LIDIJA VUKČEVIĆ

Lidija Vukčević, rođena u Zagrebu, 1954. Diplomirala jugoslavistiku i filozofiju, magistrirala i doktorirala na Katedri za srpsku književnost na FF u Zagrebu.

Niz godina radila kao srednjoškolski profesor mentor hrvatskoga jezika i književnosti.
Vodila radionice kreativnog pisanja, 2. europska nagrada na Cipru 1999.
Lektorica u međudržavnoj razmjeni - hrvatskog, srpskog i inih štokavskih jezika, književnosti i kultura na sveučilištima u Italiji i Francuskoj u dva mandata:
Universita Statale, Milano, 1983.-1987., Universite Stendhal, Grenoble III, 2001.-2003.

Viši predavač na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu za serbističke kolegije u razdoblju od 2004.-06.
Akad. god. 2005/06. članica Ad hoc grupe Vijeća Europe u Strasbourgu za favorizaciju različnosti u obrazovanju - ekspert za R. Hrvatsku.
Vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u zimskom semestru 2006/07.- u obaveznom kolegiju Suvremeni srpski književni jezik.
Od veljače 2007. nezaposlena i bez ikakvih stalnih prihoda, a od siječnja 2009. ima status slobodne umjetnice.

Od 1983.objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja Južne slavistike,
a od 1992. i beletristiku, poeziju i esejističku prozu.
Prevodi i objavljuje na talijanski i francuski, i s tih jezika.

Objavila:
- Boja šafrana, pj., Nakus, Samobor, 1992.
- Il velo, Via del vento,pj., Pistoia, 1997.(vlastiti izbor i prijevod na talijanski )
- Latinska knjiga, pj., Prosvjeta, Zagreb, 1998.
- Lepeza, pj., Kulturno-prosvjetna zajednica, Podgorica, 1999.
- Rječnik slučajnosti,proza, Profil, Zagreb, 2006.
- Pisma jednog teroriste jednom sadisti, proza, Balkanski književni glasnik, Beograd, 2006.
- Moj filozofski rječnik, proza, Prosvjeta , Zagreb, 2008.
- Obične stvari; proze, Mala plava biblioteka SKD Prosvjete, ožujak 2009.
- Il velo. E altre poesie.; Acquamarine, edizioni Via del vento, Pistoia, Italia 2009.
 
Lidija Vukčević
   

To je tvoja zemlja


Stanujem na Zapadu. Na Zapadu Evrope i na krajnjem zapadu Grenoblea. Radim u Campusu, na Sveučilištu. To je ovdje sjeveroistočno. Kad sam bez kola, osuđena sam na TAG, gradski prijevoz. Idem autobusom, a kasnije se vraćam pola tramvajem pola busom. Vozila su sjajna, metalnoplava, udobna i svijetla. Ali nema tog gradskog prijevoza koji ne kasni. Bez pardona, i po pola sata. Kažem sebi, sad ću ući i skresati u lice vozaču: zašto nas vozite kao pse, bez isprike, i puštate da se mrznemo na onom betonu one besmislene postaje Gran Place. Ali šutim. Jedna L. u meni kaže, Šuti L. ta ovo nije tvoja zemlja. Dok cupkam i gledam u prizore hiperrealističkih fresaka nove apokalipse što ukrašavaju zidove garaže na Gran Placeu tuži mi se od prizora nekog novog, postbiblijskog potopa naroda koji se spašavaju na zavojnicama koje kao splavi plivaju u nekom masnom moru. Pih, reći ću sutra, na soareji slavista, kakav neukus u zemlji slikarstva. Ali jedna druga L. mi kaže, priberi se, šuti L., ti si ovdje strankinja, ovo nije tvoja zemlja.

Onda uđem konačno u taj famozni bus 32. A ispred mene stane, s ogromnom psinom zavezane gubice neki tip sav u crnom: čizme, kao vojničke hlače i košulja. Smrdi sve po psećem izmetu, dlaci, prdi, ovaj mu čisti uši ili krpelje, pred punim busom, niko okom da trepne. Uto uđe pijanac i kaže, zagledan u dva mlada Arapina, krištavim glasom, koliko ga grlo nosi: Ima ih ovdje onih koji ne vole pse, ali mi, Francuzi, mi smo ljubitelji pasa. Nitko da ispusti ni glasa, a ja bih se proderala vrlo rado, a neka unutrašnja L. mi kaže, Šuti L. to nije tvoja zemlja.

Onda odem doma, na ferije između semestara. Zaželim se prijatelja, kolega, štrukli, krvavica, špeka, vrhnja, čvaraka, makovnjača, štrudli. Obiđem prvo najbliže, one u susjedstvu. Oni me gledaju u čudu, i nije im jasno da se ne divim životu na Zapadu. Ponude mi T'ga za Jug i pitaju zašto pušim cigarilose. Zato što sam diktatorica, smijem se kroz suze, i kažem sebi, šuti L. to je tvoja zemlja, to su tvoji ljudi.

Zatim odem u Jurišićevu na ribice. Siđem u podrum, naručim papaline dobijem i krišku limuna, i sjednem uz visoke šankove. Mislim na Tina i njegove siromaške ručkove. Neki tip pijucka plavac i gleda me kroz dvostruko zrcaljenje. Pita me, Gospođo, jeste li za čašu plavca ili blatine? Ne hvala, uzvraćam između zalogaja onih ribica. Kažem sebi, evo što ti je naš čovjek. To je tvoja zemlja, vidiš L., to su tvoji ljudi.

Pitam poslije kod filigrana, bi li mi napravio po modelu naušnice onu drugu, izgubljenu, u obliku secesijske ruže. Donesite, pa ćemo vidjeti, mislim da nema problema. Što ti je naš čovjek, što ti je tvoja zemlja, mislim radosno dok u zrcalu izloga popravljam ruž. Nema Ti toga na Zapadu L.

Onda odem u redakciju, gdje su moji ljudi, urednik moga časopisa. Pitaju me za novosti, ja ukratko skiciram francusku situaciju. Kikoću se uz moje opaske o Njihovoj zadrtosti, kad prepričavam ili imitiram. Što su ti naši ljudi, znaju se barem nasmijati. To je Tvoja zemlja, mislim radosno.

Poslije urednik i ja ostajemo sami. Priča mi o svojoj ženskoj, ja napravim nekoliko žaoka, on se razjari i kaže, Uzmi kaput i iziđi. Ja se zgranem u čudu, jedna unutarnja L. mi kaže, Šuti L., to je tvoja zemlja, to su tvoji ljudi. Zgrabim kaput s vješalice, izađem šutke.

U tramvaju mi podrhtavaju koljena od ojađenosti, neki mi dripac gazi po nogama, bez pardona. Kažem sebi, Šuti L, ta to je tvoja zemlja, tvoji ljudi.

Izlazim, tražim kola po parkingu, svaki drugi auto je Uno metalic crvene boje, konačno pronalazim svoja kola, a uz njih tipovi, fotografiraju. Kažu, istekla vam parking karta. Hoću opsovati, ali neki unutrašnji glas mi kaže, Nemoj L. to su tvoji ljudi, to je tvoja zemlja.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 6 / 2008. Sveska 19.

Nazad