Ana Pajović

Ana Pajović, rođena 1984. godine u Stokholmu u Švedskoj. Živi i radi u Podgorici. Apsolvent je prava, ali se bavi grafičkim dizajnom. U srednjoškolskim danima objavljivala je tekstove o mitologiji u Pobjedi i pisala za školski list. Ljubav prema pisanju za dušu stekla pišući blog. Planira da jednog dana na bazi bloga napiše roman o svom životu unuke Nofke Radojeve.
 

Ana Pajović

   

Neće Branka prije tri


Uprkos tome što jednako finog povrća i voća ima na pijaci i u jedanaest kao i u sedam sati izjutra, vi, Nofku, moju babu što se za četrdeset godina braka nikad u usta nije poljubila i čije ruke vječito mirišu na luk, ne možete ubijediti u to. Ne možete je ubijediti ni da se na groblje može ići i popodne.

Iako je prošlo dvanaest godina otkad je đed umro, Nofka ne bi ni za živu glavu propuštila mjesečni odlazak na groblje. Kao što ne bi propuštila ni da pred san opipa prazninu na njegovoj strani francuskog kreveta, koju posprema svakog dana, godinu za godinom, kao da će svaki čas on doći i leći kraj nje.

Pričaju oni koji znaju i koje još sjećanje nije izdalo da je đed bio nadaleko poznat po svojoj ljepoti, poput neke seoske ljepotice. Toliko poznat da su se i pjesme o njemu pjevale. Jednom je vozeći biciklo kroz Zetu čuo kako neka čobanica - muzikalna kao toster - ćerajući stoku pjeva na sav glas:
- Da mi je naći mladićaaaa, lijepog kao Marka Stanićaaa!
- O kome to pjevaš? - pitao je, gladeći talase svoje kose, pošto je šmekerski nagazio kočnicu bicikla prepavši joj barem dvije ovce i zaustavio se u oblaku crvenice.
- Sigurno ne o tebi, budalo!

Imao je bezbroj žena, ali bi se uvijek nakon nespretnog pipanja djevojačkih grudi, sjetio riječi svoje majke čije je mlijeko pio do sedme godine: uzmi je od loze, pa nek je grđa od koze! Ubijeđena sam da mu je ta vanserijska mudrost izazvala žurku neurona i proizvela varnice u hipokampusu kad je prvi put čuo kako je zovu po prezimenu, a potom je i ugledao kroz rafove Kozare. Da, baš nju: Nofku sa njenim runjavim nogama i brkovima na kojima bi joj pozavidio svaki dječak u periodu mutacije.

Kada se par nedjelja kasnije pojavio pred porodičnu kuću putara Radoja, bivšeg vojnog frizera usko specijalizovanog za frizuru zvanu tifusarka (koju je iz hobija vježbao na svu maloljetnu djecu i unučad, tek onako da ne zaboravi), Nofka, ćerka baš tog čoveka, nije mnogo razmišljala, niti je Radoje, koji je gajio najmirisniji duhan u Lješansku nahiju i šire, predugo pregovarao. Kao i svaka uspješno odgojena kćerka, bila je tuđa večera.

***

Pošto smo u sedam potrgovali, nagazila sam svog vršnjaka, peugeota 205, i u oblaku zabjelske prašine otkotrljale smo se put Zete, Nofka, S. i ja. Postajalo je sve teže disati vazduh koji se pretvarao u ljepljivu kašu.

***

- Umrla je Branka, prolomio se glas kroz polja paprike. Umrla je Branka! Umrla je Branka-anka-ka-ka...

Baba Nofki su se namah od silnog uzbuđenja oči zakovrnule i mogle smo samo beonjače da joj vidimo, dok je listala po dokumentima iz foldera sela Balabani. Branka? Koja to bijaše?

- Ona Branka, brate, te je konj ubio u glavu kad je htjela da ga zaputa, pa je sve nosila fanjelu oko glave i što joj je brat u Ameriku, pa neće moć da joj dođe na sahranu, a nije se udavala i nema nikog svoga, nego joj ja moram raku otvorit sirotici - zaplitao je izvjesni Vukadin, tridesetak minuta kasnije, isparavajući na metil od kog su, jutarnjom vrućinom probuđeni obadi padali u nesvijest.
- Aaa, ta Branka!

Kad neko umre u selu, to je nesumnjivo velik događaj. Jednako velik kao svadba ili rođenje sina. Srešćete se i popričat sa poznatima o poznatima i zakučit čašicu domaće rakije, parče meze, čut neki dobar vic, i uglavnom neće pričat o tužnim stvarima koje vas se tiču. Ako se zovete Nofka i došli ste čak iz grada da očistite mužev spomenik i umro je neko ko se sahranjuje na vašem groblju, a vi niste znali za to prije nego što ste krenuli iz kuće – e tad je to prosto jednako neoporezovanom zgoditku na državnoj lutriji.

***

Sa dva prsta Nofka je sa istim ponosom kojim bi Hudini izvukao u najmanju ruku žirafu za uvo iz cilindra - izvukla iz kese koju je do tad stiskala u krilu - parče jambolije. Da prašinu očistite, dodala je udobno se smjestivši na postolje grobnice, sve vireć’ u Milevin grob da vidi je li joj ko skoro svijeću zapalio ili donio cvijeće. Njeno istančano oko izvještilo se u bilježenju svih tanušnih razlika između starih i novih grobljanskih rekvizita donesenih od strane porodice. Zapravo, ta razlika govori sve o njihovoj žalosti, da li postoji, i ako postoji kolika je i u kojoj se mjeri smanjuje godinama, kao i neke druge stvari bitne za Nofkinu evidenciju. Osmijeh lebdi na njenom licu, jer zna kad danse macabre na čelu sa prednjim nosačima kovčega i Brankom krene, svi će vidjeti koliko ona vodi računa o svom mrtvom suprugu, čak i poslije dvanaest godina. Njegov spomenik od crnog mermera zabljesnuće na zetskom suncu kao nof, a ponos će preplaviti Nofku od bradavice na čelu do devijacije nožnog palca.

Prelazile smo jambolijom preko ogromnog spomenika od crnog mermera, zatim ga polivale vodom iz bidona i za finiš glancale Nofkinim sivim iznošenim gaćama, jednim od rijetkih takvih. Mora da je već nešto njima čistila, jer obično je njen veš bjelji nego na reklami za izbjeljivač i ako bi gledali u njega dovoljno dugo bez zaštite, sigurna sam da biste nepopravljivo oštetili vid.

S. i ja smo se pogledivale u pauzama rintanja i nanovo čistile mjesta gdje bi nam kanule kapljice znoja.

- Koliko je sati? - pitala je Nofka iz debele hladovine.
- Deset je baba, a što?
- Dobro je, ima se kad - neće Branka prije tri – namignula je znalački.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 6 / 2008. Sveska 19.

Nazad