Aljoša Kamberović

Aljoša Kamberović, rođen 22.07.1970, živio u Modriči, Bosna i Hercegovina do 1992, a od 2000. u Australiji - grad Brisbane. Završio elektrotehnički fakultet. Pisanjem se bavi ponekad i pomalo.
 

Aljoša Kamberović

 

NABIJEM THE ROLLINGSTONES

U materinu, sve nek ide. Mator si Igore, mnogo si star. Imas 41 godinu. Živiš u zemlji nedođiji. Pričaš sam sa sobom dok se briješ. Kada je počeo rat, bio si na četvrtoj godini PMF-a u Beogradu. Pobjegao si od mobilizacije, nisi htio u rat. Otišao si krajem ’92. u zemlju nedođiju. Avionom naravno, brodom bi baš potrajalo. Dok si letio iznad Azije, pokušavao si da na reljefu iscrtaš “put svile”. Zamišljao si Marka Pola kako na umornom konju klatara po vijugavom putiću nazad prema zemlji Latina. Marko se sa osmijehom vraćao kući a ti si smrtno ozbiljan i zabrinut išao tamo gdje Santa Klaus prvo svrati i kaže: ”Merry Christmas, suckers!”

Dijete socijalizma, pionir, omladinac, udarnik, sanjar, bubnjar u jednoj rock grupi koja je zauvijek ostala parkirana u očevoj garaži gdje ste vrijedno viježbali. Ti si uvijek tvrdoglavo insistirao na polifoničnom pjevanju. Govorio si: ”Pogledajte Beatlese, oni su bili šampioni polifonije, gledajte šta su uradili četvorica mladića iz Liverpula, grada koji je, ne zadugo poslije bitlmanije, počeo polako da umire…”

Pitaš se kada to čovjek zna da je konačno odrastao, da je sazreo? Možda kada raščisti sa svim iluzijama? Ili pak kada postane suvoparni cinik pun jeda?
Nezadovoljno klimaš glavom, ispireš brijač pod jakim mlazom vode i gledaš svoje lice u ogledalu. Zamišljaš da je to scena u nekom filmu. Dugi kadar: kamera polako zumira brijač, mlaz vode kupa metalni brijač, zatim objektiv kamere polako putuje do tvog lica i tu zastaje. Kraj kadra.

Sjećas se dana, divnih zimskih dana kada si sa Mašom odlazio u gradsku kinoteku i gledao serijal filmova italijanskog neo-realizma, ređali su se: Roselini, Felini, De Sika, Pazolini…

Maša je plakala, ridala je iz sve snage, govorila je kako je rat đubre, govorila je: ”eto vidiš Igore kako ljudi budu gurnuti u maticu ni krivi ni dužni…" Ti si je milovao i govorio kako u njenom jednom malom prstu ima više ljepote nego u cijelom Versaju. Govorio si joj: ”Maša volio bih da mi pokažeš grudi u Rimu – gradu viječne ljubavi". Pitao si je: ”Da li bi vodila ljubav sa mnom u FIAT Topolinu? Ako kažeš da, ako pristaneš, moraćemo uzeti časove Yoge, znaš Maša, Topolino je mali autić. “

Strip je uvijek bio tvoja pasija Igore, zar ne? Obožavao si Hermanovog Džeremaju, bilo je nevjerovatno kako je taj strip, u stvari, bio kadriran kao film. Simpatični junaci Kurdi i Džeremaja su upadali u pustolovine i zamke post-kataklizmičnog društva koje je iznjedrilo devijante koji su bili gladni moći, novca i krvi i ko zna čega sve ne...

Često na posao ideš gradskom željeznicom. Srećeš jutarnje spavače koji se probude tek u samrtnom času i shvate da je jedina stvar koja se na ovoj planeti pika jeste broj ljudi koje si volio i koji su tebe voljeli. Polako shvataš da su barijere fakt života i da ćeš sa tim morati naučiti živjeti. Strašno si usamljen – to tek shvataš kada si okružen gomilom ljudi.

Čitaš prve jutarnje novine – elektronsko izdanje. Nailaziš na prekomorski naslov: ”THE ROLLINGSTONES ĆE SVIRATI U BUDVI”. Nevjerica, jed, bijes, ravnodušnost; osjećanja se miješaju i izmjenjuju. Odmahuješ rukom i kažeš: ”ma ko Vas jebe Matorci, kad niste htjeli doći osamdesetih koji ćete mi kurac sad!“ Razmišljaš kako je rock odavno postao industrija i kako te više nije briga za popularna muzička dešavanja u svijetu. Najviše ti odgovara muzika u backgroundu, u stvari voliš muziku koja ti ne odvlači pažnju i koju slušaš dok radiš nešto bitno. Zaključuješ svu tu muzičku kontemplaciju sa ”Nabijem Rollingstonse” raspoloženjem.

Dolaziš kući nakon napornog dana na poslu, osjećaš da ti je mali mozak na rezervi, a jedan veći dio cerebruma je obamro baš kao da je bio podvrgnut “anestezija terapiji”. Sjedaš umoran na krevet, pitaš se da li je ovo onaj život o kojem si maštao i onda nemoćan da išta promijeniš sležeš ramenima i kažeš: ”E za ovo smo se BORILI!!”

Izlaziš na verandu, promatraš tamno modru kapu južne polulopte išaranu zvijezdama i za trenutak bi dao sve da možeš biti OMEGA Man i da te na kraju upucaju mutanti baš kao u nekom otrcanom filmu “C” PRODUKCIJE.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 6 / 2008. Sveska 19.

Nazad