oči više ne slušaju iste ulice, ruke ne vape za istim noćima… sve je to prošlo..
Zaustavilo se na kratko vrijeme… vjerujem da je na jedan dan i tvoj svijet stao… priznaj mi to sada kada te gledam po zadnji put… i ne govori mi kako ćemo još hodati… kad oboje znamo da u tom nema istine….
Tako to završava…. Jednostavno… nabrajajući ono sve loše što sam učinio…I što si učinila
Znam samo da sam te volio..
Poslije svega jedina sigurna stvar koja mi je danas izašla iz usta…
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 5 / 2008. Sveska 18.

Nazad