ALEKSANDRA KARDUM

Rođena je 1969. godine. Živi u Splitu gdje je završila Filozofski fakultet, upravo je pri završetku znanstvenog magisterija iz pedagogije.Predaje u gimnaziji i radi kao terapeut u Centru za autizam. Roman "Ono što sam prešutjela" je bio u užem izboru VBZ natječaja za neobjavljeni roman godine 2004. Objavljen je 2005. i dobio odlične kritike, uskoro izlazi na slovenskom jeziku.

 

ONO ŠTO SAM PREŠUTJELA
Odlomak iz romana

* * *

Bilo je nedjeljno jutro. Marko je prespavao kod mene i dugo se gnijezdio po krevetu. Naslonila sam se na kuhinjski prozor i promatrala ulicu čekajući da voda prokuha. Vani nije bilo nikoga, samo čovjek koji prodaje jaja. Na betonskom parkiralištu ispred videoteke i kafića sa samo jednom košaricom jaja ispred sebe izgledao je kao istrgnut iz neke druge priče. Ne znam zašto sam zaustavila pogled na tisuću puta viđenom prizoru. On je svaki dan stajao na istom mjestu, u istoj jakni i nepomično gledao prema cesti, nezainteresiran hoće li mu netko prići. Ljudi su mu rijetko i prilazili, vjerojatno ga već doživljavajući kao dio krajolika.

Vani nije bilo nikoga, samo čovjek koji prodaje jaja.

Već sam se spremala vratiti kuhanju kave, kad je on spustio ruku u džep, naglo se uspravio i pogledao preko ramena. Točno sam mogla razabrati kako mu se lice ozarilo i zatim se žurno uputio, vjerojatno nekome u susret. To mi se učinilo tako nesvakidašnjim. Brzo sam se primakla prozoru, toliko blizu da sam pritisnula nos na staklo. Koračao je brzo i nekako odvažno, a ja sam se propela na prste pokušavajući ga pratiti pogledom. Da, zaboravio je nešto obaviti, možda nešto odnijeti. Nekoga će pozdraviti, pomislila sam. Otvorit ću prozor, sinulo mi je, no on se u tom trenutku naglo zaustavio. Posegnuo je rukom dublje u džep i laganom, gotovo dostojanstvenom kretnjom bacio nekakav smotuljak u koš za smeće. Hajde, požuri, otela mi se misao. Pričekao je jedan trenutak, a onda se okrenuo i umornim korakom vratio na svoje staro mjesto.
Stajala sam nepomično kao izdana. Kao da mi se narugao. Odjednom sam osjetila kako mi trnu prsti na nogama. Uletjela sam u sobu i bacila se na krevet.
– Slušaj - rekla sam i prolila po Marku bujicu riječi. – Onaj što kažu da je u ratu izgubio ženu, ma znaš ga, vidiš ga uvijek, prodaje jaja, sav je jadan, vidiš da znaš, negdje je potrčao, nikad se ne pomiče, ne gleda nikog, bacio je papir u smeće, ali ja sam ga vidjela, kako je bio sretan što mora nešto obaviti, što ima nekakav zadatak, koji ga na sekundu odvede od njega, shvaćaš, od njegovog stajanja, od njegovog života, ali ja sam to vidjela, razumiješ, to zašto je požurio…
Isprva me gledao začuđeno, a zatim se nasmiješio. Gledao me kao dijete koje mu je dotrčalo pokazati mrava. Osjetila sam kako me vrijeđa ta nježnost.
– Petra… – rekao je i iskočio iz kreveta. – Meni je tu sve jasno. Čovjek je požurio da mu netko ne ukrade jaja.
Rastegnuo se ispred zrcala i uputio prema vratima. Uhvatio se rukom za dovratak i zastao, kao da ga je tek sada udarilo moje razočaranje.
– Čuj, ja u tome ne vidim ništa. Stvarno ništa.
To je bilo najviše što je mogao ponuditi.
– Ova voda ti je skoro isparila! – doviknuo je i zatvorio vrata kupaonice.

* * *

Dok sam zatvarala prozor, pogled mi je pao na sudoper u kojem je ležala neoprana šalica kave. Mislim da bih sada stvarno morala malo počistiti.

Odgađaj, samo odgađaj. Bježi od sebe.

Odmakla sam zavjesu propustivši snop sivog danjeg svjetla. Tanki pokrov prašine prostirao se po staklenoj ploči stola poput plijesni. Ne, svakako moram malo počistiti prije nego što nazovem. Usput ću upaliti televizor i dopustiti zvukovima da razbiju tišinu.
Kažu da dnevna soba odaje osobu. Kupaonica najviše govori o ženinoj čistoći, rekla je jednom moja baka.
Sve te odaje. Sve. Ipak mislim da bi se neupućen ovdje pomučio. Drveni slon, portret vlasnikove kćeri naslikan na ljetovanju, lampa s resama, buket platnenih suncokreta. Komplet romana Agathe Christie, priručnik Uljepšajte vaš vrt, Dječja enciklopedija, Vojske svijeta…

Uljezi.

Zašto ih ne makneš ako ti smetaju? Baciš u podrum?

Među njima kao oaza vedrine slika na kojoj se kreveljimo ja i Nina, moja cimerica iz studentskog doma. Na dnu je crvenim flomasterom bilo napisano:
SVE JE KAKO ODLUČIŠ DA JEST.

Iz boce sa sredstvom za čišćenje širio se miris alkohola. Očišćene police, kvake, okviri slika…
Prostor steriliziran od tuđe prošlosti.
Brižno sam prebrisala staklenu skulpturu muškarca i žene u strastvenom plesu. On se nadvija nad njenim krhkim tijelom presavijenim preko ruke, nad njenom predajom u haljini koja leprša.

Prekrasna je. Nisi trebao.

Prekrasna je, rekla je gotovo sa strahom moja majka. Vjerujem da nikad nisi dobila ljepši poklon, govorila je prevrćući je u rukama. Pažljivo ju je vratila na policu, obeščašćenu otiscima. Nijemo je preletjela ozbiljnim pogledom preko vesele fotografije ne želeći joj dati važnost, gotovo se gnušajući neobuzdane mladosti kojom je zračila.
Svaki put kad bi me posjetila, a to nije bilo često, kao da se iznova trudila upoznati me. Ti, znači, voliš ovakve stvari, kimala je glavom razgledavajući stan poput turista. Prelazila je rukom preko polica, preko knjiga, kao da dodirom može dublje prodrijeti u moj život. Zatim bismo pile kavu, a ona je sjedila na izlizanom trosjedu suzdržano, kao u čekaonici. Govorila bi kako vrata auta škripe samo kad je hladno, kako je odjeća na balkonu ujutro crna od čađi, kako je nevjerojatno da češnjak proklija u hladnjaku i kako se u ovim godinama treba čuvati. Pritom bi prelazila dlanom preko dlana i krišom pogledavala po sobi, tražeći znakove koje će poslije pomno iščitavati u dugoj vožnji autobusom. Ne, hvala ti, stvarno nisam gladna, govorila je ljubazno i glasno, kao da sam još mala curica koja joj donosi nekoliko kamenčića na ružičastom plastičnom tanjuriću. Ujutro bi stvari već čekale spakirane. Ionako ih nisam ni stavljala u police, govorila je smijući se. Smijala bi se cijelim putem do kolodvora, šalila se i grlila me, kao da tek sad može odahnuti, kao da opet može biti svoja, kao da se spasila iz nekog nesigurnog i zlokobnog mjesta gdje me doživljavala ženom.

 

Copyright © by Aleksandra Kordum & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad