Marija Dugandžija

Marija Dugandžija, rođena 01.01.1967. godine u Beogradu. Udala se i došla živjeti u Zagreb 1994. Ima dvoje djece. Završila fakultet astronomije na PMFu, a živi od prodaje autodijelova. Jedna priča objavljena joj je u knjizi "Najbolje hrvatske priče 2006" u izboru Miljenka Jergovića.
 

Marija Dugandžija

 

ALKOHOLIČAR

U Beogradu ima kafana koje se nisu promijenile zadnjih tridesetak godina. Stolovi sa bijelim stolnjacima, socrealističke stolice, jednostavni tanjuri, posude za sol i biber, obične staklene čaše od dva deci...

U njima ne postoji dio za pušače i nepušače, uvijek je zadimljeno, na neki način se podrazumjeva da se tu puši. Tu se, u stvari, i dolazi da bi se jelo, pilo i pušilo.

Jela su godinama ista, roštilj, čorbe, poneko varivo. Srpska salata sa sirom, pečena paprika, kupus. Sve je, najčešće i vrlo ukusno.

Za vrijeme moga kratkog posjeta Beogradu, majka inzistira da mene i djecu izvede na ručak u jednu od takvih kafana. Ona ima 73 godine i ne primjećuje na takvim mjestima nikakvu neobičnost. Po njoj, dobro je da su stvari iste, nemijenjanje znak je stabilnosti.
Ako se radi o ljudskim dušama i znak psihičkog zdravlja.

U tim kafanama na neki je način zarobljeno vrijeme. Kada se opušteno sjedne na jednu od teških stolica, javlja se blagi osjećaj se sjedi u vremenskom stroju. On vraća dvadesetak godina unazad, najmanje. Nije taj osjećaj ni dobar ni loš. Ali, slatko je prepustiti mu se.

Majka i djeca jedu ćevapčiće i ražnjiće, a ja samo ukusnu teleću čorbu i salatu. Nisam ljubitelj mesa, a niti naročito gladna.

Bila sam već na kraju svog obroka kada je ušao. Običan čovjek. Povučen, zatvoren, sa dubinom u očima. Sjeo je za susjedni stol, tako da mi je pogled padao ravno na njega.

Čaša crnog, čaša vode. Pepeljara. Na početku, pogled mu je živ i znatiželjan, on zapaža stvari oko sebe, gleda konobaricu u oči. Pali cigaretu za cigaretom i otpija jednake gutljaje vina i vode. Količina pića u čašama, smanjuje se istom brzinom.

I majka naručuje čašu vina i upada u srdačan razgovor sa konobaricom. Oslovljavaju se sa 'komšinice'. Ja tražim dodatni tanjur, da bih djeci pomogla u jedenju ogromnih porcija koje su se ispred njih našle. Nudim ih salatom, otpijam svoju vodu.

Pogled mi se stalno vraća na njega. Već je na trećim čašama. Stoje pred njim kao blizanci. I dalje, indentično popijene. Njegove oči već gube zainteresiranost za svijet oko sebe. Prvo dugo gleda u vrh cigarete, a onda u prazno, nigdje. Na licu mu se pojavi, pa nestane, neobičan osmijeh. Blago razgovara sam sa sobom, to jest otvara i zatvara usta. Na licu mu se stvaraju grimase.

Majka ima već spremljenu posudicu za hranu koja će ostati. Konobarici se to sviđa, djeluje joj domaćinski i moralno ispravno da se hrana ne baca. 'Komšijski' odnos između njih dvije postaje, sa posudicom, još prisniji.

On odavno zna, da kad prođe kroz vrata stare kafane, može početi da se prepušta padanju, sebi, onome što ga jedino veseli. Zna, da tu ne mora ništa, da je postojanje vremena iluzija i da je samo u tonjenju smisao. Na bijelom, jednostavnom stolnjaku, uz nježan dodir kafanskih čaša, vraćaju se slike i duša mu luta slobodna, jednim svijetom koje je drugačiji od onog vani. Posmatrajući žar cigarete i utvrđenim, indentičnim otpijanjem vina i vode, on ubacuje svoju dušu tamo gdje na vanjskom zraku ne može stići. Osmijeh koji mu prelazi preko lica, svjedoči o emocijama koje se u njemu, kao vino vani, razljevaju...

Majka je već hranu spakirala u posudu, djeca bi već rado da se negdje vani rastrče, a konobarica je naplatila račun i završila još jedan posao, danas. Trebalo bi da ustanem i odem. Ali, ja još uvijek, skoro hipnotizirana, gledam u gospodina za susjednim stolom. On moj pogled ne zapaža, niti ga zanima.

Kada popije gutljaj iz četvrtog para svojih čaša, preko lica mu se opet prelije jedan neprirodan osmijeh, a onda na kraju tog osmijeha, svaki put, pojavi se jedan izraz. Taj ja izraz lovim.

A taj izraz, nepogrešivo i uvijek, podsjeća me na jednog drugog čovjeka, samotne i tugaljive duše. I na sebe.

I tko zna kojom vezom, povezuje nâs, sklone tonjenju, koji se sapletemo lako i pogubimo se, sa one strane provalije...

Ta veza drži me na ovoj stolici kao ljepilo i potreban mi je poseban napor da ustanem i odem.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 6 / 2008. Sveska 19.

Nazad